Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Može li čovjek izabran na lažnoj konklavi ipak postati papa?

Objašnjenje mirnog i sveopćeg pristanka nakon smrti [antipape*] Franje I.

Mnogi vjeruju kako su postsaborski pretendenti na papinstvo morali biti pravi pape – jer alternativa bi značila „slijepu ulicu”.

To uvjerenje, opetovano čak od strane onih kojih bi trebali znati bolje, tvrdi da ako ti ljudi nisu bili pape, kako tada ne bi ostalo pravih kardinala, nikakvog mehanizma za izbor pape, a time niti vidljive Crkve.

No, to nije točno. Teolozi su razmatrali ovaj problem, te postoje različiti mogući putevi kojima bi pravi papa mogao iznova biti izabran – čak i bez kardinala. Na primjer, [pročitajte*] naš niz o toj temi:

• Izbori pape bez kardinala? – sveti Robert Bellarmin
• Izbori pape bez kardinala? – Journet i Kajetan
• Kakova je Crkva tijekom razdoblja sede vacante? – Journet i Kajetan
• Izbori pape bez kardinala? – Gaspar Hurtado, SJ
• Izbori pape bez kardinala? – kardinal Billot
• Izbori pape bez kardinala? – Francisco de Victoria, OP

Nadalje, sljedeći članak M.J. McCuskera:

• The Church could elect a pope even after a long vacancy: here’s how

Konačno, mogli bismo promotriti način na koji je okončan Veliki zapadni raskol, u kojem je [papa] Martin V. izabran izvan uobičajenih odredbi pontifikalnog prava.

U ovom članku, [istražiti ćemo*] daljnju mogućnost koja bi mogla biti prihvaćena od svih stranaka u sporu: čovjek izabran na nelegitimnoj konklavi, postiže papinstvo putem mirnog i sveopćeg pristanka Crkve.

Međutim, prije nego što o tome možemo raspravljati, mora nam biti jasno zašto je Sveta Stolica upražnjena posljednjih nekoliko desetljeća.

Zapreke za izbor: kada čovjek ne može postati papom

Zaključak kako je Sveta Stolica upražnjena temelji se na različitim argumentima, od kojih svaki vodi prema istom zaključku.

Jedan od takovih argumenata jest da su svi nedavni pretendenti bili otvoreni nekatolici, temeljem otvorenog krivovjerja, raskola i/ili otpadništva od katoličke vjere.

Drugi argument jest da su imali utvrđen, vidljiv i objektivan program nametanja nove religije Katoličkoj Crkvi; iz ove točke, neki tvrde kako prihvaćanje njihovih izbora bješe samo prividno, te da su zapravo prihvatili nešto drugo namjesto rimskog pontifikata, kako je tradicionalno shvaćeno.

Postoje i drugi argumenti koji vode do moralne sigurnosti, ali ovo nije mjesto za daljnje objašnjavanje ili obranu istih. Bitno je da ovi argumenti pretpostavljaju kako su dotični pretendenti imali neku vrstu zapreke za svoje izbor.

Katolička Crkva smatra da samo muškarac katolik, koji posjeduje sposobnost razuma, može biti izabran za papinstvo. 1 To, posljedično znači da, sljedeće osobe ne mogu postići papinstvo:

1. žena
2. dječak ispod dobi razuma ili čovjek koji je trajno umno nesposoban
3. čovjek koji nije katolik (zbog toga što nije kršten, ili je otvoreni krivovjerac, raskolnik ili otpadnik).

Katolička enciklopedija sažima ovaj problem:

„Za papu može biti izabran i laik, kao što to bješe Celestin V. (1294.). Čak ni izbor oženjenog muškarca ne bi bio nevaljan (c. ‘Qui uxorem‘, 19, caus. 33, Q. 5). Naravno, izbor krivovjerca, raskolnika ili žene bio bi ništavan.” 2

[…] No, što bi se dogodilo kad bi osoba, koja pati od iznad [spomenutih prepreka*], bila izabrana za papinstvo, te naizgled bila priznata za papu od strane većine katolika?

Što zapravo znači mirni i sveopći pristanak

Razmotrimo što kardinal Billot govori o konceptu „mirnog i sveopćeg pristanka“, kao dogmatske činjenice, sredstvu za utvrđivanje identiteta Rimskog Prvosvećenika:

„Jedna točka mora se održati potpuno nepokolebljivom i čvrsto postavljenom izvan svake sumnje: sam pristanak sveopće Crkve, uvijek će sam po sebi biti nezabludiv znak legitimnosti osobe Prvosvećenika, te štoviše, čak i postojanja svih uvjeta potrebnih za samu legitimnost.

Ne treba daleko tražiti dokaze za ovu tvrdnju. Razlog jest taj što je uzet neposredno iz nezabludivog Kristovog obećanja te iz providnosti: ‘I vrata paklena neće je nadvladat’ i ‘Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta‘.

Dakako, za Crkvu pristanak uz lažnog prvosvećenika bila bi ista stvar kao kad bi pristala na lažno pravilo vjere, budući da papa jest živo pravilo vjere koje Crkva mora slijediti u vjerovanju, te ga zapravo uvijek i slijedi, kao što će biti još jasnije vidljivo u onome što će biti kazano kasnije.

Bog svakako može dopustiti da se u nekom trenutku upražnjenost stolice produži na znatno vrijeme. On također može dopustiti da se pojavi sumnja u legitimitet jednog ili drugog izabranog čovjeka. Ali, On ne može dopustiti da čitava Crkva za prvosvećenka primi nekoga tko nije pravi i legitimni papa.

Stoga, od trenutka kada je prihvaćen i pridružen Crkvi kao glava tijelu, više nam nije moguće razmatrati pitanje moguće pogreške u izboru ili [mogućeg] nedostatka bilo kojeg uvjeta nužnog za legitimnost, jer spomenuto pristajanje Crkve radikalno ispravlja pogrešku u izboru te nezabludivo ukazuje na postojanje svih potrebnih uvjeta.” 3

Billot govori da Crkva ne može zabludjeti u mirnom i sveopćem prihvaćanju čovjeka za papu jer, kako Billot tvrdi, to bi značilo prihvatiti Crkvi lažno proksimativno pravilo vjere, što je nemoguće.

Ipak, kada se Crkva na ovaj način prikloni nekom čovjeku, to je nezabludiv znak da on jest zapravo papa. To je tako, bez obzira na nedostatke koji su postojali u njegovu izboru – pod uvjetom da je čovjek bio sposoban primiti službu (to jest, da nikakva zapreka božanskog zakona nije postojala u trenutku tog prihvaćanja).

Istu ovu zamisao zapaža o. Damien Dutertre u svom članku o navedenom predmetu. On citira dominikanca De Groota:

„Tvrdnja ‘Pijo X. propisno je izabran za Rimskog Prvosvećenika’, ne može se dovesti u sumnju nakon prihvaćanja Crkve, čime se čak i nelegitiman izbor može ratificirati.” 4

Drugim riječima, čak i ako je konklava bila nelegitimna i defektna, njezin izbor bi pod određenim okolnostima mogao biti „zaliječen u korijenu” mirnim i sveopćim prihvaćanjem čitave Crkve.

Izbor aklamacijom – što to znači, a što ne

Ako su Billot i drugi u pravu, oni predlažu neku vrstu „izbora aklamacijom”. Katolička enciklopedija piše o ispravnoj aklamaciji:

„Način izbora Rimskog Prvosvećenika sadržan je u konstitucijama Grgura XV. „Aeterni Patris Filius” i „Decet Romanum Pontificem”. Konstitucija Urbana VIII. „Ad Romani Pontificis Providentiam”, potvrda je prethodnog. Prema navedenim dokumentima, samo tri način izbora su valjana, naime, glasovanjem, kompromisom i aklamacijom ili ‘pseudo-nadahnućem’.

Ovaj potonji oblik izbora sastoji se u tome da svi prisutni kardinali, jednoglasno proglase jednog od kandidata Vrhovnim Prvosvećenikom, bez formalnosti glasovanja. Budući da se navedeno mora učiniti bez prethodnog savjetovanja ili pregovora, smatra se da proizlazi od Duha Svetoga i stoga se također naziva ‘pseudo-nadahnućem’.

Primjer navedenog načina izbora u novije vrijeme nalazimo u slučaju Klementa X. (1670. – 76.), prethodno kardinala Altierija, za čiji se izbor kaže da je određen iznenadnim povikom ljudi izvan konklave – ‘Altieri papa‘, što su potvrdili kardinali (Keller). Inocent XI. (1676. – 89.) još je jedan primjer. Kardinali su ga okružili u kapeli konklave i unatoč njegovu otporu, svaki od njih poljubio mu je ruku, proglašivši ga papom (De Montor).” 5

Trenutna situacija jest da samo kardinali mogu izabrati aklamacijom novog papu – ili barem da aklamacija bilo kojeg drugog tijela, zadobiva legitimitet samo njihovom suglasnošću. Međutim, ovo je dispozicija pozitivnog prava, ako su ti legitimni elektori (izbornici) odsutni, moć izbora – po nužnosti – prelazi na Crkvu. Journet citira Kajetana:

„U slučaju kada utvrđeni uvjeti valjanosti postanu neprimjenjivi, zadatak određivanja novih pada na Crkvu putem devolucije, pri čemu se ovaj posljednji izraz, kako napominje Kajetan, ne uzima u strogom smislu (jer se devolucija strogo odnosi na višu vlast u slučaju neuspjeha niže) već u širem smislu, označavajući svaki prijenos čak i prema inferiornoj vlasti. […]

[…] kada se odredbe kanonskog prava ne mogu ispuniti, pravo izbora pripast će određenim članovima Rimske Crkve. U nedostatku rimskog klera pravo će pripasti sveopćoj Crkvi, čiji je biskup papa.” 6

Ovi teolozi ne tvrde da „laici mogu birati papu aklamacijom”, a ne [tvrdimo niti mi*]. Čini se kako se navedeno odnosi na jurisdikciju koja se prenosi na biskupe (vjerojatno ordinarije) i Crkvu kao moralno tijelo – a ne na pojedince ili laike općenito. Međutim, čini se kako mehanizam o kojemu je Billot iznad raspravljao, podrazumijeva da, ako inače kvalificirani kandidat (a čini se da ih nema mnogo – ili nema uopće – u trenutnom Kardinalskom zboru) bude nevaljano izabran za papinstvo, mirno i sveopće prihvaćanje Crkve (ako se takvo dogodi), može zacijeliti defekt u korijenu, i tako uspostaviti čovjeka za papu.

Jednom kad se sveopća Crkva prikloni čovjeku (točnije, njegovu nauku) kao neposrednom pravilu vjere, nema sumnje kako on jest legitimni Prvosvećenik, na koji god način on ondje pristigao.

Zašto postsaborski pretendenti nikada nisu prihvaćeni na ovaj način

Postsaborski pretendenti nisu bili „prihvaćeni i pridruženi Crkvi” na način kako to opisuje Billot.

Nije vjerodostojno tvrditi da su bili prihvaćeni na navedeni način. Tradicionalisti su slijedili, citirali i odobravali ove pretendente kada su bili u suglasju s tradicionalnom doktrinom – ali učenje tih pretendenata, nikada nije bilo njihovo neposredno pravilo vjere. Ovo se odnosi i na konzervativce, posebice one koji se gotovo sami umeću u jednadžbu, posredujući i tumačeći Franjine riječi.

Slično tomu, liberali su slijedili, citirali i odobravali postsaborske pretendente kada su činili liberalne stvari, a inače bjehu iz zanemarivali.

Štoviše, ova situacija traje još od izbora Pavla VI. Primijetiše ju ugledni autor Arnaldo Vidigal Xavier da Silveira, koji postavi ta pitanja glede izbora Pavla VI. te ih ostaviše ne odgovorenima:

„Bi li određeno, vrlo generalizirano, premda ne uvijek jasno definirano nepovjerenje, bilo dovoljno da uništi naizgled miran i sveopći karakter prihvaćanja pape? A ako bi to nepovjerenje preraslo u sumnju kod brojnih ljudi, pozitivnu dvojbu u mnogih, sigurnost kod nekih, bi li spomenuto mirno i sveopće prihvaćanje opstalo?

I ako bi se takova nepovjerenja, sumnje, dvojbe i sigurnosti pojavljivale s određenom učestalošću u razgovorima ili privatnim spisima, ili povremeno u objavljenim tekstovima, bi li se još uvijek moglo klasificirati kao mirno i opće prihvaćanje pape, koji već bješe krivovjerac u trenutku svog izbora od strane svetog Zbora?” 7

U svjetlu nevedenih pitanja, prilično je upitno je li postojala sveopća i mirna privrženost tim ljudima u relevantnom smislu. Da je postojala, imali bismo sigurnost njihove legitimnosti. Nadalje, izbor Franje nije mogao biti iscijeljen u korijenu, jer on ustrajaše u iznad spomenutim zaprekama.

Međutim, za razliku od činjenice da netko pripada ženskom spolu, zapreka biti nekatolik može se ukloniti: prividno izabrani čovjek može postati katolik.

Teolozi primjećuju da mirno i sveopće pristajanje Crkve također podrazumijeva da svi uvjeti potrebni da netko bude papa moraju biti prisutni. Otac Dutertre citira karmelićane iz Salamanke:

„Aktivni izbor, sa strane Crkve, jest očito nam siguran kroz gotovo osjetilne i eksperimentalne dokaze. Sada tom aktivnom izboru, sa strane Crkve, nezabludivo odgovara pasivni izbor, ili sposobnost sa strane izabranog…

Jer premda su ovi uvjeti sami po sebi kontingentni, oni postaju nezabludivi kroz svoj odnos prema sveopćem sudu čitave Crkve, te zbog Kristova obećanja. Oni su, doista, poznati putem sljedećeg zaključivanja: ‘Crkva ne može zabludjeti u stvarima koje se tiču vjere i morala. Sveopća Crkva izabraše Inocenta XI. za papu, za što je potrebno da on bude muškarac i kršten. Stoga, Inocent XI. ima te uvjete.’” 8

Iz istog razloga zbog kojeg bi takovo pristajanje pokazalo da čovjek jest prikladan (tj. da je odrasla osoba, muškarac, kršten, priseban, katolik itd.), također možemo biti sigurni da Franjo nikada ne bi uživao takvo pristajanje sve dok ne ukloni te dvije zapreke ili bilo koje druge, koje ga činiše neprikladnim. Isto vrijedi za svakoga tko bude izabran na njegovo mjesto.

Nadalje, ako bi nasljednik Franje primio takvo pristajanje, tada bismo također mogli biti sigurni da su takove zapreke bile uklonjene ili nikada nisu niti postojale.

Može li katolik biti izabran od strane lažne konklave?

Prvi zaključak trebao bi biti jasan iz prethodnog.

Premda je malo vjerojatno da bi lažna konklava to učinila, ona bi mogla izabrati razumnog katoličkog muškarca koji namjerava opozvati Drugi vatikanski sabor itd. (pri čemu treba imati na umu da konklava nije obvezna izabrati nekog od svojih članova). Ako bi se to dogodilo, izbor takvog čovjeka ne bio bio zapriječen time da je žena, nekatolik ili da nema sposobnost rasuđivanja – on bi bio „samo” zapriječen time što je izabran od strane nelegitimne konklave.

To je, blago rečeno, značajna zapreka. Ali takav se izbor može ispraviti sveopćim i mirnim prihvaćanjem Crkve, ako bi do toga došlo; a ako bi se to dogodilo, taj čovjek bio bi papa. Takav bi ishod ili bio odmah očigledan ili ne bi. Ako barem ubrzo ne postane očito da se to dogodilo, onda se očito nije dogodilo. Stvarnost bi ubrzo postala jasna, na ovaj ili onaj način.

Može li se lažni papa obratiti i postati papa?

Kao što je već navedeno, najvjerojatniji ishod je kako će nasljednik Franje nastaviti revoluciju Drugog vatikanskog sabora, bilo s Franjinim „poboljšanjima” ili bez njih.

No, istražimo ovu misao dalje. Bilo da je riječ o Franji II. ili Benediktu XVII., zamislimo da smo suočeni s drugim čovjekom koji, zbog određene zapreke, nije papa.

Zamislimo da je poput svojih nedavnih prethodnika, prihvaćen kao takav od gotovo čitavog svijeta (bez da to predstavlja sveopće i mirno prihvaćanje iz iznad navedenih razloga).

Zamislimo da se nakon nekog vremena on obrati, ukloni sve zapreke svomu izboru te otpočne djelovati kao papa.

Ako bi se to dogodilo, svijet ne bi bio radostan zbog toga, ali bi ga zasigurno nastavio priznavati za papu.

Međutim, ako bi se započeo ponašati kao papa i kao katolik, tradicionalni katolici primijetili bi ovu novu stvarnost.

Takva bi promjena mogla biti najjasnije izražena mjerama poput odricanja od i suzbijanja zabluda, ukidanja Drugog vatikanskog sabora i slično. Moglo bi potrajati, a postojala bi i značajna zabrinutost da smo obmanuti. No, barem je moguće da bi se povjerenje postupno moglo ponovno zadobiti.

Ovo bi se moglo razviti na način da bi, s vremenom i na očigledan način, sve više i više katolika, a na kraju i sama Crkva, počeli priznavati i prihvaćati ga, mirno i sveopće, kao Rimskog Prvosvećenika, a njegovo učenje kao svoje neposredno pravilo vjere.

Kao što smo vidjeli, ovo bi nezabludivo dokazalo da je, u nekom trenutku i nekim putem, zapravo postao ono što prije nije bio, i čime ga nelegitimna konklava nije mogla učiniti – Rimskim Prvosvećenikom.

Oni koji već smatraju važnim da „cijeli svijet priznaje njega kao papu”, zasigurno nam moraju dopustiti tvrdnju da, ako bi takav čovjek uklonio sve zapreke svomu izboru, samom tom činjenicom bi postao papa, poradi razloga koje smo već raspravili.

To je stoga što argument mirnog i sveopćeg pristanka tvrdi da, neovisno o proceduralnim nedostatcima koji možda postojaše u izboru, pretendencija tog čovjeka biva „sanirana” i postaje valjana – inim riječima, čovjek koji nije legitimno izabran za papu u konklavi, postaje legitiman papa drugim načinima. U određenom smislu, nevaljana konklava bila je „prilika” njegova postizanja papinstva, ali ne i stvarni uzrok.

Pogledajmo iznova riječ [kardinala] Billota:

„Stoga, od trenutka kada je prihvaćen i pridružen Crkvi kao glava tijelu, više nam nije moguće razmatrati pitanje moguće pogreške u izboru ili [mogućeg] nedostatka bilo kojeg uvjeta nužnog za legitimnost, jer spomenuto pristajanje Crkve radikalno ispravlja pogrešku u izboru te nezabludivo ukazuje na postojanje svih potrebnih uvjeta.”

Čak i ako bi relevantno pristajanje moralo potjecati upravo od katolika (a ne „čitavog svijeta”), ovaj proces ipak bi se mogao postupno odvijati, sve dok se ne postigne jasnoća. Opet, premda je to malo vjerojatno, nije ni apsurdno niti nemoguće.

Točan trenutak u kojem se takva „sanacija” odvija nije relevantan. Činjenica jest da čovjek koji bješe umetnut u papinstvo, te se činiše da posjeduje službu de facto, pod određenim okolnostima može, također, steći službu de jure.

Svi bi (osim modernista i nekih „nanovomislioca”) mogli biti zadovoljni

Ovaj scenarij trebao bi zadovoljiti one koji se nazivaju „totalističkim” sedevakantistima (nesretan izbor riječi), budući da bi principi, činjenice i stvarnost ukazivali na to da je ovaj pređašnji krivovjerac i antipapa, odbacio svoje ništavne nedostatke, tako da bi svi ostali nedostatci bili razriješeni putem sveopćeg i mirnog prihvaćanja Crkve.

Ovaj scenarij mogao bi također zadovoljiti pristaše Cassiciacum teze (koje bi se moglo nazvati „parcijalnim” sedevakantistima, poradi svog protivljenja „totalističkim” sedevakantistima), [pokojnog*] biskupa Guérarda des Lauriersa. Oni smatraju da su postsaborski pretendenti bili pape „materijalno”, poradi onoga što oni drže legitimnim izborima. Raspravljeni scenarij u ovom tekstu, kompatibilan je s njihovim mišljenjem da je takovi pretendent, već uživao valjan izbor i imenovanje, koje je naposljetku prihvatio, te tako stekao službu. Zapravo, neki od glasnijih među njima vjerojatno bi tvrdili kako je navedeno dokazalo da je njihova teza čitavo vrijeme bila točna (želeći tvrditi to za bilo koji argument, koliko god on marginalan bio).

Ovaj scenarij također bi zadovoljio one koji slijede takozvanu klasičnu FSSPX poziciju – naime, praktični pristup pristajanja uz predaju (tradiciju), bez usvajanja službenog objašnjenja krize, ostavljajući takvu teoriju za budućnost, nakon što kriza prođe. U takvom scenariju, kriza bi bila riješena.

Oni koji su usvojili eksplicitniji „prepoznaj-i-odupri se” stav, vjerojatno bi također bili zadovoljni, jer mnogi od njih nikada nisu u potpunosti razumjeli ili prihvatili dubinu problema. Međutim, takvi su ljudi zašli u opasnu poziciju usvajanja više-manje stroge linije „preispitivanja papinstva”, praćenog poricanjem ili sumnjom u tradicionalno učenje Crkve o papinstvu i njezinoj vlastitoj konstituciji. Suočeni s pravim papom koji slavno vlada, takvi bi ljudi mogli biti u opasnosti da upadnu u raskol.

Opasnost od obmane, naravno, proteže se na sve stranke: moramo bdjeti i moliti, proseći Boga da, ovisno o okolnostima, ne budemo ni odviše lakovjerni, niti previše skeptični; te da ne dopustimo da nesigurna, ali nama srcu prirasla mišljenja o sekundarnim predmetima, postanu kriteriji za prepoznavanje pravoga pape. 9 U svim slučajevima, naša dužnost jest uskladiti se sa stvarnošću, a ne očekivati da se papinski pretendent uskladi s našim zamislima – što je opasno složen aspekt krize.

U navedenom scenariju, „tumači pape” i konzervativci iz Novus Ordo-a bili bi vjerojatno zadovoljni, jer gotovo su uvijek zadovoljni onim što im navodno papinstvo i hijerarhija govore.

Modernisti bi bili bjesni i, poput „nanovomislioca”, mogli bi završiti u raskolu. Premda to predstavlja gubitak duša, to nije važno za navedeno pitanje. Kao što je sveti Ivan rekao:

„Od nas izađoše, ali nijesu bili od nas; jer kad bi bili od nas, ostali bi s nama; na njima se je imalo očitovati, da nijesu svi od nas.” (1Iv 2,19)

Trenutačno se mnogi katolici slažu da smo bez pape koji vlada nad nama, premda se te riječi moraju ispravno shvatiti i objasniti. No, u scenariju o kojem raspravljamo, imali bismo papu koji vlada nad nama, te bismo mogli reći: „Habemus papam.”

Zaključak

Možda je u scenariju o kojem raspravljamo moguće da niti jedna škola mišljenja ne znam koje je bila u pravu – no, to je također ne važno.

Zapravo, rješenje Velikog zapadnog raskola s [papom] Martinom V. bilo je predmet rasprave stoljećima, pa čak ni oni koji su ga izabrali nisu se slagali oko toga zašto ili kako su oni i drugi uključeni imali pravo to učiniti. Ako trenutno nismo u posljednjim vremenima, naša trenutna situacija mogla bi pružiti materijal za teološke rasprave u godinama koje dolaze.

Glavna svrha ovoga teksta bila je objasniti kako bi čovjek, izabran od nelegitimne konklave, ipak mogao postati papa – putem mirnog i sveopćeg pristanka Crkve.

No, ovo objašnjenje – o događaju koji bi bio iznimno malo vjerojatan – služi i sekundarnoj svrsi: pobija opetovane univerzalne tvrdnje da među sedevakantistima nema rješenja ili da je Cassiciacum teza jedini mogući put prema naprijed.

Koliko god malo vjerojatno se činilo, ovo objašnjenje pruža još jedno rješenje – utemeljeno na učenju uglednih teologa i vječnim načelima ekleziologije. I samo zbog toga, tvrdnje o „slijepoj ulici” padaju.

Vraćajući se na konklavu 2025. godine, [nadamo*] se da ovaj članak pokazuje da ona nije irelevantna za nas, već da predstavlja malo vjerojatnu, ali moguću priliku za kraj krize. I premda je to vrlo malo vjerojatno, teško da je manje vjerojatno od same krize; nadalje, Bogu ništa nije nemoguće.

Stoga, molimo i prinosimo žrtve, moleći Boga za pravog Rimskog Prvosvećenika, te za kraj krize u Crkvi.

Izvor: https://www.wmreview.org/p/fake-conclave-true-pope

Bilješke:

[1] To je ovdje temeljito utvrđeno.

[2] Fanning, William. „Papal Elections.” The Catholic Encyclopedia. Vol. 11. New York: Robert Appleton Company, 1911. https://www.newadvent.org/cathen/11456a.htm

[3] Louis Cardinal Billot, De Ecclesia, Question XIV, Thesis XXIX §3. Preveo: Novus Ordo Watch. NOW. Također raspravljeno ovde: https://www.wmreview.org/p/schism-sedevacantists-sedeplenists

[4] De Groot, Summa Apologetica de Ecclesia Catholica, Ratisbonne, 1906, q. X, art. VI, str. 385. Dostupno na: https://thethesis.us/chapter-xiv/

[5] Fanning, W. (1907). Acclamation (in Papal Elections). U Katoličkoj enciklopediji. New York: Robert Appleton Company. http://www.newadvent.org/cathen/01099a.htm

[6] Izbori pape bez kardinala? – Journet i Kajetan

[7] Is there a schism between traditionalists?

[8] Salmanticenses, Cursus Theologicus n. 43, Dutertre, ibid.

[9] Na primjer, možda bi neki mogli ukidanje Velikog tjedna po [papi] Piju [XII.], uklanjanje svetog Josipa iz Kanona ili priznavanje pseudo dogme „non una cum” učiniti uvjetom sine qua non, za priznavanje papinskog pretendenta.Tko može reći jesu li takvi uvjeti opravdani ili ne? Moramo preporučiti sebe i jedni druge dobrom Gospodinu, te ostati što ponizniji želimo li izbjeći da budemo obmanuti kada kriza „završi”.