Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].
Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.
Uredničke bilješke
Ovo je nastavak našeg niza Izbori pape bez kardinala? Ovaj naš niz predstavlja različita mišljenja o tome kako bi Crkva mogla izabrati sebi novog papu u odsutnosti redovnih elektora (izbornika).
Tekst je iz djela The Great Tree dominikanskog teologa iz šesnaestog stoljeća Francisca de Victorije (ili Vitorije). […]
Predsaborski teolozi
Nemogućnost dugog međuvlašća (interregnuma) nikako nije bila očita teolozima koji su pisali prije našeg vremena, a mi smo naveli nekoliko primjera njihovih obrada ovog predmeta.
U ovom odlomku, de Victoria ističe vrlo važnu točku o naravnom zakonu koji se odnosi na društva, posebice savršena društva. Evo relevantnog odlomka:
„[…] nakon što je Krist uspostavio vlast, ne čini se da je Crkva u lošijem položaju glede izbora svog poglavara negoli građanska država, koja, u svakom slučaju bez poglavara, može sebi postaviti drugoga.”
Tvrdnja da je Crkva „savršeno društvo” nije neka ekstravagantna nadnaravna tvrdnja: to je ne kontroverzno (gotovo banalno) zapažanje o vrsti društva kakovo Crkva jest. Kao što jedan od urednika napisaše na drugom mjestu:
„Savršeno društvo posjeduje sva potrebna sredstva u sebi za postizanje njegova zajedničkog cilja. Ne treba mu pomoć višeg društva da bi to postiglo. Savršeno društvo nikada ne može biti podređeno drugom društvu u svojoj vlastitoj sferi.
Postoje sam dva savršena društva: država i Katolička Crkva.
Država posjeduje sva potrebna sredstva za postizanje naravne sreće svojih podanika. Katolička Crkva posjeduje sva potrebna sredstva za postizanje nadnaravne sreće čitavog čovječanstva.
Obitelj nije savršeno društvo, jer jedna obitelj ne može sama zadovoljiti sve svoje potrebe, pa stoga mora surađivati s drugim pojedincima i obiteljima kao dijelom države.” 1
Budući da Crkva jest savršeno društvo koje posjeduje sva potrebna sredstva za postizanje svog cilja – a budući da je imati i osigurati svog poglavara u obliku Rimskog Prvosvećenika jedno od takvih sredstava – slijedi da Crkva uvijek ima moć izabrati novog papu. U normalnom stanju stvari, ta se moć vrši prema pozitivnom crkvenom pravu, posebno izborom od strane Kardinalskog zbora.
No, u svim slučajevima u kojima pozitivno pravo postane nemoguće slijediti, situacija se vraća na više i temeljnije zakone. Uobičajeno se takve ovlasti i dužnosti prenose „prema gore” u smislu prelaska na sljedeći najviši autoritet; ali, kako ovi teolozi tvrde, ova situacija rezultira devolucijom „u širem smislu” za samu Crkvu. Dakle, ako kardinali nestanu, vlast izabiranja nužno ostaje u Crkvi.
Kao takav, prigovor da upražnjena stolica podrazumijeva eradikaciju Kardinalskog zbora i da stoga onemogućuje Crkvi da izabere novog papu, u potpunosti je mrtav. Prvo, to ne podrazumijeva nužno eradikaciju Kardinalskog zbora; drugo, čak i da tomu jest tako, navedeni zaključak ne bi slijedio, te ga mogu izraziti samo oni koji nisu shvatili što znači za Crkvu biti savršeno društvo.
Crkva ne može izgubiti sposobnost da si osigura glavu, baš kao što ni kvadrat ne može izgubiti „sposobnost” da ima četiri strane. Nakon što se pojmovi shvate, prigovor se čini besmislenim.
Zapravo, de Victorijin argument za tvrdnju da Crkva može izabrati papu bez kardinala, izričito se temelji na mogućnosti da svi kardinali budu eliminirani!
„Navedeno je potvrđeno jer čak i sada, ako bi rat, kuga, druge nesreće ili mogućnosti uklonili sve kardinale, nema sumnje da bi Crkva mogla sebi osigurati Vrhovnog Prvosvećenika, inače bi ta stolica, koja bi trebala trajati uvijeke, ostala trajno upražnjena.”
Kao što je zamisao niza ovih tekstova, niti jedan pojedinačno objavljeni tekst ne rješava šire pitanje kako bi se to moglo postići. Svrha ovog niza je samo pokazati kako je pogrešno tvrditi da dugo međuvlašće (interregnum) i/ili nestanak legitimnih kardinala jest slijepa ulica. […]
U svakom slučaju, poanta jest sljedeća: teolozi i drugi već dugo su razmatrali način na koji bi Crkva mogla priskrbiti sebi papu bez ijednog kardinala te daleko od toga da su izravno porekli tu mogućnost, predstavili su rješenja. To je dovoljno da se opovrgne predmetni prigovor. […]
Francisco de Victoria OP
str. 90-95
„Veliko stablo crkvene jurisdikcije proteže svoje grane do vlasti Crkve, pape, Sabora i mnogih drugih, kao što će pokazati sljedeća stranica. Ono također donosi plodove kojima se raspršuju apsurdi krivovjeraca.”
17. Neka četvrta tvrdnja glasi da, nakon smrti Petra, kneza apostola, netko nasljediše Petra sa sličnim autoritetom i jurisdikcijom nad čitavim svijetom.
To dokazuje sveti Toma u djelu Summa Contra Gentiles, knjiga 4., poglavlje 76. Krist je uspostavio Crkvu na takavi način da traje u vjekove. Stoga Izaija (9,6) govori:
„Vladat će na prijestolju Davidovu i nad kraljevstvom njegovim. Učvrstit će ga i poduprijeti pravicom i pravednošću od sada do vijeka.”
No, Krist sagradiše Crkvu na Petru, kako sam kaže u Mateju (16); stoga bješe potrebno da se, nakon njegova uklanjanja, na njegovo mjesto postave drugi. Također, u Starom Zavjetu koji je uspostavio Bog, uvijek postojaše jedan veliki svećenik. To je vidljivo iz Ponovljenog zakona (17) i drugih mjesta.
To je ono što Augustin tvrdi u 24, Q1, u poglavlju „Quodcunque”, da kad Petar primiše ključeve, on ih ne primi kao pojedinac, već u ime Crkve, to jest, dana mu je vlast, koja će trajati u Crkvi, za čije temelje i duhovnu izgradnju Kristu ju dade.
Stoga, kao što Adam imaše određene osobne darove, koje nije mogao prenijeti na svoje potomke, poput punine svih znanosti, neki bjehu zajednički stanju nevinosti, poput pravde, milosti, besmrtnosti, tako i Petar imaše privatne darove, neke u kojima ne imaše nasljednika (jer to nije bilo potrebno) poput milosti čuda, dara jezika; ali, neke primi da bi ih prenio nasljednicima, poput moći ključeva, koju nije primio za sebe, već za Crkvu.
Također, taj poredak, koji Krist od početka uspotaviše u Crkvi – to jest, koji bješe najprikladniji za upravljanje Crkvom, da postoji jedna glava i jedan knez nad svima u čitavoj Crkvi. To je očito ne samo iz same činjenice Krista, koji je vrhovna mudrost i providnost, već i iz konsenzusa boljih filozofa, koji preferiraju monarhiju u odnosu na druge oblike vladavine, kao što je vidljivo iz Aristotelovih djela o politici, etici i metafizici.
No, Krist ne ljubi sada svoju Crkvu manje negoli ju ljubiše tada, kada obećaše da će biti s nama do svršetka svijeta (Matej, 28); stoga, ni na koji način nije vjerojatno da bi On nakon Petrove smrti, želio promijeniti metodu i oblik upravljanja koji je uspostavio u samom Petru – naime, da treba postojati jedan knez sve crkvene vlasti.
Niti je Petar primio prvenstvo za vlastitu korist, već za korist i duhovnu izgradnju Crkve. I doista, zabluda onih koji niječu postojanje jednog Prvosvećenika u Crkvi, kojemu svi kršćani trebaju biti podložni, nije manje opasna od zablude onih koji žele da svi kršćani budu jednaki; ta je zabluda isprva dovela veći dio kršćanskog svijeta u raskole, zatim ih otuđila od Crkve i konačno ih odvela u najbezbožnije bezvjerstvo Muhameda.
Zasigurno, oni koji ne niječu primat blaženog Petra, ne mogu se ni na koji način braniti a da već sada ne priznaju jednog vrhovnog monarha u Crkvi. U tom mišljenju, jasna su svjedočanstva Ignacija, Ćirila, Zlatoustog i drugih grčkih naučitelja, štoviše, i sabora održanih u samoj Grčkoj.
U pogledu latinskih autora i sinoda, doista nema sumnje; svi su suglasni u tom jednom mišljenju: neka bude kako jest, da u Crkvi uvijek bude jedan Petrov nasljednik, s jednakim dostojanstvom i autoritetom.
Ostaje istražiti na koji način, i po kojoj osnovi se ovo dostojanstvo i vlast Petra mogu izvesti i prenijeti na drugoga. Jer od Petrove smrti, ta vrhovna vlast ne pripada nijednoj određenoj osobi.
18. Neka ovo pitanje bude, redom, peta tvrdnja: nakon Petrove smrti, Crkva ima vlast imenovati i postaviti drugoga na njegovo mjesto, čak i ako Petar prethodno nije ništa o tome odredio.
To se dokazuje tako da, iako Crkva (kako smo izjavili u prethodnom razmišljanju) nije mogla konstituirati duhovnu vlast, niti je (tako reći) formalno imati u sebi, kao što iznad pojasnismo: ipak, pošto je Krist uspostavio vlast, ne čini se da je Crkva u lošijem položaju glede izbora svog poglavara negoli građanska država, koja, u svakom slučaju bez poglavara, može sebi postaviti drugoga.
Slično tomu, kao što je rečeno, ova vlast trebala je trajati u Crkvi, ali s Petrovom smrću, bez da je išta providio ili odredio o svom nasljedniku (što se moglo dogoditi), nije preostalo nijedno drugo sredstvo osim izbora od strane Crkve; stoga, Crkva je mogla izabrati drugog [nasljednika].
Navedeno se dokazuje jer čak i sada, ako bi rat, kuga, druge nesreće ili mogućnost uklonili sve kardinale, nema sumnje da bi Crkva mogla sebi osigurati Vrhovnog Prvosvećenika, inače bi ta stolica, koja bi trebala trajati uvijeke, ostala trajno upražnjena.
Isto tako, ta vlast jest zajednička i spada na čitavu Crkvu, stoga, trebala bi je osigurati čitava Crkva, a ne neka partikularna Crkva, određeni red ili klasa ljudi; doista, ako bi kardinali bili nemarni ili pogubno nepovjerljivi, Crkva bi se mogla sama pobrinuti za se.
19. No, prema mišljenju svih kršćana, odgovaram, i neka to bude šesta tvrdnja da, izbor Vrhovnog Prvosvećenika u tom slučaju spada isključivo na kler, a ni na koji način na puk.
To se dokazuje tako da, budući da upravljanje duhovnim stvarima ni na koji način ne spada na laike, kao što smo inače dokazali, tako i sama služba Vrhovnog Prvosvećenika posebno se odnosi na vladanje i upravljanje duhovnim stvarima; stoga, ni na koji način ne spada na laike.
Slično tomu, izbor svećenika ili biskupa ne spada na puk, kao što je iznad naširoko dokazano, a stoga još manje, izbor Velikog Svećenika. Osim toga, narod ne može prosuđivati zasluge i kvalitete potrebne za dostojanstvo Vrhovnog Prvosvećenika, niti ispitivati i razlikovati između dostojnih i nedostojnih; stoga, izbor ili služba ne pripadaju puku.
Jer doista bi bilo apsurdno da se priskrbljivanje svećenstva povjeri onima koji to ne mogu s pravom činiti, osim ako to nije mogućnost.
Također, budući da bi takovi izbori bili potpuno nemogući, kao što bi bilo nemoguće da se čitavo stanovništvo sazove radi izbora – niti bi se, pošto su se okupili, moglo dogoditi da većina izabere jednu te istu osobu.
20. Sedma tvrdnja – čini se, doista, kako takovi izbor ne spada na čitavi kler.
Jer iako upravljanje duhovnim stvarima spada na sve klerike, [ipak] ne spada sve na svakoga; naprotiv, osim biskupa, svi imaju određene i ograničene službe izvan kojih njihova služba se ne proteže; primjera radi, đakoni služe svećenicima, a svećenici podjeljuju sakramente.
Iz istoga razloga, svećenstvo čitavog svijeta, teško bi se moglo sastati za takovi izbor.
21. Stoga, osma tvrdnja neka bude da, u slučaju kada bi Apostolska Stolica bila upražnjena, izbor bi spadao na sve biskupe kršćanskog svijeta, govoreći isključivo o božanskom zakonu.
To se dokazuje tako da, budući da su oni pastiri stada, njegovi nadglednici i čuvari; čitava crkvena uprava, osim Vrhovnog Prvosvećenika, spada na njih, te oni sami mogu činiti sve što može i čitavi niži kler.
Tvrdim stoga da kad bi, na koji god način – bilo službom ili mogućnošću – okupili se svi kršćanski biskupi, u takovom slučaju mogli izabrati Vrhovnog Prvosvećenika takovog autoriteta, kakav bješe blaženi Petar, čak i protivo prosvjeda svih ili većeg dijela laika ili klera.
22. No, budući da bi taj oblik bio izuzetno težak i gotovo nemoguć, neka bude deveta tvrdnja, da blaženi Petar, sam ili s drugim apostolima, može ustanoviti oblik i način na koji će se poslije smrti izabrati njegov nasljednik.
To se kratko i jasno dokazuje time što On imaše puninu vlasti i uprave da donosi zakone prikladne za Crkvu; no, taj (oblik i način izbora nasljednika) također je nužan zakon za upravljanje Crkvom, naime, poradi izbora Vrhovnog Prvosvećenika; stoga, on ga je mogao uspostaviti.
Drugo, dokazuje se time što je čitava Crkva mogla donijeti takovi zakon, štoviše, to i bješe učinjeno na saborima; stoga, Petar to mogaše učiniti, jer inače ne bi imao vrhovnu vlast. A to se potvrđuje time što je svaki drugi oblik izbora, isključujući zakon koji donješe Petar, bio nemoguć, bilo da se provodio u čitavoj Crkvi ili među svim klerom – ili barem, predstavljaše veliku priliku za raskole, kad bi ga vršili svi biskupi. Stoga, bješe posvema svrsihodno da se zakonom propiše određeni način i običaj izbora.
Međutim, pojavljuje se sumnja u svezi ovih tvrdnji. Rimski biskup jest Vrhovni Prvosvećenik, stoga, obzirom na Petrovu smrt, rimski kler bio bi dovoljan da izabere rimskog biskupa, a posljedično i Vrhovnog Prvosvećenika. A sumnja se uvećava, jer, kako je poznato iz povijesti, ponekad bi rimski kler ili puk birali Vrhovnog Svećenika.
Prvo, odgovaram te ću u nastavku raspraviti o tome je li rimski biskup po božanskom zakonu Vrhovni Prvosvećenik (ako se ukaže prilika). Drugo, tvrdim da, ukoliko je rimski kler ili puk ikada imao pravo birati Vrhovnog Prvosvećenika, to zasigurno bješe po zakonu donesenom o tom predmetu ili po usvojenom običaju, a ne po božanskom zakonu.
Jer čak i ako bi rimski kler izabrao [Rimskog Prvosvećenika], ako bi kršćanski biskupi ratificirali izbor, to bi moglo biti dovoljno da se taj oblik izbora održi neko vrijeme.
23. Deseta tvrdnja – blaženi Petar mogao bi izabrati i odrediti svog nasljednika, koji bi, nakon Petrove smrti, bio Vrhovni Prvosvećenik bez ponovnog izbora.
Ovu tvrdnju ne prihvaćaju suvremeni teolozi, koji su donekle neprijateljski raspoloženi prema dostojanstvu pontifikata, više nego što bi inače bilo prikladno pobožnim i kršćanskim piscima. Međutim, najprije to se dokazuje djelom Petra, koji je (ako se vjeruje istinitim pripovjedačima) imenovao Klementa dok on sam bješe živ, kako se drži u 8. Q. 1. C. If Peter, iz autoriteta Ivana III., koji bješe živio u vrijeme Justinijana.
Isto tako, to se dokazuje jasnim i nepobitnim argumentom, jer, kao što je iznad dokazano, papa je mogao donijeti zakon o izboru nasljednika, a mogao je donijeti i zakon da živući papa može sebi izabrati nasljednika – doista, taj bi se zakon činio najpogodnijim za uklanjanje raskola i ambicija. Kao što su kod Rimljana, tijekom konzulskog mandata, bili imenovani budući konzuli, zašto se to ne bi moglo učiniti i za Vrhovnog Prvosvećenika?
Slično tomu, mogao je donijeti zakon da živući biskup imenuje svog nasljednika, zašto se stoga to ne bi moglo odnositi na Vrhovnog Prvosvećenika?
Posljedično tomu, slijedi da bi bilo koji Petrov nasljednik mogao učiniti isto. To je jasno budući da on ima istu vlast.
24. Jedanaesta tvrdnja – metoda izbora Vrhovnog Prvosvećenika, koja se sada primjenjuje u Crkvi, nije od božanskoga zakona.
To je vidljivo iz prethodnog, jer se, osim po odredbi ljudskog zakona, odnosi i na biskupe.
Isto tako, to nigdje nije moguće naći u čitavom božanskom zakonu. Slično tomu, Petrovim nasljednicima bilo je moguće promijeniti metodu izbora, kao što je već rečeno. Također, nije se uvijek postupalo na navedeni način.
I konačno, stoga što red kardinala, koji su sada elektori (izbornici), nije od božanskog zakona.
25. Posljednja tvrdnja – metoda izbora Vrhovnog Prvosvećenika temelji se na ustavu i autoritetu Crkve ili Vrhovnih Prvosvećenika, što je isto te istim autoritetom može biti promijenjeno.
To je razlog i ishodište po kojemu su autoritet i dostojanstvo blaženog Petra ostali među nama i trajat će do svršetka svijeta.
Izvor: https://www.wmreview.org/p/elections-victoria