Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Ovo je prvi u nizu tekstova teologa koje objavljujemo na temu „Papinski izbori u izvanrednim okolnostima”, te povezane teme o tome kako bi Crkva izgledala tijekom produljenog papinskog međuvlašća (interregnuma). U tom smislu […] objavljujemo prijevod gospodina J. Larrabeeja o svetom Robertu Bellarminu upravo na tu temu. Ovaj je tekst izvorno objavljen na Bellarmine Forums […].

Uredničke bilješke

Govori nam se ponekad da, kad bi došlo do produžene upražnjenosti Apostolske Stolice ili kada više ne bi bilo kardinala, kako bismo se tada našli u „slijepoj ulici”, bez mogućnosti da se priskrbi ili izabere novi nasljednik svetog Petra.

Argument često potom ide dalje: „Moraju uvijek postojati trajni nasljednici svetoga Petra; stoga, ne može biti slučaj da se nalazimo u produženom razdoblju upražnjenosti Apostolske Stolice”.

Ove premise često se ponekad koriste za potkrepljivanje određenih teorija o statusu trenutnih putativnih kardinala.

Ne iznoseći nikakvo mišljenje o legitimnosti trenutno putativnog kardinalskog kolegija, njihovom njihovom pravu glasa ili bilo čemu drugome, možemo primijetiti da ti argumenti ovise o premisama, koje teolozima koji su pisali prije našeg vremena, nisu bile nimalo očite. Kroz povijest je bilo nekoliko velikih teologa koji su razmatrali slične (iako ne identične) situacije kao što je naša, a da se pritom nisu osjećali obvezanima donositi takve zaključke.

Glede Bellarminovog teksta – nije jasno priznaje li on mogućnost da svi kardinali mogu umrijeti ili nestati. No, on barem razmatra hipotetsku okolnost u kojoj bi se primjenjivali kako prirodni tako i božanski zakon – kao savršeno društvo, Crkva mora biti sposobna na neki način osigurati sebi vidljivu glavu.

Nema sumnje kako postoje mnogi praktični problemi u primjeni ovih zamisli na našu trenutnu situaciju. Drugi mogu prigovoriti kako je ovo samo Bellarminovo mišljenje i da drugi teolozi imaju drugačija stajališta. Ove točke mogu biti točne, ali one nisu relevantne.

Kao što implicira sama zamisao niza takovih tekstova, ovaj tekst ne objavljujemo na način kao da će on konačno riješiti pitanja. Mi samo ukazujemo kako je pogrešno tvrditi da ne postoje rješenja za dugotrajno međuvlašće (interregnum). Čak i rješenje koje je praktično neprovedivo (barem zasad) pobija takve tvrdnje.

Samo pokazujemo da je pogrešno reći da ne postoje rješenja za dugotrajno međuvlašće. Čak i rješenje koje je praktično neprovedivo (barem zasad) pobija takve tvrdnje.

Također, ne iznosimo [definitivnu] tvrdnju na koji će se način kriza završiti ili na koji način će biti izabran novi Rimski Prvosvećenik. Ne osjećamo potrebu usvojiti određeno mišljenje o navedenoj temi niti [obvezu] predstaviti „plan” za obnovu Crkve – kao da bi to spadalo na bilo koga od nas.

Čini se mudrim imati na stolu što više zamisli. [No,] nije očito kako postoji samo jedan jedini izlaz iz naše situacije, niti se čini da su se različite strane na Saboru u Konstanzu složile oko toga što bi trebale učiniti (ili glede toga što se tada događalo) u svezi s tri pretendenta ili oko točnog mehanizma kojim je kasnije izabran papa Martin V.

U svakom slučaju, poanta je sljedeća: Bellarmin i drugi već su dugo razmatrali na koji bi si način Crkva mogla priskrbiti papu bez kardinala i, daleko od toga da potpuno odbace tu mogućnost, predstavili su rješenja. Ovo je dovoljno za pobijanje spomenutog prigovora.

Sveti Robert Bellarmin o izvanrednim papinskim izborima

Bellarminove kontroverze

De clericis

Preveo g. James Larrabee, uz njegove komentare

Knjiga I., poglavlje 10.

Osma tvrdnja

„Kada ne bi postojala papinska konstitucija o izboru Vrhovnog Prvosvećenika ili kad bi, nekim slučajem, svi zakonito određeni elektori (izbornici), odnosno svi kardinali istodobno nestali, pravo izbora pripalo bi obližnjim biskupima i rimskom kleru, ali uz određenu ovisnost o općem saboru biskupa.”

U ovoj tvrdnji ne čini se da postoji univerzalni konsenzus. Neki smatraju da bi, neovisno o pozitivnom zakonu, pravo izbora pripalo saboru biskupa, kao što to tvrde Kajetan u tract. De Potestate Papae & Concilii, pogl. 13. i 21., te Francisco de Vitoria u relect.2. Questio 2. De Potestate Ecclesiae.

Drugi, poput Silvestra koji se poziva na s.v. Excommunicatio, 9. sec. 3, naučavaju da bi u tom slučaju pravo izbora pripadalo rimskom kleru.

No, ova dva mišljenja mogu se pomiriti. Bez sumnje, primarna vlast izbora u tom slučaju pripada saboru biskupa; budući da, kada papa umre, ne postoji viša vlast u Crkvi od općeg sabora; i ako papa ne bi bio biskup Rima ili bilo kojeg drugog određenog mjesta, već samo opći pastir čitave Crkve, tada bi spadalo na biskupe ili da izaberu njegova nasljednika ili da odrede elektore (izbornike). Ipak, pošto je papinska vlast nad svijetom sjedinjena s biskupstvom Grada [posteaquam unitus est Pontificatus orbis Episcopatui Urbis], neposrednu vlast izbora u tom slučaju bi biskupi čitavog svijeta, morali prepustiti obližnjim biskupima i klericima Rimske Crkve, što je moguće dokazati na dva načina.

Prvo, jer je pravo izbora preneseno sa svih obližnjih biskupa i rimskog klera na kardinale, koji jesu određeni dionici biskupa i klera Rimske Crkve; stoga, kada kardinali manjkaju, pravo izbora trebalo bi se vratiti svim biskupima i kleru Rimske Crkve.

Drugo, jer je to vrlo drevni običaj (kao što smo prethodno pokazali iz Ciprijana), prema kojem bi obližnji biskupi, u nazočnosti klera, trebali izabrati kako biskupa Rima tako i druge. Nečuveno je da bi se biskupi ili nadbiskupi cijeloga svijeta okupili radi izbora Vrhovnog Prvosvećenika, osim u slučaju kada postoji sumnja tko su legitimni elektori (izbornici). Tu sumnju treba razriješiti opći sabor, kao što je učinjeno na Saboru u Konstanzu.

[Ovo je čitav tekst 10. pogl.]

Komentari g. Jamesa Larrabee-a

Važno je napomenuti da se u ovoj knjizi sveti Robert prvo bavi izborom biskupa, pobijajući protestantsku teoriju o narodnom izboru (koja je ponovno oživljena među modernim liberalnim „katolicima“) na prilično iscrpan način (pogl. 7). Zatim detaljno obrađuje izbor Vrhovnog Prvosvećenika (pogl. 9). Tvrdnja na početku 7. poglavlja glasi:

„Pravo izbora Vrhovnog Prvosvećenika, kao i ostalih pastira i službenika Crkve, ne pripada narodu po božanskom pravu. No, ako je narod ikada imao neku vlast po tom pitanju, to je bilo isključivo poradi prešutnog dopuštenja ili ustupka Prvosvećenika.”

Još jedna točka koju treba imati na umu u ovom kontekstu jest da su obližnji biskupi Rimske Stolice zapravo kardinali biskupi, biskupi suburbikarnih biskupija. Oni su od najranijih vremena povezani s upravljanjem Crkvom od strane papa. O tome Bellarmin govori u 9. pogl. (u kojem nastoji pokazati kako je ustaljeni način papinskog izbora putem kardinala, iako to nije božanski zakon, najbolji je treba ga zadržati):

„Drugi način [izbora biskupa] bio je taj gdje bi svi biskupi iste pokrajine, ili većina njih, izabrali biskupa, ali nakon što bi zatražili svjedočanstvo i pristanak klera i naroda mjesta, kojem se daje biskup; na isti način birani su metropoliti, patrijarsi i sam Vrhovni Prvosvećenik, naime, od strane obližnjih ili pokrajinskih biskupa. I to je bio najstariji način…“

Dalje u tekstu govori:

„Drugi način nalazi se u ovom obliku [papinskog izbora, tj. izbora putem kardinala], u mjeri u kojoj se odnosi na njegov temeljni element; jer obližnji biskupi sada biraju kao što su birali, naime šest kardinala biskupa.”

James Larrabee

A.M.D.G.

Izvor: https://www.wmreview.org/p/papal-elections-bellarmine