Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Uredničke bilješke

Nastavljajući niz o papinskim izborima u odsutnosti kardinala, objavljujemo (u dva dijela) raspravu Charlesa Journeta o papinskim izborima i o stanju Crkve tijekom upražnjenosti Apostolske Stolice, preuzetu iz njegovog djela The Church of the Word Incarnate [hrv. Crkva utjelovljene Riječi*].

U oba izvatka, Journet pomno slijedi dominikanskog teologa iz šesnaestog stoljeća Thomasa de Vio Cajetana.

Prvi izvadak razmatra nekoliko aspekata papinskih izbora – ali njegova važnost za ovaj niz leži u tome što se posebno bavi pitanjem što bi se dogodilo u odsutnosti redovitih elektora (izbornika).

Drugi izvadak baviti će se nastavkom i vršenjem jurisdikcije – uključujući imenovanje dijacezanskih biskupa, a čini se i – potencijalnim opsegom zabluda koje bi mogle proizaći iz nesavršenog sabora svih biskupa, u odsutnosti Rimskog Prvosvećenika. Ovo je, naravno, ključno za objasniti kako je Drugi vatikanski sabor mogao promulgirati svoje specifične dokumente.

Journet, slijedeći Cajetana, daje svoj odgovor u trećem odjeljku u nastavku:

„U slučaju kada utvrđeni uvjeti valjanosti postanu neprimjenjivi, zadatak određivanja novih pada na Crkvu putem devolucije, pri čemu se ovaj posljednji izraz, kako napominje Kajetan, ne uzima u strogom smislu (jer se devolucija strogo odnosi na višu vlast u slučaju neuspjeha niže) već u širem smislu, označavajući svaki prijenos čak i prema inferiornoj vlasti. […]

[…] kada se odredbe kanonskog prava ne mogu ispuniti, pravo izbora pripast će određenim članovima Rimske Crkve. U nedostatku rimskog klera pravo će pripasti sveopćoj Crkvi, čiji je biskup papa.”

Daljnje objašnjenje daje u sljedećem ulomku.

Charles Journet i njegovi pogledi o „krivovjernom papi”

Journetovo djelo Crkva utjelovljene Riječi obiluje zanimljivim detaljima, osobito o povijesnim pitanjima. Danas je ono iznimno skupo i teško ga je pronaći.

Moguće je kako dio Journetove trenutne „popularnosti” potječe iz njegova pristajanja u ovom djelu uz – skromnije i opreznije nego što se često priznaje – ranije stajalište Kajetana o krivovjernom papi. [O tome Ulrich Horst*] piše:

„[…] Kajetan je napustio svoju tezu, koju je tako snažno branio u De Comparatione, kako papa u slučaju krivovjerja nije ipso facto smatran svrgnutim.” 1

Vraćajući se na Journeta, vrijedi ponoviti dvije točke. Prvo, Pavao VI. udijelio mu je kardinalski crveni šešir u veljači 1965. godine. Drugo, otprilike sedam mjeseci kasnije, održao je odlučujući govor na Drugom vatikanskom saboru u korist navodnog pravovjerja doktrine Sabora o vjerskoj slobodi. De Mattei piše:

„Tiskanom intervencijom koje je bilo izrazito maritenovsko, želio je dati svoju podršku deklaraciji o vjerskoj slobodi, koristeći svoj autoritet teologa i tvrdeći da ona zaslužuje najveće odobravanje: ‘Mihi videtur maxime approbanda.’” 2

Ovo su dvije zanimljive činjenice. Mogli bismo im dodati i to da ga je kritizirao mons. Joseph Clifford Fenton iz American Ecclesiastical Review, koji je tvrdio da su njegove ideje štetne po vidljivost Crkve. 3

Bilo bi pogrešno […] misliti da ove točke negiraju vrijednost njegova rada u cjelini. Fenton sam kaže da je Journet „pokazao izvanrednu erudiciju u svojoj knjizi.” 4 Međutim, unatoč ovoj očitoj erudiciji i neupitnoj vrijednosti njegova rada, ove činjenice ipak ukazuju na potrebu za oprezom.

Niz o izboru pape bez kardinala – i obrana razmatranja Journeta

U svakom slučaju – kako smo već naveli u našem uvodu u ulomak iz Bellarmina – ne objavljujemo ovaj tekst kao konačno rješenje pitanja. Samo pokazujemo da je pogrešno reći da ne postoje rješenja za dugotrajni interregnum. Čak i rješenje koje je praktično neprovedivo (barem zasad) pobija takve tvrdnje.

Također, ne iznosimo [definitivnu] tvrdnju na koji će se način kriza završiti ili na koji način će biti izabran novi Rimski Prvosvećenik. Ne osjećamo potrebu usvojiti određeno mišljenje o navedenoj temi niti [obvezu] predstaviti „plan” za obnovu Crkve – kao da bi to spadalo na bilo koga od nas.

Niti ima išta „ironično”, kako [bih se moglo sugerirati*], u tome što navodimo Kajetanovo mišljenje o izborima, dok istovremeno odbacujemo njegovo (ranije) stajalište o tome da krivovjerni papa zadržava službu dok ne bude svrgnut.

Prvo, činjenica je, kako se čini, da je Kajetan promijenio svoje mišljenje o ovoj temi.

Drugo, čak i ako je ostao pri opovrgnutom „Četvrtom stajalištu”, kakve to veze ima s nama? Kajetan je bio veliki teolog čija mišljenja, naravno, zaslužuju biti saslušana s poštovanjem. [No,] nismo obvezani prihvatiti ili odbaciti sve što on kaže u cjelini.

Treće, ovo nije timski sport. Kao što je sugerirano, ako odlučimo slijediti Bellarmina umjesto Kajetana glede pitanja krivovjernog pape, to ni na koji način nije potpuno odbacivanje Kajetana – niti nas to na bilo koji način sprječava da ga slijedimo u drugim stvarima.

Konačno, ovdje se ne radi o „filtriranju [papinstva]”, [kako bi se moglo sugerirati*]. Nazvati zrelo upotrebljavanje kršćanske slobode unutar dopuštenih teoloških mišljenja „filtriranjem” ili je djetinjasto ili čista retorička igra – oboje je nedostojno katolika. […]

S. D. Wright

Charles Journet o papinskim izborima

Crkva utjelovljene Riječi

Sheed and Ward, London i New York, 1955.

Prijevod: A.H.C. Downes, str. 479-482

EXCURSUS VIII – O izboru pape

Tijekom upražnjenosti Apostolske Stolice, Crkva, u pogledu vrhovne jurisdikcije, posjeduje samo vlast poduzimanja izbora novog pape, bilo putem kardinala ili, u njihovom nedostatku, drugim načinima:

“Papatus, secluso papa, non est in Ecclesia nisi in potentia ministerialiter electiva, quia scilicet potest, sede vacante, papam eligere, per cardinales, vel per seipsam in casu”

„Kada nema pape, papinstvo ne postoji u Crkvi osim u hijerarhijskoj elektorskoj moći, budući da, zapravo, ona može izabrati papu kada je Stolica upražnjena, bilo putem kardinala ili samostalno, ovisno o slučaju.” 5

Kajetan ovdje izražava zaprepaštenje nad Gersonovim ozbiljnim pogreškama.

(1) Priroda izbora. Sve što Crkva tada može učiniti, u pogledu vrhovne jurisdikcije, jest odrediti onoga na koga će Bog, po krjeposti evanđeoskih obećanja, izravno prenijeti tu vlast. „Moć povjeriti pontifikat pripada isključivo Kristu a ne Crkvi, koja samo određuje određenog kandidata.” (Ivan od sv. Tome. 6)

(2) Može li papa izravno odrediti svog nasljednika? Nije prikladno, i svi teolozi se ovdje slažu, da sam papa imenuje svog nasljednika. Čin izbora pape prethodi, strogo govoreći, bilo kakvom vršenju papinske vlasti; stoga je ispravno da taj čin pripada Crkvi, a ne papi. Takva je uostalom praksa koja je, kako tvrdi Kajetan, u skladu s božanskom providnošću, koja svemu dodjeljuje pravo vrijeme. „Ne budite dakle tjeskobno zabrinuti za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan brinuti sam za se. Svaki dan ima dosta svojega vlastitog zla.” (Mt 6,34)

Za određene teologe, izravan izbor nasljednika od strane pape bio bi nevaljan – na primjer, Kajetan, prema kojem moć izbora nasljednika prebiva u papi ne u formalnom smislu, pogodnom za stupanje u čin (kao što je umijeće zidara u zidarima), već u eminentnom smislu, neprikladnom za neposredno izvršenje (kao što je umijeće zidara u arhitektu). 7

Za mnoge druge, međutim, bilo bi to jednostavno kontraindicirano u sadašnjem stanju stvari. Povijest bilježi slučaj Feliksa IV., koji je 530. godine odabrao svoga nasljednika, Bonifacija II. No, je li potonji postao papa po krjeposti toga izbora ili na temelju kasnije potvrde od strane rimskog klera? 8 Bonifacije II. je zauzvrat primorao rimski kler da obeća kako će nakon njegove smrti zadržati izbor kojim je učinio za svog nasljednika Vigilija, no kasnije, u strahu od posljedica takvog čina, javno ga je povukao. 9

(3) U kome prebiva vlast izbora pape? Ako papa nije odgovoran za izravno imenovanje svog nasljednika, s druge strane, pripada mu određivanje ili izmjena valjanih uvjeta izbora: „Papa” govori Kajetan, „može odrediti tko će biti elektori (izbornici) te na taj način promijeniti i ograničiti način izbora do te mjere da učini nevažećim sve što je učinjeno izvan tih odredbi.” 10 Tako je, nastavljajući praksu koju je uveo Julije II., Pijo IX. odredio da, kad bi papa umro tijekom zasjedanja ekumenskog sabora, izbor njegova nasljednika neće provesti sabor, koji bi bio odmah prekinut ipso jure, već isključivo Kardinalski zbor. 11 Ova ista odredba spominje se i u konstituciji Vacante Sede Apostolica [sv.] pape Pija X., od 25. prosinca 1904.

U slučaju kada utvrđeni uvjeti valjanosti postanu neprimjenjivi, zadatak određivanja novih pripada Crkvi putem devolucije, pri čemu se ovaj izraz, kako Kajetan napominje, ne uzima u strogom smislu (jer se devolucija strogo odnosi na višu vlast u slučaju neuspjeha niže) već u širem smislu, označujući svaki prijenos čak i na inferiornu vlast. 12

Pitanje vlasti za izbor pape pojavilo se u 15. i 16. stoljeću, tijekom rasprava o odnosnom autoritetu pape i sabora. Kajetanovo mišljenje o tom pitanju jest kako slijedi.

Najprije on pojašnjava da vlast za izbor pape prebiva u njegovim prethodnicima eminentno, redovno i načelno. Eminentno, kao što su „forme” nižih bića prisutne u anđelima, koji sami po sebi nisu sposobni vršiti tjelesne aktivnosti. 13 Redovno, to jest kao uobičajeno pravo, za razliku od Crkve u njezinoj „udovičkoj” fazi, koja ne može odrediti novi način izbora izuzev „in casu”, te ako nije prisiljena čistom nužnošću. Načelno, za razliku od „udovičke” Crkve, u kojoj ta vlast prebiva samo sekundarno. 14

Tijekom upražnjenosti Apostolske Stolice, ni Crkva niti Sabor ne mogu zaobići odredbe koje su već utvrđene za određivanje valjanog načina izbora. 15 Međutim, u slučaju dopuštenja (na primjer, ako papa nije ništa odredio protiv toga) ili u slučaju nejasnoće (primjerice, ako nije poznato tko su pravi kardinali ili tko pravi papa jest, kao što je to bio slučaj u vrijeme Velikog raskola), vlast „primjene papinstva na određenu osobu” prelazi na sveopću Crkvu, Crkvu Božju. 16

Kajetan dalje potvrđuje da formalna moć izbora Pape – u aristotelovskom smislu, kao sposobnost da se izravno prijeđe na čin biranja – pripada Rimskoj Crkvi, uključujući u nju kardinale biskupe koji su, na određeni način, sufragani rimskog biskupa. S toga, prema predviđenom kanonskom pravilu, pravo izbora pape zapravo pripada isključivo kardinalima. 17 Iz istoga razloga, kada se odredbe kanonskog prava ne mogu ispuniti, pravo izbora pripada određenim članovima Rimske Crkve. Ako rimskog klera nema, pravo će pripasti sveopćoj Crkvi, koje papa ima biti biskup. 18

(4) Načini izbora u povijesti. Ako moć izbora pape po prirodi stvari, a time i po božanskom pravu, pripada Crkvi zajedno s njezinom Glavom, konkretan način na koji će se izbor provesti, kaže Ivan od svetog Tome, nije nigdje naznačen u Svetom Pismu; to je isključivo stvar crkvenog prava, koje određuje koje osobe u Crkvi mogu valjano pristupiti izboru.

Tijekom različitih povijesnih razdoblja i uz različite kvalifikacije, u izboru su sudjelovali: rimski kler (čije se pravo čini primarnim i izravnim), narod (ali samo u mjeri u kojoj pristaje na izbor i odobrava izbor koji je proveo kler), svjetovni vladari (bilo legitimno, dajući svoj pristanak i podršku izabranom, bilo zloupotrebom, kao kada je Justinijan zabranio posvećenje izabranog bez odobrenja cara), te naposljetku kardinali, koji su prvi među rimskim klerom, tako da je danas izbor pape iznova povjeren rimskom kleru. 19 Dict. de théol. cath. ima članak pod naslovom “Election des papes”, koji sadržava povijesni pregled različitih uvjeta pod kojima su pape birani.

Konstitucija Vacante Sede Apostolica [sv.] pape Pija X., datiran na 25. prosinca 1904., predviđa tri načina izbora:

a. nadahnućem, kada kardinali, potaknuti Duhom [Svetim], jednoglasno proglase Vrhovnog Prvosvećenika;

b. kompromisom, kada se kardinali dogovore prepustiti izbor trojici, petorici ili sedmorici među njima;

c. izborom putem glasovanja, kada se dobije dvotrećinska većina glasova (isključujući glas samog izabranog). 20

(5) Valjanost i sigurnost izbora. Ivan od svetog Tome primjećuje kako izbor može biti nevažeći ako ga provode osobe koje nisu kvalificirane, ili ako ga, premda ga provode kvalificirane osobe, prati nedostatak u formi ili ako padne na nesposobnog kandidata, primjerice nekoga tko nije pri zdravoj pameti ili nije kršten.

Međutim, mirno prihvaćanje izabranoga od strane sveopće Crkve kao glave kojoj se podlaže, čin je u kojem Crkva sudjeluje i kojim određuje svoju sudbinu. To je stoga čin koji je sam po sebi nezabludiv i koji se odmah prepoznaje kao takav. (Slijedom toga, i posredno, pokazat će se da su ispunjeni svi uvjeti potrebni za valjanost izbora.)

Prihvaćanje Crkve može djelovati negativno, kada izbor nije odmah osporen, ili pozitivno, kada izbor prvo prihvate prisutni, a zatim postupno i ostali. 21

Crkva ima pravo izabrati bapu, a time i pravo na sigurnost u pogledu toga tko je izabran. Sve dok postoji bilo kakva sumnja, a prešutni pristanak sveopće Crkve još nije otklonio moguće nedostatke u izboru, ne postoji papa – papa dubius, papa nullus [hrv. sumnjiv papa, ništavni papa].

Zapravo, primjećuje Ivan od svetog Tome, ako miran i siguran izbor nije očit, izbor se smatra još uvijek u tijeku. Budući da Crkva ima potpunu kontrolu ne nad sigurno izabranim papom, već nad samim izborom, ona može poduzeti sve potrebne mjere da ga privede do kraja. Crkva, stoga, može ocijeniti papu kao sumnjivog. Tako je, tvrdi Ivan od svetog Tome, Sabor u Konstanzu ocijenio trojicu papa kao sumnjive – od kojih su dvojica svrgnuta, a treći se odrekao pontifikata. 22

Kako bi se izbjegle sve nesigurnosti koje bi mogle utjecati na izbor, konstitucija Vacante Sede Apostolica savjetuje izabranome da ne odbije službu koju će mu Gospodin pomoći ispuniti;23 također ona propisuje da čim se izbor kanonski provede, kardinal dekan treba, u ime cijelog Kardinalskog zbora, zatražiti pristanak izabranog. 24

“Kad je dan pristanak – ako je potrebno, nakon odgode određene razboritošću kardinala i većine glasova – izabrani odmah postaje pravi papa i posjeduje u punom smislu, te može vršiti, potpunu i apsolutnu jurisdikciju nad čitavim svijetom.” 25

(6) Svetost izbora

Ove riječi ne znače da se izbor pape uvijek provodi uz nezabludivu pomoć, budući da postoje slučajevi u kojima je izbor nevažeći ili sumnjiv, te stoga ostaje neizvjestan. Također, niti to znači kako je nužno uvijek izabran najbolji kandidat.

To znači da, ako je izbor valjano proveden (što je samo po sebi uvijek blagotvorno), čak i kada je rezultat spletki i žaljenja vrijednih intervencija (pri čemu ono što je grijeh ostaje grijeh pred Bogom), imamo sigurnost da Duh Sveti, koji vlada nad papama, na poseban način bdije nad svojom Crkvom, osvrćući se kako na loše tako i na dobre stvari koje čine, nije želio ili barem dopustio taj izbor, ni za što drugo osim duhovnih ciljeva, čija će se krjepost ili očitovati, ponekad s malim zakašnjenjem tijekom povijesti, ili ostati skrivena do objave Sudnjeg dana. No, to su tajne koje može prodrijeti samo vjera.

Izdvojimo ovaj odlomak iz konstitucije Vacante Sede Apostolica:

„Jasno je kako zločin simonije, jednako odbojan Bogu i ljudima, jest apsolutno za osudu u izboru Rimskog Prvosvećenika. Iznova ga odbacujemo i osuđujemo te proglašavamo da oni, koji su za njega odgovorni, ipso facto podliježu kazni izopćenja.

Međutim, poništavamo odredbu kojom su Julije II. i njegovi nasljednici, poništavali izbore koji su bili zahvaćeni simonijom (od koje neka nas Bog sačuva!), kako bismo uklonili svaki izgovor za osporavanje valjanosti izbora Rimskog Prvosvećenika.”

Izvor: https://www.wmreview.org/p/papal-elections-journet-cajetan

Bilješke:

[1] Ulrich Horst, Juan de Torquemada und Thomas de Vio Cajetan, Akademie Verlag, Berlin, 2012, str. 172. Izvadci prevedeni putem DeepL. https://books.google.co.uk/books?id=gj7nBQAAQBAJ&lpg=PA172&ots=LCNiTInqCK&dq=%22ex%20quo%20tamen%20idem%20habetur%22%20cajetan&pg=PA172#v=onepage&q&f=false

[2] Roberto de Mattei, The Second Vatican Council (nenapisana priča), Loreto Publications, Fitzwilliam NH, 2012, str. 440.

[3] Msgr. Joseph Clifford Fenton, ‘Father Journet’s Concept of the Church’ in the American Ecclesiastical Review, CXXVII No. 5, studeni 1952, str. 370-80. Dostupno na: https://wmreview.co.uk/wp-content/uploads/2022/06/Father-Journets-Concept-of-the-Church.pdf

[4] Ibid. 373

[5] Cajetan, De Comparatione Auctoritatis Papae et Concilii, cap. xiv, no. 210. Preveo g. Christian Jacobo.

[6] II – II, q. 1-7; disp. 2, a. 1, no. g, vol. VII, str. 218.

[7] Apologia de Comparata Auctoritate Papae et Concilii, cap. xiii, no. 736

[8] cf. L. Duchesne, L’Église au VI^e siècle, Paris 1925, str. E42-6

[9] cf. T. Ortolan, art. „Elections des papes”, Dict,de théol. Cath., col. 2284.

[10] De Comparatione Auctoritatis Papae et Concilii, cap. xiii, no. 201

[11] Acta et Decreta Sacro­ sancti Oecumenici Concilii Vaticani, Rim 1872, str. 104 et seq.

[12] Apologia, cap. xiii, no. 745

[13] Apologia, cap. xiii, no. 736

[14]No. 737.

[15] De Comparata, cap. xiii, no. 202

[16] ibid., no. 204

[17] Apologia, cap. xiii, no. 742

[18] ibid., nos. 741 and 746

[19] cf. John of St. Thomas, II-II, q. 1, a. 7; disp. 2, a. 1, nos. 21 et seq. ; vol. VII, str. 223 et seq.

[20] nos. 55-7.

[21] cf. John of St. Thomas, II-II, qq. 1-7; disp. 2, a. 2, nos. r, 15, 28, 34, 40; str. 228 et seq.

[22] loc. cit., a. 3, nos. 10-11 ; vol. VII, str. 254

[23] No. 86

[24] No. 87

[25] No. 88