Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Uredničke bilješke

Ovo je dodatak našem nizu o papinskim izborima, koji skreće na važno pitanje: Kakvo je stanje Crkve tijekom papinskog međuvlašća (interregnuma)?

U donjem izvatku, preuzetom iz njegove knjige The Church of the Word Incarnate [hrv. Crkva Utjelovljene Riječi], Charles Journet obrađuje ovo pitanje, usko sljedeći mišljenja dominikanskog teologa iz šesnaestog stoljeća, Thomasa de Vio Kajetana.

Osim općeg stanja Crkve tijekom takvog razdoblja, Journet razmatra nastavak i vršenje jurisdikcije – uključujući imenovanje biskupa.

Također, on razmatra potencijalni opseg zabluda koje bi mogle proizaći iz nesavršenog sabora svih biskupa, u odsutnosti Rimskog Prvosvećenika. Ova je tema, naravno, ključna za objašnjenje kako je Drugi vatikanski sabor mogao promulgirati svoje specifične dokumente.

Određene točke o Journetu i Cajetanu već smo obradili u bilješkama prethodnog dijela te ih ovdje nećemo ponavljati. […]

[…] Journetov prikaz stanja Crkve bez Rimskog Prvosvećenika danas nam je bolno poznat.

Neke od Journetovih bilješki objavili smo unutar teksta, a njegove izvore iz teksta premjestili smo u fusnote.

Stanje Crkve tijekom razdoblja upražnjenosti Svete Stolice

Charles Journet

The Church of the Incarnate Word

Sheed and Ward, London and New York, 1955.

Preveo A.H.C. Downes, str. 409-11 (preuređeno). Opsežne fusnote prikazane su u skladu s tekstom. Reference su uklonjene iz teksta i uključene kao fusnote.

Crkva tijekom razdoblja upražnjenosti Svete Stolice

Ne smijemo misliti da Crkva, kada papa umre, posjeduje papinsku vlast u stvarnosti, u stanju difuzije, [kao] da je ona sama može delegirati sljedećem papi u kojem će se ona iznova objediniti i učini konačnim. Kada papa umre, Crkva postaje udova i, u pogledu vidljive univerzalne jurisdikcije, ona je uistinu acefalna.*

Bilješka: “Tijekom upražnjenosti Apostolske Stolice, tvrdi Kajetan, sveopća Crkva je u nesavršenom stanju; ona je poput amputiranog tijela, a ne cjelovitog tijela.

Crkva je bez poglavara, lišena svoga najvišeg dijela i vlasti. Tko god to osporava, upada u zabludu Johna Husa – koji negiraše potrebu za vidljivim upraviteljem Crkve – a koju su unaprijed osudili sveti Toma Akvinski, potom papa Martin V. na Saboru u Konstanzi. Tvrditi da Crkva u takvom stanju neposredno prima svoju vlast od Krista i da je Opći sabor predstavlja, znači nepodnošljivo pogriješiti.” 1

Evo sedme i dvadeset i sedme Husove teze, osuđene na Sabor u Konstanzi:

‘7. Petar nije, niti je bio, glava svete Katoličke Crkve.’

’27. Nije iskra prividnosti, da treba postojati jedna glava koja vodi Crkvu u duhovnim stvarima, a ona mora biti u vezi sa samom vojujućom Crkvom i nju održavati.’” 2

No, ona nije bez poglavara kao raskolničke crkve, niti poput tijela na putu raspadanja. Krist je vodi s neba. Na zemlji tada više nema nikoga tko može vidljivo vršiti vrhovnu duhovnu vlast u Njegovo ime, i kao posljedica toga, bilo kakva nova očitovanja općeg života Crkve su onemogućena.

Ali, premda usporen, puls života nije napustio Crkvu; ona posjeduje papinsku vlast u potenciji, u smislu da je Krist, hoteći da uvijek ovisi o vidljivom pastiru, podario joj vlast da odredi čovjeka kojemu će On sam povjeriti ključeve Kraljevstva nebeskog, kao što ih je nekoć povjerio Petru. (Vidi Excursus VI, o izboru pape.)

Vrhovna jurisdikcija ne pripada kao „vlastita” moć biskupima

Ukupnost partikularnih jurisdikcija ne čini univerzalnu jurisdikciju

Jurisdikcijska moć „vlastita“ je kako u Vrhovnom Prvosvećeniku tako i biskupima. Ona se spušta od Vrhovnog Prvosvećenika, koji ju posjeduje kao izvor, do biskupa, koji ju nesumnjivo posjeduju kao vlastitu moć, ali derivirano.

Na razini vrhovnog prvosvećenstva, kao i na razini episkopata, jurisdikcija je u potpunosti duhovna, potpuno usmjerena na isto nadnaravno spasenje duša. Tako da, bilo da se ona nalazi na jednoj ili drugoj razini, ona zadržava svoju duboku generičnu jedinstvenost.

vrhovnog papinstva, kao i na razini episkopata, jurisdikcija je u potpunosti duhovna, potpuno usmjerena na isto nadnaravno spasenje duša. Tako da, bilo da se nalazi na jednoj ili drugoj razini, ona zadržava svoju duboku opću jedinstvenost.

Međutim, ona se kod biskupa i Prvosvećenika pojavljuje u jasno različitim oblicima. Jurisdikcija svojstvena papi jest univerzalna. Jurisdikcija svojstvena biskupima jest partikularna. Ova dva oblika ne razlikuju se samo kvantitativno, prema onome više ili manje. Oni se razlikuju i kvalitativno, po svojoj vrsti. Sveopća Crkva nije jednostavno ukupnost pojedinačnih Crkava; a jurisdikcijski poredak sveopće Crkve nije jednostavno ukupnost partikularnog poretka.*

Bilješka: “U pogledu na politiku, sveti Toma potvrđuje, bez proturječja samom sebi, s jedne strane da su čovjekova sreća i sreća društva jedne te iste naravi, recimo iste vrste 3; s druge strane, da se opće dobro društva i partikularno dobro svakog njegovog člana ne razlikuje samo po onome što je više ili manje, već i po specifičnoj razlici.” 4

Ako, stoga, svaki biskup, krjepošću svoga episkopata, posjeduje isključivo partikularnu jurisdikciju, slijedi da ukupnost svih biskupa, krjepošću samog njihovog episkopata, čini samo ukupnost partikularnih jurisdikcija, čija ukupnost nikako ne predstavlja univerzalnu jurisdikciju.

Čak i ako, kako Kajetan pretpostavlja, nakon smrti pape svi biskupi svijeta okupe se zajednički i slože se u sveopćoj sinodi, postojati će tada kvantitativna i kumulativna sveopćost jurisdikcije; ali između toga te kvalitativne i esencijalne sveopćosti Vrhovnog Pastira ostaje ponor. *

Bilješka: Što biskupi mogu, a što ne mogu činiti tijekom međuvlašća (interregnuma)

“Ako, primjećuje Kajetan, okupite biskupe jednostavno kao takve, ne dobivate transcendentnu jurisdikciju koja bi bila različita od djelomične jurisdikcije, kao što je sunce različito od mješovitih tijela (drevni su, kako znamo, držali da krjeposti zvijezda uzrokuju i sadrže eminentno krjeposti mješovitih tijela); već samo neku vrstu ukupne jurisdikcije sastavljene od akumulacije djelomičnih jurisdikcija, kao što je čovječanstvo sastavljeno od ukupnost svih ljudi.

‘Nec est aliqua extranea potestas a potestatibus partialibus, sed velut potestas totalis, consurgens ex partialibus.’ 5

‘Nema nikakve izvanjske vlasti od vlasti pojedinačne, kao da bi mogla biti ukupna vlast koja bi proizlazila iz vlasti pojedinačne.’

Kajetan je prethodno napisao:

‘Sabor, ako se apstrahira papu, ne može učiniti ništa više nego što mogu pojedinačne vlasti koje ga sačinjavaju: on ne može postaviti niti jednog biskupa, kada poglavari kojima ta služba pripada nedostaju. Ali, papa može izabrati i postaviti biskupe svugdje krjepošću svoga autoriteta, koji nije njegov, već Onoga koji ponosno koraća u silnoj snazi svojoj‘ (Iz 63,1) 6

Nevedeni teolog ide čak toliko daleko da kaže:

‘Sigurni smo da ni papa, niti s druge strane čitava Crkva ili čitavi Sabor ne mogu zabludjeti u predmetima vjere kada daju autoritativnu presudu u pitanjima vjere.

O Crkvi ili Saboru bez poglavara ne znam ništa: ako je glava odsutna, može biti mnogo zasluga, ali više nikakvoga autoriteta. Upravo stoga što ne razlikuju osobnu vjeru od autoritativnog suda, neki su toliko neuki da radije biraju teologe negoli papu; misle na papinu osobu, a ne na njegovu službu i božansku pomoć obećanu toj službi.’” 7

Nijedna odluka, na primjer, koja pripada vlasti pape nije se mogla donijeti, nijedna implicitno otkrivena istina nije se mogla eksplicitno definirati.*

Bilješka: Jurisdikcija tijekom međuvlašća (interregnuma) i imenovanje biskupa

“Čak je i u Konstituciji Vacante Sede Apostolica, koja čini prilog Kodeksu kanonskog prava, predviđeno da se, ako papa umre tijekom zasjedanja općeg sabora, sabor mora odmah obustaviti: nije na saboru, već na Kardinalskom zboru da izabere novoga papu.

To, međutim, ne znači da je svako vršenje jurisdikcije ukinuto. Odluke prethodnih Prvosvećenika, osobito one koje određuju uvjete za valjan izbor novoga pape, ostaju na snazi. Ako rimske kongregacije izgube ovlasti koje ne mogu vršiti bez izričitog utjecanja na Vrhovnog Prvosvećenika, zadržavaju one [ovlasti] koje posjeduju na temelju Apostolskih pisama, a koje se smatraju svojstvenima njihovoj službi.

Slično tomu, jurisdikcijska vlast kardinala vikara Rima kao i legata, nuncija i apostolskih delegata nastavlja se bez prekida. Ovlast imenovanja ili ustoličenja biskupa Rimskom Prvosvećeniku. 8 Ali, Kajetan primjećuje u svom djelu De Romani Pontificis Institutione, potrebno je razlikovati između vlasti Vrhovnog Prvosvećenika (auctoritas) i vršenja te vlasti (executio), koja se kroz stoljeća mijenjala. 9 Tako je drevna crkvena disciplina ostavljala patrijarsima Aleksandrije ili Antiohije pravo da biraju biskupe svojih provincija.

Izbori biskupi koji su provedeni tijekom upraženjnosti Svete Stolice a koji su smatrani valjanima, tim se načinom mogu objasniti. O različitim načinima izbora vidi E. Roland. 10

Od drugog do šestog stoljeća [tvrdi Roland] izbor biskupa provodio je kler uz pristanak naroda.

‘Nitko,‘ govori sveti [papa] Lav Veliki, ‘ne može biti smatran biskupom ako ga nije izabrao kler niti ga narod zatražio.‘ 11 Biskup Rima nije izravno intervenirao u izbor; on bješe zadovoljan time da se izbor pravilno provede. Diskretna i neizravna, njegova intervencija ipak je bila stvarna i neosporiva. Bilo je to, takoreći, prolongacija njegova primata. 12

Grgurovska reforma nastojala je oduzeti pravo izbora iz ruku prinčeva, a u je ono palo, te ga povratiti u njegovo staro stanje. 13 U 13. stoljeću papa je težio postati vrhovni arbitar katoličkih izbora. Novi je zakon bio zamijenio stari: izravno imenovanje od strane Vrhovnog Prvosvećenika postalo je općim zakonom. Različite metode stvarno u upotrebi, a koje su dozvoljavale sudjelovanje drugima osim biskupa u izboru pape, bile su lokalna dopuštenja, iznimke od općeg prava. 14

A raskolničke grčko-ruske crkve, kojegod fragmente autentične jurisdikcije Crkva im doista dopušta, a koje oni još uvijek zadržavaju, čini se da na njima svojstven način, priznaju pravednost ove doktrine, službeno se osuđujući na dogmatsku stagnaciju.”

Izvor: https://www.wmreview.org/p/sede-vacante-journet-cajetan

Bilješke:

[1] De Comparatione etc., cap. Vi, 74.

[2] Denz. 633 and 653.

[3] In Polit., lib. VII, lect. 2

[4] II-II, q, 58, a. 7, ad 2. Cf. Cf. Marcel Demongeot, Le meilleur régime politique selon saint Thomas, Paris 1928, str. 89.

[5] Apologia de Comparata Auctoritate Papae et Concilii, cap. Vi, 502

[6] ibid., cap. xiii, 203

[7] ibid., cap. Ix, 135

[8] Can. 329 §2, and 332 §1

[9] Cap.xii, ad 6

[10] Art. “lection des Evêques”, Dict. de théol. cath., col. 2256 et seq.

[11] ibid., col. 2259

[12] Ibid., col. 2261.

[13] Ibid., col. 2268

[14] Ibid., cols. 2269-71.