Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Uredničke bilješke

Ovo je nastavak našeg niza Izbori pape bez kardinala?. Ovaj niz predstavlja različita mišljenja o načinu kako bi Crkva mogla izabrati novog papu u nedostatku redovnih elektora (izbornika).

Tekst kardinala Billota

Tekst ispod dolazi iz knjige „De Ecclesia Christi” kardinala Louisa Billota. Billot bješe profesor na Sveučilištu Gregoriana u Rimu, konzultor Svetog Oficija i jedan od najvažnijih teologa posljednjih desetljeća. [Papa] Pijo XII. spomenuo ga je u pohvalnim terminima 1, a hvalili su ga i kardinal Merry del Val 2 te nadbiskup Lefebvre. 3

Otac Henri le Floch – rektor Francuskog sjemeništa u Rimu, dok nadbiskup Lefebvre bješe sjemeništarac – kazao je [sljedeće] o djelima kardinala Billota:

„Ona tvore hram svete znanosti, gdje gomilaju se blaga; moglo bi se kazati i ‘arsenal’ u kojem će, sada i ubuduće, branitelji istine pronaći oružje u intelektualnom nasljeđu, koje on oblikovaše te u načelu razvoja koje bješe postavio.

Njegova doktrina i metoda potrebnije su više nego ikad, ako želimo spasiti umove od poplave zabluda ili sterilnih mišljenja pod kojima su zatrpani.” 4

Iz hrama, riznice i arsenala kardinala Billota crpiti ćemo navedeno objašnjenje.

O Kristovoj Crkvi

Kardinal Louis Billot

Teza XXIX §1, str. 609-612

Legitimni izbor pape sada de facto ovisi isključivo o papinskom pravu, što se dokazuje jednostavnim i očitim argumentom, naime, zakon koji regulira izbor proglasili su vrhovni prvosvećenici. Stoga, sve dok ga sam papa ne ukine, ostaje na snazi, te ne postoji nikakva vlast u Crkvi, čak niti tijekom upražnjenosti Svete Stolice, koja bi ga mogla izmijeniti.

„Papa imenuje one koji ga će izabrati, te on mijenja i ograničava čin izbora na takav način da, svaki izbor koji se provede drugačije nije valjan.

Očito je kako ni Crkva niti sabor nemaju tu vlast u odsutnosti pape, jer čitava Crkva ne može autoritativno promijeniti zakon donešen od strane pape, primjera radi, ona ne može odrediti da izbor ne spada na istinske i određene kardinale ili da papa izabran s manje od dvije trećine glasova bude valjan.

Naprotiv, međutim, papa to doista može odrediti, jer onaj tko autoritativno utvrđuje zakon, također ima moć da ga ukine u predmetima pozitivnog prava.”5 (Kajetan)

Stoga, ako bi, na primjer, Sveta Stolica ostala upražnjena tijekom Vatikanskog sabora, legitimni izbor ne bi spadao na saborske Oce, već isključivo na redovne elektore (izbornike), kako je to [papa] Pijo IX. izričito odredio posebnom bulom.

Jedino pitanje, stoga, koje možemo postaviti jest, može li bilo koja vlast, osim papinske vlasti, odrediti uvjete izbora.

U tome nema sumnje glede autoriteta ekumenskog sabora, koji nije odvojen od papinske vlasti, budući da dekreti ekumenskih sabora moraju biti potvrđeni od strane pape.

Pitanje se, dakle, odnosi samo na neku drugu nižu vlast. No, zaključak mora biti negativan, jer budući da je prvenstvo dano isključivo samo Petru i njegovim nasljednicima, pripada samo njemu, odnosno samo Vrhovnom Prvosvećeniku da odredi način prijenosa vlasti koju on bješe primio, a time također, i način izbora kojim se taj prijenos ostvaruje. Nadalje, svaki zakon koji se tiče poretka sveopće Crkve nadilazi prirodna ograničenja postavljena za bilo koju vlast koja nije vrhovna. No, izbor Vrhovnog Prvosvećenika nesumnjivo pripada poretku sveopće Crkve. Stoga, po svojoj prirodi, on jest rezerviran za odluku onoga komu je Krist povjerio skrb o čitavoj zajednici.

I doista, ovi zaključci vrijede bez kontroverzi za redovito i uobičajeno stanje stvari.

Izvanredne situacije

Međutim, postavlja se pitanje kakav bi zakon bio u izvanrednom slučaju, u kojem je potrebno provesti izbor pape, ali u kojem više nije moguće obdržavati uvjete prethodno određene papinskim pravom. Mnogi vjeruju kako se navedeno upravo dogodilo tijekom Velikog [zapadnog] raskola prilikom izbora [pape] Martina V.

Štoviše, ako bi se navedene okolnosti doista dogodile, odmah je potrebno priznati da bi se vlast izbora prenijela na opći sabor. Naime, načelo prirodnog prava kaže da se u takovim slučajevima, dodjeljivanje više vlasti prenosi na sljedeću neposrednu vlast, točno u mjeri potrebnoj za očuvanje društva i izbjegavanje krajnjih poteškoća.

„U slučaju nejasnoće (budući da nije poznato tko je pravi kardinal… nakon smrti ili nesigurnosti oko pape, kao što se činilo tijekom Velikog [zapadnog] raskola započetog pod [papom] Urbanom VI.), mora se ustvrditi kako u Crkvi Božjoj postoji vlast da se papinstvo primjeni na čovjeka, uz poštivanje potrebnih uvjeta.

Tada, putem devolucije, čini se kako se ta vlast prenosi na sveopću Crkvu, kao da elektori (izbornici) koje je odredio papa više ne postoje.”6 (Kajetan)

Nije teško za razumijeti ovo rješenje ako se prihvati mogućnost takvog slučaja. No, je li se takav slučaj ikada stvarno dogodio, sasvim je drugo pitanje. Doista, izbor [papa] Martina V. danas se među učenjacima općenito smatra da nije proveden pod autoritetom samog Sabora u Konstanzu, već na temelju ovlasti koje je izričito dao legitimni papa Grgur XII., prije no što se odrekao papinstva [Napomena: vidi bilješku I. Ispod], tako da kardinal Franzelin s pravom i zasluženo kaže da…

„[…] s poniznim hvalospjevom trebali bismo se diviti providnosti Krista Kralja, Zaručnika i Glave Crkve, koji je, ne kršeći nijedan zakon, umirio ogromne nemire [„Velikog zapadnog raskola”], uzrokovane i podržavane pohlepom te neznanjem ljudi, jasno pokazujući da nepogrešivost stijene na kojoj je sagradio svoju Crkvu, ne počiva na ljudskoj snazi, već na božanskoj vjernosti Njegovim obećanjima i svemoći u upravljanju, tako da vrata paklena neće prevladati protivo njoj.” 7

I doista, ovo se odnosi na izbor osobe pape. No, sada se postavlja pitanje je li moguće, da osoba koja je propisno izabrana i jednom uzdignuta na papinstvo, prestane ikada biti papom, a ako jest, kojim bi se sredstvima to moglo dogoditi.

Bilješka I. – o Velikom zapadnom raskolu

Ovo bješe duga fusnota u izvornom djelu [kardinala] Billota. Radi lakšeg čitanja, [uključujemo*] ju kao bilješku odmah nakon izvadtka.

Legitimnost izbora [pape] Urbana VI. sada se čini sveopće utvrđenom; iz toga slijedi legitimnost njegovih nasljednika – to jest, Bonifacija IX., Inocenta VII.. i Grgura XI. Nadalje, Grgur XII. puninom svoje vlasti, konstituiraše Sabor u Konstanzu kao pravi i legitimni sabor „radi iskorjenjivanja strašnih raskola i postizanje potpunog i željenog jedinstva.” Tu konstituciju Grgura [XII.] svečano je proglasio njegov legat, kardinal de Dominicis na XIV. zasjedanju.

„U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Autoritetom našega gospodina Pape, u onoj mjeri u kojoj to spada na njega… kako bi se kršćani koji se razilaze u priznavanju različnih pastira mogli ujediniti u jedinstvu svete Majke Crkve i svezi ljubavi, ‘Sazivam ovaj sveti opći sabor i ovlašćujem i potvrđujem što će po njemu biti učinjeno’, prema načinu i obliku u potpunosti sadržanima u pismima našeg gospodina Pape.”

Potom je na XVI. zasjedanju, na temelju vlasti koja mu je dodijeljena Sinoda odredila način i oblik budućeg izbora rimskog pape, nakon upražnjenja Svete Stolice, ostavljajući ga ovom prigodom saboru.

Konačno, na istom XVI. zasjedanju, prihvaćena je Grgurova dobrovoljna abdikacija. Tim odricanjem Apostolska Stolica doista ostaše upražnjena, te je stoga sabor, po vlasti koja mu je dodijeljena vrhovnom papinskom moći, mogao legitimno nastaviti, prema načinu, obliku, mjestu, vremenu i predmetima koje je sabor sam odredio, “do kanonskog i sigurnog izbora budućeg Vrhovnog Prvosvećenika“, što je sretno dovršeno nakon dvije godine, u osobi Martina V.

Izvor: https://www.wmreview.org/p/papal-elections-billot

Bilješke:

[1] Godine 1953. papa Pijo XII. rekao je o njemu u alokuciji na Sveučilištu Gregoriana:

„Rado se prisjetimo naših učitelja poput Louisa Billota, da navedemo jednoga, koji nas je svojom duhovnom uzvišenošću i intelektualnom pronicljivošću poticao na štovanje svetih studija i ljubav prema dostojanstvu svećeništva.”

Citirano u Fr. Dominique Bourmaud, ‘An Anti-Liberal Theologian’, The Angelus, svibanj 2016., dostupno na: http://www.angelusonline.org/index.php?section=articles&subsection=show_article&article_id=3845

[2] Kardinal Merry del Val nazvao ga je „čašću Crkve i Francuske.” Citirano u pismu upućenom mons. Sevinu, nadbiskupu Lyona, 1913. Citirano u Henri le Floch, Le Cardinal Billot – Lumière de la Théologie, 1946., str. 45

[3] Nadbiskup Marcel Lefebvre nazvao ga je „istaknutim i izvanrednim profesorom” te je rekao kako su „njegove knjige o teologiji veličanstvene.” The Little Story of My Long Life, Sisters of the Society of Saint Pius X., Browerville, MN, 2002., str. 30

[4] Henri le Floch, Le Cardinal Billot – Lumière de la Théologie, 1946., str. 10.

[5] Kajetan, Tract I. de auctoritate Papae et Concilii, c. 13.

[6] Kajetan, ibid.

[7] Franzelin, De Ecclesia, Thes. XIII., u Scholion.