Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

1. Što je sveta Misa po rimskom obredu?

Sveta Misa po rimskom obredu jest obred svete Mise prema Misalu sv. pape Pija V., koju je Njegova Svetost kodificirala nedugo nakon Tridentskog sabora (1545. – 1563.) svojim dekretom Quo Primum (1570.). Njegova Svetost tim postupkom je unificirala već postojeću liturgiju i proglasila da obred sv. Mise po rimskom obredu, ostaje nepromijenjen za sva vremena, zabranivši tako uvođenje novih oblika obreda sv. Mise.1

2. Koji su drugi nazivi u upotrebi za svetu Misu po rimskom obredu?

Neki od naziva koji se još upotrebljavaju među katolicima za svetu Misu po rimskom obredu jesu:

• „Tridentska Misa”
• „(Tradicionalna) Latinska Misa” ili „TLM”
• „Gregorijanska Misa”
• „Stara Misa”
• „Stari obred” ili „vetus ordo”
• „Sveta Misa svih vremena”

3. Zašto se sveta Misa služi na latinskom jeziku?

„[…] znanje i upotreba latinskog jezika, tako blisko povezanog sa životom Crkve, važno je, ne toliko zbog kulturoloških razloga ili razloga pismenosti, već vjerskih. Crkva, upravo zato što obuhvaća sve narode i zato što će trajati do kraja vremena, […] zahtijeva po svojoj prirodi sveopći jezik, nepromjenjiv, nenarodni.” 2

“Budući da je latinski takav jezik, božanski je predviđeno bilo, kako bi on trebao biti nešto izvanredno korisno za Crkvu kao Učiteljicu, te da bi također trebao služiti kao sveza jedinstva za Kristove mnogo učenije vjernike; što će reći, dajući im ne samo nešto s čime bi, bilo da su razdijeljeni na različnim mjestima ili okupljeni na jednomu mjestu, mogli lako porediti dotične misli i spoznaje njihova uma, ali također – što je još važnije – kako bi mogli dublje razumjeti predmete Majke Crkve te tješnje biti sjedinjeni s glavom Crkve.” 3

Stoga, „upotreba latinskog jezika, kako je na snazi u velikom dijelu Crkve, jasan je i plemeniti znak jedinstva te prikladno sredstvo protiv bilo kakvog iskrivljavanja prave nauke.” 4

Poradi tih razloga, sveta Misa služi se na latinskom jeziku, jer je to po riječima Njegove Svetosti „katolički jezik” 5, jezik Crkve, otajstveni jezik kojim svećenik posreduje pred Bogom za vjerni puk u svetoj Žrtvi Mise. Osim toga, on je i „mrtvi jezik”, budući da se njime danas više ne govori niti u jednoj zemlji kao što se govori narodnim jezikom, te se zbog toga riječi latinskog jezika ne mijenjaju u svome značenju za razliku od narodnih jezika, koji iako možda lakši za razumijevanje, poradi žargona, kolokvijalizama i raznih drugih lokalnih utjecaja, razlikuju se u značenju riječi od mjesta do mjesta, iz godine u godinu. 6

4. Kako ću pratiti i sudjelovati u svetoj Misi kada ne razumijem latinski?

„Sveta Misa jest sama molitva u sebi, čak i najveća koja postoji. Ona je žrtva koju je naš Spasitelj posvetio na križu, a koja se obnavlja svaki dan na oltaru. Želite li slušati Misu kako se pristoji, potrebno vam je očima, srcem i ustima pratiti sve što se događa na oltaru. Nadalje, morate moliti sa svećenikom svete riječi koje on izgovara u Ime Krista te koje Krist izgovara po njemu. Morate svoje srce združiti sa svetim osjećanjima koja su sadržana u tim riječima, te na taj način pratiti sve što se događa na oltaru. Postupajući tako, izmolili ste svetu Misu. Ne moli kod svete Mise, nego moli svetu Misu” 7

Iako je to jedna od čestih briga s kojima se novopridošli vjernici susreću, ipak nema razloga za brigu, jer većina starih molitvenika ima u sebi redoslijed svete Mise kao i pripadajuće molitve za razmatranje otajstva svete Mise, a također dostupni su i dvojezični „Rimski misali za puk”, koji usporedo s latinskim tekstom prikazuju prijevod na narodni jezik.

Također, „[…] sveti Sabor naređuje pastirima i pojedincima koji vode brigu za duše, da često za vrijeme slavljenja Mise sami ili preko drugih tumače ono što se u Misi čita, te da među ostalim nešto protumače i o tajni ove presvete Žrtve, posebno pak nedjeljama i blagdanima.” 8

5. Zašto je svećenik okrenut leđima prema narodu, a ne kao na novom obredu licem prema puku?

Jednostavno: jer Bog jest, bio je i biti će u središtu sv. Misne Žrtve.

Sveta Misa jest kristocentrična (= Krist je u središtu), a nikako antropocentrična (=čovjek je u središtu), budući da „[…] u svakom liturgijskom činu zajedno s Crkvom prisutan [je*]i njezin božanski Utemeljitelj. Prisutan je Krist u uzvišenoj Žrtvi oltara i u osobi svoga službenika, i osobito pod Euharistijskim prilikama; […] prisutan je kod molitava i hvala upravljenih Bogu po onoj riječi: ‘Gdje su dvoje ili troje udruženi u moje ime, ondje sam ja među njima’ (Mt 18,20). Sveta je liturgija, dakle, javno bogoštovlje, što ga naš Otkupitelj, glava Crkve, iskazuje nebeskome Ocu, i što ga društvo kršćanskih vjernika prinosi svome Utemeljitelju i po Njemu vječnome Ocu; da kažemo ukratko, ona je zajedničko javno bogoštovlje otajstvenoga Tijela Kristova, to jest Glave i Njegovih udova.” 9

„Luther je rekao: ‘Bogoštovlje je bilo upućeno Bogu kao iskazivanje počasti. Od sada će biti upućeno čovjeku da ga utješi i prosvijetli. Žrtva je zauzimala prvo mjesto, ali će ju propovijed istisnuti.’ To je značilo uvođenje kulta čovjeka…” 10

“Dakle, „što se dogodilo u 16. stoljeću? Točno ono što se događa danas. Odmah u početku oltar je zamijenjen stolom prema narodu.” 11

„Ako je Misa gozba, razumljivo je zašto svećenik treba biti okrenut prema narodu. Nitko ne predsjeda na gozbi okrenut gostima leđima. Ali žrtva se prinosi Bogu, a ne puku. To je razlog zašto je svećenik kao glava vjernika okrenut prema Bogu i križu nad oltarom.” 12

Dok s druge strane, „misao o predsjedatelju je preuzeta izravno iz protestantizma” 13, stoga okrenutost službenika Novus Ordo-a prema narodu a leđima od pozicije gdje je prije stajalo Svetohranište, dovodi do umanjivanja vjere u stvarnu prisutnost Krista, te odgovara Cranmerovom i Lutherovom „bogoslužju” koje se služi na stolu okrenutom prema narodu, gdje je čovjek a ne Bogu u središtu.

„Oltarski sakramenat je trajno, sveudiljno svetootajstvo. Na toj se istini osniva u našoj crkvi bogoštovni čin klanjanja, adoratio; prisutnost Boga živoga daje našim crkvama i oltarima pravu svetost i sve znamenovanje. Izvrsnost oltarskog otajstva nadalje je i u tom, što je on tako naređen, da dočim se sakramenat obavlja, zajedno se prikazuje Bogu prava žrtva novoga zavjeta. Euharistija je prava žrtva i zato je ona središte svekolikog bogoštovlja naše Crkve.” 14

Konačno, „jedan od najznamenitijih za praksu posljedaka stvarne prisutnosti Krista u sakramentu Euharistije jest svakako istina, da se moramo sakramentalnomu Isusu klanjati. Dakako da je Euharistija istom kao žrtva središte katoličkog bogoslužja, ali je i klanjanje Presv. Sakramentu za vanjsko bogoslužje tako znamenito, da znamenitošću svojom nadvisuje sve ostale crkvene obrede.” 15

Conversi ad Dominum Deum Patrem, puro cordo ei, quantum potest parvitas nostra, maximas atque veras gratias agamus…” (hrv. Okrenimo se prema Gospodinu Bogu i Ocu Svemogućemu, te čista srca dajmo mu iskrenu hvalu koliko nam to naša malenost (niskost) dopušta…) 16

6. Po čemu se razlikuje sveta Misa po rimskom obredu i Novi obred „mise”?

„Naša Misa [nap. ur. po rimskom obredu*] potječe, bez bitne promjene, iz razdoblja u kojemu se po prvi puta razvila iz najstarije zajedničke liturgije. Ona još uvijek čuva miris te prvobitne liturgije iz dana kad su rimski carevi upravljali svijetom te se nadali da će uspjeti zatrti kršćansku vjeru; iz dana kad su se naši očevi okupljali prije svitanja kako bi pjevali Kristu kao svojemu Bogu [usp. Plinije Mlađi, Ep. 96]… U svemu kršćanstvu ne postoji tako častan obred kao što je rimska Misa” (A. Fortescue) 17

„Za Luthera je Misa bila žrtva hvale, to jest, čin hvale, čin zahvaljivanja, ali sigurno ne žrtva zadovoljštine u kojoj se obnavlja i primjenjuje Žrtva Križa.” 18

„Luther je vrlo jasno razumio da je Misa srce i duša Crkve. Rekao je: ‘Uništimo Misu i uništit ćemo Crkvu.’” 19

I doista, „u podrobnome pregledu Novus Ordo otkriva promjene takvog opsega da se i na nj može primijeniti prosudba izrečena o ‘normativnoj Misi’. On je, poput nje, takav da može u mnogim stvarima zadovoljiti i najprogresivnije protestante.” 20, te „zbog toga moderni protestanti prihvaćaju novi obred mise jer kažu da je sada s novim obredom moguće moliti se s katolicima.” 21

Tako „[…] liturgijska reforma [po uzoru na Luthera,*] želi zamijeniti ideju i stvarnost žrtve sa stvarnošću gozbe.” 22 „Ova tendencija je povezana s onim što smo otkrili u vezi stvarne prisutnosti: ako nema žrtvovanja, nema više potrebe za žrtvom. Žrtva je prisutna u vidu žrtvovanja. Učiniti Misu spomenom ili bratskom gozbom je protestantska zabluda.” 23 Dakle, „sveta liturgija usko [je*] povezana s onim načelnim naukama koje Crkva naučava kao najstalnije istine.” 24

Obzirom na to, „možemo vidjeti da je Novus Ordo Missae, tj. novi obred koji je prihvaćen poslije Koncila, sastavljen po protestantskom nacrtima ili barem opasno blizu tome” 25, jer Nova ‘misa’, „čak i ako se služi s pobožnošću i poštivanjem liturgijskih propisa, podložna je istim ograničenjima jer je prožeta duhom protestantizma. Ona nosi u sebi otrov koji je štetan za vjeru.” 26

Preporučamo Vam za upoznavanje problematike Novog obreda ‘mise’ i razlika između NOM i katoličkog obreda svete Mise po rimskom obrdu pročitati:

• Kako je nastao Novus Ordo (prvi dio)
• Kako je nastao Novus Ordo (drugi dio)
• Kratak kritički pregled Novog reda mise
• Don Prosper Gueranger, O.S.B.: Protuliturgijsko krivovjerje

7. Zašto na svetoj Misi žene na glavi nose veo?

U Svetom Pismu čitamo:

„A svaka žena, koja se moli ili prorokuje gologlava, sramoti glavu svoju, jer je svejedno, kao da je ostrižena. Jer ako se ne pokriva žena, neka se striže; ako li je ružno ženi strći se ili glavu brijati, neka se pokriva. […] Zato žena treba da ima znak vlasti na glavi poradi anđela.” (1Kor 11, 5-6. 10)

„[…] Tertulijan (de Cor. Mil. c. XIV.) naziva pokrivalo koje nose žene ‘Teretom njihove poniznosti‘ i (de Vel. Virg. c. XVII.) ‘njihovim jarmom‘. Sveti Ivan Zlatousti naziva ga ‘znakom podložnosti‘; Sabor u Gangri (sess. XVII.) ‘Spomen podložnosti‘…”

“Doslovni smisao jest da žene trebaju imati pokrivalo na glavi iz poštovanja prema anđelima; ne zato što anđeli imaju tijelo te bi mogli biti kušani na požudu, kao što mišljaše Justin, Klement i Tertulijan […], već zato što su anđeli svjedoci iskrene čednosti ili nečednosti žene, kao i njezine poslušnosti ili neposlušnosti. Tako su mislili Zlatousti, Teofilakt, Teodoret, sv. Toma, Anselmo.”

“Klement (Hypotypos, lib. II.) pod ‘anđelima’ razumijeva dobre i svete ljude.”

“Ambrozije, Anselmo i sv. Toma smatraju da se to odnosi na svećenike i biskupe, koji se u Otk 2 nazivaju anđelima, a koji bi mogli biti potaknuti na požudu ljepotom žena nepokrivene glave. Stoga Klement Aleksandrijski (Paed. lib. II. c. 10) smatra da ovo obvezuje žene da pokrivaju ne samo glave, nego i svoje čelo i lice, kao što vidimo da to časnije žene čine u crkvi. No, prvo značenje je najdoslovnije i najrelevantnije.”

“Duboko poštovanje koje duguju anđelima je treći razlog koji navodi sv. Pavao, zašto žene trebaju pokrivati svoje glave. To poštovanje posebno treba pokazati u crkvi, jer anđeli ispunjavaju crkvu te zapažaju pokrete, molitve i odjeću svakoga od prisutnih. Poslušajte što sv. Nil pripovijeda da se dogodilo njegovom učitelju, sv. Ivanu Zlatoustom, ne jednom ili dvaput (Ep. ad. Anast.). On govori: ‘Ivan, najčasniji svećenik Crkve u Carigradu i svjetlo čitavog svijeta, čovjek velikog razbora, gotovo je uvijek vidio dom Gospodnji ispunjen velikim mnoštvom anđela, a osobito dok je on prinosio svetu i beskrvnu Žrtvu; i ubrzo nakon toga on, pun čuđenja i radosti, ispriča ono što je vidio svojim bliskim prijateljima. ‘Kada je svećenik započeo’ govori, ‘Presvetu Žrtvu, mnoge od tih sila odmah su se spustile, obučene u najljepše haljine, bosonogi, zanesenog pogleda i s velikim poštovanjem tiho su se ničice prostrle oko oltara, sve dok strašno otajstvo nije se ispunilo. Tada su se razišli svuda po čitavoj zgradi, te se držali pobliže biskupa, svećenika i đakona, dok su oni dijelili dragocjeno Tijelo i Krv, čineći sve što su mogli da im pomognu’.”

“Sam sv. [Ivan] Zlatousti (Hom. de Sac. Mensa) u čuđenju govori: ‘Kod oltara stoje kerubini; do njih se spuštaju serafini, obdareni sa šest krila i skrivajući svoja lica. Tamo se cijela vojska anđela pridružuje svećeniku u njegovu djelu vašega zastupnika.’ Sveti Ambrozije, komentirajući prvo poglavlje sv. Luke, govori o anđelu koji se ukazao Zahariji te kaže: ‘Neka anđeo bude prisutan s nama dok neprestano služimo na oltaru, prinoseći na Žrtvu; štoviše, kako bi se pokazao našim tjelesnim očima. Ne sumnjajte kako je anđeo prisutan kada Krist silazi i žrtvuje se.’ Sv. Grgur (Dial. lib. IV. C. 58) kaže: ‘Tko od vjernika sumnja da se u trenutku žrtvovanja nebo otvara na glas svećenika, da su zborovi anđela prisutni u tom otajstvu Isusa Krista, da se ono najniže združuje s najvišim, stvari zemaljske s božanskim, stvari vidljive i nevidljive postaju jedno?’ Sv. Dionizije Areopagit (Caelest. Hierarch. c. v. i ix.) tvrdi da anđeli najvišeg reda predsjedaju crkvenom hijerarhijom i podjeljivanjem sakramenata. Tertulijan (de Orat. c. XIII.), osuđujući običaj sjedenja tijekom Mise, kaže: ‘Ako je doista znak nepoštovanja sjesti pred očima Onoga koga se bojite i koga štujete, koliko je bezbožnije učiniti to pred očima živoga Boga, dok anđeo molitve još stoji? Što je to drugo nego uvrijediti Boga, jer smo umorni od molitve?’ Ivan Moschus (in Prato Spir. c. 50) pripovijeda kako je biskup Rumelije, kada je slavio Misu u prisutnosti pape Agapita, iznenada zastao jer nije vidio silazak Duha Svetoga kao obično; kada ga je papa upitao zašto je stao, odgovorio je: ‘Uklonite od oltara đakona koji drži flabelum.’ Kada je to bilo učinjeno, dat je uobičajen znak a on je dovršio Žrtvu. Metafrast (Vitâ. S. Chrys.) govori da se ista stvar dogodila sv. Ivanu Zlatoustom zbog đakona koji je usmjerio pogled na ženu.”

“Tertulijan (de Vel. Virg. c. II.) krivi one žene koje su koristile tanki veo, jer to je bilo više poticanje na požudu negoli zaštita čednosti, te je to više preuzeto iz običaja poganskih žena, nego iz običaja Kristovih vjernika. […] Tertulijan je napisao raspravu (de Vel. Virg.) upravo o toj točci, kako bi dokazao da sve žene udate ili neudate, redovnice ili sekularne, trebaju biti pokrivene velom, usprkos svakom suprotnom običaju, jer tako nalaže Apostol…” 27

Stoga, Crkva u svojoj mudrosti određuje sljedeće da žene:

„[…] moraju u crkvi i izvan crkve, kada prisustvuju svetim obredima, [biti] […] pokrivene glave i obučeno čedno osobito kada pristupaju stolu Gospodnjem.” (CIC 1917., can. 1262., § 2.)

---

8.) Zašto se u svetoj Misi po rimskom obredu sveta Pričest podjeljuje samo na usta, a ne i na ruke?

„Kod sakramentalnog primanja je u Crkvi Božjoj uvijek bio običaj da laici primaju Pričest od svećenika, a da svećenici kod slavljenja Mise pričešćuju sami sebe [kan. 10]; taj običaj koji potječe od apostolske predaje treba zadržati po pravu i redu.” 28

Promjene u Novus Ordo-u kao što su: „(…) stol umjesto oltara, okrenutost prema narodu umjesto prema Svetohraništu, Pričest na ruku itd., naglašavaju protestantska učenja (npr. Misa je samo gozba, svećenik je samo predsjedatelj zajednice, itd.).” 29

„Kada je u svetoj Crkvi Isus ustanovio svećeništvo, ustanovio ga je za Žrtvu, Žrtvu na križu jer je ova Žrtva izvor svih zasluga, svih milosti, svih sakramenata: ona je izvor svega bogatstva Crkve. Moramo se prisjetiti toga, nikada ne smijemo zaboraviti ovu stvarnost: božansku stvarnost.

Dakle, Žrtva na križu obnavlja se na našim oltarima, a svećeništvo je u odnosu, bitno povezano sa Žrtvom. Ne razumije se svećeništvo bez Žrtve jer je svećeništvo stvoreno za Žrtvu. […]

[…] Luther [je*] dobro znao da ako nestane Žrtva, ne bi više bilo svećeništva, ne bi više bilo žrtvenog prinosa, ne bi više bilo ničega u Crkvi, ne bi više bilo izvora milosti.

Luther je tvrdio da ne bi trebalo više biti svećeništva. On je rekao: ‘Ne postoji razlika između svećenika i laika. Svećeništvo je sveopće’. To su ideje koje je on zastupao. Govorio je osim toga da postoje tri zida koji okružuju Crkvu kako bi je obranili: prvi zid je ova razlika između svećenika i laika. […] Čitam njegove riječi: ‘Uistinu svi kršćani pripadaju kleričkom staležu. Nema razlike, postoji samo razlika funkcije, službe. Svi vjernici imaju svećeništvo skupa s krsnim biljegom; svi kršćani su svećenici, a svećenici nemaju posebni biljeg, ne postoji poseban sakrament za svećenike, nego njihov svećenički biljeg dolazi od krsnoga biljega’. Tako se objašnjava ova laicizacija svećenika…

[…] Luther je učinio još jedan korak naprijed nakon ukinuća svećeništva. Nije više vjerovao ni u transupstancijaciju, ni u Žrtvu. Jasno je tvrdio da Misa nije žrtva, nego zajedništvo, večera, euharistija – sve samo ne žrtva. Sukladno tome, za njega nema više žrtve, stvarne Prisutnosti, nego samo duhovna prisutnost, prisjećanje i zborovanje. […] Euharistiju [je] nazivao ‘sakramentom kruha’. ‘Euharistija’ – govorio je – ‘postala je žaljenja vrijedno iskrivljenje. Ovo iskrivljenje Mise uvjetovano je time da je Misa pretvorena u Žrtvu’. […]” 30

Dakle, Pričest na ruku očigledno je uvedena s ciljem da se umanji vjera u stvarnu Prisutnost, odnosno vjera i učenje kako je sveta Misa Žrtva, kako je „Euharistija […] sakrament u kojem se po divnoj Pretvorbi čitave biti kruha u Tijelo Isusa Krista i vina u Njegovu dragocjenu Krv nalazi pravo, stvarno i bitno Tijelo, Krv, Duša i Božanstvo samog Isusa Krista našega Gospodina, pod prilika kruha i vina da bi bio naša duhovna hrana” (Veliki katekizam sv. pape Pija X., IV. Pogl., §1., p. 596), te da „Svete Tajne ne smiju dirati drugi nego oni koji su posvećeni Gospodinu, da se Gospodin ne razljuti nad tolikom drskosti, te nametne nevolje svome puku, te tako oni čak koji nisu pogriješili trpe i stradaju od zla, jer vrlo često pravedni stradaju za bezbožne.” (sv. papa Siksto I.)

Stoga razloga, „[…] podjeljivati Kristovo Tijelo pripada svećeniku iz tri razloga. Prvi […], on ga posvećuje u Kristovoj osobi. Kao što je Krist posvetio svoje Tijelo na Posljednjoj večeri, tako ga je dao i drugima da ga oni blaguju. Prema tome, kao što posvećenje Kristova Tijela pripada svećeniku, tako njemu pripada i podjeljivanje. Drugo, jer je svećenik postavljeni posrednik između Boga i naroda; stoga, kao što njemu pripada prinositi darove puka Bogu, tako mu pripada dati posvećene darove narodu. Treće, iz poštovanja prema ovom Sakramentu [nap. prev. Euharistije], ne smije ga doticati ništa što nije posvećeno; stoga, posvećuju se korporal i kalež, a isto tako i svećenikove ruke za dodirivanje ovoga Sakramenta. Stoga, nije dopušteno da ga itko drugi dotiče osim osim iz nužde, na primjer, ako bi pao na tlo ili u nekom drugom slučaju nužnosti.” (ST III., q. 82., a. 3., co.)

„[…] sveti Sabor očinskom ljubavlju opominje, potiče, moli i zaklinje ‘darom premilosrdnog Srca Boga našega’ [Lk 1,78], kako bi se svi i pojedini, koji nose kršćansko ime, u tom ‘znaku jedinstva’, u toj ‘vezi ljubavi’, konačno složili i dogovorili u tom znaku sloge; sječajući se tolike uzvišenosti i tako izvanredne ljubavi Isusa Krista našega Gospodina, koji je dao kao otkupninu za naše spasenje svoju ljubljenju dušu, a za hranu nam je dao svoje Tijelo [usp. Iv 6, 48-58], da vjeruju u ova sveta otajstva Tijela i Krvi Njegove i da ih štuju onom postojanošću i čvrstoćom vjere, onom pobožnošću duše, onom odanošću i poštovanjem, kako bi taj najbitniji kruh [usp. Mt 6,11] mogli često primati, tako da im On zaista bude život duše i vječno zdravlje duha, da bi okrijepljeni Njegovom snagom [usp. 1Kor 19,8] s puta ovog jadnog putovanja mogli dospjeti u nebesku domovinu, (domovinu) toga ‘kruha jakih’ [Ps 78,25], koji sada blaguju pod svetim velom, kako bi Ga blagovali bez ikakvog vela.” 31

Zapamtimo: Pričest se prima na usta, klečeći i iz ruku svećenika, poradi poštovanja prema svetosti sakramenta Euharistije!

9.) Zašto na svetoj Misi nema suvremene kršćanske glazbe?

„Među brigama pastirske službe, ne samo najviše učiteljske Stolice, […] nego i svake pojedine crkve, jest bez sumnje jedna od najvažnijih, da se uzdrži i unapređuje ures kuće Božje, u kojoj se slave najuzvišenija otajstva vjere, i u kojoj se sastaje kršćanski puk, da dobiva milosti sakramenata, da prisustvuje svetoj Misi, da se klanja Presvetom Oltarskom Sakramentu i da se u javnom i svečanom liturgijskom bogoslužju priključi zajedničkoj molitvi Crkve. Zato ne smije ništa u crkvi da se zbiva, što bi moglo ili buniti ili samo stezati pobožnost i sabranost vjernika, ništa, što bi moglo razborito da im dosađuje ili ih sablažnjava, ništa prije svega, što bi moglo izravno da vrijeđa dostojanstvo i svetost bogoslužja, i što bi stoga bilo nedostojno kuće molitve i Veličanstva Božjega.” 32

„Crkvena glazba, kao potrebiti dio svečane liturgije, participira u njezinoj općenitoj svrsi, koja je slava Božja i posvećenje i izgradnja vjernika. Crkvena glazba pridonosi svoj dio da poveća ljepotu i sjaj svetih ceremonija. Njezina je naročita zadaća da prikladnim napjevima zaodjene liturgijski tekst, što ga liturgija pruža vjernicima. Stoga je vlastito crkvenoj glazbi da dade još veću snagu liturgijskom tekstu, te ovaj lakše pobudi vjernike na pobožnost i bolje pripravi duše da prime plodove milosti, koje proizlaze iz služenja svetih tajna.

Zato je potrebno da sveta glazba imade ista svojstva, što ih ima i sama liturgija, to jest u prvom redu svetost i prikladnost umjetničkog oblika, a otale izvire i treća vlastitost: općenitost crkvene glazbe.” 33

Suvremena kršćanska glazba koja se izvodi u Novus Ordo-u ima svoje korijene u protestantizmu (Evangelici, Amerika, 60-te godine prošlog stoljeća).

Takva glazba, iako sadrži tekst koji je kršćanski, više ima za svrhu religiozno osjećanje, te često obiluje profanošću, teatralnošću, raznim glazbenim stilovima (rock, pop, gospel itd.); neumjerenom, neprikladnom i nedopuštenom upotrebom glazbala (klavir, gitare, bubnjevi itd.), tekstovima na narodnim jezicima a gdjegdje i krivovjernim teološkim stavovima (naročito u slučajevima pjesama koje su izvorno autori protestanti raznih denominacija).

Dakle, suvremena kršćanska glazba nema ista svojstva što ih ima glazba namijenjena katoličkom bogoslužju (liturgiji): svetost, prikladnost umjetničkog oblika, općenitost crkvene glazbe (usp. sv. papa Pijo X., Motuproprij Tra le sollecitudini, 1903., br. 1).

Upotreba iste u svetoj Misi po rimskom obredu stoga nije prikladna.

Koja je glazba prikladna za svetu Misu po rimskom obredu?

„Sve se ove vlastitosti [nap. prev. svetost, prikladnost umjetničkog oblika, općenitost crkvene glazbe*] u najvećoj mjeri nalaze u tzv. gregorijanskom pjevanju, pa je ono stoga vlastito pjevanje Rimske Crkve. Ovo je pjevanje Rimska Crkva najvećom brigom dugim tijekom vjekova čuvala u liturgijskim kodeksima, pa ga i danas izravno predstavlja vjernicima kao svoje pjevanje. […] Stoga je oduvijek gregorijansko pjevanje bilo smatrano kao najviši uzor svete glazbe, te se prema tomu može s pravom postaviti opće pravilo da je neka glazbena kompozicija, koja služi Crkvi, to više sveta i liturgijska, što se više svojim duhom, shvaćanjem i inspiracijom približuje gregorijanskom napjevu; nasuprot je to manje dostojna Božjeg hrama, što se više udaljuje od ovog najvišeg uzora.” 34

„Spomenute vlastitosti posjeduje u odličnoj mjeri i tzv. klasična polifonija, osobito ona rimske škole, koja je postigla svoj vrhunac u Petru Alojziju Palestrini, a i kasnije je proizvodila odlične kompozicije tako u liturgijskom, kao i u glazbenom smislu.” 35

10.) Može li se ispuniti odlaskom na svetu Misu po rimskom obredu nedjeljna obveza ili obveza prisustvovanja svetoj Misi zapovijedanim svetkovinama / blagdanima?

Budući da „Novi obred ‘mise’” u sebi sadrži opravdane sumnje o valjanosti istoga, te katoliku stoga nije moguće imati dostatnu moralnu sigurnost da je obred doista valjan, a pristupati i primati sakramente za koje ne postoji moralna sigurnost nam je zabranjeno (vidi papa Aleksandar VIII., Dekret sv. Oficija, 7. prosinca 1690. o zabludama Jansenista; papa Inocent XI., Dekret sv. Oficija, 2. ožujak 1679., Zablude laksističkog moralnog učenja [65 osuđenih tvrdnji]), obvezu (bilo nedjeljnu i/ili zapovijedane svetkovine / blagdana) jedino možemo ispuniti odlaskom na svetu Misu po rimskom obredu ili u nedostatku istoga, na Božansku liturgiju kod grkokatolika (vidi CIC 1917. can. 866., §1.), pod uvjetom da svećenik i/ili biskup posjeduje valjane svećeničke redove odnosno biskupsko posvećenje po [tradicionalnom] rimskom obredu za rimski obred ili u slučaju grkokatolika, po istočnom katoličkom obredu.

11.) Što ako u blizini nemam valjanu svetu Misu po rimskom obredu?

U tome slučaju, nekoliko je rješenja:

• a) izmoliti svetu Misu sami ili u zajedništvu s obitelji / prijateljima, prateći Misal i potrebna čitanja, uz po želji, moljenje krunice
• b) izmoliti više nego uobičajeno na taj dan, npr. umjesto jednog otajstva svete krunice, izmoliti sva tri otajstva
• c) pratiti svetu Misu putem internetskog prijenosa s neke od poveznica
• d) okupiti se zajednički s prijateljima i / ili obitelji (ako je moguće) i zajedno taj dan postupiti prema jednom ili nekoliko od iznad navednih rješenja
• e) tamo gdje je moguće, uz potrebnu provjeru svećenika / biskupa (valjani redovi, bez većih problema u pitanjima vjere, morala i sl.) i zajednice (bez većih problema), pohoditi svetu Misu po istočnom katoličkom obredu (grkokatolici) (vidi CIC 1917. can. 866., §1.)

12. Nije li sveta Misa po rimskom obredu nepodesna za suvremenog čovjeka i njegove potrebe?

“Neki ljudi prigovaraju kako ne dobivaju mnogo od [svete Mise po rimskom obredu*], kako je ona „dosadna” jer ne razumiju latinski, kako svećenik ne čini službu zanimljivom učestvom ljudi, kako im je on čak većinu vremena okrenut leđima, kako nema glazbe ili kako bi više voljeli „veseliju”, moderniju glazbu itd. Ono što zaboravljaju jest, kako Misa nije poradi njih već poradi Boga. Bogoslužje nije društveno okupljanje s namjerom da nam pruži topao, nejasan, prijateljski osjećaj iznutra. Ono je priznanje Božje vrhovne vlasti i Njegovih beskrajnih savršenstava, te izraz naše podložnosti Njemu kao stvorenja svomu Stvoritelju i Gospodaru. Kao što Katekizam uči, svrhe za koje se prinosi Misa jesu:

1. klanjati se Bogu kao našemu Stvoritelju i Gospodaru;
2. zahvaliti Bogu na mnogim Njegovim dobročinstvima;
3. moliti Boga da udijeli svoje blagoslove svim ljudima;
4. zadovoljiti Božjoj pravdi za grijehe počinjene protivo Njemu.

Misa je, štoviše, javno štovanje koje čitava Crkva prinosi Bogu, po Isusu Kristu koji se, kao vječni Veliki svećenik, iznova prinosi svome vječnom Ocu kao što je to učinio na križu. On je Jaganjac Božji, neokaljana Žrtva, čija žrtva odnosi grijehe svijeta, „koje je stajalo kao zaklano” (Otk 5,6) – to jest, ponovno prinošenje Žrtve Njegova života na križu, svome nebeskom Ocu. Misa je, dakle, ispunjenje proročanstva: „Jer od istoka sunca do zapada njegova veliko će biti ime moje među narodima, i posvuda će žrtvovati imenu mojemu i prinosit će čist prinos” (Mal 1,11).” 36

Bilješke:

[1] usp. https://cmri.org/articles-on-the-traditional-catholic-faith/why-the-latin-mass/

[2] papa Pijo XI., Apostolsko Pismo Officiourum Omnium

[3] isto.

[4] papa Pijo XII., Enciklika Mediator Dei, br. 60

[5] isto.

[6] usp. https://cmri.org/articles-on-the-traditional-catholic-faith/why-the-latin-mass/

[7] Zapisi sv. pape Pija X.

[8] Tridentski sabor, Dekret o misnoj Žrtvi, XXII. Sjednica, 17. IX. 1562., pogl. 8

[9] papa Pijo XII., Enciklika Mediator Dei, br. 20

[10] nadb. Marcel Lefebvre: Otvoreno pismo zbunjenim katolicima, II. izmijenjeno i popravljeno izd., 2023., str. 38-39

[11] isto, str. 36

[12] isto, str. 37

[13] isto, str. 36-37

[14] dr. Ivan Bujanović: Sveti sakramenti po nauku katoličke Crkve, I. sv., gl. III., čl. 1., § 37., br. 1., str. 300

[15] isto, I. sv., gl. III., čl. 4., § 44., br. 1., str. 382

[16] sv. Augustin: Sermo CLXXXIII.; https://www.preceslatinae.org/thesaurus/Pater/CadDD.html

[17] Kard. Ottaviani i Bacci: Kratak kritički pregled Novog reda Mise, I. hrv. izdanje, 2014., str. 8, bilj. br. 1

[18] nadb. Marcel Lefebvre: Otvoreno pismo zbunjenim katolicima, II. izmijenjeno i popravljeno izd., 2023., str. 38

[19] isto, str. 38

[20] Kard. Ottaviani i Bacci: Kratak kritički pregled Novog reda Mise, I. hrv. izdanje, 2014., str. 10, bilj. br. 1

[21] Predavanje nadbiskupa Lefebvrea održano u Firenci, 16. veljače 1975.

[22] nadb. Marcel Lefebvre: Otvoreno pismo zbunjenim katolicima, II. izmijenjeno i popravljeno izd., 2023., str. 36

[23] isto, str. 36

[24] papa Pijo XII., Enciklika Mediator Dei, br. 45

[25] nadb. Marcel Lefebvre: Otvoreno pismo zbunjenim katolicima, II. izmijenjeno i popravljeno izd., 2023., str. 38

[26] isto, str. 43

[27] The Great Commentary Of Cornelius À Lapide, pogl. 11.;
https://www.ecatholic2000.com/lapide/untitled-141.shtml#_Toc385609094

[28] Tridentski sabor, Dekret o sakramentu Euharistije, XIII., sjednica, 11.X.1551., pogl. 8

[29] 62 razloga zašto prema svojoj savjesti ne možemo sudjelovati na Novoj misi (na temelju 60 iznijetih razloga od dijacezanih svećenika Biskupije Campos, Brazil), br. 23

[30] Predavanje nadbiskupa Lefebvrea održano u Firenci, 16. veljače 1975.

[31] Tridentski sabor, Dekret o sakramentu Euharistije, XIII., sjednica, 11.X.1551., pogl. 8

[32] sv. papa Pijo X., Motuproprij Tra le sollecitudini, 1903., Uvod

[33] isto, br. 1

[34] isto br. 3

[35] isto, br. 4

[36] https://cmri.org/articles-on-the-traditional-catholic-faith/why-the-latin-mass/