Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Don Prosper Louis Pascal Gueranger, utemeljitelj francuske benediktinske kongregacije i prvi opat Solesmesa nakon Francuske revolucije, napisao je 1840. godine svoje Liturgijske ustanove kako bi među svećenstvom obnovio znanje i ljubav prema rimskoj liturgiji.

Predstavljamo našim čitateljima fragment Liturgijskih ustanova, u kojem Don Gueranger sažima ono što naziva protuliturgijskim krivovjerjem, sažetak nauka i liturgijske prakse protestantske sekte, od XIV. do XVIII. stoljeća. Kao što se lako može vidjeti, mnoga od ovih načela imaju zadivljujuću sličnost liturgijskoj reformi nakon Sabora…

-I-

Prvo obilježje protuliturgijskog krivovjerja jest MRŽNJA PREMA TRADICIJI KAKVU OČITUJU FORMULACIJE KOJE SE UPOTREBLJAVAJU U BOGOSLUŽJU. Ne može se ne primjetiti ovo posebno obilježje svih krivovjeraca, od Vigilancija do Calvina, a razlog tomu je lako objasniti.

Svaki sektaš želeći uvesti novi nauk, zatječe se licem u lice suprotstavljen liturgiji, a koja je tradicija u svom najjačem i najboljem obliku, te se ne može smiriti sve dok ne ušutka taj glas, sve dok ne podere te stranice koje podsjećaju na vjeru prošlih stoljeća.

Zapravo, kako se luteranstvo, kalvinizam ili anglikanizam mogu utvrditi i održati svoj utjecaj na mase? Sve što su trebali učiniti bilo je zamijeniti stare knjige i formulacije novima, i njihov je posao bio obavljen. Nije preostalo ništa što bi smetalo novim učiteljima, jednostavno su mogli nastaviti propovijedati kako su htjeli – vjera puka ostala je bez obrane.

Luther je shvatio taj nauk s oštroumnošću dostojnom jansenista, budući da je on, na početku svojih inovacija, u vrijeme kada je još osjećao da treba zadržati dio vanjskog oblika latinskog kulta, dao sljedeće pravilo za reformiranu misu:

„Odobravamo i čuvamo ulazne pjesme [lat. introitus*] nedjelja i blagdana našeg Gospodina, to jest Uskrsa, Duhova i Božića. Trebali bismo biti skloniji tomu da se cijeli psalmi maknu iz uvodnih pjesama, kao što je to bilo učinjeno u prošlim vremenima, no rado ćemo se prilagoditi današnjoj upotrebi. Ne krivimo ni one koji su htjeli zadržati čak i ulazne pjesme apostola, Blažene Djevice i drugih svetaca, budući da su te tri ulazne pjesme preuzete iz psalama te drugih mjesta u Svetom Pismu.”

Preko svake mjere prezirao je svete napjeve koje je sama Crkva skladala kao javni izraz svoje vjere. U njima je odviše osjećao snagu Tradicije koju je želio zabraniti. Kada bi Crkvi dao za pravo da svoj glas na svetim skupovima ujedinjuje s proročanstvima iz Svetog Pisma, time bi se izložio da mora slušati milijune grla kako osuđuju njegove nove dogme. Stoga, mrzio je u bogoslužju sve ono što ne potječe iz Svetog Pisma.

-II-

Ovo je naime drugo načelo protuliturgijske sekte: FORMULACIJE CRKVENOG UČENJA ZAMIJENITI ČITANJIMA IZ SVETOG PISMA.

To uključuje dvije prednosti: prvo, ušutkati glas Tradicije kojeg se sektaši uvijek boje. Zatim, tu je prednost promicanja i podupiranja njihovih dogmi putem potvrđivanja i nijekanja. Nijekanjem lukavo prešućujuću tekstove koji izražavaju nauk suprotstavljen zabludama koje oni promiču potvrđivanjem, naglašavanjem okrnutih dijelova koji pokazuju samo jednu stranu istine, i tako skrivaju onu drugu u očima neukih.

Znamo već stoljećima da prednost koju u odnosu na definicije Crkve krivovjerci daju Svetomu Pismu, nema drugi razlog, nego omogućiti si da Božjom riječju kaže sve što oni žele da oma kaže te manipulirati njome po volji.

(…) Protestanti… sveli su gotovo čitavu liturgiju na čitanje Svetog Pisma, popraćeno govorima u kojima se tumači razumom. Glede izbora i određivanja kanonskih knjiga, to je završilo tako što su pale pod hir reformatora, koji u konačnoj analizi odlučuje o značenju same riječi.

Tako Luther nalazi da bi u njegovu sustavu panteizma, zamisli o beskorisnosti dobrih djela i samo dostatnoj vjeri, trebali biti utvrđeni kao dogme, i tako će on, od sada nadalje, izjaviti da je Jakovljeva poslanica „slamnata poslanica” i da nije kanonska, iz jednostavnog razloga što uči o nužnosti dobrih djela za spasenje.

U svim vremenima, i pod svim oblicima sektaštva, isto će biti: bez crkvenih fomulacija, samo Sveto Pismo ali protumačeno, odabrano, predstavljeno od osobe ili osoba koje žele profitirati od inovacije.

Zamka je opasna za jednostavne, a tek dugo nakon toga čovjek postane svjestan da je obmanut i da je Božja riječ „mač s dvjema oštricama”, kako ju nazivaju apostoli, nanijela velike rane, jer se njome manipulira od strane sinova propasti.

-III-

Treće načelo krivovjeraca u pogledu reforme liturgije jest, nakon što su uklonili sve crkvene formulacije i proglasili apsolutnu nužnost uporabe samo riječi Svetog Pisma u bogoslužju te uvidjevši da se Sveto Pismo ne pokorava uvijek svim njihovim svrhama kako bi oni željeli, njihovo treće načelo, kažemo, jest izmišljanje i uvođenje novih formulacija, ispunjenih perfidnošću, čime su ljudi sigurno uhvaćeni u zabludu, i tako će čitava struktura bezbožne reforme biti učvršćena za nadolazeća stoljeća.

-IV-

Čovjek se neće začuditi proturječnostima koje krivovjerje pokazuje u svojim djelima, kad zna da je četvrto načelo, ili, ako hoćete, četvrta nužnost nametnuta sektašima samom prirodom njihova pobunjeničkog stanja, uobičajena proturječnost njihova vlastitog načela.

Ono mora biti tako zbog njihove smućenosti u onaj veliki dan, koji će doći prije ili kasnije, kada će Bog otkriti njihovu golotinju pogledima ljudi koje su zaveli; štoviše, nije u prirodi čovjekovoj da bude dosljedan. Samo istina sama može biti dosljedna.

Stoga, svi sektaši bez iznimke započinju s OPRAVDAVANJEM PRAVA STARINE. Oni žele odsjeći kršćanstvo od svega u što su se umiješale zablude i strasti čovjeka; od svega što „lažno” i „nedostojno Boga”. SVI ONI ŽELE PRIMITIVNO, PRETVARAJUĆI SE DA VRAĆAJU U KOLJEVKU KRŠĆANSKIH USTANOVA.

U tu svrhu, oni podrezuju, brišu, odsijecaju; sve pada pod njihovim udarcima, i dok netko čeka da se izvorna čistoća božanskog kulta iznova pojavi, nalazi se opterećen novim formulacijama koje datiraju tek od prethodne noći, a koje su neosporno ljudske, budući da je onaj koji ih je stvorio još živ.

Svaka sekta prolazi ovu nužnost. Vidjesmo to kod monofizita i nestorijevaca; nalazimo isto u svakoj grani protestantizma. Njihova sklonosti propovijedanju starine dovela ih je do odsijecanja njih samih od čitave prošlosti. Zatim su se postavili pred svoj zavedeni narod i zakleli mu se da je sada sve u redu, da su papističke nakupine nestale, da je božanski kult vraćen u svoj primitivni oblik…

-V-

Budući da liturgijsku reformu poduzimaju sektaši s istim ciljem kao i reformu dogme, koje je ona posljedica, slijedi da su se protestanti odijelili od jedinstva kako bi manje vjerovali, našli su se prisiljenima odsjeći u bogoslužju SVE CEREMONIJE, FORMULACIJE KOJE IZRAŽAVAJU MISTERIJE.

Nazivali su to praznovjerjem, idolopoklonstvom, svime što se nije činilo nimalo racionalnim, ograničavajući tako izraz vjere, pomračujući sumnjom, pa čak i negiranjem svih pogleda, koji se otvaraju na nadnaravni svijet.

Dakle, nema više sakramenata, osim krštenja, pripremajući put socijalizmu, koji je svoje sljedbenike oslobodio čak i od krštenja. Nema više sakramentala, blagoslova, slika, relikvija svetaca, procesija, hodočašća itd. Nema više oltara, samo stol, nema više žrtve kao u svakoj religiji, već samo obrok. Nema više crkve već samo hram, kao kod Grka i Rimljana. Nema više religiozne arhitekture, jer nema više misterija. Nema više kršćanskih slika i skulptura, jer više nema opipljive vjere. Naposljetku, nema više pjesništva u kultu koji više nije oplođen ljubavlju ili vjerom.

-VI-

Potiskivanje mističnog elementa u protestantskom bogoslužju moralo je proizvesti, nepogrešivo, potpuno istrebljenje tog duha molitve, koji u katolicizmu nazivamo pomazanjem.

Pobunjeno srce više ne može voljeti, srce bez ljubavi bit će utoliko sposobnije stvoriti prihvatljiv izraz poštovanja ili straha, s hladnim ponosom farizeja. Takva je protestantska liturgija.

-VII-

Pretvarajući se da plemenito postupa s Bogom, protestantska liturgija nema potrebe za posrednicima. Zazivati pomoć Blažene Djevice ili zaštitu svetaca, za njih bi predstavljalo nedostatak poštovanja prema Vrhovnom Biću.

Njihova liturgija isključuje to čitavo „papističko idolopoklonstvo” koje od stvorenja traži ono što se jedino treba tražiti od Boga. Ona čisti kalendar od svih onih ljudskih imena koja Rimska Crkva tako hrabro upisuje uz Božje Ime. Poseban užas ima za imena onih redovnika i drugih osoba kasnijeg vremena koja se mogu naći uz imena apostola, koje je Isus odabrao i koji su osnovali tu primitivnu Crkvu koja je jedina bila čista u vjeri i slobodna od svakog praznovjerja u kultu te od svake laksizma u moralu.

-VIII-

Kako je liturgijska reforma za jedan od svojih glavnih ciljeva imala ukidanje čina i formulacija mističnog značenja, logična je posljedica da su njezini autori morali opravdati uporabu narodnog jezika u bogoslužju.

Ono je u očima sektaša najvažnija stavka. Kult nije tajne naravi. Puk, kažu, mora razumjeti ono što pjeva. Mržnja spram latinskog jezika urođena je u srcima svih neprijatelja Rima. Oni ga prepoznaju kao svezu među katolicima u čitavom svemiru, kao arsenal pravovjerja protiv svih suptilnosti sektaškog duha. (…)

Duh pobune koji ih tjera da povjere sveopću molitvu idiomu svakog naroda, svake pokrajine, svakog stoljeća, do kraja je urodio svojim plodovima, a sami reformirani neprestano uočavaju da katolički puk, usprkos svojim latinskim molitvama, bolje uživa i s više revnosti izvršava dužnosti kulta negoli većina protestantskog naroda. Svakog sata u danu u katoličkim crkvama održava se bogoslužje. Vjerni katolik, koji prisustvuje, ostavlja pred vratima svoj materinji jezik. Osim propovijedi, on ne čuje ničega osim tajanstvenih riječi koje se ipak ne čuju u najsvečanijem trenutku kanona Mise. Ipak, ta tajanstvenost toliko ga opčinjava da nije ljubomoran na sudbu protestanata, iako uho potonjeg ne čuje niti jedan zvuk bez sagledavanja njegova značenja. (…)

Moramo priznati da je veliki udarac protestantizma što je objavio rat svetom jeziku. Ako ga ikada uspije uništiti, bio bi na dobrom putu do pobjede. Izložena svjetovnim pogledima, poput oskvrnjene djevice, od toga trenutka liturgija je izgubila veliki dio svog svetog karaktera, i ubrzo ljudi uviđaju kako nije vrijedno ostaviti po strance posao ili zadovoljstvo kako bi se otišlo poslušati što se govori na način na koji netko govori na tržnici.

-IX-

Oduzimajući liturgiji otajstvo koje ponizuje razum, protestantizam se pobrinuo da ne zaboravi praktičnu posljedicu, to jest oslobođenje od umora i tereta tijela koje nameću pravila papističke liturgije.

Prije svega, nema više posta, nemrsa, nema više poklecanja u molitvi. Za službenike hrama, nema više svakodnevnih dužnosti koje treba obavljati, nema više kanonskih molitava za izgovoriti u ime Crkve.

Takav je jedan od glavnih oblika velike protestantske emancipacije: umanjiti zbroj javnih i privatnih molitava.

Tijek događaja brzo je pokazao da su vjera i milosrđe, koje se hrane molitvama, ugašene u reformi, dok među katolicima i jedno i drugo još uvijek njeguje sva djela pobožnosti spram Bogu i ljudima, budući da su prožeti neizrecivim izvorima, izvorima liturgijske molitve koju izvršavaju svjetovni i regularni klerici te u kojoj sudjeluje zajednica vjernika.

-X-

Budući da je protestantizam morao uspostaviti pravilo kako bi među papističkim ustanovama razlikovao one koje bi mogle biti najviše neprijateljske spram njegova načela, morao je premetati po temeljima katoličke strukture da pronađe kamen zaglavni na kojemu sve počiva. Njegov instikt naveo ga je da prije svega otkrije onu dogmu koja je nepomirljiva sa svakom novotarijom: papinski autoritet. Kada je Luther na svojoj zastavi napisao: „Mržnja prema Rimu i njegovim zakonima”, on je proglasio još jednom samo temeljno načelo svakog ogranka protuliturgijske sekte. Od tada je morao ukinuti, ‘en masse‘ kultova i ceremonija kao idolopoklonstvo Rima. Latinski jezik, Božanski oficij, kalendar, brevijar: sve je to bila odvratnost velike Babilonske bludnice. Rimski Prvosvećenik svojim dogmama obuzdava razum, a osjet svojim ritualnim praksama. Stoga, mora se proglasiti da su njegove dogme samo bogohuljenje i zabluda, a njegova liturgijska obdržavanja samo sredstvo za čvršću uspostavu uzurpirane i tiranske dominacije. (…)

Treba se prisjetiti prekrasnih promišljanja Josepha de Maistrea u njegovoj knjizi The Pope [hrv. Papa*], gdje s toliko mudrosti i dubine pokazuje da, unatoč neslaganju koje bi trebalo izolirati sekte, postoji jedna stvar u kojoj su sve slične, naime, nisu rimske.

-XI-

Protuliturgijsko krivovjerje trebalo je, kako bi zauvijek uspostavilo svoju vladavinu, stvarno i u načelu uništenje svakog svećeništva u kršćanstvu. Jer osjećalo se da gdje je papa, tu je i oltar, i gdje je oltar, ondje je i Žrtva i obavljanje tog otajstvenog obreda.

Ukinuvši službu vrhovnog prvosvećenika, morali su uništititi karakter biskupstva, iz kojeg proizlazi otajstveno polaganje ruku, koje održava svetu hijerarhiju. Iz toga proizlazi veliko prezbiterijanstvo, koje nije ništa drugo doli neposredna posljedica potiskivanja vrhovnog prvosvećenika. Od sada više nema svećenika, ispravno govoreći. Kako bi jednostavan izbor bez posvećenja mogao učiniti čovjeka svetim? Lutherove i Calvinove reforme poznaju samo Božje službenike, ili ljudske, kako vam se više sviđa. Ali to nije dovoljno. Odabran i ustanovljen od strane laika, donoseći u hram ruho određene preljubničke službe, službenik nije ništa drugo do li laik odjeven u akcidentalne službe. U protestantizmu izlaze samo laici, a to je nužno tako, budući da više nema liturgije. (…)

Takve su glavne maksime protuliturgijske sekte. Zasigurno ni u čemu nismo pretjerivali. Sve što smo učinili bilo je otkrivanje stotinu puta ispovijedane doktrine iz spisa Luthera, Calvina, Stotinu potpisnika iz Magdeburga, Hospiniena, Kemnitza itd. S ovim knjigama lako se posavjetovati. To će reći da ono što izlazi iz njih je pred očima čitavog svijeta. Smatrali smo korisnim rasvjetliti glavne značajke sektaštva. Uvijek je korisno poznavati zabludu.

Sada je na katoličkim logičarima da izvuku zaključke.

Izvor: http://www.catholicapologetics.info/modernproblems/newmass/antigy.htm