Urednička napomena: prije čitanja ovoga članka, potrebno je napomenuti da iako urednici Rimskog katolika ne priznaju Pavla VI. “papom” te odbacuju i smatraju sve što je on proglasio nevaljanim, objavljujemo ovaj članak u doslovnom prijevodu bez suvišnih uredničkih intervencija, budući da je autor ovog članka poznati francuski povjesničar, a sam članak izvrsno opisuje razvoj Novog obreda “mise”.

Inkrementalne reforme Drugog vatikanskog sabora koje je donijela Uredba iz rujna 1964. i svibnja 1967. otvorile su put općoj reformi Mise. Postavile su temelje za to, takoreći – u dvije prijelazne faze. Od samog početka Consiliuma (Vijeće za provedbu Konstitucije o svetoj liturgiji), predviđen je za pripremu bio u potpunosti novi obred Mise. Tijekom petog plenearnog zasjedanja u travnju 1965. (prisutno je bilo 20 članova i 41 stručnjak) iznesena je mogućnost izmjene Misnog kanona. Međutim, kako je sam nadbiskup Bugnini kasnije priznao, velika većina članova i savjetnika bila je mišljenja da se ovaj “poštovani dokument” ne smije dirati.

Prvi cjeloviti nacrt novog Ordo Missae bio je spreman za šesto plenearno zasjedanje (18.-26. listopada 1965.). Msgr. Wagner, relator za desetu skupinu, predstavio ga je. Bila je to prigoda za dva “pokusa” koja su se dogodila u kapelici Instituta “Maria Bambina”: prvi na talijanskom 20. listopada, drugi na francuskom 22. listopada. Dva slavlja ove “normativne” mise, kako je nazvana, odvijala su se iza zatvorenih vrata u nazočnosti članova Consiliuma, koji su potom mogli iznijeti svoje dojmove u jednoj od dvorana za sastanke Instituta. Pavao VI. imao je neke zabrinutosti u vezi s ovom reformom Ordo Missae. U tri različita navrata (25. listopada 1965., 10. prosinca 1965. i 7. ožujka 1966.) primorao je svog državnog tajnika, kardinala Cicognanija, da uputi službena pisma kardinalu Lercaru kako bi preporučio razboritost te zadržavanje bilo kakve odluke za Svetu Stolicu koje se tiču “bilo koje moguće izmjene predložene za obred slavljenja božanske žrtve.”

Dana 20. lipnja 1966., kardinal Lercaro predstavio je prvi revidirani nacrt Nove mise Pavlu VI. Papa je želio dvije važne promjene:

• dosadašnju anaforu [Rimski kanon] treba zadržati netaknutom; potrebno je sastaviti još dvije-tri anafore ili ih potražiti u postojećim tekstovima, kako bi se mogle koristiti tijekom određenih definiranih ciklusa.

• Kyrie treba zadržati kada se ne govori Gloria; međutim, kad liturgija propisuje Gloria, Kyrie treba zamijeniti drugom pokorničkom molitvom.

Slijedom toga, podvijeće Consiliuma pripremilo je tri nove anafore (ili euharistijske molitve). Dvije su bile sastavljene, dok je treća (koja je postala druga euharistijska molitva u novom Ordo Missae) bila nadahnuta anaforom svetog Hipolita.

Nadbiskup Bugnini kasnije je priznao da je jedna od tih novih euharistijskih molitvi (koja je postala četvrta euharistijska molitva) sastavljena u žurbi, “svojevrsnim prisilnim radom”. Savjetnik te potkomisije, o. Bouyer, dao je isti opis (ne bez humora i ironije) za sastavljanje druge euharistijske molitve koju je pripremio s dom Botteom, poznatim stručnjakom za Hipolita. Morao ju je sastaviti žurno, u roku od dvadeset četiri sata:

“Između neselektivnih arheologizirajućih fanatika koji su željeli izbaciti Sanctus i zagovore iz euharistijske molitve uzimajući Hipolitovu Euharistiju kakva jest, i onih drugih koji nisu mogli manje mariti za njegovu navodnu apostolsku predaju te su željeli bezveznu misu, dom Botte i ja dobili smo nalog da ispravimo njegov tekst s ciljem umetanja tih elemenata, koji su zasigurno prilično stari – do sljedećeg jutra! Srećom, otkrio sam, ako ne u tekstu samog Hipolita, svakako u tekstu u njegovom stilu, prikladnu formulu o Duhu Svetom koja bi mogla omogućiti prijelaz tipa Vere Sanctus na kratku epiklezu. Sa svoje strane, Botte je stvorio zagovor vrijedniji od Paula Reboux’a „Na način…” nego što je njegova stvarna učenost. Ipak, ne mogu ponovno pročitati taj nevjerojatni sastavak a da se ne prisjetim terase kavane Trastevere gdje smo morali doraditi naš zadatak kako bismo se s njim pojavili na Bronačnim vratima na vrijeme kada su naši gospodari stigli!“

Tada je sastavljeno devet novih Predslovlja, od kojih je osam zadržano. o. Bouyer ih vidi u pozitivnijem svjetlu: “Jedini element koji ne zaslužuje kritiku u ovom novom misalu bilo je obogaćenje koje je dobio, posebno zahvaljujući restauraciji velikog broja sjajnih predslovlja preuzetih iz starih sakramentarija.”

Pokusna misa na Sinodi 1967. godine

Nova misa u svojoj dovršenoj strukturi predstavljena je pred oko 180 kardinala i biskupa na Sinodi u Vatikanu 1967. godine. Ova prva postsaborska Sinoda trebala je obraditi nekoliko tema: reviziju Zakonika kanonskog prava, doktrinarna pitanja i liturgijsku reformu. Dana 21. listopada kardinal Lercaro okupljenim kardinalima i biskupima iznio je izvješće u kojem je opisao novu strukturu mise i promjene koje su u nju uvedene, kao i reformu Božanskog časoslova. Dana 24. listopada o. Bugnini slavio je “normativnu” misu pred sinodskim ocima u Sikstinskoj kapeli. Međutim, Pavao VI. nije prisustvovao ovom slavlju zbog “neraspoloženja”.

Osim promjena koje su već bile na snazi od Uredbi iz 1964. i 1967. (misa koja se slavi okrenuta prema narodu na talijanskom jeziku, uključujući kanon, manje poklecanja i znakova križa itd.), “normativna” misa koju je o. Bugnini slavio s velikim zborom, dodala je druge nove elemente: dulja liturgija riječi (ukupno tri čitanja), izmjenjeno Prikazanje, nova euharistijska molitva (treća) i veliki broj pjesama.

Tijekom četiri opća zasjedanja posvećnih liturgiji (21. – 25. listopada), kardinali i biskupi dali su mnogo komentara o toj “normativnoj” misi i o liturgijskoj reformi uopće. Sve u svemu, šezdeset i tri kardinala, biskupa i redovničkih poglavara komentiralo je taj predmet, a ostalih devetnaest podnijelo je pisane komentare. Postojala je različitost mišljenja. “Od šezdeset i tri govornika,” izvijestio je o. Caprile, “trideset i šest je izričito izrazilo, najtoplijim, najentuzijastičnijim i bezrezervnim izrazima,” svoje slaganje s reformom koja je u tijeku i njezinim rezultatima. Neki biskupi čak su htjeli daljnje promjene, poput mogućnosti primanja pričesti na ruku, upotrebe običnog kruha za pričešćivanje, pripreme posebne mise za mladež itd.

Ipak, opći je narativ bio razboritiji, ako ne i rezerviran ili čak kritičan. Biskupi engleskog govornog područja sastali su se u English Collegeu kako bi definirali zajedničko stajalište o “normativnoj” misi. Dana 25. listopada, na Sinodi, kardinal Heenan, nadbiskup Westminstera, uzeo je riječ da optuži Consilium za tehnicizam i intelektualizam te okrivi ga za nedostatak pastoralnog smisla. Još značajnije, u smislu da su dolazile od najvišeg autoriteta u Crkvi nakon pape, bile su riječi državnog tajnika kardinala Cicognanija, koji je istoga dana tražio da se prekinu liturgijske promjene “kako vjernici ne bi bili zbunjeni.”

Dva puta tijekom rasprava o liturgiji, sudionici su bili pozvani da izraze svoje mišljenje putem glasovanja. Oni su 25. listopada odgovorili na četiri pitanja koja je Pavao VI. posebno postavio: o tri nove euharistijske molitve, o dvjema promjenama u formuli posvete i o mogućnosti zamjene Nicejsko-carigradskog vjerovanja s Apostolskim vjerovanjem. 27. listopada postavljeno je još osam pitanja, posebice o normativnoj misi i o nacrtu Božanskog časoslova.

Ostavljajući po strani detaljnu analizu ovih dvanaest glasova, vrijedno je pažnje da za polovicu njih (dva od četiri papina pitanja i četiri od osam preostalih) nije postignuta potrebna dvotrećinska većina. Bilo je 187 glasovatelja; dvotrećinska većina je stoga bila 124. Za neke od glasova rezultat je bio daleko od toga, jer su non placet (ne odobrava se) i placet juxta modum (odobrava se uz izmjene) imali široku marginu. Na primjer, što se tiče potiskivanja izraza Mysterium fidei u posvetnoj formuli, bilo je samo 93 placet. Još spektakularnije bilo je odbijanje davanja bezrezervnog odobrenja općoj strukturi normativne mise: 71 placet; 43 non placet; 62 placet juxta modum; 4 suzdržana.

Nekoliko mjeseci kasnije o. Bugnini priznao je savjetnicima i članovima Consiliuma da “odgovor biskupa nije bio jednoglasan. Glasovi na Sinodi išli su donekle suprotno onome što je Consilium želio [ contro il ‘Consilium’ ].”

Lercarova “bijeda”

To javno negiranja rada Consiliuma bio je jedan od uzroka koji su doveli do bijede kardinala Lercara. U kolovozu 1966. godine, kardinal Lercaro, koji je navršavao dobnu granicu od 75 godina koja je stavljena biskupima i kurijskim službenicima, podnio je papi svoju ostavku. Pavao VI. zamolio ga je da nastavi obnašati svoju dužnost nadbiskupa Bologne i predsjednika Consiliuma. Ipak, Pavao VI. imenovao je jednog od svojih bliskih suradnika, msgr. Poma, kao adjutora u bolonskoj nadbiskupiji u lipnju 1967. godine.

Tada je, neočekivano za kardinala, Pavao VI. pisao Lercaru 9. siječnja 1968. godine kako bi mu rekao da prihvaća njegovu ostavku u Consiliumu. Papa mu je narednog 27-og poslao predstavnika, čiji je zadatak bio osigurati kardinalovu ostavku [s bolonjske stolice], koju je potonji teška srca podnio 12. veljače.

Jedan od Lercarovih bliskih suradnika, don Lorenzo Bedeschi, predstavio je ovu dvostruku ostavku kao “bijedu”. Povijest je uglavnom prihvatila ovo stajalište. Različiti razlozi doveli su do ove dvostruke bijede: kontroverzna pastoralna politika kardinala Lercara u Bologni, njegove veze s komunističkom manjinom (pristao je postati “počasnim građaninom”), njegov apel protiv američkog bombardiranja u Vijetnamu. Ipak, njegovo upravljanje liturgijskom reformom također je dovedeno u pitanje. 1967. godine, reakcija povezana s Casinijevim pamfletom i kritikom upućenoj “normativnoj” misi iznjelo je na vidjelo protivljenje radu Consiliuma, čiji je predsjednik bio od 1964. godine.

Stoga se može reći da je Pavao VI. pokušao vratiti kontrolu nad liturgijskom reformom početkom 1968. godine. Kao što je službeno prihvatio ostavku predsjednika Consiliuma, istodobno je zamolio kardinala Larraona da podnese ostavku u Kongregaciji za obrede. Istoga dana kardinal Gut, benediktinski redovnik koji je već bio član Consiliuma, postao je njegov predsjednik i novi prefekt Kongregacije za obrede. Ova dvostruko imenovanje predviđalo je spajanje dvaju organizama, koji će se dogoditi već sljedeće godine. Međutim, Pavao VI. još uvijek je imao puno povjerenje u Bugninija. Tijekom audijencije koja je uslijedila nakon Lercarove ostavke, Pavao VI. rekao je Bugniniju: “Sada si ostao sam. Potičem vas da budete vrlo strpljivi i vrlo razboriti. Još jednom vas uvjeravam u svoje potpuno povjerenje.” o. Bugnini odgovorio je: “Sveti Oče, reforma će se nastaviti sve dok Vaša Svetost bude imala ovo povjerenje. Čim se smanji, reforma će stati.”

Ususret “Novoj misi”

Consilium je ponovno stavio na crtaću ploču projekt “Nove mise”, koji je ošto kritiziran na Sinodi u listopadu 1967. godine. Vidjeli smo da Pavao VI. nije mogao prisustvovati prvom pokusu “normativne” mise. Izvješće pripremljeno pod vodstvom o. Bugninija predstavljeno mu je 11. prosinca 1967. godine. Tijekom audijencije 4. siječnja 1968. godine, zamolio je o. Bugninija da organizira tri nova “pokusna” slavlja koja će se održati u njegovoj nazočnosti u kapeli Matilda na drugom katu Apostolske palače.

Ove tri “normativne” mise sve je slavio u kasno poslijepodne jedan od dvojice Bugninijevih najbližih suradnika, svaki s drugom euharistijskom molitvom, ali na različite načine slavlja: 11. siječnja, čitana misa s pjesmama koju je slavio o. Carlo Braga; 12. siječnja, “potpuno čitana misa uz sudjelovanje vjernika” koju je predslavio o. Gottardo Pasqualetti; a 13. siječnja pjevana misa koju je ponovno predlavio o. Braga.

Svakom je slavlju osim pape nazočilo tridesetak osoba: kardinal državni tajnik, različiti članovi Kurije, nekoliko članova Consiliuma, dvije redovnice i četiri laika (dva muškarca i dvije žene). Ova tri pokusna slavlja u nazočnosti pape predstavila su nekoliko razlika u odnosu na “normativne” mise koje su slavljene prije Sinode nekoliko mjeseci ranije, posebice uvođenjem “znaka mira” koji su svi nazočni razmijenili nakon uputa “Dajte mir jedni drugima”.

Nakon svake mise Papa je u svojoj privatnoj knjižnici primio neke od sudionika zajedno s o. Bugninijem kako bi razmijenili dojmove i komentare o učinjenome na slavlju. Sljedećeg 22. siječnja Pavao VI. dao je vlastite pisane komentare tijekom audijencije koju je udijelio o. Bugniniju. Papa je iznio sedam prijedloga, posebno tražeći da se Prikazanju da veće značenje budući da bi ono “trebalo biti dio mise u kojoj je…sudjelovanje [vjernika] izravnije i očitije.”

Također je zatražio da se na kraju formule posvete zadrži izraz Mysterium fidei, “kao završni poklik slavitelja, koji vjernici ponavljaju” i da se zadrži trostruki zaziv Agnus Dei. Pavao VI. još jednom pozvao se na neke “autoritativne osobe” koje su tražile da se vrati posljednje Evanđelje na kraju mise (proroslov Evanđelja po Ivanu). Na kraju je zatražio da “riječi posvete… ne budu recitirane samo kao pripovijedanje, već s posebnim, svjesnim naglaskom koji im daje slavljenik koji zna da govori i djeluje ‘u Kristovoj osobi’.”

Također 22. siječnja, Pavao VI. zatražio je da se nacrt Nove mise, nakon revizije, pošalje svim poglavarima kurijskih dikasterija, od kojih su neki izrazili suzdržanost ili kritiku sinodske “normativne” mise. “Moramo ih pridobiti i od njih stvoriti saveznike”, izričito je rekao Papa, čak i ako to uključuje argument autoriteta: “Vidjeli ste, zar ne, što se dogodilo kad je ime svetog Josipa uvedeno u Kanon? Prvo su svi bili protiv toga. Onda ga je jednog lijepog jutra papa Ivan odlučio umetnuti i obznaniti; tada su svi zapljeskali, čak i oni koji su rekli da se tome protive.”

Sljedećeg 23. svibnja, kardinal Gut, prefekt Kongregacije za obrede i predsjednik Consiliuma, objavio je dekret kojim se dopušta uporaba tri nove euharistijske molitve i osam novih Predslovlja. Mogli su se koristiti počevši od 15. kolovoza 1968. godine. Još jednom je tradicionalni obred Mise izmijenjen u važnim točkama prije nego što je novi obred dovršen i proglašen.

Dana 2. lipnja 1968. godine, revidirani nacrt novog Ordo Missae poslan je, kako je Pavao VI. namjeravo, četrnaestorici kurijskih kardinala (prefektima Kongregacija i predsjednicima tajništava). o. Bugnini trebao je izvijestiti da “od četrnaest uključenih kardinala, dva nisu odgovorila, sedam je poslalo primjedbe, a pet je jednostavno reklo da nemaju primjedbi ili su ‘vrlo zadovoljni’ nacrtom.”

Važno je napomenuti da Institutio Generalis Missalis Romani (Opća uredba Rimskog misala), koji je trebao biti uvod u novi Ordo Missae, nije poslan ovim kardinalima, čak ni Kongregaciji za nauk vjere. Ovaj Institutio, koji se sastojao od osam poglavlja i sastavila ga je studijska grupa pod vodstvom o. Carla Brage, predstavljen je kao “istodobno doktrinarna, pastoralna i rubrička” obrada Nove mise. Pojedini članci ovog Institutio bili su podvrgnuti kritici, kao što ćemo vidjeti.

Pavao VI. dao je pregledati revidirani nacrt i odgovore kardinala, dvojici svojih bliskih suradnika, msgr. Carlu Colombou, njegovom privatnom teologu, i biskupu Manzianu iz Creme. Zatim je sam čitao i ponovno čitao nacrt, umetao rubne bilješke i podcrtavao tekst crvenom i plavom olovkom, iako bez nastojanja da nametne svoje stavove. Dana 22. rujna 1968. godine, vratio je nacrt s komentarima o. Bugniniju sa sljedećom pisanom primjedbom: “Tražim od vas da uzmete u obzir ova zapažanja, slobodno i pažljivo prosuđujući.”

Od 8. do 17. listopada održano je jedanaesto plenearno zasjedanje Consiliuma na kojem se radilo na misi, ali i na drugim obredima (posebno na blagoslovu opata i redovničkom zavjetovanju). Pavao VI. ugostio je sudionike 14. listopada i održao dugi govor. Njegov ton bio je ozbiljniji nego ikad prije. Papa je izdao nekoliko upozorenja: “Reforma liturgije ne smije se shvatiti kao odbacivanje svete baštine prošlih vremena i bezobzirno prihvaćanje svake zamislive novosti.” Inzistirao je na “crkvenom i hijerarhijskom karakteru liturgije”:

“Obredi i molitveni obrasci ne smiju se smatrati privatnom stvari, prepuštenoj pojedincima, župama, biskupijama ili narodu, nego vlasništvom čitave Crkve, jer izražavaju živi glas njezine molitve. Nitko, dakle, ne smije mijenjati ove obrasce, uvoditi nove ili umetnuti druge namjesto njih.“

Štoviše, Pavao VI. prvi je put javno osudio zloporabe koje su počinile određene biskupske konferencije:

“To ponekad rezultira čak i time da biskupske konferencije samoinicijativno odu predaleko u liturgijskim pitanjima. Drugi rezultat je proizvoljno eksperimentiranje u uvođenju obreda koji su u flagrantnom sukobu s normama koje je ustanovila Crkva. Svatko može vidjeti da ovakav način postupanja ne samo da sablažnjava savjesti vjernika, nego šteti urednom ostvarenju liturgijske reforme, koja od svih dotičnih traži razboritost, budnost, a nadasve disciplinu.“

Novus Ordo Missae (NOM)

Dana 6. studenoga 1968. godine, Pavao VI. nakon što je još jednom pročitao novi Ordo Missae, dao mu je svoje pismeno “odobrenje”. Apostolska konstitucija Missale Romanum od 3. travnja 1969. godine, najavljena je u Konzistoriju sljedećeg 28. travnja i predstavljena tisku 2. svibnja, na dan objave novog Ordo Missae, koji je ubrzo nazvan “Nova misa” ili NOM (Novus Ordo Missae). Novi misal, ubrzo nazvan “Misal Pavla VI.”, trebao je naslijediti Rimski misal koji je kodificirao sveti Pijo V.

Obred mise sada je bio “pojednostavljen”. Zapravo, vidjeli smo da je između tradicionalnog misala koji se koristio uoči Sabora 1962. i misala iz 1969. godine, postojao niz preobrazbi: NOM nije bio čista inovacija. U nekim je svojim formulacijama Institutio Generalis bio daleko inovativniji. Vrijedno je napomenuti da ova poduža “Opća uredba” nije predana Kongregaciji za nauk vjere prije objavljivanja. Brojni nedolični izrazi izazvali su žestoke kritike.

“Nova misa” zapravo nije bila tako nova kao što se tvrdilo. Doista, uzimajući u obzir prethodne Uredbe, sintetizirala je i službeno učinila promjene koje su se već dogodile: veći zajednički pokornički dio mise; brojnija i raznovrsnija nedjeljna čitanja raspoređena u trogodišnjem ciklusu; obnovljena “zborna molitva”; nova Predslovlja; izmjenjeno Prikazanje; tri nove euharistijske molitve dodane drevnom rimskom kanonu koje se koriste po izboru predslavitelja; izmjenjene riječi posvete, identične u sve četiri euharistijske molitve; Pater noster izgovara cijela zajednica, ne više samo svećenik; potiskivanje mnogih poklecanja, znakova križa i naklona.

Izvor: https://churchlifejournal.nd.edu/articles/how-the-novus-ordo-mass-was-made/