Urednička napomena: prije čitanja ovoga članka, potrebno je napomenuti da iako urednici Rimskog katolika ne priznaju Pavla VI. “papom” te odbacuju i smatraju sve što je on proglasio nevaljanim, objavljujemo ovaj članak u doslovnom prijevodu bez suvišnih uredničkih intervencija, budući da je autor ovog članka poznati francuski povjesničar, a sam članak izvrsno opisuje razvoj Novog obreda “mise”.

Put prema pričesti na ruku

Kao što smo vidjeli, 1965. godine, kardinal Lercaro, predsjednik Consiliuma, smatrao je da je “stavljanje hostije u otvorene ruke vjernika” žalosna i maštovita inicijativa. Ni Misal iz 1969. niti Institutio Generalis nisu predviđali mogućnost primanja pričesti na ruku. Ipak, praksa se već proširila u nekoliko zemalja. Stoga je Kongregacija za bogoštovlje objavila podužu Uputu o toj temi datirano na 29. svibnja 1969. godine.

Kao što je Jean Madiran kasnije istaknuo, ova Uputa izgleda kao složeni dokument. S jedne strane, Uputa različitim argumentima (teološkim, duhovnim i praktičnim) brani tradicionalni način pričećivanja i kaže da on mora ostati norma: “S obzirom na cjelokupnu današnju situaciju Crkve, ovakav način pričešćivanja mora biti zadržan. Ne samo da se temelji na praksi koja se prenosila stoljećima, nego prije svega označava vjerničko štovanje spram Euharistije.”

U prilog održavanju te tradicije, u istom su dokumentu objavljeni rezultati ankete provedene među svim biskupima latinskog obreda. Ne ulazeći u detalje odgovora na tri pitanja, ovdje donosimo samo one na prvo pitanje: “Smatrate li da treba pozitivno odgovoriti na zahtjev da se dopusti obred pričesti na ruku?”

Za: 567
Protiv: 1253
Za s pridržajima: 315
Nevažeći glasovi: 20

Na temelju rezultata ankete Uputa je propisala sljedeće: “Sud [pape Pavla VI.] nije mijenjati davno prihvaćeni način pričešćivanja vjernika. Apostolska Stolica iskreno potiče biskupe, svećenike i vjernike da se savjesno pridržavaju važećeg zakona, koji je sada iznova potvrđen.”

Ipak, u drugom dijelu, koji je kraći i izgleda kao dodatak, isti je tekst dao biskupskim konferencijama mogućnost odobravanja pričesti na ruku:

“Gdje god je suprotna praksa, to jest, pričesti na ruku, već ušla u uporabu, Apostolska Stolica povjerava istim biskupskim konferencijama dužnost i zadaću procjenjivanja eventualnih posebnih okolnosti. To je, međutim, pod uvjetom da oni spriječe bilo kakav mogući nedostatak poštovanja ili krive zamisli o Euharistiji koji bi se mogli pojaviti u stavovima ljudi te da pažljivo uklone sve drugo što je neprihvatljivo.”

Kardinal Oddi izvješćuje da je Pavao VI., iz brige da se ne ograniči sloboda biskupskih konferencija i da se poštuje različitost mišljenja, odbio nametnuti jedinstveni zakon po tom pitanju, iako se osobno protivio pričesti na ruku. U svakom slučaju, ono što je 1969. godine bio ograničeni ustupak postalo je norma u velikom broju zemalja i župa.

Pierre Lemaire, direktor revija Défense du Foyer i Éditions Saint-Michel te aktivist u obrani obitelji i katekizma, izrazio je pritužbu na taj predmet u Rimu. Godine 1969., tijekom jednog od njegovih brojnih posjeta Vatikanu, primili su ga kardinal Šeper, prefekt Kongregacije za nauk vjere, i kardinal Wright, novi prefekt Kongregacije za kler. Svakome od njih dao je Pro memoria razotkrivajući “dramatičnu i katastrofalnu zbrku u kojoj se nalazi Francuska” i “temeljne točke” koje su unosile “raskid” između katolika vjernih Svetoj Stolici i klera. Pierre Lemaire naglasio je “krizu” koju je liturgijsko pitanje izazvalo:

“Nenormalne liturgije koje napadaju naše crkve – sada gole poput protestantskih bogomolja – imaju katastrofalan učinak. Pričest na ruke, često svima podjeljivana u košarama koji ju primaju, predstavlja vrhunac nebrojenih profanacija koje se šire u progresivnim župama zbog umnožavanja svetogrdnih pričesti “vjernika” koji se nikada ne ispovijedaju. U ovoj klimi, novi se “Ordo Missae” prima ne kao korak naprijed, već kao vjesnik daljnjih degradacija, budući da je svećenstvo, koje je loše formirano i loše poučeno u posrnulim sjemeništima, otvoreno za sve pokuse.”

Sveta kongregacija za bogoštovlje

Proglašenje novog misala nije značilo da je provedba liturgijske reforme privedena kraju; to je ukazivalo da je reforma bila na svome vrhuncu. Pavao VI., na konzistoriju održanom 28. travnja 1969. godine, objavio je da će se časna Kongregacija za obrede podijeliti u dvije kongregacije: Kongregaciju za bogoštovlje koja se posebno usredotočuje na liturgiju i Kongregaciju za kauze svetaca koja će voditi postupke beatifikacije i kanonizacije.

Apostolskom konstitucijom Sacra Rituum Congregatio od 8. svibnja 1969. godine, ustanovljene su dvije nove kongregacije. Consilium više nije postojao kao autonomno tijelo: integriran je u novu Kongregaciju za bogoštovlje pod nazivom “Posebna komisija za provedbu liturgijske reforme.” Kardinal Gut imenovan je prefektom a o. Bugnini tajnikom te nove Kongregacije. Iako mu je naslov ostao nepromijenjen (“tajnik”) i još mu nije bila dodijeljena prelatura koja bi mu dodijelila naslov “monsignor”, o. Bugnini bio je u potpunosti integriran u Kuriju. Napustio je staru zgradu Palazzo Santa Marta kako bi se smjestio sa svojim suradnicima na četvrti kat lijepe moderne Palazzo dei Congregazioni, na 10 Piazza Pio XII.

Sada je pripadao dikasteriju Kurije, što mu je ojačalo autoritet, ali mu je u isto vrijeme smanjilo autonomiju. Nova Kongregacija “trebala je biti organizirana prema strukturama i propisima drugih kurijskih odjela.” Samo sedam od četrdeset biskupa Consiliuma ostalo je kao dio članova nove Kongregacije, a broj savjetnika znatno je smanjen: ostalo ih je samo devetnaest.

Kardinal Gut, prefekt ove nove Kongregacije, pokušao je kanalizirati liturgijsko vrenje koje je poremetilo živote vjernika u mnogim župama. U razgovoru neposredno nakon osnivanja Kongregacije za bogoštovlje, najavio je će biti poduzete “strože mjere”. Rekao je: “Trenutno su granice koncilske Konstitucije o svetoj liturgiji uvelike prekoračene u mnogim područjima. Uvedeni su mnogi elementi, s odobrenjem ili bez njega, koji nadilaze liturgijski nacrt.” Nadao se da će ova “groznica eksperimentiranja uskoro doći kraju” i, iznenađujuće, (s poštovanjem) dio je krivnje prebacio pred papine noge: “Ove neovlaštene inicijative često se više nisu mogle zaustaviti jer su se previše proširile vani. U svojoj velikoj dobroti i mudrosti Sveti je Otac tada popustio, često protiv vlastite volje.”

Ottavianijeva intervencija

Novi Ordo Missae trebao je stupiti na snagu 30. studenoga 1969. godine, prve nedjelje došašća. Međutim, čak i prije toga datuma, proliferirale su najoštrije doktrinarne kritike, neke uz potporu eminentnih autoriteta. Ciljali su i na Ordo Missae i na Institutio Generalis koji mu je prethodio. Čak je i revija toliko vezana za romanità kao što je La Pensée catholique, pod kolektivnim autorstvom (“skupine teologa” i “skupine kanonista”), objavila dvije poduže kritike novog Ordo Missae. Skupina teologa požalila se da Nova misa “u potpunosti zanemaruje nauk Tridentskog sabora o Misi: incruens sacrificium” te ocjenila je da “nije u skladu s tradicijom Rimske Crkve.”

Najočitije protivljenje došlo je iz Kratkog kritičkog pregleda Novog reda mise. Ovaj Kratki kritički pregled, koji je datiran na svetkovinu Tijelova (5. lipnja 1969.), ali je objavljen tek nekoliko mjeseci kasnije, tada je bio nepotpisan. Pismo koje su kardinali Ottaviani i Bacci napisali Pavlu VI. kako bi predstavili Pregled, pokazuje da ga je sastavila “odabrana skupina biskupa, teologa, liturgičara i pastira duša.” Kasnije se ispostavilo da su ključnu ulogu u pisanju ovoga dokumenta imali laička talijanska spisateljica Cristina Campo (1923.-1977.) i dominikanski teolog Michel Guérard des Lauriers, profesor na dominikanskom Papinskom sveučilištu Anglicum.

Kratak kritički pregled započeo je dovođenjem u pitanje definicije mise koju je Institutio Generalis predstavio u 3. poglavlju čl. 7.: “Gospodnja večera ili Misa je sveto zborovanje ili skup Božjega naroda okupljenoga da pod svećenikovim predsjedanjem slavi spomen Gospodnji.” Izraz “večera” ponovno je preuzet u čl. 8, 48, 55 i 56. Kratak kritički pregled osudio je to na sljedeći način:

“Sve to ne sadržava: niti stvarnu prisutnost, niti stvarnost Žrtve, niti sakramentalnost svećenika koji vrši posvetu, niti nutrašnju vrijednost Euharistijske žrtve neovisno o prisustvovanju zajednice.”

Kratak kritički pregled govorio je u skolastičkim terminima kada se žalio također da “ciljevi ili svrhe” mise (konačna, redovita, imanentna) ne pokazuju se jasnima. Također je doveo u pitanje formulu posvećenja i mjesto svećenika u novom obredu: “…marginalizirana, promijenjena i krivotvorena” uloga.

Ova nemilosrdna kritika završila je potpunim odbacivanjem “Nove mise” koja “zbog nebrojenih sloboda što se u njoj omogućuju, te koja i sama obiluje insinuacijama i očitim zabludama protiv čistoće katoličke vjere pokazuje se, rečeno na najblaži mogući način, kao nesaglediva pogrješka.” Dvojica kardinala, Bacci i Ottaviani, koji više nisu imali nikakve službene dužnosti u Kuriji, pristali su predstaviti papi ovaj Kratki kritički pregled. To su učinili u pismu koje je popratilo dokument. U tom pismu, datirano na 25. rujna 1969. godine, dvojica su kardinala prosudila da “Novus Ordo Missae, s obzirom na nove elemente za koje izgleda da su ondje uklopljeni i implicirani (premda ih se može različito vrjednovati), predstavlja kako u cjelini, tako i u pojedinostima, zapanjujuće udaljavanje od katoličke teologije o svetoj Misi…” Posljedično tome, tražili su da se novi obred mise “ukine”.

Iako su drugi kardinali i biskupi pozvani da potpišu ovu molbu, nitko se nije odlučio na taj korak. Kardinal Siri, nadbiskup Genove, smatrao je da je ovaj Pregled ” više Baccijevo nego Ottavianijevo djelo” i da je kardinal Ottaviani dao svoj potpis kad je tekst već bio tiskan. Kardinal Siri dodao je da on sam “ne bi stavio svoj potpis da se od njega tražilo.” Općenito govoreći, pogledi kardinala Sirija na liturgijsku reformu bili su jednostavni:

“Sabor nije tražio nikakvu revoluciju. Liturgijska reforma je obavljena, papa ju je odobrio, i to je dovoljno: ja zauzimam stav poslušnosti, što se uvijek duguje papi. Da me upitao, mislim da bih mogao iznijeti neka zapažanja – nekolicinu. Ali nakon što je zakon odobren, preostaje samo jedno: poštovati ga.”

Kratki kritički pregled došao je do znanja Pavla VI. u rujnu 1969. godine; tisak je počeo trubiti priču u sljedećem mjesecu. Papa je poslao Pregled Kongregaciji za nauk vjere na recenziju. Kardinal Šeper, prefekt Kongregacije, dao je svoj odgovor do 12. studenoga: “Pamflet Breve esame … sadrži mnogo površnih, pretjeranih, netočnih, pristranih i lažnih izjava.”

Jean Madiran bio je prvi u Francuskoj koji je objavio pismo kardinala Baccija i Ottavianija. Također je bio prvi koji je objavio francusku verziju Kratkog kritičkog pregleda Novog reda mise. S druge strane, 1970. godine, Pierre Lemaire objavio je kao dodatak Défense du Foyer 111, malu brošuru pod trezvenim naslovom Note doctrinale sur le Nouvel Ordo Missae (“Doktrinalna nota o novom Ordo Missae“). Ovu brošuru od četrdeset i četiri stranice naručili su, kako stoji u tekstu – “Vitezovi naše Gospe”, organizacija kojoj je pripadao Pierre Lemaire. Zapravo, glavni pisac ove “Note” bio je dom Gerard md, kapelan Reda i redovnik u opatiji Saint Wandrille gdje je predavao Sveto Pismo.

Doktrinarna nota, iako je izrazila neke kritike u vezi s prijevodom novog Ordo Missae koji je tada kružio Francuskom, stala je u obranu pravovjernosti Nove mise. Doktrinarna nota također je izrazila mišljenje da “kardinal Ottaviani nije bio u mogućnosti dati svoje odobrenje Kratkom kritičkom pregledu; vjerojatno su se suzdržali pročitati mu ga.”

Studija Dom Lafonda poslana je različitim tijelima na pregled prije nego što ju je objavio Pierre Lemaire zajedno s izvatcima odgovora koje su poslali. Kardinal Journet hvalio je ove “čvrste, svijetle, uravnotežene stranice.” o. Louis Bouyer, poznati teolog i stručnjak za liturgiju, smatra da je djelo “prilično dobro”. Mons. Agustoni, tajnik kardinala Ottavianija, pohvalio ono što je nazvao “ozbiljnim, dubokim, spokojnim djelom ostvarenim usred oluje.”

Zatim je sljedećeg mjeseca Pierre Lemaire objavio pismo kardinala Ottavianija koje je izazvalo senzaciju. Ovo pismo, koje je upućeno dom Lafondu da mu se zahvali za Note doctrinale, bilo je gotovo u potpunoj suprotnosti Kratkom kritičkom pregledu objavljenom prije nekoliko mjeseci. U tom pismu kardinal Ottaviani okarakterizirao je dom Lafondovu Note doctrinale kao “izvanrednu zbog svoje objektivnosti i dostojanstva izražavanja.” Također je osudio publicitet koje je dobilo njegovo pismo Pavlu VI.: “Žao mi je što je moje ime zloupotrebljeno u smjeru koji nisam želio kroz objavljivanje pisma upućenog Svetom Ocu, a da nisam nikoga ovlastio da to objavi.”

Iznad svega, kardinal Ottaviani izrazio je zadovoljstvo govorom koji je Pavao VI. dao na općoj audijenciji 19. i 26. studenoga 1969. godine, prosudivši da se od sada “nitko više ne može sablazniti” iako, “postoji potreba za razboritom i inteligentnom katehezom da se ukloni nekoliko opravdanih nedoumica koje bi tekst mogao pobuditi.”

Ispravci i ratifikacije Pavla VI.

Jeanu Madiranu pismo kardinala Ottavianija domu Lafondu činilo se kao provokacija protiv istine. Uslijedila je žustra polemika. Jean Madiran objavio je brošuru kao odgovor na Note doctrinale, njenog autora i Pierrea Lemairea koji ju je objavio. Također je doveo u pitanje autentičnost pisma kardinala Ottavianija Pierreu Lafondu. To je učinio u izrazito polemičnim terminima, sudeći da su u cijelom ovom poslu, dom Lafond i Pierre Lemaire bili “prevareni i izmanipulirani.”

U stvarnosti i prema raznim poznatim iskazima, može se smatrati da je kardinal Ottaviani sasvim sigurno prvi odobrio Kratki kritički pregled, čiji autor nije on. Zatim je, nekoliko mjeseci kasnije, dao svoje odobrenje dom Lafondovoj Note doctrinale. Njegovo stajalište u vezi “Nove mise” (koju je on nastavio slaviti) promijenilo se jer je u međuvremenu Pavao VI. dao ispravke i ratifikacije od nemale važnosti. Uistinu, u to vrijeme ni oduševljeni zagovornici Nove mise i liturgijske reforme niti njezini najodlučniji protivnici nisu obratili dovoljno pozornosti na ono što je papa učinio i rekao da ispravi i popravi tekstove koje je prvi odobrio i proglasio.

U jednu ruku, bili su govori održani tijekom općih audijencija 19. i 26. studenoga 1969. godine, dvije srijede zaredom. Bili su potpuno posvećeni Novoj misi. Pavao VI. objasnio je razloge za promjene u obredu i ponovno potvrdio da on u biti “jest i ostat će misa kakva je uvijek bila”: žrtva koju svećenik prinosi “na drugačiji način, to jest, beskrvno i sakramentalno, kao Njegov vječni spomen do Njegova konačnog dolaska.”

Priznao je da je napuštanje latinskog jezika “velika žrtva”, neophodna za bolje “razumijevanje molitve.” Također je ustvrdio: “Konačno, pažljivo ispitivanje otkriti će da temeljni plan mise u svom teološkom i duhovnom značenju ostaje ono što je oduvijek bio.” Izraz “pažljivo ispitivanje” vrijedan je pažnje: priznaje da kontinuitet između “stare” Mise i “nove” nije očit niti odmah vidljiv. Došlo je i do važnih ispravaka Institutio Generalis. Pod pritiskom trenutka, da tako kažemo, kardinal Gut i o. Bugnini objavili su “Deklaraciju” u kojoj su specificirali da se Institutio “ne treba smatrati doktrinarnim ili dogmatskim dokumentom, već pastoralnom i obrednom uputom koja opisuje slavlje i svaki njegov dio.”

Zatim su tu bili dodaci i ispravci mnogih članaka samog Instructio. Lako ih je izdvojiti u sinoptičkoj usporedbi editio typica 1969. i editio typica iz 1970. godine. Na prvom mjestu je dodan dugačak Proemium (“Preambula”) od petnaest članaka; ona je ponovila tradicionalni katolički nauk o Misi kao Žrtvi pomirnici te nekoliko puta je citirala definicije Tridentskog sabora. Sama poglavlja Instructio ispravljena su u nekoliko točaka dodatkom ili drugačijom formulacijom. Poznati članak 7. koji je u izdanju iz 1969. godine dao više nego nepotpunu definiciju mise, ispravljen je kako bi dao potpuniju i teološki točniju definiciju. Iako ju je iznova definirao kao okupljanje i spomen – “Na misi ili večeri Gospodnjoj Božji se narod okuplja u jedno, pod predsjedanjem svećenika koji djeluje u osobi Isusa Krista, da proslavi Gospodnji spomenčin…” – novi tekst ju je definirao također kao žrtvu i inzistirao na transupstancijaciji i stvarnoj prisutnosti: “U misnome naime slavlju, koje ovjekovječuje žrtvu križa, Krist je stvarno prisutan u samome skupu, sabranome u njegovo ime, u osobi služitelja, u svojoj riječi te supstancijalno i trajno pod euharistijskim prilikama.”

Tipsko izdanje Missale Romanum objavljeno u Rimu 1970. godine, također je uključivalo bitne ispravke, iako je njegova struktura ostala nepromijenjena. Zapravo, u roku od nekoliko mjeseci, tekst novog Ordo Missae kao i onaj Institutio Generalis podvrgnut je revizijama koje nisu bile tek rubne promjene. To nije zadovoljilo one koji su nekoliko mjeseci umnožavali kritike i na formu i sadržaj. S druge strane, neki su se uvjerili i promijenili stavove; npr. o. Luc Lefèvre povukao je svoj prvotni kritički stav i, u uvodnom članku u La Pensée catholique potvrdio: “Sve su dvosmislenosti definitivno i službeno ostavljene po strani. Bene. Recte. Optime.”

Izvor: https://churchlifejournal.nd.edu/articles/how-the-novus-ordo-mass-was-made/