Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Uvod

U prva tri dijela ovoga niza vidjesmo kako je:

1. Katolička Crkva trajno vidljivo društvo koje se stoga, mora sastojati od članova čiji identitet jest raspoznatljiv osjetilima;
2. sakrament krštenja nužan je i dostatan za konstituiranje pojedinca kao subjekta i kao člana Katoličke Crkve te
3. autoritet je formalni element Crkve i stoga svi kršteni koji na fundamentalan način odbijaju podložnost legitimnoj vlasti Crkve, prestaju biti članovima iako ostaju subjektima.

U III. dijelu posebice, ispitali smo problem javnih krivovjeraca te vidjesmo da se, kao rezultat njihova odbijanja podložnosti učiteljskoj vlasti (magisteriju) Crkve, odvajaju od članstva njezina vidljiva tijela.

U IV. dijelu ovoga niza ispitati ćemo pitanje onih koji (I) odbijaju podložnost upraviteljskoj vlasti Crkve, tj. javnih raskolnika (II) i onih koji su isključeni iz članstva zakonitim autoritetom Crkve kaznom izopćenja.

Preporuča se čitateljima da s upoznaju s argumentima iznesenim u prva tri dijela, budući da se zaključci doneseni u tim člancima, podrazumijevaju u onome što slijedi u nastavku. Posebice ovaj članak pretpostavlja ono što je dokazano u III. dijelu glede autoriteta kao formalnog elementa Crkve.

Autoritet [kao] formalni element Crkve

U trećem dijelu ovoga niza vidjesmo da je autoritet formalni element Crkve.

Možemo kratko sažeti:

• svako društvo ustanovljeno je za postizanje neke dobre svrhe;
• Crkva i država savršena su društva koja posjeduju sva sredstva potrebna za postizanje njima vlastitih svrha;
• država djeluje za opće dobro neke određene zajednice, u odnosu na čovjekovu naravnu svrhu. Crkva djeluje za opće dobro čitava čovječanstva, u odnosu na čovjeku nadnaravnu svrhu;
• svako društvo sastoji se od materijalnog elementa – njegovih članova – i formalnog elementa – sjedinjenih volja prema zajedničkoj svrsi;
• ne može biti trajnog jedinstva volja prema zajedničkoj svrsi ako društvo nije usmjeravano prema toj svrsi putem autoriteta;
• stoga, „praktično govoreći, autoritet je formalni element svakog društva, budući da je upravo autoritet onaj koji čuva i učvršćuje sve veze kojima su članovi međusobno povezani” [1]

• u Katoličkoj crkvi naš Gospodin Isus Krist vrši trostruku vlast – naučavanja, upravljanja i posvećivanja – preko svog Namjesnika, Rimskog Prvosvećenika, i biskupâ u zajedništvu s njime.

U trećem dijelu ustanovili smo kako odbacivanje Kristove učiteljske vlasti – koju vrši crkvena hijerarhija – jest nespojivo sa članstvom u Crkvi. Tko se udalji od vidljiva jedinstva vjere, udaljuje se također i od vidljiva tijela Crkve.

Javni raskolnici nisu članovi Crkve

Katolička crkva podložna trostrukoj Kristovoj vlasti, uživa trostruko jedinstvo: jedinstvo bogoslužja, jedinstvo vjere i jedinstvo uprave.

Kao što vlč. Sylvester Hunter S.J. pojašnjava „nužnost jedinstva uprave” slijedi iz „postojanja Crkve kao vidljiva organizirana društva”. [2]

Nastavlja:

„Iz naravi društva proizlazi da mora postojati neka uprava koja usmjerava članove prema svrsi, a ako postoji više vrhovnih upravitelja koji ne priznaju podložnost nikome, tada postoji više društava: nema ničega što bi tim upraviteljima davalo jedinstva.” [3]

„Oblik vlasti ustanovljen od Krista u Crkvi jest monarhijski, a Rimski Prvosvećenik jest monarh.” [4]

Budući da se krivovjerac odvaja od Crkve odbijanjem podložnosti učiteljskoj vlasti Crkve, tako se i raskolnik odvaja svojim odbijanjem podložnosti upraviteljskoj vlasti Crkve.

Navedeno je nauk pape Pija XII. u njegovoj enciklici Mystici Corporis Christi (naš naglasak):

„Među udove (članove) Crkve broje se stvarno samo oni, koji su primili kupelj preporođenja i ispovijedaju pravu vjeru, te se nisu po nesreći odcijepili od cjeline Tijela, niti ih je zakonita vlast isključila zbog preteških prekršaja. Jer, kaže Apostol, ‘jednim Duhom mi smo svi kršteni u jedno tijelo, bili Židovi ili Nežidovi, robovi ili slobodni‘ (1 Kor 12, 13). Kao što je, dakle, u pravoj kršćanskoj zajednici samo jedno Tijelo, jedan Duh, jedan Gospodin i jedno Krštenje, tako ne može biti nego samo jedna i vjera (usp. Ef 4, 5); i stoga se, po zapovijedi Gospodinovoj, onoga tko je Crkvi uskratio posluh treba smatrati poganinom i carinikom (usp. Mt 18, 17). Zato se ne može reći da žive u jednome ovakvom tijelu i jednim njegovim Duhom oni koji su odijeljeni bilo po vjerovanju, bilo po upravi.” [5]

Vrhovni Prvosvećenik nastavlja:

„Jer svaki grijeh, pa bio on i težak, ne odcijepljuje odmah, već po samoj naravi, čovjeka od Tijela Crkve, kao što to čine raskol, krivovjerje ili otpadništvo (apostazija).” [6]

Narav raskola

Sveti Toma Akvinski definira raskol na sljedeći način:

„Raskolnici su oni koji odbijaju podložnost Vrhovnom Prvosvećeniku i zajedništvo s onim članovima Crkve koji priznaju njegovu vrhovnu vlast.” [7]

To mora biti stoga što:

„Jedinstvo Crkve sastoji se od dvije stvari, naime, u uzajamnoj povezanosti ili zajedništvu članova Crkve, te opet, u podložnosti svih članova Crkve jednom poglavaru… A ta je Glava sam Krist, čiji je zamjenik u Crkvi Vrhovni Prvosvećenik.” [8]

„Grijeh raskola”, ustvrđuje sveti Toma, „jest onaj koji je izravno i esencijalno protivan jedinstvu.” [9]

Postoje oblici neposluha prema zakonitoj vlati koji ne uključuju odbacivanje same vlasti. Hunter piše:

„Grijeh raskola, posebno tako nazvan, čini onaj koji, budući da je kršten, javnim i formalnim činom odbacuje podložnost upraviteljima Crkve; također, i onaj koji formalno i javno sudjeluje u bilo kakvom javnom vjerskom bogoslužju koje je ustanovljeno kao protivno onome Crkve. Nije čin raskola odbiti poslušnost zakonu ili odredbi Vrhovnog Prvosvećenika ili kojeg drugog crkvenog poglavara, pod uvjetom da to odbijanje ne znači potpuno odricanje od svake podložnosti njemu…” [10]

Dvojbeni autoriteti

Hunter nastavlja ističući da čovjek nije obvezan pokoravati se navodnom poglavaru ako postoji neka razumna sumnja u njegov položaj:

„Ako postoji bilo kakva sumnja u njegovu vlast, kao kad bi dvije ili više osoba imale moguće pretendencije na taj položaj”. [11]

U svom komentaru Zakonika kanonskog prava iz 1917. godine,Wernz i Vidal pojašnjavaju ovu točku s obzirom na papinstvo:

„Drevni su autori posvuda prihvaćali aksiom: ‘Papa dubius est papa nullus‘ [Dvojbeni papa nije papa] i primjenjivali ga kako bi razrješili poteškoće koje su proizašle iz Velikog zapadnog raskola. Taj aksiom, međutim, može imati više značenja. […]

Jurisdikcija je po svojoj biti odnos između poglavara koji ima pravo na pokornost i podložnika koji ima dužnost pokornosti. Kada jedna od strana u tom odnosu nedostaje, nužno prestaje postojati i druga, kako je to jasno iz naravi samog odnosa. Međutim, ako je papa stvarno i trajno dvojben, dužnost pokornosti spram njega ne može postojati od strane bilo kojeg podložnika. […]

Isti zaključak potvrđen je ne temelju vidljivosti Crkve. Naime, vidljivost Crkve sastoji se u tome da ona posjeduje takove znake i utvrdljive oznake koje, uz primjenu moralne pažnje, može biti prepoznata i raspoznatljiva, osobito s obzirom na njezine zakonite službenike.

No, u pretpostavci koju razmatramo, papa se ne bi mogao pronaći niti nakon pomna ispitivanja. Stoga je ispravan zaključak da takav dvojbeni papa nije pravi poglavar vidljive Crkve ustanovljene od Krista. Također, takav dvojbeni papa nije ništa manje spojiv s jedinstvom Crkve, koje bi bilo u najvećoj mjeri ugroženo u slučaju da je tijelo potpuno odvojeno od svoje glave. Jer dvojbeni papa nema pravo zapovijedanja te stoga ne postoji obveza pokornosti od strane vjernika. Iz toga slijedi da bi u takvom slučaju glava bila potpuno odvojena od ostatka tijela Crkve.” [12]

Međutim, onaj tko tvrdi da vrši službu koju ne posjeduje, sam može biti raskolnikom, kako objašnjava Hunter:

„Formalni raskol može počiniti onaj koji tvrdi da vrši crkvenu vlast koju mu nije podijelio odgovarajući autoritet.” [13]

Pouke Velikog zapadnog raskola o materijalnom nejedinstvu i dvojbenim autoritetima

Veliki zapadni raskol, kada bjehu dva, a ponekad i tri pretendenta na rimski pontifikat, ilustrira razliku između grijeha raskola i posljedica sumnje glede identiteta poglavara. Vlč. Joachim Salaverri pojašnjava sljedeće:

„Naime, tijekom tih kontroverzi, kada svi nastojahu otkriti tko uistinu bješe zakoniti nasljednik sv. Petra kako bi mu svi mogli dati pokornost koja mu pripada, ne bješe formalnog raskola niti onoga koji proizlazi iz stava secesije; zapravo, nije bilo čak niti materijalnog raskola u pravom smislu.” [14]

Daljnja rasprava o ovom „raskolu” rasvijetliti će situaciju u kojoj se Crkva danas nalazi, kada su članovi Crkve – to jest kršteni, koji javno ispovijedaju katoličku vjeru i jesu podložni zakonitoj vlasti (gdje se ista može identificirati) – često podijeljeni među sobom, uz česte međusobne optužbe za raskol.

Tzv. raskol trajao je od 1378. do 1417. godine, a tijekom čitava tog vremena Crkva je bila „podijeljena” između pokornosti dvama suparničkim pretendentima na papinstvo sa sjedištima u Rimu i Avignonu. Od 1409. godine pojavio se i treći pretendent.

Navedena kriza podiže važna pitanja o jedinstvu uprave Crkve koja, kao što već vidjesmo u prvom dijelu, nikada ne može nestati.

Teolozi su, općenito govoreći, predložili tri rješenja za navedeni problem:

• pristaše krivih pretendenata bjehu formalnim raskolnicima i stoga odijeljeni od jedinstva Crkve;
• pristaše krivih pretendenata bjehu materijalni raskolnici, ali ne i formalni te – prema mišljenju tih teologa – materijalni raskol nije bio dovoljan da ih odijeli od jedinstva Crkve;
• pristaše krivih pretendenata nisu bili ni formalni ni materijalni raskolnici, budući da su se u potpunosti namjeravali pokoriti vlasti Vrhovnog Prvosvećenika. Međutim, bjehu činjenično u zabludi glede toga koji od pretendenata bješe uistinu papa. Stoga, ne bjehu odijeljeni od jedinstva Crkve.

Od navedenih teorija, treća je najuvjerljivija.

Kao što Salaverri piše (naglasak prema izvorniku):

„Tzv. Zapadni raskol ne može se smatrati formalnim i pravim raskolom, jer prema drevnom poimanju raskola koje nam je sv. Toma prenio u svojoj Summa-i, više od sto godina prije početka tzv. Zapadnog raskola, on govori da se u pravom smislu ‘raskolnicima nazivaju oni koji odbijaju podložnost Vrhovnom Prvosvećeniku, i koji odbijaju zajedništvo s onim članovima Crkve koji priznaju njegovu vrhovnu vlast.’

U navedeno vrijeme nitko nije odbijao pokornost Vrhovnom Prvosvećeniku, te zapravo svi bjehu nastojali otkriti tko uistinu bješe zakoniti Vrhovni Prvosvećenik, kako bi mu mogli biti pokorni. Stoga, ne bješe namjerne odjeljenosti od jedinstva, već postojaše čisto nesuglasje glede pitanja činjenice, naime, je li ovaj ili onaj čovjek pravi Vrhovni Prvosvećenik.

Ova kontroverza zasigurno je učinila nejasnim vidljivost jedinstva, ali nipošto ne bješe ga uništilo, jer otvoreno je otkrila želju za jedinstvom zajedničkim svima. Bješe to slično situaciji u Kraljevstvu, tijekom borbe i građanskog rata među frakcijama koje sporiše o zakonitom nasljedniku, a gdje nitko ne tvrdiše da je Kraljevstvo podijeljeno ili da je vidljivost jedinstva nestala; radije, situacija bješe takva da su se različite frakcije jednog te istog Kraljevstva borile oko legitimnost osobe koja bi nad njima trebala zakonski vladati.” [15]

Stoga, neslaganje među katolicima danas u Crkvi glede trenutne upražnjenosti Svete Stolice i drugih aspekata krize, iako zasigurno čini nejasnim jedinstvo Crkve, ne uništava ga. Među onima koji se ne slažu oko određenih pitanja glede trenutne krize, ne postoji nužno ništa više od prividna nejedinstva u upravi.

Teološka bilješka ove doktrine

Msgr. Van Noort sažimlje učenje katoličkih teologa glede navedenog pitanja:

„Javni raskolnici nisu članovi Crkve. Nisu članovi budući da se vlastitim činom odvajaju od jedinstva katoličkog zajedništva. Izraz ‘katoličko zajedništvo’, koji se ovdje upotrebljava, označava kako povezanost s čitavim katoličkim tijelom (jedinstvo bogoštovlja itd.) tako i jedinstvo s vidljivom glavom Crkve (jedinstvo uprave).” [16]

Kao i u slučaju krivovjerja:

„nije bitno prekida li osoba sveze katoličkog zajedništva u dobroj vjeri ili zloj; u oba slučaja ona prestaje biti članom Crkve. Nevinost ili krivnja uključenih strana isključivo je nutarnja stvar, pitanje savjesti, te nema izravan utjecaj na pitanje jedne od izvanjskih i društvenih sveza potrebitih za članstvo.” [17]

Zaključuje:

1. „sigurno je da javni, formalni raskolnik nije član Crkve;
2. (češće i vjerojatnije mišljenje jeste da ni javni, materijalni raskolnik nije član Crkve.” [18]

Vidi III. dio za daljnju raspravu po ovom pitanju. Ono što ondje govorimo glede razlika između javnih i okultnih krivovjeraca te formalnih i materijalnih krivovjeraca, odnosi se također i na pitanje raskolnika. [19]

Izopćenje

Papa Pijo XII. naučavao je:

„Među udove (članove) Crkve broje se stvarno samo oni, koji su primili kupelj preporođenja i ispovijedaju pravu vjeru, te se nisu po nesreći odcijepili od cjeline Tijela, niti ih je zakonita vlast isključila zbog preteških prekršaja.” [20]

Kao što se pojedinci mogu odvojiti od Crkve krivovjerjem ili raskolom, tako i Crkva svojim vlastitim autoritetom može odvojiti pojedince od svojega vidljiva tijela. Navedeno čini izopćenjem:

„Izopćenje jest crkvena cenzura ili kazna kojom se prijestupnik ili tvrdokorna osoba isključuje iz zajedništva vjernika, sve dok, pošto napusti svoju tvrdokornost, ne bude odriješena.” [21]

Van Noort pojašnjava:

„Izopćene osobe, za razliku od raskolnika, nisu odvojene od jedinstva katolička zajedništva izravno vlastitim činom, nego sudom crkvene vlasti. Jer poglavari Crkve, kao i poglavari svakog drugog stvarnog društva, imaju pravo odstraniti tvrdokorno buntovne članove i odijeliti ih od društvenog tijela sve dok ponovno ne dođu k razumu.” [22]

Nastavlja:

„To isključenje iz jedinstva tijela, koje nastaje presudom crkvene vlasti, može biti potpuno ili samo djelomično. Član može biti zapriječen u vršenju nekih, pa čak i mnogih prava koja mu pripadaju kao članu toga društva, a da pritom ne prestane biti članom. Zato su u prošlosti postojali, a postoje i danas, različiti stupnjevi izopćenja. Izopćene osobe dijele se u dvije glavne skupine: tolerirane izopćenike i izopćenike koje treba izbjegavati. […]

U pogledu pripadnosti Crkvi, vjerojatnije je mišljenje da su izopćenici koje se treba izbjegavati isključeni iz članstva Crkve; dok izopćenici koji se toleriraju – pod uvjetom da protiv njih nije donesena osuđujuća ili deklaratorna presuda – čini se kako ostaju članovima Crkve. Treba primijetiti kako mora biti jasno naznačeno u dekretu Apostolske Stolice da Crkva namjerava takve osobe odvojiti od članstva Crkve.

Da Crkva ima pravo i vlast lišiti ljude članstva u Crkvi, jasno je iz činjenice njezine konstitucije kao savršena društva.” [23]

Zaključci

Dijelove II., III. i IV. našeg niza o članstvu u Crkvi možemo sažeti sljedećim riječima Katekizma Tridentskog sabora:

„Tri su skupine osoba isključenih iz okrilja Crkve: nevjernici, krivovjerci i raskolnici te izopćene osobe. Nevjernici su izvan Crkve budući da joj nikada nisu pripadali niti je poznavali te nikada ne bjehu dionici njezinih sakramenata.

Krivovjerci i raskolnici isključeni su iz Crkve jer su se od nje odvojili i pripadaju joj samo na način kao što vojni bjegunci pripadaju vojsci koju su napustili. Međutim, ne može se poreći kako su i dalje pod jurisdikcijom Crkve, budući da mogu biti pozvani pred njezine sudove, kažnjeni i anatemizirani.

Konačno, izopćene osobe nisu članovi Crkve jer su njezinom presudom isključene iz broja njezine djece i ne pripadaju njezinu zajedništvu sve dok se ne pokaju. No, glede ostalih, koliko god bili zli i pokvareni, sigurno je da i dalje pripadaju Crkvi.” [24]

Izvor: https://www.wmreview.org/p/membership-schism-excommunication

Bilješke:

[1] Rev. E. Sylvester Berry: The Church of Chirst: An Apologetic and Dogmatic Treatise, Mount St Mary’s Seminary, 1955, str. 6.

[2] Rev. Sylvester Joseph Hunter S.J.: Outlines of Dogmatic Theology, London, 1896., br. 224.

[3] Hunter, Outlines, br. 224.

[4] Hunter, Outlines, br. 200.

[5] papa Pijo XII., MCC, br. 23.

[6] ST II.II q.39 a.1.

[7] ST II.II q.39 a.1.

[8] ST II.II q.39 a.1.

[9] ST II.II q.39 a.1.

[10] Hunter, Outlines, br. 216.

[11] Hunter, Outlines, br. 216.

[12] F.X. Werenz S.J. & Vidal S.J., Ius Canonicum, br. 445., prijevod kako se nalazi u „Archbishop Lefebvre and the Conciliar Popes”, John Lane (2012.) https://strobertbellarmine.net/Archbishop_Lefebvre_and_the_Conciliar_Popes.pdf

[13] Hunter, Outlines, br. 216.

[14] Rev. Joachim Salaverri, Sacræ Theologiæ Summa IB, str. 432-33.

[15] Salaverri, Sacræ Theologiæ Summa IB

[16] Mgr. G. Van Noort, Dogmatic Theology Volume II: Christ’s Church, 6th edition, 1957., trans. Castelot & Murphy, str. 243.

[17] Van Noort, Christ’s Church, str. 244.

[18] Van Noort, Christ’s Church, str. 244.

[19] „Raskolnik je osoba koja, pošto je primila krštenje, odbija se podložiti Vrhovnom Prvosvećeniku ili odbija zajedništvo s članovima Crkve koji priznaju njegovu vrhovnu vlast. Raskolnik također može biti materijalni ili formalni, okultni ili očiti, privatni ili javni. Definicije ovih različnih vrsta iste su kao one koje smo upravo dali o krivovjercima, samo što se pojam krivovjerca zamjenjuje pojmom raskolnika.” Salaverri, Sacræ Theologiæ Summa IB, str. 423.

[20] Papa Pijo XII., MCC, br. 22.

[21] Salaverri, Sacræ Theologiæ Summa IB, str. 423.

[22] Van Noort, Christ’s Church, str. 244.

[23] Van Noort, Christ’s Church, str. 245.

[24] Katekizam Tridentskog sabora citiran u Salaverri, Sacræ Theologiæ Summa IB, str. 426-27.