Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].
Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.
U ovom dijelu ispitati ćemo drugi uvjet članstva, onaj javnog ispovijedanja prave vjere.
U prvom dijelu ovog niza vidjeli smo da se Katolička Crkva može definirati kao:
„Društvo ljudi koji svojim ispovijedanjem iste vjere, te učešćem u istim sakramentima čine, pod upravom apostolskih pastira i njihova poglavara, Kristovo kraljevstvo na zemlji.” [1]
Nadalje, vidjesmo smo da budući da je Crkva „ustanovljena da spasi sve ljude”, bješe nužno kako bi mogla ispuniti to poslanje, da bude vidljivo društvo, jednostavno prepoznatljivo kao prava Crkva Kristova svim muževima i ženama dobre volje. [2] Zaključili smo da, kako bi bila uistinu vidljivo društvo, ona mora biti sastavljena od članova čiji se identitet može općenito prepoznati razumnim razlučivanjem:
„Osoba može upotrebom svojih izvanjskih osjetila, razlučiti koji ljudi ispovijedaju istu doktrinu, odlaze na iste sakramente te slušaju istu upravu.” [3]
Istaknuli smo da Crkva čiji se članovi ne bi mogli prepoznati, teško da bi se mogla nazivati vidljivim društvom. Kazali smo da su tri uvjeta po kojima se može prepoznati članstvo Crkve: krštenje, javno ispovijedanje prave vjere i zakonito jedinstvo s hijerarhijom Crkve.
Naznačili smo da to bješe autoritativni nauk pape Pija XII. u njegovoj enciklici Mystici Corporis Christi iz 1943. godine:
„Među udove (članove) Crkve broje se stvarno samo oni, koji su primili kupelj preporođenja i ispovijedaju pravu vjeru, te se nisu po nesreći odcijepili od cjeline Tijela, niti ih je zakonita vlast isključila zbog preteških prekršaja. Jer, kaže Apostol, ‘jednim Duhom mi smo svi kršteni u jedno tijelo, bili Židovi ili Nežidovi, robovi ili slobodni‘ (1 Kor 12, 13). Kao što je, dakle, u pravoj kršćanskoj zajednici samo jedno Tijelo, jedan Duh, jedan Gospodin i jedno Krštenje, tako ne može biti nego samo jedna i vjera (usp. Ef 4, 5); i stoga se, po zapovijedi Gospodinovoj, onoga tko je Crkvi uskratio posluh treba smatrati poganinom i carinikom (usp. Mt 18, 17). Zato se ne može reći da žive u jednome ovakvom tijelu i jednim njegovim Duhom oni koji su odijeljeni bilo po vjerovanju, bilo po upravi.” [4]
U drugom dijelu podrobnije smo promotrili prvi uvjet te vidjeli da je krštenje „nužno i dostatno” sredstvo po kojem osoba postaje članom Crkve, te da će nakon krštenja, pripadnost Crkvi vojujućoj trajati sve do smrti, osim ako (I) ne bude prekinuto javnim krivovjerjem ili javnim raskolom sa strane pojedinca ili (II) ne bude okončano zakonitom vlašću Crkve, koja osobu odvaja od svoga tijela kaznom teška izopćenja.
Osvrnimo se sada na javno ispovijedanje prave vjere.
Narav i svrha društva
Kako bismo razumjeli zašto javno krivovjerje i javni raskol odvajaju osobu od članstva Crkve, a u koju je pritjelovljena krštenjem, moramo se vratiti korak unatrag i promotriti pravu narav društva. Navedeno će nam dati ispravan okvir za razumijevanje zašto javno krivovjerje i javni raskol jesu potpuno nespojivi s članstvom Katoličke Crkve, dok drugi teški grijesi to nisu.
Svako društvo, napisaše Aristotel, „ustanovljeno je s ciljem nekog dobra; jer čovječanstvo uvijek djeluje kako bi steklo ono što smatra dobrim.” [5] Na primjer, obitelj ima za svrhu rađanje i odgoj djece; bolnica liječenje bolesnih; sjemenište formaciju svećenika itd. Postoje dva, i to samo dva, savršena društva, koja posjeduju sva sredstva potrebna za usmjeravanje svojih članova prema njihovoj zajedničkoj svrsi. To su Crkva i država. Država djeluje za opće dobro svoje određene zajednice, s obzirom na čovjekovu naravnu svrhu. Crkva djeluje za opće dobro čitava čovječanstva, s obzirom na čovjekovu nadnaravnu svrhu.
Svako društvo stoga se sastoji od (I) svojih članova – materijalni element, i (II) jedinstva njihovih volja prema zajedničkoj svrsi – formalni element. [6] Očito bez članova nijedno društvo ne bi postojalo, ali jednako bi trebalo biti jasno da bez zajedničke svrhe, članovi ne bi mogli zajedno tvoriti jedno društvo. Nitko tko odbacuje formalni element – zajedničku svrhu društva – ne može tvoriti materijalni element, tj. ne može biti član toga društva.
Kako bi postiglo svoj cilj, društvo mora biti usmjereno prema svom zajedničkoj svrsi od strane onih koji imaju vlast. Bez autoriteta koji usmjerava zajedničke napore, društvo bi se ubrzo raspalo u anarhiju i kaos. Stoga, u svim društvima postoji podjela između onih koji vrše autoritet i onih koji se pokoravaju autoritetu. A u svim društvima, izuzev onih krajnje jednostavnih, postoje oni koji zapovijedaju podređenima dok istovremeno se pokoravaju svojim nadređenima, tj. postoji hijerarhija.
Stoga, trebalo bi biti jasno da je autoritet onaj koji usmjerava volje članove (materijalni element) prema njihovoj zajedničkoj svrsi (formalni element), te je stoga „praktično govoreći, autoritet formalni element svakog društva budući da autoritet čuva i jača sve veze koje drže članove zajedno.” [7]
Stoga, član se mora podvrgnuti kako bi bio usmjeravan prema zajedničkoj svrsi društva od strane zakonita autoriteta, ako želi ostati članom određena društva.
Kao što o. Sylvester Berry piše:
„Svaki član društva mora prihvatiti njegovu svrhu i nastojanja prema vlastitoj sposobnosti te mora, barem u nekoj mjeri, nastojati ostvariti ta nastojanja. Onaj koji odbacuje svrhe društva time odbacuje i samo društvo; ne može tako postati, niti ostati članom ako je već primljen u društvo.” [8]
Navedeno se može na sljedeći način primijeniti na savršeno društvo koje jest Katolička Crkva:
„Članovi Crkve čine njezinu materijalnu uzročnu osnovu; autoritet kojim se njihovo jedinstvo u društvu čuva i usmjerava, može se smatrati formalnom uzročnom osnovom. Materijalna uzročna osnova društva može biti ili bliža ili daljnja: prva se sastoji od onih koji stvarno tvore društvo; potonja od onih koji su sposobni za članstvo. Čitavo ljudsko čovječanstvo sačinjava daljnju materiju za Crkvu, budući da je ona ustanovljena za spasenje svih ljudi, bez obzira na rasu, boju kože ili društveni status. Bliža materija Crkve sastoji se od onih koji ispunjavaju uvjete potrebne za članstvo, postajući time sastavni dijelovi njezine organizacije.” [9]
Autoritet – formalni element članstva Crkve
U prvom dijelu ovog niza napisali smo da:
„Naš Gospodin od [blagdana] Duhova, preko svog namjesnika – Rimskog Prvosvećenika, te preko biskupskog zbora u zajedništvu s njim, vrši trostruku službu svećenika, proroka i kralja. Kao svećenik prinosi javno bogoslužje, posebice svetu Žrtvu Mise, te slavi ostale sakramente; kao prorok nezabludivo naučava istinitu doktrinu Crkve, a kao kralj vrši jurisdikciju nad krštenima, kako bi ih priveo u Nebo.”
Članovi Crkve moraju biti podložni trostrukoj vlasti Isusa Krista – onoj koju vrši crkvena hijerarhija – kako bi postali i ostali članovi Katoličke Crkve.
Dr. Ludwig Ott pojašnjava:
„Prema [enciklici Mystici Corporis Christi] potrebna su tri uvjeta za članstvo u Crkvi:
- a) valjan primitak sakramenta krštenja
- b) ispovijedanje prave vjere
- c) dioništvo u jedinstvu Crkve.
Ispunjavanjem ovih triju uvjeta osoba se podvrgava trostrukoj službi Crkve: svećeničkoj (krštenje), učiteljskoj (ispovijedanje vjere) i pastirskoj (pokornost autoritetu Crkve).” [10]
Nastavlja:
„Budući da se tri vlasti nastavljaju u tim službama… tvoreći jedinstvo i vidljivost Crkve, pokornost svakoj od tih vlasti kao i svima njima zajedno, jest uvjet članstva u Crkvi.”
U svezi uvjeta ispovijedanja prave vjere izjavio je:
„Ispovijedanje prave vjere i prianjanje uz jedinstvo Crkve za odrasle subjektivni su uvjeti za postizanje i nezaprječeno trajanje njihova članstva u Crkvi, a koje započinje krštenjem.”
Nastavlja ustvrđujući:
„Oni koji se odcijepe od vjere i jedinstva Crkve, prestaju biti članovima Crkve općim svjedočanstvom Predaje.”
Na isti način o. Berry piše:
„Praksa kršćanske religije, koja se sastoji u izvanjskom ispovijedanju kršćanske vjere, jest neposredna svrha koju treba postići u Crkvi. Stoga, izvanjska ispovijest vjere esencijalni je uvjet članstva. Štoviše, Crkva mora biti jedna u izvanjskom ispovijedanju vjere; stoga, onaj koji prekine tu svezu jedinstva odvaja se od tijela Crkve, tj. prestaje biti njezinim članom.” [11]
To je stoga što:
„Samo postojanje društva ovisi o podložnosti njegovih članova autoritetu; stoga, onaj koji odbija autoritet društva, odbija samo društvo te prestaje biti njegovim članom. Niti jedna svrha društva ne može se ostvariti ako njegovi članovi nisu usmjeravani njegovim autoritetom u zajedničkim nastojanjima prema toj svrsi. Stoga, odbacivanje autoriteta društva jest jednako odbacivanju njegovih svrha i težnji, što jest odbacivanje samog društva. Posljedično tomu, nitko ne može biti članom niti jednog društva osim ako se ne podloži njegovoj vlasti prema svojim sposobnostima. Nadalje, kada je riječ o Crkvi, mora postojati jedinstvo u izvanjskom ispovijedanju prave vjere, koju je Krist povjerio učiteljskoj službi Crkve. Stoga se ispovijedanje vjere kao nužno za članstvo u Crkvi, u praksi svodi na pokornost njezinoj učiteljskoj vlasti.” [12]
Sažeto:
- formalna uzročna osnova članstva u Crkvi jest autoritet crkvene hijerarhije;
- u Crkvi postoji trostruka vlast – ona posvećivanja, naučavanja i upravljanja;
- pokornost učiteljskoj vlasti Crkve stoga je nužan uvjet za članstvo;
- oni koji odbacuju učiteljski autoritet Crkve ne mogu biti njezinim članovima.
Ispovijedanje vjere
Pošto smo utvrdili kako je ispovijedanje vjere nužan uvjet za članstvu u Katoličkoj Crkvi, sada moramo detaljnije istražiti što se pod tim izrazom razumijeva.
Pod ispovijedanjem prave vjere razumijevamo:
„Izvanjsko ispovijedanje prave vjere jest ono koje se ostvaruje pokornošću učiteljskom autoritetu Crkve.” [13]
Msgr. Van Noort pojašnjava dalje:
„Jedinstvo vjere koje je Krist bezuvjetno odredio sastoji se u tome, da svatko prihvati nauke koje za vjerovanje predlaže učiteljska služba Crkve. Štoviše, Gospodin zahtijeva ništa drugo doli prihvaćanja sa strane svih propovijedanje apostolskog zbora, tijela koje treba uvijeke trajati; ili, jednako tomu, izjavâ učiteljske službe Crkve, koju je On sam ustanovio kao pravilo vjere. A esencijalno jedinstvo vjere nedvojbeno zahtjeva da svatko prihvati svaku i pojedinu doktrinu jasno i nedvosmisleno iznesenu za vjerovanje od strane učiteljske službe Crkve, te da svatko te istine drži izričito ili barem implicitno, tj. priznavanjem autoriteta Crkve koji ih naučava.” [14]
Jedinstvo vjere – kao što vidjesmo u prvom dijelu – bitno je svojstvo Katoličke Crkve koje nikada ne može biti izgubljeno. Kristova Crkva nužno je JEDNA, SVETA, KATOLIČKA i APOSTOLSKA. Njezina jednost ili jedinstvo sastoji se u jedinstvu vjere, jedinstvu bogoslužja i jedinstvu uprave.
Papa Lav XIII. u svojoj enciklici Satis Cognitum autoritativno je izložio to jedinstvo vjere:
„Nuždan pako temelj za takovu i tako savršenu slogu među ljudima jest slaganje i zajednica srdaca: otkale naravno nastaje složnost volje i sličnost djela. S toga je zapovjedio prema svojoj Božanskoj namisli, neka postoji u Crkvi jedinstvo vjere: a ta je krjepost najprvo među onim vezovima, koji čovjeka spajaju s Bogom, i odatle dobismo ime vjernici. ‘Jedan Bog, jedna vjera, jedno krštenje‘ (Ef 4,5), tj. kao što je jedan Bog i jedno krštenje, tako treba da bude jedna vjera sviju kršćana posvuda. I za to sv. Pavao Apostol ne moli samo kršćane, da svi isto misle i da izbjegavaju različno mišljenje, već ih i vruće moli i zaklinje: ‘Zaklinjem vas pako, braćo, imenom Gospoda našega Isusa Krista, da svi jedno govorite, i da ne bude među vama raspre, nego da budete savršeni u jednom razumu i u jednoj misli.‘ (1Kor 1,10) Za ta mjesta ne treba jamačno tumača: dosta sama za se govore. U ostalom, da mora biti jedna vjera, općenito priznavaju svi, koji se izdavaju za kršćane. Ono je od veće važnosti i upravo nužno, u čemu se mnogi ljuto varaju, da znademo naime, kakva je vrst i kakov je oblik toga jedinstva. A to upravo, kao što gore učinismo u sličnoj stvari, ne valja prosuđivati po tom, kakovo tko mnijenje imade o tom, ili po nagađanju, već poznavajući sam događaj: istražujući naime i ustanovljujući, kakovo je Isus Krist naložio, da bude jedinstvo u vjeri.” [15] (Izvadak iz Katoličkog lista”, str. 13-14)
Budući da se to vidljivo jedinstvo vjere nikada ne može izgubiti u Crkvi, nužno je za njezino ustrojstvo da svi njezini članovi ispovijedaju istu vjeru, u pokornosti istom nezabludivom učiteljskom autoritetu. Onaj tko se otvoreno odvaja od tog jedinstva – krivovjerac – ne može, stoga, biti članom ove vječno ujedinjene Crkve.
Tko jest krivovjerac?
Salaverri daje standardnu definiciju krivovjerca:
„Krivovjerac je onaj, koji pošto je kršten, uporno niječe ili sumnja u neku od istina u koje je potrebno vjerovati božanskom i katoličkom vjerom.” [16]
Te istine u koje je potrebno vjerovati „božanskom i katoličkom vjerom” jesu one koje u koje:
„treba vjerovati sve ono što se nalazi u pisanoj i predanoj Božjoj riječi, i što Crkva, bilo svečanom odlukom bilo redovitim učiteljstvom, predočuje da treba vjerovati kao nešto što je od Boga objavljeno.” [17]
Kardinal Billot razlaže dalje narav krivovjerja i njegov odnos prama učiteljskom autoritetu Crkve:
„Prema podrijetlu pojma i stalnom smislu cjelokupne Predaje, krivovjercem se pravo naziva netko tko nakon što bješe primio kršćanstvo po sakramentu krštenja, ne prihvaća pravilo o tome što se mora vjerovati sa strane učiteljstva Crkve, već odabire s nekog drugog mjesta pravilo vjerovanja glede predmeta vjere i Kristova nauka: bilo da slijedi naučitelje i učitelje vjere, ili prianja uz načela slobodna ispitivanja ili ispovijeda potpunu neovisnost mišljenja, ili naposljetku ne vjeruje niti jednomu članku od onih koje Crkva predlaže kao dogme Vjere.” [18]
Međutim, prije nego što nastavimo dalje, moramo napraviti neka nužna razlikovanja. Najprije, osoba može izraziti krivovjernu tvrdnju unatoč tome što se drži istine zbog neprecizne uporabe jezika. Ta osoba nije krivovjerac.
Drugo, osoba može unutar [sebe] pristati na krivovjernu tvrdnju jer pogrešno vjeruje da je ta tvrdnja učenje Katoličke crkve ili barem da je u skladu s tim učenjem. Njihov razum je u zabludi, dok njihova volja ostaje istinski podložna Učiteljstvu. Ta osoba nije krivovjerac; ako je ispravno raspoložena, napustit će svoju zabludu čim joj postane jasno što Učiteljstvo doista predlaže za vjerovanje.
Treće, osoba može unutar [sebe] pristati uz tvrdnju koja je protivna božanskoj i katoličkoj vjeri, iako zna da Crkva naučava drugačije – to jest, svjesno odbija podložnost učiteljskom autoritetu Crkve. Ta osoba jest krivovjerac. To vrijedi čak i ako je krivovjerje samo nutarnja – premda se društvene posljedice krivovjerja možda neće primjenjivati dok ono ne postane dovoljno javno. U međuvremenu, osoba više ne posjeduje teološku krjepost vjere (a posljedično ni ufanje ni ljubav), a ako je njihovo krivovjerje javno, tada više nisu niti članovi Katoličke crkve.
Kao što Berry piše:
„Dokrina protivna objavljenoj istini obično se označava kao krivovjerno, ali osoba koja ispovijeda krivovjernu doktrinu nije nužno krivovjerac. Krivovjerje, od grčke riječi hairesis, znači izbor; stoga, krivovjerac je onaj koji sam za sebe odabire u pitanjima vjere, čime odbacuje autoritet Crkve koju je Krist ustanovio da poučava sve ljude istinama Objave. On odbacuje autoritet Crkve slijedeći vlastiti sud ili podvrgavajući se nekom drugom autoritetu, a ne onome koji je ustanovio Krist.” [19]
Sada smo spremni izvući neke preciznije razlike između različitih vrsta krivovjeraca. Moguće nam je razlikovati krivovjerje koje je formalno i materijalno, te krivovjerje koje je javno i okultno.
Sljedeće definicije potječu od kardinala Billota:
Formalni krivovjerci: „jesu oni kojima je autoritet Crkve dostatno poznat.”
Materijalni krivovjerci: „jesu oni koji djeluju pod nesavladivim neznanjem o istoj Crkvi te u dobroj vjeri biraju neko različno pravilo da ih vodi.” [20]
Okultni krivovjerci: „jesu prije svega oni koji doista odbacuju dogme vjere koje Crkva predlaže, ali samo unutar [sebe], kao i oni koji krivovjerje očituju izvanjskim znacima, ali ne i javnim ispovijedanjem.”
Javni krivovjerci: „jesu oni koji po vlastitom priznanju ne slijede pravilo crkvena učiteljstva.” [21]
O. Berry sažimmlje različite oblike krivovjerja na sljedeći način:
„Osoba može odbaciti učiteljsku vlast Crkve svjesno i hotimice, ili to može učiniti iz neznanja. U prvom slučaju riječ je o formalnom krivovjercu, krivom za teški grijeh; u drugom slučaju osoba je materijalni krivovjerac, bez krivnje. I formalno i materijalno krivovjerje može biti javno ili okultno.” [22]
Postoje, dakle, četiri vrste krivovjeraca:
- Formalni javni krivovjerci – koji otvoreno i s krivnjom odbijaju podložnost pravilu vjere predloženom od Učiteljstva
- Materijalni javni krivovjerci – koji otvoreno, ali bez krivnje, odbijaju podložnost pravilu vjere koje predlaže Učiteljstvo. Nevedeno ne uključuje katoličke koji su u zabludi u dobroj vjeri.
- Formalni okultni krivovjerci – koji tajno (ali s krivnjom) odbijaju podložnost pravilu vjere predloženom od Učiteljstva
- Materijalni okultni krivovjerci – koji tajno i bez krivnje odbijaju podložnost pravilu vjere predloženom od Učiteljstva.
Javni krivovjerci (formalni i materijalni)
Iz prethodnog trebalo bi biti jasno da javni krivovjerci nisu članovi Katoličke crkve.
Ott tvrdi jednostavno:
„Javni krivovjerci, čak i oni koji su u zabludi u dobroj vjeri (materijalni krivovjerci), ne pripadaju tijelu Crkve, odnosno pravnoj zajednici Crkve.” [23]
A Van Noort pojašnjava detaljnije:
„Javni krivovjerci (i a fortiori, otpadnici) nisu članovi Crkve. Nisu članovi budući da se odvajaju od jedinstva katoličke vjere i od izvanjskog ispovijedanja vjere. Očigledno, stoga, nedostaje im jedan od triju čimbenika – krštenje, ispovijedanje iste vjere, jedinstvo s hijerarhijom – koje je Pijo XII. istaknuo kao nužne za članstvo u Crkvi. Isti je papa izričito naglasio da, za razliku od drugih grijeha, krivovjerje, raskol i otpadništvo automatski odvajaju čovjeka od Crkve. […]
Pod pojmom javnih krivovjeraca ovdje razumijevamo sve one koji izvanjski niječu neku istinu (npr. Marijino božansko Majčinstvo) ili više istina božanske i katoličke vjere, bez obzira na to čini li to onaj koji niječe iz neznanja i bez krivnje (puki materijalni krivovjerac) ili svjesno i s krivnjom (formalni krivovjerac). Sigurno je da javni, formalni krivovjerci, jesu odsječeni od članstva u Crkvi.” [24]
Katolički teolozi drže kako je sigurno da javni formalni krivovjerci nisu članovi Katoličke crkve. Salaverri tvrdi:
„Da formalni i javni krivovjerci nisu članovi tijela Crkve može se reći kako je to jednoglasno mišljenje među katolicima.” [25]
Kardinal Billot potvrđuje:
„prije svega moramo reći ono oko čega se svi slažu: notorni krivovjerci isključeni su iz tijela Crkve.” [26]
Neki teolozi braniše tvrdnju kako su javni materijalni krivovjerci članovi Crkve. Međutim, suprotno mišljenje uobičajeno je među teolozima i to s dobrim razlogom:
„ako bi javni materijalni krivovjerci ostali članovi Crkve, vidljivost i jedinstvo Kristove Crkve nestale bi. Ako bi se ti čisto materijalni krivovjerci smatrali članovima Katoličke crkve u strogom smislu pojma, kako bi se uopće moglo odrediti gdje se nalazi ‘Katolička crkva’? Kako bi Crkva mogla biti jednim tijelom? Kako bi ona ispovijedala jednu vjeru? Gdje bi bila njezina vidljivost? Gdje njezino jedinstvo? Zbog tih i inih razloga teško možemo vidjeti ikakvu nutarnju vjerojatnost u mišljenju koje bi dopuštalo da javni krivovjerci, u dobroj vjeri, ostaju članovima Crkve.” [27]
Još jednom, kao što vidjesmo u prvom dijelu i u našem tretiranju tajno nevaljanih krštenja u drugom dijelu, pitanje članstva jest intrinsično povezano s vidljivošću Crkve. U tom prvom dijelu potvrdili smo (I) da je Crkva na zemlji trajno vidljiva i (II) da se ta Crkva definira kao „društvo ljudi koji svojim ispovijedanjem iste vjere, te učešćem u istim sakramentima čine, pod upravom apostolskih pastira i njihova poglavara, Kristovo kraljevstvo na zemlji”. Stoga, potrebno je držati da se njezinim članovima razumno mogu samo smatrati oni koji ispovijedaju pravu vjeru. Inače bili bismo u apsurdnoj poziciji tvrditi da oni koji se javno podlažu pravilu vjere drukčijem od onog Učiteljstva, ipak ima udjela u „ispovijedanju iste vjere” s onima koji se doista podlažu. U takvoj crkvi očito ne bi bilo jedinstva vjere a posljedično ni vidljivosti.
Kao što kardinal Billot ističe:
„jedinstvo ispovijedanja vjere, koje ovisi o vidljivom autoritetu živućeg Učiteljstva, jest esencijalno svojstvo kojim je Krist hotio da Njegova Crkva bude zauvijek ukrašena, pa iz toga jasno slijedi da ne mogu biti dijelom Crkve oni koji ispovijedaju drukčije od onoga što njezino Učiteljstvo naučava. Jer tada bi došlo do podjele u ispovijedanju vjere, a podjela je suprotna jedinstvu. No, notorni krivovjerci jesu oni koji po vlastitom priznanju ne slijede pravilo crkvenog učiteljstva. Stoga, imaju zapreku koja iz sprječava da budu uključeni u Crkvu te, iako su obilježeni krsnim karakterom, ili nikada nisu bili dijelom njezina vidljiva tijela ili prestahu istim biti od trenutka kada su nakon krštenja javno priklonili heterodoksiji.” [28]
Okultni krivovjerci
Iznad smo pojasnili kako se javni krivovjerci ne mogu razumno smatrati članovima vidljive Crkve. Slučaj je posvema drukčiji kod onih čije je krivovjerje ostalo okultno.
Van Noort pojašnjava:
„Kada je riječ o pitanju ostaju li okultni krivovjerci članovima Crkve,teolozi su u znatno oštrijem neslaganju, a intrinsična vjerojatnost njihovih pojedinih argumenata čini se uravnoteženijom nego u prethodnom slučaju…Uobičajeno je mišljenje da takovi krivovjerci ostaju članovima Crkve. Okultno krivovjerje ne oduzima njihovo prethodno javno ispovijedanje katoličke vjere.” [29]
Još jednom moramo naglasiti kako je najvažnije pitanje učinak koji oblik krivovjerja ima na nužnu vidljivost Crkve:
„Pitanje se svodi na sljedeće: koliko zadovoljavajuće teolozi mogu s jedne i s druge strane ovog spornog pitanja uskladiti svoja mišljenja s nužnom vidljivošću Crkve? Ako je za članstvo u Crkvi potrebna prava nadnaravna vjera, kako se onda osoba može biti sigurna u članstvo u Crkvi? Krjepost vjere, kao i bilo koji drugi nadnaravni dar, nije razlučiv empirijskim metodama.” [30]
Drugim riječima. Ako okultni krivovjerci nisu članovi Crkve, ne može dostići moralnu sigurnost o tome tko jest član, a tko nije. Neki koji se čine kao da jesu članovi zapravo to ne moraju biti.Iako se u nekim pojedinačnim slučajevima može tolerirati određena dvojba, članovi Crkve moraju biti općenito vidljivi. Iniače, morala bi se povući razlika između Crkve kakva se opaža osjetilima i „stvarne Crkve”. Kao što vidjesmo u prvom dijelu, takova razlikovanja krajnje su nedopustiva. Stoga, moramo zaključiti da, kao što javni materijalni krivovjerci nisu članovi Crkve, tako okultni krivovjerci – i formalni i materijalni – jesu članovi, premda okultni formalni krivovjerci ne posjeduju nadnaravnu krjepost vjere i, bez pokajanja, neće biti nađeni ni u Crkvi trpećoj ni u Crkvi proslavljenoj.
Zaključci
Katolička crkva vidljivo je društvo ustanovljeno za spasenje svih ljudi. Sakrament krštenja jest nužan i dostatan uvjet za članstvo. Međutim, podložnost trostrukoj Kristovoj vlasti koja se vrši u Crkvi – onoj posvećivanja, naučavanja i upravljanja – nužno je za ostati članom. Posljedično, svi oni koji odbijaju podložnost njezinu učiteljskom autoritetu kroz javno ispovijedanje krivovjerja prestaju biti članovima Crkve. Nijedan javni krivovjerac nikada nije bio, niti je sada, niti će ikada biti članom Katoličke crkve.
„I stoga se, po zapovijedi Gospodinovoj, onoga tko je Crkvi uskratio posluh treba smatrati poganinom i carinikom (usp. Mt 18,17). Zato se ne može reći da žive u jednome ovakvom tijelu i jednim njegovim Duhom oni koji su odijeljeni bilo po vjerovanju, bilo po upravi.” (Papa Pijo XII., Mystici Corporis Christi, 1943.)
Izvor: https://www.wmreview.org/p/membership-of-the-church-part-iii-profession-of-faith
Bilješke:
[1] Mgr. G. Van Noort, Dogmatic Theology Volume II: Christ’s Church (6. izdanje, 1957., prijev. Castelot & Murphy), str. 26.
[2] Rev. E. Sylvester Berry, The Church of Christ: An Apologetic and Dogmatic Treatise (Mount St Mary’s Seminary, 1955.), str. 22, 36-41.
[3] Van Noort, Christ’s Church, str. 12.
[4] Papa Pijo XII., Mystici Corporis Christi, (1943.), br. 22.
[5] Aristotle, Politics, knj I., dio I. (prijev. Benjamin Jowett)
[6] Berry, Church of Christ, str. 6. „Određen broj pojedinaca jest materijalni element nužan za oblikovanje društva, ali oni ne tvore društvo ako nisu povezani radi postizanja zajedničkog cilja ujedinjenim naporima. Stoga je jedinstvo volja usmjerenih prema zajedničkom cilju formalni element svakog društva. Posebna narav društva može biti književna, politička ili religiozna, ovisno o cilju koji se želi postići, a organizacija društva će se sukladno tome razlikovati. Stoga, cilj koji se želi postići moguće je nazivati izvanjskim formalnim elementom.”
[7] Berry, Church of Christ, str. 6.
[8] Berry, str. 125 – 26
[9] Berry, str. 120.
[10] Dr. Ludwig Ott, The Fundamentals of the Catholic Dogma, str. 309-11.
[11] Berry, str. 126.
[12] Berry, str. 126.
[13] Berry, str. 126.
[14] Van Noort, Christ’s Church, str. 127.
[15] Papa Lav XIII., Satis Cognitum, (1896.), br. 6.
[16] Salaverri, Sacræ Theologiæ Summa IB, str. 422. Napomena: „Otpadnik jest onaj, pošto bješe kršten, tvrdokorno i potpuno napušta kršćansku vjeru. Iste podjele koje slijede u odnosu na krivovjerca u potpunosti se primjenjuju i na otpadnika.”
[17] Vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija o katoličkoj vjeri, sjednica III., 24. travnja 1870.
[18] Kardinal Louis Billot, De Ecclesia, pitanje 7.: Članovi Crkve, (izvatke preveo o. Julian Larrabee).
[19] Berry, str. 128.
[20] tj. protestanti, istočni raskolnici itd. izabiru pravilo vjere različito od onoga Učiteljstva Katoličke crkve, čineći to moguće u dobroj vjeri. Ako su u dobroj vjeri, i dalje su javni krivovjerci – i nisu članovi Katoličke crkve – ali njihovo krivovjerje jest materijalno, a ne formalno.
[21] Billot, De Ecclesia, Q.7.
[22] Berry, str. 128.
[23] Ott, Fundamentals, str. 309-11.
[24] Van Noort, Christ’s Church, str. 241.
[25] Salaverri, str. 424.
[26] Billot, De Ecclesia.
[27] Van Noort, Christ’s Church, str. 242.
[28] Billot, De Ecclesia, Q.7.
[29] Van Noort, Christ’s Church, str. 242.
[30] Van Noort, Christ’s Church, str. 242.