Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].
Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.
U prvom dijelu našeg niza o članstvu u Crkvi raspravljali smo o trajnoj vidljivosti Crkve.
Vidjesmo smo kako je Katolička Crkva društvo koje ljudi dobre volje mogu prepoznati kroz njezine četiri oznake: jedinstva, svetosti, katoliciteta i apostoliciteta. Te oznake raspoznatljive su osjetilima.
Nadalje, primjetismo smo da, ako je Crkva vidljivo društvo, tada njezini članovi moraju općenito biti pojedinačno vidljivi. [1] Crkva, rekli smo, čije se članove ne bi moglo prepoznati nakon razumna [i] pomnjiva prosuđivanja, teško da bi se mogla nazivati vidljivom.
Zaključili smo opetovanjem nauka pape Pija XII. iz njegove enciklike Mystici Corporis Christi:
„Među udove (članove) Crkve broje se stvarno samo oni, koji su primili kupelj preporođenja i ispovijedaju pravu vjeru, te se nisu po nesreći odcijepili od cjeline Tijela, niti ih je zakonita vlast isključila zbog preteških prekršaja. Jer, kaže Apostol, ‘jednim Duhom mi smo svi kršteni u jedno tijelo, bili Židovi ili Nežidovi, robovi ili slobodni’ (1 Kor 12, 13). Kao što je, dakle, u pravoj kršćanskoj zajednici samo jedno Tijelo, jedan Duh, jedan Gospodin i jedno Krštenje, tako ne može biti nego samo jedna i vjera (usp. Ef 4, 5); i stoga se, po zapovijedi Gospodinovoj, onoga tko je Crkvi uskratio posluh treba smatrati poganinom i carinikom (usp. Mt 18, 17). Zato se ne može reći da žive u jednome ovakvom tijelu i jednim njegovim Duhom oni koji su odijeljeni bilo po vjerovanju, bilo po upravi.” [2]
U tom encikličkom pismu nalazimo autoritativnu formulaciju crkvenog nauka o članstvu [u Crkvi].
Crkva nas vrlo jasno uči kako su članovi Crkve oni koji su:
- kršteni
- javno ispovijedaju katoličku vjeru
- u zakonitom jedinstvu s hijerarhijom Crkve (to jest, nisu odijeljeni raskolom ili isključeni kaznom teška izopćenja).
U zaključku prvog dijela, kazali smo:
„Svako ljudsko biće koje ispunjava sva tri navedena kriterija – krštenje, ispovijedanje vjere, zakonito jedinstvo s hijerarhijom – jest član Katoličke Crkve.
Drugi nitko nije.
Ni nekršteni, ni javni krivovjerac, ni javni raskolnik ne mogu se nikada smatrati članom vidljiva tijela Kristove Crkve.”
U ovom drugom dijelu niza pobliže ćemo se osvrnuti na prvi od tri uvjeta za članstvo, naime, krštenje.
Što je krštenje?
Naš Gospodin Isus Krist ustanovio je sakrament krštenja kao sveti obred po kojemu će ljudi unići u Njegovu Crkvu. [3]
Krštenje je jedan od sedam sakramenata novog zakona. [4] Ono je „izvanjsko pranje tijela zajedno s propisanom formom riječi”. [5] Ono je „kupelj vodena u riječi” (Efežanima 5:26) i „kupelj preporođenja i obnovljenja Duha Svetoga” (Titu 3:5) koje propovjedaše sveti Pavao.
U krštenju „preporođenje se događa po milosti, jer opravdanjem čovjek prelazi iz stanja božanske srdžbe u stanje prijateljstva. To uključuje oproštenje grijeha i ulijevanje posvećujuće milosti. Krštenjem se, stoga, opraštaju svi grijesi, ne samo izvorni grijeh, već i svi stvarni grijesi, ako ih ima, te cijela vremenita kazna koja im pripada.” [6]
Krštenjem „čovjek također prima milost i ulivene kreposti, zajedno s darovima Duha Svetoga i ulivenim predispozicijama kako bi mogao djelovati nadnaravno. Milost je uvijek združena s oproštenjem grijeha.” [7]
Nadalje:
„Ovim preporođenjem i posvećenjem proizvodi se još jedan učinak krštenja, naime, pritjelovljivanje u otajstveno Tijelo Krista. Jer, ‘jednim Duhom mi se svi krstimo u jedno tijelo, bili Židovi, ili neznabošci, ili robovi ili slobodni; i svi se jednim Duhom napojismo‘; i to sa svim pravima koja pripadaju zajednici vjernika, naime, sudjelovanje u svim ostalim sakramentima. Jer, po kupelji ponovnog preporođenja po krštenju, oni rođeni za naravni život ne samo da se iznova rađaju za život milosti, već primaju i biljeg, te postaju sposobnima primati ostale sakramente.” [8]
Krštenje je nužno za spasenje. Naš Gospodin učio je da „ako se tko ne preporodi od vode i Duha Svetoga, ne može ući u kraljevstvo Božje” (Iv 3,5) te „tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se; a tko ne uzvjeruje, osudit će se” (Mk 16,16).
Krštenje krvlju i krštenje željom izvanredna su sredstva spasenja kojima osoba prima određene učinke sakramenta krštenja, ali ne i sam sakrament. [9]
Međutim, samo krštenje vodom daje neizbrisiv sakramentalni karakter duši. Samo krštenje vodom omogućuje valjano primanje ostalih šest sakramenata.
Firentinski sabor naučavao je:
„Prvo mjesto među svim sakramentima ima sveto krštenje, i ono znači vrata duhovnog života; po njemu naime (krštenici) postaju udovi Kristovi i pripadnici tijela Crkve.” [10]
Papa Pijo XII. potvrdio je:
„Tako oni, koji se rode za ovaj smrti život, po kupelji krsne vode ne samo da se preporađaju iz smrti grijeha i postaju članovima Crkve, nego i to da, pošto su obilježeni neizbrisivim duhovnim biljegom, postaju sposobni primiti daljnje svete darove.” [11]
Kada je Gospodin utemeljio Crkvu, isti papa naučavaše: „Odredio je i krst (usp. Iv 3,5) po kojemu će se pripajati Tijelu Crkve oni koji uzvjeruju”. [12]
Oci i Naučitelji
Navedeno je ujedno i nauk crkvenih Otaca.
Sveti Ivan Zlatousti propovijedao je:
„Gledajte kolike su dobrobiti krštenja… Poradi toga krstimo i nejačad… kako bi im se svetost, opravdanje, posinjenje, baština i bratstvo Krista mogli dati, da budu udi Njegovi.” [13]
A sveti Augustin napisaše:
„Čitamo da tko god je u Tijelu Kristovu, koje jest Crkva, pripada Kraljevstvu nebeskom, te moramo razumjeti da se to odnosi samo na krštene.” [14]
Sveti Toma Akvinski, opći naučitelj Crkve, piše:
„ljudi se pritjelovljuju Kristu po vjeri… U tu svrhu, krštenje se podjeljuje čovjeku, da njime preporođen, bude pritjelovljen Kristu postavši Njegov ud.” [15]
i još:
„Krštenje je određeno za određeno duhovno preporođenje, po kojem čovjek postaje ud Kristov.” [16]
Prije svoga Uzašašća, Gospodin je zapovijedio svojim apostolima da privedu sve narode u Njegovu Crkvu po sakramentu krštenja:
„Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.
Zato idite i učiniti sebi sve narode učenicima krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, i učeći ih da drže sve, što sam vam zapovijedio. Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.” (Mt 28, 18 – 20)
Prva Crkva
Kad Katolička Crkva bješe proglašena svijetu na blagdan Duhova, a sveti Petar bješe propovijedao jeruzalemskom narodu, „rekoše Petru i ostalim apostolima: ‘Što da činimo, ljudi braćo?’ Petar im odvrati: ‘Obratite se, i svaki od vas neka se krsti u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha svojih, i primit ćete dar Duha Svetoga’;… Koji dakle primiše riječi njegovu, krstiše se; i pristade u onaj dan oko tri tisuće duša.” (Dj 2, 37-38; 41)
I dok je propovijedao u kući Kornelija, sveti Petar, vidljiva glava Crkve vojujuće, otvorio je vrata Crkve poganima:
„Dok je još govorio Petar ove riječi, siđe Duh Sveti na sve, koji su slušali riječ. Vjernici iz obrezanja, što su bili došli s Petrom, divili su se, što se i na neznabošce izli dar Duha Svetoga, jer slušali su ih gdje govore jezike i veličaju Boga. Tada prozbori Petar: ‘Može li tko vodu zabraniti, da se ne krste ovi, koji primiše Duha Svetoga kao i mi’? I dade ih krstiti u ime Isusa Krista.” (Dj 10, 44 – 48)
A praksu svetoga Petra potvrđuju i ostali apostoli:
„Ali kad je Filip navješćivao veselu vijest o kraljevstvu Božjemu te o imenu Isusa Krista, primiše muževi i žene vjeru i dadoše se krstiti.” (Dj 8,12)
Konačno, možemo promotriti primjer svetog Pavla, koji pošto se obratio po viđenju Gospodnjem, bješe primljen u Crkvu krštenjem:
„I pođe Ananija i uđe u kuću, i metnuvši ruke na nj reče: ‘Savle brate, Gospodin Isus, koji ti se javi na putu kojim si išao, posla me, da progledaš i da se napuniš Duha Svetoga. I odmah spadoše s očiju njegovih kao ljuske, i progleda, i ustavši pokrsti se.” (Dj 9, 17 – 18)
Isti sveti Pavao naučavao je i doktrinu da se krštenjem pritjelovljujemo u otajstveno Tijelo Kristovo:
„Jer kao što je tijelo jedno i ude ima mnoge, a svi udi tijela, premda su mnogi, jedno su tijelo, tako i Krist.
Jer jednim Duhom mi se svi krstimo u jedno tijelo, bili Židovi ili neznabošci, ili robovi ili slobodni; i svi se jednim Duhom napojismo. Jer i tijelo nije jedan ud, nego mnogi.” (1Kor 12, 12-14)
i još:
„Jer svi ste sinovi Božji po vjeri u Kristu Isusu.
Jer koji se god u Kristu krstiste, Krista obukoste.
Nema tu više ni Židova ni Grka, nema više ni roba ni slobodnjaka, nema više ni muškoga roda ni ženskoga, jer ste vi svi jedno u Kristu Isusu.
A kad ste vi Kristovi, onda ste potomci Abrahamovi, po obećanju baštinici.” (Gal 3, 26 – 29)
Izvanjski obred inicijacije u vidljivo društvo
U prvom djelu ovoga niza predstavili smo nužnu povezanost između nauka Crkve o članstvu i njezine trajne vidljivosti. Kazali smo da svako vidljivo društvo, u kojem se ljudi združuju „u svrhu postizanja zajedničkog dobra ujedinjenim naporima”, može biti prepoznato po određenim izvanjskim obredima. [17] To je osobito važno kada su u pitanju obredi inicijacije, koji ukazuju svima da je pojedinac sada član društva. Kako objašnjava teolog o. Francisco Sola S.J.:
„Crkva je vidljivo društvo. No, u svakom vidljivom društvu (osobito vjerskom) obično postoji izvanjski obred (uzet barem u širem smislu) kojim se očituje primanje i ulazak osobe u to društvo. Stoga, bješe potrebno da Krist također, pošto je utemeljio svoje vidljivo vjersko društvo, uspostavi određeni izvanjski obred kojim bi se jasno naznačio ulazak osobe u Njegovo društvo.” [18]
Taj inicijacijski obred krštenja sam po sebi je i nužan i dostatan da osobu učini članom Katoličke Crkve. [19] Pošto je što osoba valjano primila sakrament krštenja, ona je član Katoličke Crkve sve dok „sveze jedinstva s Crkvom nisu prekinute bilo krivovjerjem bilo raskolom ili izopćenjem”. [20]
Ovdje moramo napraviti vrlo važnu razliku – koju danas mnogi često ne čine – između subjekta i člana.
o. Salaverri u djelu Sacræ Theologiæ Summa IB definira navedene pojmove na sljedeći način:
„Subjektom se naziva onaj koji je pod društvenom vlašću drugoga.
Članom se naziva onaj koji je ujedinjen s određenim organskim tijelom kao njegovim integralnim dijelom.” [21]
Nadalje, možemo razlikovati i treću kategoriju: one koji nisu niti subjekti niti članovi ali mogu postati takvima.
Primijenjeno na Katoličku Crkvu, čovječanstvo možemo podijeliti u tri kategorije:
- „Oni koji su određeni za ulazak u Crkvu jesu oni koje je Krist obvezao da se pridruže Crkvi; takovi su svi ljudi na zemlji.” [22]
- „Subjekti Crkve jesu oni koji su pod društvenom vlašću Crkve… Stoga, subjektima Crkve drže se svi oni koji su kršteni, čak i ako su krivovjernici, raskolnici ili izopćeni koje treba izbjegavati.” [23]
- „Članovi Crkve jesu oni koji su ujedinjeni s tijelom Crkve kao njegovim integralnim dijelom.” [24]
Svi članovi Crkve također su subjekti Crkve. Međutim, nisu svi subjekti Crkve [njezini] članovi.
To su subjekti koji premda nisu članovi, a pošto su postali članovi Crkve po krštenju, istupili iz njezina vidljiva jedinstva kroz javno krivovjerje ili raskol ili su isključeni iz njezina jedinstva kaznom teška izopćenja od strane zakonite crkvene vlasti.
U daljnjim dijelovima ovoga niza, detaljnije ćemo promotriti način na koji osoba može istupiti iz članstva Crkve kroz javno krivovjerje ili raskol. To je očito tema od velike važnosti za Crkvu danas, jer mnogi ljudi koji javno tvrde da drže crkvene službe – očigledni trenutni pretendenti na Rimsku Stolicu – javno, svjesno i nedvosmisleno jesu odstupili od ispovijedanja prave vjere.
Međutim, kako bismo zaključili ovaj dio niza, skrenuti ćemo pozornost na jedan zanimljiv teološki prijepor koji ističe važnost povezanosti između doktrine i trajne vidljivosti te učenja Crkve o članstvu.
Bješe teologa – uključujući jednog uglednog kao što je sveti Robert Bellarmin – koji iznješe argument da se oni koji primiše krštenje nevaljano, poradi defekta nakane, imaju držati članovima Crkve.
Suprotno mišljenje, ono da je valjano krštenje esencijalno za članstvo, smatra se (u najmanju ruku) vjerojatnim mišljenjem teologa, i to s vrlo dobrog razloga. Kao što o. Salaveri objašnjava:
„nevaljanim krštenjem, iako ispravno podijeljenim [tj. nevaljanim poradi defekta nakane], osobe se može smatrati članovima Crkve samo putativno i naizlged, ali ne stvarno i uistinu.” [25]
To je stoga što:
„kako bi postali uistinu članovi Crkve… potrebno je krštenje kojim osobe postaju sposobne dioništvovati u specifičnim i glavnim društvenim dobrima Crkve, koji jesu sakramenti. No, samo po valjanom krštenju osobe postaju sposobnima dioništvovati u takovim društvenim dobrima.” [26]
Nadalje:
„kako bi postali članovi Tijela Crkve, prema Svetom Pismu i razumijevanju Crkve, ono što se stvarno zahtjeva jest krštenje, kojim se dolazi do preporođenja i ponovna rođenja, pri čemu se osobe istinski sjedinjuju s Kristom te pritjelovljuju u Njega kao Glavi Tijela Crkve. Stoga, valjano krštenje potrebno je da osobe doista učini članovima Tijela Crkve.”
Međutim, neki teolozi zauzimaše suprotno mišljenje poradi nužnosti da članovi Crkve budu općenito vidljivi. Bjehu spremni promotriti mogućnost da nekrštena osoba može biti članom Crkve budući da izvanjski obred bješe vidljivo izvršen, a drugim članovima Crkve bješe ne moguće znati je li ta osoba doista krštena. Drugim riječima, zauzimaše mišljenje da osoba koja je u svakom izvanjskom pogledu član Crkve – obred krštenja bješe vidljivo izvršen, vidljivo ispovijedaše pravu vjeru te bješe u vidljivo zakonitom jedinstvu s vidljivom hijerarhijom vidljive Crkve – nužno moraše biti i stvarnim članom te iste Crkve.
Štogod Crkva jednog dana odlučila da je pravo mišljenje (a čini se jasno koje je mišljenje vjerojatnije), sam prijepor jest poučan jer skreće pozornost na važnost odnosa između vidljivosti Crkve u cjelini te vidljivosti njezinih članova.
No, kakovo je stanje onih koji su vidljivo odstupili od ispovijedanja prave vjere?
Navedeno će biti predmet sljedećeg dijela niza.
Izvor: https://www.wmreview.org/p/membership-of-the-church-part-ii-baptism
Bilješke:
[1] Naravno, ponekad mogu postojati teški slučajevi u kojima pojedinac X nije u stanju s moralnom sigurnošću razlučiti je li određena osoba Y član ili nije član Crkve. No, ti pojedinačni slučajevi ne ugrožavaju našu ustvrdnju da u velikoj većini slučajeva mora biti moguće, uz primjenu dužne pažnje, utvrditi je li određeni pojedinac kršten ili je napustio Crkvu kroz javno krivovjerje ili raskol ili je isključen kaznom teška izopćenja.
[2] Papa Pijo XII., Mystici Corporis Christi, br. 22
[3] Francisco A. P. Sola S.J. „Treatise II: On the Sacraments of Christian Initiation or On Baptism and Confirmation”, Sacræ Theologiæ Summa IVA, (izvorno objavljeno 1956. godine; preveo Kenneth Baker S.J., 2015.) Teza I., str. 128.
[4] Tridentski sabor, zasjedanje VII., „O sakramentima općenito”, kanon I.
[5] sv. Toma Akvinski, Summa Theologica, III. q. 66 a. 1
[6] STS IVA, br. 95, str. 182
[7]STS IVA, br. 96, str. 183
[8] STS IVA, br. 97, str. 184
[9] ST III., q. 66 a. 11
[10] Firentinski sabor, Bula o sjedinjenju Armenaca, 8. zasjedanje, 22. studenog 1439.
[11] Pijo XII., MCC, br. 18
[12] Pijo XII., MCC, br. 23
[13] citirano prema o. Joachimu Salaverriu S.J., Sacræ Theologiæ Summa 1B, br. 1033, str. 414
[14] sv. Augustin Hiponski, Epist. 265, citirano prema Salaverriu, br. 1033, str. 414-15
[15] ST III, q. 68 a. 1
[16] ST III, q. 62 a. 2
[17] Za detaljniju raspravu o Crkvi kao društvu – vidljivom, vjerskom, nadnaravnom, božansko-ljudskom te savršenom – vidi E. Sylvester Berry, The Church of Christ: An Apologetic and Dogmatic Treatise (Mount St Mary’s, 1955.), str. 6-7, 21-24
[18] STS IVA, br. 18, str. 132
[19] Joachim Salaverri S.J., Sacræ Theologiæ Summa IB, Teza 25, str. 407
[20] STS IB, br. 1019., str. 408
[21] STS IB, br. 1018., str. 407
[22] STS IB, br. 1019., str. 407
[23] STS IB, br. 1019., str. 407
[24] STS IB, br. 1019., str. 407
[25] STS IB, br. 1034., str. 415
[26] STS IB, br. 1034., str. 415