Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Ovo je prvi dio niza koji će detaljno istražiti pitanje članstva u Katoličkoj Crkvi te implikacija navedene doktrine za sadašnju krizu s kojom se Crkva suočava.

Katolička Crkva uči da su sljedeći, i jedino sljedeći, članovi njezina vidljiva tijela:

“[oni] koji su primili kupelj preporođenja i ispovijedaju pravu vjeru, te se nisu po nesreći odcijepili od cjeline Tijela, niti ih je zakonita vlast isključila zbog preteških prekršaja.” [1] (papa Pijo XII., Mystici Corporis Christi, br. 22)

U II., III., IV. dijelu ovoga niza razmotriti ćemo redom uvjete (I.) krštenja, (II.) javne ispovijesti prave vjere i (III.) zakonito jedinstvo s legitimnim autoritetom. Međutim, u ovom prvom djelu, nastojati ćemo smjestiti katoličku doktrinu o članstvu u kontekst šireg učenja Crkve o njezinim nužnim svojstvima i obilježjima, a posebice njezine bliske povezanosti s njezinom trajnom vidljivošću.

Koji je cilj radi kojeg je utemeljena Katolička Crkva?

Katoličku Crkvu osnovao je Gospodin poradi spasenja čovječanstva.

Kao što je o. Sylvester Berry napisao u svom djelu Church of Christ:

„Kristovo najveće djelo ostvareno bješe kad sebe bješe prinio na križu za naše otkupljenje, i stoga zasluži za nas svaku milost. To djelo, teolozima poznato kao Otkupljenje in actu primo, bješe osobno učinio naš Gospodin za sva vremena… No, budući da cijena našega otkupljenja bješe prinesena, trebaše još izvršiti jedno djelo; zasluge Kristove muke i smrti moraše se primjenjivati na pojedinačne duše kroza sva stoljeća. Ovo je znano kao Otkupljenje in actu secundo. Budući da naš Gospodin nije trebao ostati na zemlji u svojoj tjelesnoj prisutnosti, bješe potrebna neka vrsta posrednika za nastavak tog djela; stoga je, riječima Vatikanskog sabora, ‘vječni Pastir i biskup naših duša, kako bi trajnim učinio djelo svoga otkupljenja, odlučio [je] sagraditi Svetu crkvu.‘”

Nastavlja dalje:

„Krist bješe proglasio svoje doktrine, dao svoje propise te ustanovio sakramente kako bi svim ljudima omogućio sudjelovanje u plodovima Otkupljenja. Potom je ustanovio apostolsku službu kako bi ovjekovječio to djelo svijetu. Bješe poslao apostole s vlašću da poučavanju i upravljaju svim ljudima, te da im podjeljuju sredstva spasenja. Slijedi da, Crkva bješe ustanovljena kako bi ovjekovječila djelo Otkupljenja, primjenjujući ga na duše ljudi. Ukratko, Crkva bješe ustanovljena da spasi sve ljude.” [2]

Naš Gospodin od [blagdana] Duhova, preko svog namjesnika – Rimskog Prvosvećenika, te preko biskupskog zbora u zajedništvu s njim, vrši trostruku službu svećenika, proroka i kralja. Kao svećenik prinosi javno bogoslužje, posebice svetu Žrtvu Mise, te slavi ostale sakramente; kao prorok nezabludivo naučava istinitu doktrinu Crkve, a kao kralj vrši jurisdikciju nad krštenima, kako bi ih priveo u Nebo.

Katolička Crkve je, kako Berry primjećuje:

„jedino sredstvo koje je Krist ustanovio za naučavanje svojih doktrina, usađivanje svojih moralnih propisa, podjeljivanje sakramenata, te za reguliranje i usmjeravanje bogoslužja. Nitko ne može prakticirati kršćansku vjeru drugačije osim onako, kako je to Krist sam odredio; tko god želi biti Njegov učenik i prihvatiti Njegovu vjeru, mora se podrediti autoritetu Njegove Crkve, biti njome poučavan i vođen, te kroz nju primiti sva sredstva spasenja.” [3]

Istinski nauk, istiniti sakramenti i vršenje jurisdikcije od strane pravih pastira, toliko su potrebni za naše spasenje da je, kada je Gospodin ustanovio Crkvu, učinio što jednostavnijim svim muškarcima i ženama dobre volje, da ju pronađu i pristupe joj:

„Crkva je iznimno prikladna da slavi Boga svojim divnim očitovanjem Njegove moći, mudrosti i dobrote u proviđanju takovih učinkovitih sredstava spasenja za sve ljude, neprekidno, bez obzira na njihovo stanje i stalež.” [4]

Crkva može biti Arka spasenja za sve ljude, neprekidno, samo ako ju mogu lako prepoznati svi ljudi dobre volje. To mora biti tako čak i za one koji su možda neobrazovani, nepismeni, priprosti, duboko ukorijenjeni u drugim religijskim i filozofskim tradicijima itd. U knjizi kanonika Smitha The Teaching of the Catholic Church, Dom Aelred Graham izrazio je to na sljedeći način:

„Kao što su svi ljudi dobre volje koji bjehu došli u doticaj s našim Gospodinom, mogli prepoznati tko On bješe bio – Sin živoga Boga – tako im jednako mora biti moguće prepoznati Njegovu Crkvu kao božansku instituciju. Jer zahtjevi Crkve na pozornost svijeta nisu ništa manje važni od zahtjeva samoga Krista. Doista, Crkva se ponosi da je, u samoj svojoj konstituciji, ‘vječni razlog i nenadvladivo svjedočanstvo vjerodostojnosti svog božanskog poslanja‘ [Vaikanski sabor]. Iz toga slijedi da ona mora biti društvo vidljivo svima kao nepogrešiva konkretna činjenica.” [5]

Imperativne zahtjeve Crkve jasnim je učinio sam Gospodin:

„Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Zato idite i učinite sebi sve narode učenicima krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, i učeći ih da drže sve, što sam vam zapovijedio. Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.” (Mt 28, 18-20)

i još

„Idite u sav svijet i propovijedajte evanđelje svim stvorenjima! Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se; a tko ne uzvjeruje, osudit će se.” (Mk 16, 15-16)

Ako se sredstva spasenja mogu pronaći jedino u Katoličkoj Crkvi – i ako se svi koji ne vjeruju osuđuju – onda mora biti razumno jednostavno za sve muškarce i žene, na svim mjestima i u svako vrijeme, prepoznati Crkvu. Ako tomu ne bi bilo tako, naš Gospodin bi na naša ramena stavio teško breme za nositi, pa ipak uvjerio nas je u suprotno:

„U ono vrijeme progovori Isus i reče: ‘Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i razumnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako je bilo tebi milo…

Dođite k meni svi, koji ste umorni i opterećeni, ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na sebe i učite se od mene; jer sam ja krotak i ponizan srcem. I naći ćete pokoj dušama svojim. Jer je jaram moj blag i breme moje lako.’” (Mt 11, 25-30)

Stoga, možemo biti sigurni kako je svim muškarcima i ženama dobre volje, moguće prepoznati istinsku Crkvu Kristovu, bez potrebe za ikakvim posebnim sposobnostima ili okolnostima s njihove strane.

Nužna svojstva Katoličke Crkve

Utvrdili smo kako su svi pozvani postati članovima Katoličke Crkve, te kako niti jedno drugo društvo ne posjeduje sva sredstva kojima se ljudi mogu spasiti.

„Kao društvo ustanovljeno kako bi ovjekovječilo Kristovo poslanje na zemlji”, piše Berry, „[Crkva] mora biti obdarena određenim svojstvima nužnim za pravilno izvršavanje tog djela.” [6]

Nastavlja:

„Nužna svojstva jesu ona koja su toliko esencijalno povezana s Crkvom da bi gubitak bilo kojeg od njih, učinio Crkvu drugačijom od one koju je ustanovio Krist, te ju učinio nesposobnom za ostvarenje svrhe svog postojanja.” [7]

Teolozi identificiraju ta svojstva kao [8]:

• jednost
• svetost
• katolicitet
• apostolicitet
• trajnost
• indefektibilnost [stalnost]
• vidljivost
• nezabludivost.

Prva četiri od ovih nužnih svojstava nazivaju se „oznake Crkve”. To su ona svojstva ili obilježja, koja se očituju izvana i služe kao sredstvo identifikacije Crkve. Što će reći, moguće nam je prepoznati koja je od svih onih koje tvrde da su istinska Kristova Crkva – ona prava, jer samo je ona JEDNA, SVETA, KATOLIČKA i APOSTOLSKA.

Crkva uvijek posjeduje te oznake. Ona je nužno JEDNA, odnosno uvijek je ujedinjena u vjeri, bogoslužju i upravi. Ona je nužno SVETA, to jest, ona trajno posjeduje nauk i sakramente koji posvećuju, te rađa herojske krjeposti u brojnim dušama u svakom razdoblju. Ona je nužno KATOLIČKA, to jest, uvijek je raspršena diljem svijeta te nikada nije ograničena na bilo koju rasu ili naciju. Ona je nužno APOSTOLSKA, to jest, njome trajno upravljaju biskupi koji su primili snagu redova i jurisdikcije u izravnoj sukcesiji od apostola.

Ovdje nema prostora za detaljno ispitivanje navedenih oznaka, ali oznaka jedinstva [već smo istražili u nizu članaka.*]

Posljednja četiri svojstva – trajnost, indefektibilnost, vidljivost i nezabludivost – nazivaju se obilježjima. Oni se izvana ne očituju na isti način kao oznake Crkve, ali su trajna svojstva koja Crkva nužno mora posjedovati, ako želi ispuniti svoje poslanje među ljudima.

Kao što je iznad navedeno, obilježje vidljivosti jest ono što nas najviše zabrinjava u našoj raspravi o članstvu u Crkvi.

Vidljivost Crkve

Svaku raspravu o vidljivosti Crkve moramo započeti naglašavanjem da se vidljivost prvenstveno odnosi na identifikaciju Crkve pomoću upotrebe osjetila.

O. Sylvester Berry općenito je napisao o izrazu „vidljivosti”:

„Vidljivost prvenstveno označava sposobnost opažanja osjetilom vida; potom, proširujući, odnosi se na sposobnost opažanja bilo kojim od pet osjetila. Naposljetku, to znači sposobnost da se objekt percipira ili spozna intelektom poradi osjetilnih kvaliteta koje se nalaze u tom objektu.” [9]

Vidljivost može biti materijalna i formalna.

Stvar je materijalno vidljiva u onim svojstvima koja se mogu percipirati izravno osjetilima. Dakle, čovjek ima kožu, kosu, određeni oblik, određenu vrstu glasa itd.

Stvar je formalno vidljiva kada se može prepoznati da ima određenu narav, tj. po iznad navedenim osjetilnim svojstvima utvrđuje se da je stvorenje čovjek.

Možemo vidjeti kako se navedeno primjenjuje na ljude okupljene da formiraju društvo. Berry piše:

„Društvo je materijalno vidljivo budući da se njegovi članovi, njegovi obredi i ceremonije, te njegova mjesta okupljanja mogu vidjeti ili percipirati osjetilima; kada se kroz te izvanjske znake može spoznati kako su određeni pojedinci tako povezani, društvo je formalno vidljivo kao društvo.” [10]

Slijedi da:

„Kada kažemo da je Kristova Crkva vidljiva, prvenstveno mislimo na to da je ona društvo ljudi s izvanjskim obredima i ceremonijama i sa svim izvanjskim mehanizmom vlasti, po kojima ju se lako može prepoznati kao pravo društvo. No, dalje tvrdimo da Kristova Crkva također ima određene oznake po kojima se može prepoznati kao jedina prava Crkva koju je utemeljio Krist, kada je odaslao apostole da pokrste sve nacije. Drugim riječima, tvrdimo da je Kristova Crkva formalno vidljiva, ne samo kao društvo znano kao Kršćanska crkva, već i kao jedina prava Kristova Crkva.” [11]

Kao što je Vatikanski sabor učio:

„Kako bismo pak mogli udovoljiti obvezi da prihvatimo pravu vjeru i da u njoj čvrsto ustrajemo, Bog je po svom jedinorođenom Sinu ustanovio Crkvu, i obdario je očitim znakovima svoje ustanove, kako bi ju svi mogli prepoznati kao čuvaricu i učiteljicu objavljene riječi. Naime, samo na Katoličku crkvu spada sve ono što je tako mnogostruko i tako divno božanski određeno za jasnu vjerodostojnost katoličke vjere. Crkva je također sama po sebi, naime, zbog svoga čudesnog širenja, izvanredne svetosti, neisrcpne plodnosti u svemu dobru, zbog katoličkog jedinstva i nepovjedive postojanosti, jedan veliki i vječni zalog i nenadvladivo svjedočanstvo vjerodostojnosti i svog božanskog poslanja. Po tome biva, da je ona sama uzdignuti znak među narodima, da k sebi poziva one koji još nisu povjerovali, a svoje sinove čini sigurnijima, da se vjera koju ispovijedaju oslanja na najčvršći temelj.” [12]

Vidljiva narav Crkve jest, kako je primjetio msgr. kanonik Myers, još jedan dokaz Božje ljubavi i milosrđa:

„Čovjek je stvorenje vezano za osjetila, a privlačnost osjetila jest stalna. Naš Gospodin, uzeo je u obzir našu narav. Puku nevidljivost možemo prihvatiti temeljem Njegova autoriteta. No, On nam je dao vidljivu Crkvu, s prepoznatljivim pravilima, zakonima, doktrinama i sredstvima posvećenja, u kojoj se čovjek osjeća kao kod kuće. Sa zahvalnošću prihvaćamo dar našega Gospodina nama, te nastojimo se okoristiti Njegovim vidljivim i nevidljivim karakterom. Htio je da kao pojedinci budemo s Njime sjedinjeni posvećujućom milosti, a da u isto vrijeme budemo sjedinjeni jedni s drugima jedinstvenim zajedništvom, solidarnošću bez premca, što je stvarnost označena kao otajstveno Tijelo Kristovo. Nadalje, želio je da svi članovi tog otajstvena Tijela budu članovi vidljivog, organizirano hijerarhijskog društva, kojemu je dao moć poučavanja, vladanja i posvećivanja. Vidljiva Crkva treba biti jedinstveno indefektibilna Crkva koja će trajati do svršetka svijeta, te u svom jedinstvu proširiti se po čitavom svijetu.” [13]

Lakoća s kojom Crkvu mogu prepoznati muškarci i žene dobre volje, može se vidjeti u „moralnom čudu” brzog širenja katoličke vjere u mnogim dijelovima svijeta, na primjer, u Irskoj u petom stoljeću, u desetljećima nakon propovijedanja svetog Patrika, u Engleskoj u sedmom stoljeću, nakon dolaska misionara iz Rima i Irske, te u Južnoj Americi u šesnaestom stoljeću, nakon španjolskog osvajanja.

Međutim, očita narav oznakâ ne dovodi do obraćenja svih, kao što Berry oštro tvrdi:

„oni zaslijepljeni strašću i predrasudama ne mogu prepoznati pravu Crkvu ništa više no što farizeji iz davnine nisu mogli prepoznati njihova Božanskog Utemeljitelja. Čovjek koji zaklopi oči ne može vidjeti ni sunce u njegovu podnevnom sjaju.” [14]

Članstvo u Crkvi

U odjeljcima iznad objasnili smo kako je Katolička Crkva vidljivo društvo koje svi muškarci i žene dobre volje, mogu lako identificirati po oznakama jedinstva, svetosti, katoliciteta i apostoliciteta.

No, nije dovoljno znati koja je institucija između ostalih prava Crkva; moramo također znati gdje ta Crkva jest, a gdje nije; tko u njoj ostaje, a tko se od nje odijelio.

Teško bismo Crkvu mogli nazvati vidljivom, ako se njezini članovi ne bi mogli identificirati primjenom dužne pažnje. Moramo biti u stanju postići moralnu sigurnost o tome gdje Crkva jest, a to znači moći prepoznati tko jest njezin član, a tko nije. Stanje dvojbe po navedenom pitanju, ne bi bilo spojivo sa zapovijedi našega Gospodina, da svi uđu u Crkvu kao apsolutnom uvjetu za spasenje.

Crkva nas vrlo jasno uči da su članovi Crkve oni koji su:

• kršteni
• javno ispovijedaju katoličku vjeru
• i u zakonitom su jedinstvu s hijerarhijom Crkve (to jest, nisu odijeljeni raskolom ili isključeni kaznom velikog izopćenja).

Taj nauk, koji je Crkva dosljedno naučavala kroz mnoga stoljeća, posebno je autoritativno formulirao papa Pijo XII. u svojoj enciklici Mystici Corporis Christi:

„Među udove (članove) Crkve broje se stvarno samo oni, koji su primili kupelj preporođenja i ispovijedaju pravu vjeru, te se nisu po nesreći odcijepili od cjeline Tijela, niti ih je zakonita vlast isključila zbog preteških prekršaja. Jer, kaže Apostol, ‘jednim Duhom mi smo svi kršteni u jedno tijelo, bili Židovi ili Nežidovi, robovi ili slobodni’ (1 Kor 12, 13). Kao što je, dakle, u pravoj kršćanskoj zajednici samo jedno Tijelo, jedan Duh, jedan Gospodin i jedno Krštenje, tako ne može biti nego samo jedna i vjera (usp. Ef 4, 5); i stoga se, po zapovijedi Gospodinovoj, onoga tko je Crkvi uskratio posluh treba smatrati poganinom i carinikom (usp. Mt 18, 17). Zato se ne može reći da žive u jednome ovakvom tijelu i jednim njegovim Duhom oni koji su odijeljeni bilo po vjerovanju, bilo po upravi.” [15]

Ta tri uvjeta članstva zapravo se odražavaju u samoj definiciji vidlijve Crkve, kao u sljedećoj formulaciji preuzetoj iz standardnog teksta msgr. G. Van Noorta:

„Crkva se može definirati na sljedeći način: društvo ljudi koji svojim ispovijedanjem iste vjere, te učešćem u istim sakramentima čine, pod upravom apostolskih pastira i njihova poglavara, Kristovo kraljevstvo na zemlji.” [16]

Van Noort pojašnjava intimnu svezu između uvjeta članstva i postojanja Crkve kao vidljiva društva:

„Crkva je vidljiva zahvaljujući ustanovi samog Krista… Dokaz: 1. iz trostruke sveze koju je sam Krist nametnuo. Iznad je naznačeno kako je naš Gospodin osnovao Crkvu, nalažući svojim učenicima ispovijedanje iste vjere, sudjelovanje u istim obredima te poslušnost istoj vlasti. Upravo tim svezama Crkva je privučena u jedinstvo i održana zajedno; bez njih, jednostavno ne postoji Crkva Kristova. Budući da su te sveze izvanjske naravi koje ljudi mogu vidjeti, one Crkvu nužno čine izvanjskim, vidljivim društvom. Osoba može upotrebom svojih izvanjskih osjetila, razlučiti koji ljudi ispovijedaju istu doktrinu, odlaze na iste sakramente te slušaju istu upravu.” [17]

Svako ljudsko biće koje ispunjava sva tri navedena kriterija – krštenje, ispovijedanje vjere, zakonito jedinstvo s hijerarhijom – jest član Katoličke Crkve.

Drugi nitko nije.

Ni nekršteni, ni javni krivovjerac, ni javni raskolnik ne mogu se nikada smatrati članom vidljiva tijela Kristove Crkve. [18]

Navedena doktrina ima duboke implikacije za današnju Crkvu. Upravo te implikacije moramo detaljnije ispitati u tjednima koji dolaze.

Izvor: https://www.wmreview.org/p/membership-of-the-church-part-i-visibility

Bilješke:

[1] Papa Pijo XII., Mystici Corporis Christi, br. 22.

[2] Vlč. E. Sylvester Berry, The Church of Christ: An Apologetic and Dogmatic Treatise, (Mount St Mary’s Seminary, 1955), str. 21-22

[3] Berry, Church of Christ, str. 23.

[4] Berry, Church of Christ

[5] Aelred Graham O.S.B., „The Church on Earth”, The Teaching of the Catholic Chruch, ur. Kanonik George Smith, (2. izdanje, London, 1952), str. 701

[6] Berry, Church of Christ, str. 29.

[7] Berry, Church of Christ, str. 29.

[8] vidi npr., Berry, Church of Christ, str. 45.

[9] Berry, Church of Christ, str. 36.

[10] Ibid.

[11] Berry, Church of Christ, str. 37.

[12] Vatikanski sabor, „Dogmatska konstitucija o katoličkoj vjeri”, 24. travnja 1870.

[13] Msgr. kanonik E. Myers, „The Mystical Body of Christ”, The Teaching of the Catholic Church, ur. kanonik George Smith (2. izdanje, London, 1952.), str. 662

[14] Berry, Church of Christ, str. 37.

[15] papa Pijo XII., Mystici Corporis Christi, br. 22

[16] Msgr. G. Van Noort, Dogmatic Theology Volume II: Christ’s Church, br. 2. Ovdje treba razumjeti da je krštenje bitan preduvjet za primanje ostalih sakramenata.

[17] Van Noort, Christ’s Church, br. 12.

[18] „Samo oni koji ispunjavaju tri iznad navedena uvjeta, uživaju privilegiju članstva u Crkvi; stoga, isključene su sve nekrštene osobe, bilo dojenčad ili odrasli, svi očiti krivovjerci i raskolnici, kao i oni izopćeni vitandi.” Vlč. Sylvester Hunter, Outlines of Dogmatic Theology, sv. I., br. 193.