Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Uvod

U prethodnom [članku] vidjeli smo kako je naša situacija takova da svaki katolik mora odlučiti kojim će [tradicionalnim latinskim] Misama i svećenicima pristupiti za sakramente, budući da neće sve [Mise] biti legitimne ili preporučljive opcije.

Ta odluka nije nužno motivirana zamisli da su druge zajednice izvan Crkve, već radije razlozima razboritosti i integriteta doktrine.

Međutim, moramo biti realni u pogledu posljedica naših izbora.

Lako je previdjeti nauk katoličkih autoriteta o nužnosti sakramenata za spasenje i duhovno zdravlje – a namjesto toga predložiti oštru dihotomiju između vjere i sakramenata.

To je ono što neki tradicionalistički glasovi čine danas, u svojim pokušajima da ograniče legitimnu slobodu samih sebe i drugih. Određene takve osobe također sugeriraju da je realistična procjena nužnosti sakramenata sebična ili individualistička, ili da proizlazi iz „emocionalne navezanosti na sakramente”.

Odbacivanje takovih argumenata karakterizira se kao izabiranje sakramenata umjesto vjere te kao pokušaj dobivanja sakramenata „milom ili silom”, na način koji je uvrdljiv za Boga.

Što nam je misliti o tome?

Vjera je doista primarna, a Misa je doista prvenstveno javno i savršeno štovanje Boga, a ne primanje svete Pričesti. Ali, oni koji iznose takove argumente potkopavaju sami sebi time što ne priznaju da su sakramenti, a posebice sveta Euharistija, ključni za održavanje života milosti, kako naglašavaju Učiteljstvo i teologija.

Povijesni presedani katolika lišenih sakramenata također pokazuju da to ni izdaleka ne pokazuje kako je riječ o trivijalnoj zabrinutosti.

Imamo potrebu, pravo i dužnost primati svetu Pričest. Takovo je svjedočanstvo Crkve, njezina nauka, zakona i svetaca. U tome nema ništa individualističko.

I premda će ponekad primanje sakramenata doista biti nemoguće poradi okolnosti, moramo uvidjeti rizike takovog lišavanja, te biti vrlo oprezni u procjeni je li nam doista nešto nemoguće.

U ovom [članku] promotriti ćemo kako su klerici koji su se protivili saborsko-sinodalnoj revoluciji – poput nadbiskupa Marcela Lefebvrea, biskupa Guérarda des Lauriersa te drugih – izrazili ta razmatranja.

No prvo, riječ-dvije o milosti i iskustvu.

Milost proviđa, ali nužno ne nadomješta

Poradi ljudske naravi potrebni su nam vidljivi i izvanjski obredi za vršenje krjeposti bogoštovlja.

Neki pretpostavljaju da će im, ako su lišeni sakramenata iz „legitimnih” razloga, Bog izravno providjeti milosti koje bi inače primili.

Takova procjena značajno podcjenjuje probleme i poteškoće koje postoje u državi lišenoj sakramenata.

Ako pogledamo različite razloge koje sveti Toma navodi o tome zašto su vidljiva sredstva potrebna, možemo vidjeti i rizike koji proizlaze iz toga lišavanja tih vidljivih sredstava. Na primjer, kaže:

„Stanje ljudske naravi koja je takova da mora biti vođena sredstvima tjelesnim i osjetilnim, ka stvarima duhovnim i inteligibilnim.” [1]

Dakle, bez tih tjelesnih i osjetilnih sredstava, teže nas je dovesti do duhovnih i inteligibilnih stvari.

„[Bog proviđa] čovjeka duhovnim lijekom, pomoću određenih tjelesnih znakova; jer kad bi čovjeku bile ponuđene duhovna sredstva bez velâ, njegov um, zauzet materijalnim svijetom, ne bi ih mogao primijeniti na sebe.” [2]

Lišeni sakramenata i obreda Crkve, primorani smo utjecati se „duhovnim sredstvima bez velâ.” Stoga, bez vidljivih znakova, teže je odvojiti se od materijalnog svijeta prema duhovnim stvarima.

„Stoga, kako čovjeku ne bi bilo preteško potpuno se odvratiti od tjelesnih čina, bješe mu ponuđena tjelesna vježba u sakramentima, pomoću koje se može osposobiti da izbjegava praznovjerne prakse, koje se sastoje u štovanju demona i svih vrsta pogubnih čina, koji se sastoje od grješnih djelâ.” [3]

Tako lišeni materijalnih sredstava Crkve, manje smo sposobni biti „osposobljenima” izbjegavati opasnosti koje spominje sveti Toma.

Važnost iskustva – nije modernistička zamisao

Bog može i doista nudi milost onima koji su lišeni sakramenata bez vlastite krivnje ili izbora. Međutim, iako Bog proviđa takove milosti, to ne znači nužno da će one biti jednako učinkovite, kao one koje bi bile primljene redovnim sredstvima.

Vidjesmo u prethodnom [članku] da (u jednakim uvjetima) stvarno primanje sakramenata superiornije je od duhovnog primanja njihovih učinaka, putem želje za sakramentima. Međutim, to nije sve.

Sudjelovanje u javnom bogoslužju Katoličke crkve ima određeni skup učinaka, kao i biti lišen tih učinaka. Možemo pokušati ublažiti učinke te lišenosti koliko je to moguće, te moliti Boga da nam nadoknadi za sve ono što trpimo iz ljubavi prema Njemu.

Bog ne samo da proviđa milost, On također može uliti i ulijeva znanje i dispozicije u dušu.

No, čini se preuzetnim pretpostavljati da će Bog izravno uliti znanje i dispozicije koje bismo trebali primiti po samim vidljivim obredima i sakramentima. Takvo izravno ulijevanje ne čini se kao redovno djelovanje Providnosti, čak niti za one koji su lišeni sakramenata bez vlastite krivnje.

To je možda najočitije u slučaju one nesretne djece koja ne pohađaju Misu niti primaju sakramente. Bez ikakvog moralnog suda, bez obzira na to koliko je milosti proviđeno takovoj djeci, ona obično pokazuju vrlo ograničene znakove ulivenog znanja i dispozicija, koje su njihovi vršnjaci koji idu na Misu naravno razvili.

Ne bismo trebali otpisivati takova znanja i dispozicije kao nebitne ili beskorisne samo poradi toga, što bi druga sredstva mogla biti više temeljna. Važna su to sredstva očuvanja temeljnijih krjeposti – uključujući same teološke krjeposti, ali i krjepost bogoštovlja.

Bogoštovlje jest ono što se naziva „moralna krjepost”. Sveti Toma naučava da, iako moralne vrline usmjeravaju naše namjere prema pravomu cilju, nije nam moguće upotrebljavati prava sredstva za postizanje tog cilja bez intelekta i razuma, usmjeravanih razboritošću i srodnim intelektualnim krjepostima.

Stoga, on dodaje:

„Ne može postojati moralna krjepost bez razboritosti, a posljedično niti bez razumijevanja.” [4]

Ne postoji ništa u našim umovima što nam nije došlo putem naših osjetila, na ovaj ili onaj način (uključujući čitanje ili slušanje). Sveti Toma, sljedeći Aristotela, tvrdi da je iskustvo ključno za razvoj intelektualne krjeposti i razboritosti:

„Filozof kaže (Ethic. II, 1) da ‘intelektualna krjepost nastaje i potiče se učenjem; stoga, ona zahtjeva iskustvo i vrijeme.’ Razboritost je, kao što je iznad navedeno, intelektualna krjepost. Stoga, razboritost jest u nama, ne po naravi, već po učenju i iskustvu.” [5]

Ne raspravljamo o efemernim „religijskim iskustvima” u modernističkom smislu. Samo onaj tko nema vlastita iskustva mogao bi pomisliti da je kako se ovdje riječ o „iskustvu”, [onom] suštinski modernističkom.

Odsutnost tog religijskog iskustva (shvaćenog prozaično, a ne na modernistički način) može biti ozbiljno zlo, lišavajući osobu mogućnosti kultiviranja krjeposti i dobrih dispozicija, a također i naravnih sredstava koja pomažu zaštiti dušu.

Milost nužno ne uklanja sve posljedice

Koje god milosti nam bivaju proviđene, one ne nadomješćuju određena dobra koja se prenose isključivo stvarnim primanje sakramenata, a koja se stječu i uče sudjelovanjem na Misi i primanjem sakramenata.

Primjera radi, mogli bi biti izrazito negativno za djecu da budu lišena:

• samih sakramenata;
• razumijevanja što znači prisustvovati Misi;
• prilike vršiti samostalno krjepost bogoštovlja [ali] i kao katolici;
• prilike za štovanje kao katolici.

Iako takovo lišavanje može biti duboko negativno, ono ne znači nužno da će, pod pretpostavkom da su sve ostale stvari jednake, poradi toga izgubiti dušu.

No, jesu li sve druge stvari jednake? Nije li velika opasnost mislisi: „Nisam kao ostali ljudi”?

Ne postoji li još veća opasnost u donošenju takovih pretpostavki o nečijoj obitelji i osoba koje su podložnici?

Također, možemo ilustrirati tu tvrdnju usporedbom s nekim drugim hipotetskim situacijama poznatim [tradicionalnim] katolicima, a koje oni prihvaćaju:

• kad bi lažne religije bile ukinute, spasilo bi se više duša;
• ako je porok legaliziran ili se promiče, više duša biti će izgubljeno;
• ako misionarski red pošalje svećenike u pogansku zemlju, više duša biti će spašeno.

Na sličan način, te iz istih razloga:

• ako katolici nisu u mogućnosti pohađati Misu i vršiti osnovne aspekte katoličke religije, manje duša biti će spašeno.

Istina ove točke trebala biti biti očita – kao i mogućnost da ju je moguće primijeniti na bilo koga od nas ili naših podložnika.

Stoga, to očito nije argument da osoba može prisustvovati bilo kojoj Misi, te ondje primiti sakramente. To bi bilo očito pogrešno.

Ali svi mi – posebice naša djeca – učimo se kako se ponašati kao katolici na različite načine, uključujući i kroz iskustvo bivanja na Misi te primanja sakramenata. Jednostavno je pogrešno misliti da nema posljedica ako sebi i njima uskratimo ta redovna sredstva, te pogrešno je osuđivati takova razmatranja kao nepromišljena ili emocionalna.

Imajući to na umu, promotrimo što su neki od ranih tradicionalističkih junaka imali reći o toj temi.

Nadbiskup Marcel Lefebvre i učinci sakramenata

U prethodnom [članku] raspravljali smo o razlici između stvarnog i „duhovnog” primanja sakramenata. Ništa u ovom [članku] ne smije se uzeti kao ocrnjivanje „duhovnih pričesti” ili sl., onoga što su pobožnosti i prakse preporučene od Crkve.

Godine 1990. u svom kratkom djelu Spiritual Journey, nadbiskup Lefebvre pisao je o učinku stvarnog primanja krštenja na čitave skupine obraćenika u Africi:

„Vidljivo izlijevanje Duha Svetoga na krštene na početku evangelizacije potvrđuje životnu važnost krštenja.

Još i danas, u poganskim područjima, misionari mogu prepoznati krštene ljude po njihovim licima – licima koja su otvorena, opuštena, puna povjerenja – dok pogani ostavljaju dojam servilnosti, straha i nepovjerenja.” [6]

Iz druge perspektive, nadbiskup Marcel Lefebvre snažno je govorio o učincima primanja svete Pričesti i pohađanja svete Misne Žrtve. Na primjer, 1980. godine rekao je u svezi s trenutnim moralnim problemima:

„Krjepost čistoće navodno više nije moguća u našem vremenu.

Ona više nije moguća jer ljudi više ne upotrebljavaju sredstva – kratko i jasno. Božji darovi isti su kao što bjehu prije jednog stoljeća, kao prije deset stoljeća, kao prije petnaest stoljeća.

No, mnogi ih više ne žele, više ih ne koriste. Stoga se žale da nemaju snage: ‘u naše vrijeme, u naše vrijeme…’

Ali, neka koriste sredstva koja im je Bog dao! Naći će ih jednako učinkovitima. To je nešto iznimno važno što moramo imati na umu: molitva u obiteljima, sakramente pokore, primanje svete Pričesti.” [7] (Naglasak dodan)

Iako je česta praksa duhovne pričesti svakako dobra stvar, ovdje o tome nije riječ.

Razlog tomu je, kao što već vidjesmo: stvarno primanje sakramenata jest superiornije od primanja njihovih učinaka duhovno, kroz želju za sakramentima.

Također 1980. godine, govorio je o učincima čestog primanja svete Pričesti za bračne parove:

„Možemo s pravom reći da supružnici koji često prisustvuju obnavljanju žrtve Križa, dakle u obnovi ženidbe našega Gospodina za Njegovu Crkvu, uskrsavaju sakramentalnu milost svoga braka i uvećavaju onu posebnu milost, koja im je potrebna kako bi dostojno ispunili, kao pravi kršćani, ono što se od njih traži u braku.

Oni moraju prisustvovati svetoj Misi. Sveta Misa jest uistinu temeljni kamen kršćanske obitelji. Crkva tako željaše.” [8]

On ne govori da Crkva željaše da duhovne pričesti budu temeljni kamen kršćanske obitelji.

Drugom prilikom, nadbiskup Lefebvre govorio je o utjesi koju sakramenti donose vjernicima:

„Koliko puta smo mi svećenici bili uz umiruće! Koliko puta pričestismo bolesne! Kakova radost za one koji trpiše primiti svoga Boga iz ruku svećenika, koji im dođe donijeti svetu Priest! Kakve li utjehe! Kakvog li izvora ohrabrenja za njih! Ovim sakramentom naš Gospodin Isus Krist, učinio je veliko čudo svoje ljubavi. Tako i mi, moramo iskazati svoju ljubav prema Njemu!” [9]

Iznova, nije govorio o toj utjehi kao sebičnoj, emocionalnoj ili sramotnoj, kao što to danas čine neki tradicionalistički glasovi. Govorio je o tome kao o nečemu normalnom, te o samoj Kristovoj nakani.

To je praksa Crkve. Crkva jednostavno ne prakticira sugerirati da je to ukorijenjeno u emocionalizmu ili individualizmu.

Niti je praksa Crkve sugerirati da umiruće osobe mogu misliti o tome da svećenika poštede muke putovanja, te da umjesto toga one obave duhovnu pričest.

Toliko o sakramentima. Što u pogledu Mise?

Nadbiskup Lefebvre i važnost pohađanja Mise

Godine 1989. Nadbiskup je izričito govorio o učinku Mise i Euharistije na civilizaciju i obitelj:

„Trebali bismo, stoga, biti vrlo privrženi istinskoj Misi koja jest žrtva i sakrament, jer to je način na koji se čitava katolička civilizacija sudjeluje.

Ako u obitelji postoji kršćanski duh, on se prenosi na djecu. Dakle, sva duhovnost križa prenosi se kroz svetu žrtvu Mise i Pričest. Križ i Misa uistinu su duboki izvor katoličke civilizacije, najsigurniji i najučinkovitiji izvor.

U dobrim kršćanskim obiteljima, a prije svega u obiteljima koje imaju sreću da su u mogućnosti često prisustvovati pravoj Misi i istinskim sakramentima, još uvijek postoje tragovi tog duboko katoličkog duha.” [10]

Primijetimo iznova, protivno tim tradicionalističkim glasovima koje [smo spomenuli], kako Nadbiskup nije rekao kako se taj „duboko katolički duh” nalazi u onima koji imaju „sreću” da ne mogu često imati koristi od Mise i sakramenata, ili u onima, koji imaju „sreću” da mogu isključivo činiti duhovne pričesti.

Naprotiv, rekao je da su vrlo jasne dobrobiti predviđene za one koji su stvarno „u mogućnosti često prisustvovati pravoj Misi i istinskim sakramentima.”

U propovijedi iz 1977. godine, Nadbiskup je postavio i odgovorio na sljedeća retorička pitanja:

„Što je Misa? Što ona predstavlja?

Misa je živi katekizam. Katekizam nas uči: Credo, zapovijedi Božje, sakramente, kršćanske krjeposti, molitvu Pater; sve se to vrši, točku po točku, i na divljenja vrijedan način, tijekom svake Mise.” [11]

Zasigurno je moguće naučiti katekizam samo iz knjiga. No, kao što je Nadbiskup iznad rekao, to nije način koji je Crkva željela za svoju djecu.

Nadovezujući se na zamisao Mise kao katekizma, evo što je o tome rekao 1974. godine:

„Sve kršćanske krjeposti proizlaze iz svete Misne Žrtve.

Ne znam jeste li iskusili to, rekao bih, gotovo fizički, kada ste na svečanoj Misi, da li doživljavate to, rekao bih gotovo fizički, kada ste na svečanoj Misi, [toj] prekrasnoj ceremoniji. Kada se Žrtva Mise prinosi sa svim svojim sjajem, sa svim svojim izražajem, sa svim svojim značenjem, ne postoji način da otiđemo lošiji nego kad bijasmo došli.

Osim ako nemamo kameno srce, ili ako ništa ne razumijemo glede ceremonije, ili se uopće ne sjedinjujemo s njom, nemoguće nam je ne otići boljima, čistijima, jer upravo bijasmo blizu Neba.

Sve riječi, kretnje, znakovi tijekom tih ceremonija, sve to jest sveto, lijepo, uzdiže naše duše i time ih pročišćava.” [12]

Kao što vidimo, nadbiskup Lefebvre bio je vrlo daleko od onih koji se usuđuju tvrditi da je želja za stvarnim sudjelovanjem na Misi i primanjem sakramenata, trivijalna zabrinutost ili da je temeljena na emocionalnom ili sebično razmišljanju.

Naprotiv, važnost tih briga bješe središnja za Nadbiskupove odluke o formiranju i zaređivanju svećenika bez dozvole Rima (te protiv naredbi putativnih vlasti) te zato da ti „neregularni” svećenici idu diljem svijeta, kako bi služili Misu i dijelili sakramente.

Postoji opasnost zaboraviti koliko je takav program zapravo dramatičan – te ozbiljnost opasnosti kojim ga se opravdava. Jedna od tih ozbiljnih opasnosti, najvažnija u mislima Nadbiskupa i drugih, bješe biti lišen sakramenata i Mise.

Nisu te točke izmišljene od strane Nadbiskupa. Vrlo drevno načelo „Lex orandi, lex credenda” (Zakon molitve određuje zakon vjerovanja) primilo je jasno objašnjenje od pape Pija XI. u njegovoj enciklici Quas Primas o Kristu Kralju:

„Puk se naime može mnogo lakše prožeti vjerskim stvarima i time podići do radosti unutrašnjega života, ako godimice svečano slavi svete tajne, nego li ne znam kojim pa i najvažnijim ispravama crkvenog učiteljstva. Ove se naime obično doimaju samo rijetkim izobraženih muževa, a blagdani sve vjernike potresaju i obučavaju. One govore samo jedamput, a ovi godimice i, da tako kažemo, vječito.

One spasonosno djeluju samo na pamet, a ovi na pamet i srce i na cijelog čovjeka. Pa i naravno je da čovjeka, koji se sastoji od duše i tijela, ove izvanjske svečanosti blagdanâ tako diraju i pobuđuju, da pod djelovanjem raznih svetkovina i lijepih obreda, on božansku nauku obilnije usiše, da si je obrati u sok i krv i njom se posluži za svoje napredovanje u duhovnom životu.” [13]

Toliko od nadbiskupa Lefebvrea. Promotrimo riječi drugih tradicionalnih klerika, koji priznaše težinu lišavanja sakramenata u naše vrijeme.

Drugi tradicionalni klerici

Čuveni [sedevakantistički] biskup Guérard des Lauriers – navodno uključen u pisanje takozvane „Ottavianijeve intervencije” – smatrao je da katolici trebaju izbjegavati Mise na kojima se imenuju postsaborski pretendenti na papinstvo (tzv. „una cum Mise”).

Ipak, on je također priznao opasnosti i teškoće biti lišen sakramenata poradi toga.

Čak je priznao da takove opasnosti ponekad mogu opravdati pohađanje takve Mise. Godine 1987. izjavio je:

„Drugo razmatranje koje bi moglo dovesti u pitanje vladavinu prava [naime: nepohađanje ‘una cum Mise’], odnosi se na trenutnu situaciju.

Može se dogoditi da vjernici praktički nemaju drugog načina za primiti Pričest, osim pohađanja una cum Mise. Iako je moguće živjeti i napredovati u stanju milosti bez primanja Pričesti, lišavanje nije bez poteškoća, a ponekad čak i opasnosti. Kao što je Crkva oduvijek priznavala da se u životnoj opasnosti osoba može obratiti ispovjedniku koji je izopćen, ne bi li se tako osoba trebala obratiti una cum Misi da sudjeluje u Žrtvi, te da ondje primi Pričest?

Pijo XII. autoritativno nas je podsjetio: u Crkvi vojujućoj, spasenje duša vrhovni je cilj svih ciljeva. Pohađanje una cum Mise stoga može biti ‘predmetom savjesti’.

Svaki slučaj je jedinstven; te u konačnici se mora razrješiti savješću dotične osobe, ali ne bez savjeta i uputa koje daje ‘non una cum‘ svećenik.

Ne jednoglasni rigorizam, koji ne uzima u obzir psihologiju svake osobe, niti sentimentalna laksnost: primjerice, osoba koja se može pričešćivati svaka dva tjedna na non una cum Misi, nema razloga, te stoga ne smije, u međuvremenu, prisustvovati una cum Misi, a još manje ondje se pričešćivati.” [14]

Sodalitium koji je objavio taj intervju, tvrdio je kako je to predstavljeno isključivo kao osobno mišljenje biskupa, te kako je on prepoznao da se drugi neće složiti. [15] U tom duhu, nažalost, [također se ne možemo složiti s nekim njegovim premisama i uvjetima*], kao što su:

• legitimnost samog izraza „una cum Misa”; [16]
• opća zabrana pohađanja vrste Mise na koju se on referira;
• uvjet razgovora s tzv. „non una cum svećenikom” – po vlastitom izboru – za dopuštenje da se suspendira ta zamišljena zabrana.

No, poanta razmatranja tekstova poput ovih nije samo tzv. „una cum Misa”, niti pozivanje na nekakav autoritet Guérarda des Lauriersa, ili bilo kojeg drugog klerika. Umjesto toga, [poanta jest] pokazati da su takovi ljudi doista prepoznali važnost stvarnog primanja sakramenata, te ozbiljnost opasnosti povezanih s njihovim ne primanjem.

Kao što možemo vidjeti, Guérard des Lauriers toliko je cijenio te čimbenike da ih je, umjesto da ih zanemari, smatrao proporcionalnim razlozima za susepnziju vlastite zabrane pohađanja tzv. „una cum Mise”.

Opasnosti koje proizlaze iz dugotrajne lišenosti sakramenata, toliko su očite, da se ponekad spominju samo usput. Primjerice, promotrite sljedeći komentar o. Oswalda Bakera, jednog od rijetkih predsaborskih svećenika, koji čvrsto stajaše protiv vjerske revolucije Drugog vatikanskog sabora. Godine 1983. napisao je sljedeće u privatnom pismu, koje je potom uključio u svoj bilten:

„S obzirom na krajnju abnormalnost situacije u kojoj je Ivan Pavao II. gotovo univerzalno prihvaćen kao papa, vjernici koji bi inače bili lišeni životvornih sakramenata, po mom mišljenju, imaju pravo zanemariti Lefebvreovu izjavljenu odanost, te prisustvovati Misama njegovih svećenika.” [17]

Iznova, ovdje ne razmatramo je li o. Baker bio u pravu ili ne u svezi pohađanja Mise koja imenuje lažnog papu. Poanta jest radije u tome, da je o. Baker cijenio važnost primanja „životvornih sakramenata”, te da navedeno nije smatrao trivijalnom stvari.

Francuski [sedevakantistički] svećenik o. Hervé Belmont, također je kazao kako vjeruje da je moguće pohađati Misu koja imenuje lažnog papu, pod određenim uvjetima i iz proporcionalnog razloga. Dodaje, kao takav razlog, prepoznajući opasnost biti lišen sakramenata:

„Nužnost smještanja djece u školu sa zdravim moralom ili neizlaganja sebe opasnom lišavanju sakramenata, mogao bi biti taj ozbiljan razlog.” [18]

O. Noel Barbara, jedan od ranih [sedevakantističkih] svećenika, smatrao je svećenike koji bjehu imenovali postsaborske pretendente „sablažnjivima po vjeru” – ali ih nije poradi toga smatrao nekatolicima. O njihovim Misama dao je sljedeće komentare:

„Vjernici kojima nije dostupna druga Misa, oslobođeni su prisustvovanja Misi, čak i na zapovijedane dane, ako su dostupne Mise protivne njihovoj vjeri.

S druge strane, ako iz bilo kojeg razloga osjete potrebu za sudjelovanjem, moguće im je prisustvovati i sudjelovati na takovim Misama, budući da im druge Mise nisu dostupne. U takvoj situaciji, samo je službenik kriv za sablazan, pod uvjetom, naravno, da nije neupućen u sablazan koju izaziva.” [19] (Naglasak dodan)

„Bilo koji razlog” daje još širu slobodu od Belmontovog „ozbiljnog razloga”.

Čini se da ta sloboda – iako uvijek uzima u obzir opasnost za vjeru – jest ujedno i mišljenje Crkve, kao što je moguće vidjeti u Kanonskom pravu.

„Zbog svakog pravednog razloga” – can. 2261

Kanon 2261., §2. glasi kako slijedi:

„§2. Vjernici mogu, uz obdržavanje propisa §3., tražiti zbog svakog pravednog razloga od izopćenika Otajstva i Blagoslovine, osobito ako nema drugih djelitelja, i tada ih tako pozvani izopćenik može podjeljivati i nema nikakove obveze pitati molioca za razlog.”

Kanonist Dom Charles Augustine dalje pojašnjava taj kanon:

„To je posebice istinito kada nije dostupan nijedan drugi djelitelj, u kojem slučaju izopćeni djelitelj koji je tako zamoljen, može podjeljivati sakramente i blagoslovine bez da uopće pita za razlog poradi kojega ih molitelj ište.

Stoga vjernici u takovim slučajevima trebaju prosuditi je li razlog pravedan.

Bilo koji razlog može se nazivati pravednim ako potiče pobožnost ili odbija iskušenja, ili [ako] je potaknut stvarnom prikladnošću, primjerice, ako osobi nije zgodno zvati drugog djelitelja.” [20]

Važno je shvatiti koliko su te zamisli daleko od sugestije da postoji nešto trivijalno, individualističko ili emocionalno u želji za primanjem sakramenata u stvarnosti, prije nego na duhovan način.

Naprotiv, razumno je željeti stvarno primati sakramente; normalno je biti „emocionalno navezan” (ako tako moramo reći) za to stvarno primanje, jer ono jest normalan dio kršćanskog života. Izostanak tog stvarnog primanja [sakramenata] ima štetne učinke, koji ne mogu u potpunosti biti ublaženi duhovnom pričešću.

Odnositi se prema svemu navedenom kao nečemu trivijalnom, jest abnormalna pogreška.

Ta pogreška imati će ozbiljne posljedice za one koji ju naprave, te nužno potkopava njihove ostale, slične argumente.

Navedeno će također imati ozbiljne posljedice na one koji oni zastraše, da učine istu pogrešku u prosuđivanju, te da se tako liše blagodati sakramenata. Kao što je naš Gospodin kazao:

„Oni vežu bremena teška i nesnosna te meću ih ljudima na pleća; a sami neće da ih prihvate prstom svojim.” (Mt 23,4)

Zaključak

Kroz ova dva članka [nismo] sugerirali da se sakramenti mogu primiti u bilo kakvim okolnostima, na način kao da bi razumna i normalna želja mogla nadjačati sva druga razmatranja.

Kan. 2261, §3. izričito navodi da se §2. ne primjenjuje (izvan smrtne opasnosti) na djelitelja koji je vitandus ili proglašen izopćenim. Moralna teologija također isključuje one koji nisu katolici, krjepošću bivanja javnim krivovjercima, raskolnike ili otpadnike (iznova, osim smrtne opasnosti).

Mogu postojati i drugi razlozi za izbjegavanje primanja [sakramenata] od određenih svećenika.

Također, istina je kako ovaj kanon izričito ne dopušta prisustvovanje liturgijskim obredima takvih djelitelja – iako dopušta blagoslovine, a to jest ono što liturgijski obredi jesu.

No, ništa od navedenog nije poanta. [Naša*] primarna nakana bješe ovdje odgovoriti na oštru dihotomiju kakvu predlažu neki tradicionalistički glasovi (sedeplenisti i sedevakanstima podjednako) između sakramenata i vjere – te na stav koji slijedi takovu dihotomiju.

Trebamo imati na umu da neki od onih koji iznose takve argumente, imaju svakodnevni pristup sakramentima, bilo kao laici (možda čak i bez podložnika) koji žive blizu svećenika, koje su privatno prosudili prihvatljivima, ili kao svećenici, koji sami svakodnevno služe Misu.

Kad god nas netko pokuša uvjeriti da se ustuknemo od sakramenata, trebali bismo pažljivo slušati što osoba govori, te promotriti shvaća li ozbiljnost onoga što zagovara, ili to umanjuje.

To je posebice slučaj kada nas osoba također nagovara da se sakramentalno ili financijski povežemo s određenim skupinama, ili ako osoba ili takove skupine imaju koristi od toga da nas uvjere. Trebali bismo biti oprezni s argumentima zainteresiranih stranâ, čak i u najboljim vremenima; štoviše, kada takove zainteresirane strane izbjegavaju implikacije ili ozbiljnost onoga što zagovaraju, a još više kada zagovaraju postupanje od kojega bi oni sami mogli imati koristi.

Ništa od ovoga, naravno, ne znači da bilo koji od danih argumenata jest pogrešan – ali može pružiti određenu perspektivu.

Međutim, to nije sve, te moramo biti jasni glede posljednje točke:

• odnositi se prema sakramentima kao prema nečemu važnom, nije [nešto] samo ne individualističko ili ne emocionalno. To je ispravan i obvezan stav.

To je zapravo demonstracija vjernosti, poslušnosti i poučljivosti prema Kristu – kao i prema Crkvi, te duhovnim piscima koji nam nalažu primanje sakramenata.

Daleko od toga da je dihotomno suprotstavljen vjeri, taj stav jest obveza koju nameće vjera. Kao takove, treba odbaciti kako dihotomiju „vjera spram sakramenata”, te stav o kojem se raspravlja.

Završimo s propovijedi svetog Ivana Zlatoustog o nužnosti svete Pričesti, riječima koje se ne čine primjenjivima na duhovnu pričest:

„O rutine, o drskosti; u zaludu Žrtva jest koja se prinosi svaki dan, u zaludu na oltar se uspinjemo, kada nitko ne sudjeluje u istom.” [21]

Dodaje (Angerovim riječima) da „svima nam je primati svetu Pričest, osim onih koji čine pokoru, te su stoga isključeni od svetoga Stola” – prije no što kaže:

„Ali ti nijesi od ove skupine. Ti možeš dioništvovati u božanskom otajstvu. Pa ipak, nisi li poradi toga zabrinut? Ne pridaješ li važnosti tome?

Pogledaj, ispitaj; evo kraljevskog stola! Evo anđela koji poslužuju pri njem! Evo Kralja samoga!

Stoga, nastavljaš li i dalje stajati i zjapiti?” [22]

Izvor: https://www.wmreview.org/p/sacraments-faith-dichotomy

Bilješke:

[1] sveti Toma Akvinski, Summa Theologica (ST) III Q61 A1

[2] Ibid.

[3] Ibid.

[4] ST I-II Q58 A4

[5] ST II-II Q47 A15

[6] Sadržano u djelu nadbiskupa Marcel Lefebvrea, Spiritual Life – Credidimus Caritati, str. 364. Ur. vlč. Patrick Troadec. Prev. Ann Marie Temple, STAS Editions, Winona, Minnesota, 2014.

[7] Lefebvre 285-6

[8] Lefebvre 415-6

[9] Lefebvre 387

[10] Lefebvre 382

[11] Lefebvre 375

[12] Lefebvre 381

[13] papa Pijo XI., Enciklika Quas Primas, 1925., br. 21.

[14] Iz intervjua za Sodalitium, br. 13, objavljeno u svibnju 1987. (talijanski) i ožujku 1988. (francuski). Preveo: S. D. Wright. https://www.sodalitium.eu/interview-de-monseigneur-guerard-lauriers/

[15] „Msgr. Guérard tvrdi da, glede tog predmeta, on iznosi samo svoje mišljenje, te priznaje pravâ drugog mišljenja, prema kojem nije dopušteno čak ni iz pastoralnih razloga (želja za sakramentima) pohađati i pričestiti se na ‘una cum Misi’.” (Ibid.)

[16] Cf. raspravu o. Stepanicha o nekorisnosti reifikacije navedenog izraza ovdje.

[17] Navedeno je citirano u eseju Johna Lanea „The Question of Assistance at the Mass of a Priest Who Professes Communion With John Paul II as Pope”, za kojeg je navedena sljedeća referenca: „Ovo bješe izvadatk iz privatnog pisma, koje je o. Baker objavio u svom župnom biltenu za listopad 1983. godine.” Njegovu autentičnost potvrdio je John S. Daly.

[18] Bilten Notre-Dame de la Sainte Esperance, br. 98. srpanj 1994., također citirano u Lane. S. D. Rightu potvrdio jedan od njegovih župljana.

[19] Navedeni tekst citirao je biskup Mark Pivarunas (CMRI) u članku objavljenom nakon 2002. godine, dostupan ovdje. Biskup se na navedeno iznova osvrnuo u izjavi danoj 2022. godine, dostupna ovdje. Izjava se pojavljuje u djelu o. Barbare Fortes in Fide, sv. 3, br. 8, 1991. – dostupno ovdje.

[20] Dom Charles Augustine, A Commentary On The New Code of Canon Law, Volume 8: Book 5. Penal Code (Can. 2195-2414), str. 182. B. Herder Book Co., St Louis MO, 1918.

[21] O. Anger, The Doctrine of the Mystical Body of Christ – According to the Principles of the Theology of St Thomas Aquinas, str. 124. Prev. o. John J. Burke, Benzinger Bros., New York, 1931.

[22] Anger 124-5