Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Blagdan Krista Kralja ustanovio je papa Pijo XI., 1925. godine u spomen kraljevanja našega Gospodina, ne samo nad srcima Njegovih vjernika, već nad svakim čovjekom, obitelji, državom, nacijom i društvom.

U ovome članku razmotriti ćemo što to znači – te kako je Krist progresivno raskraljen i lišen svog „društvenog kraljevanja” nakon Drugog vatikanskog sabora. To društveno kraljevanje danas je gotovo zaboravljeno, te malo tko shvaća kako su značenje, pa čak i datum ovoga blagdana promijenjeni kako bi odgovarali novoj doktrini o Njegovom kraljevanju i odnosu između Crkve i države.

Zašto je blagdan ustanovljen?

Kad je 1925. godine objavljena encikllika Quas Primas, svijet se još sjećao Prvoga svjetskog rata, a pređašnje katoličke zemlje nastavile su nazadovati u sekularizam. Meksička revolucionarna vlada učvršćivala je svoju kontrolu i progonila Crkvu. Weimarska Republika dopuštala je sve vrste nemorala i dekadencije; a samo nekoliko godina prije, masonska vlada u Portugalu progonila je troje djece iz Fatime.

Gledajući oko sebe, [papa] Pijo XI. uvidio je da je svijet zahvaćen laicizmom, zajedno s njegovim zabludama i bezbožnim podvizima [1], a koji se očitovao u sljedećem:

• odbacivanje Kristovog kraljevanja; „ljudi stadoše nijekati vlast Kristovu nad svim narodima”. To dovodi do…

• odbacivanja slobode Crkve; „pravo Crkve da naučava ljudski rod, da daje zakone, da upravlja narodima vodeći ih u vječno blaženstvo”. To dovodi do…

• nametanja vjerske slobode i indiferentizma; procesa, naime, kojim se „stalo izjednačavati vjeru Kristovu sa lažnim naukama i stavljati nedolično u isti red s njima”. To dovodi da je…

• Crkva podvrgnuta „građanskoj vlasti i prepuštena na milost i nemilost knezovima i vlastodršcima”. Što dovodi do…

• promicanja naturalizma, gdje se na „mjesto božanske vjere mora staviti neka naravna religija i neko naravno osjećanje srca”. A što naposljetku dovodi do…

• ateizma i ateističkih država, „koje mišljahu, da mogu biti bez Boga i da je njihova vjera u bezbožnosti i nemaru za Boga.” [2]

Papa je naučavao kako ta poplava zala s kojima se danas suočavamo, jest posljedica toga što su ljudi „Isusa Krista i presveti Njegov zakon izbacili iz privatnog života, kao i iz obitelji i javnog života.” Kao odgovor na to, ustanovio je blagdan Krista Kralja, kako bi doskočio tako potrebama našega vremena i izliječio pošast, od koje je katolički svijet zaražen. [3]

U čemu se sastoji Kristovo kraljevanje?

Čini se kako mnogi misle da, onoliko koliko je Bog iznad nas, toliko ne trebamo biti zabrinuti glede poštovanju i zaštite Njegovih prava. No, kao što je [papa] Lav XIII. rekao u svojoj enciklici Tametsi: „Svijet je dovoljno čuo o takozvanim ‘pravima čovjeka’. Sada neka čuje nešto o Božjim pravima.” [4]

Krist jest naš Kralj kako po svojoj božanskoj naravi, tako i po tome što nas je otkupio cijenom svoje Predragocjene Krvi. Po ovim dvama „naslovima”, On ima pravo biti priznat kao Kralj.

On jest Kralj svakog pojedinca, a time i svake zajednice, jer što vrijedi za dio, vrijedi i za cjelinu.

Dakle, Krist jest Kralj i nad našim obiteljima, organizacijama, a posebno nad našim narodima. Narodi, koji su okupljališta obitelji i pojedinaca, imaju dužnost priznati Njegovu suverenost, a On ima pravo biti čašćen. [5] Ovo je – a ne Njegova vladavina nad našim srcima, očita svim kršćanima – pravi smisao ovoga blagdana i učenja.

Kao „savršeno društvo”, država je suverena u svojoj sferi – ali dužna je po svojoj vlastitoj naravi djelovati ne samo u granicama Kristova Kraljevstva, već i priznati to Kraljevstvo u skladu s istime. [Papa] Pijo XI. ući kako „dužnost Kristu se javno klanjati i Njemu se pokoravati jednako veže privatnike kao i poglavare i vlastodršce”, a što se najsavršenije očituje, naravno, u svetoj Žrtvi Mise.

Kao Kralj nad nacijom, Kristovo „kraljevsko dostojanstvo zahtjeva, da se čitava država prema Božjim zapovijedima i kršćanskim načelima udesi i u donošenju zakona, i u krojenju pravde, i u oplemenjivanju mladih duša zdravom naukom i poštenim značajem.” [6] Katolička vjera treba biti ustanovljena zakonom; a zakoni zemlje trebali bi biti (barem) „negativno” kršćanski. Pod ovim potonjim smislom, mislimo kako bi zakoni trebali biti (barem) u skladu s ispravnim razumom i naravnim zakonom, te kako ne smiju ići protiv bilo kojeg vida božanskog zakona. Kao što je o. Edward Cahill napisao:

„Kršćanska država jest ona u kojoj su zakoni i uprava kao i organizirane aktivnosti te opći pogledi građana u skladu s kršćanskim načelima. Ta su načela, u onoj mjeri u kojoj su primjenjiva na društveni i javni život, praktički identična zahtjevima naravnog zakona.” [7]

Jedna od posljedica Kristovog društvenog kraljevanja je, prema riječima [pape] Pija XI., da „Crkva, budući da je od Krista osnovana kao savrešno društvo, po prirođenom pravu, kojega se ne može odreći, mora da imade potpunu slobodu, da bude ispod građanske vlasti potpuno izuzeta i da ne smije biti ovisna o ničijoj milosti, dok obavlja službu, koja joj je od Boga povjerena, to jest dok naučava, upravlja i vodi u vječno blaženstvo sve one, koji pripadaju u Kraljevstvo Kristovo.” [8] [9]

Gledajući kroz povijest, vidimo kako je sveti Toma Becket bio mučenički ubijen zbog svoje obrane slobode Crkve protivo građanskoj vlasti. Vidimo [također], kako je papa Pijo IX. osudio zamisao da se „građanska vlast može miješati u stvari koje spadaju na religiju, moral i duhovno upravljanje.” [10] Vidimo [i] kako je englesko zakonodavstvo priznavalo slobodu Crkve, čineći je prvim načelom u Magna Carti.[11]

Postalo je pomodarski, čak i za protestante, govoriti o „obnovi kršćanstva”. Vrlo je važno razumjeti da je sloboda Crkve u središtu toga – kao što su i rasprave o odnosu između Crkve i države, pravoj naravi slobode te značajnim problemima „vjerske slobode”.

Ali, to nisu srednjovjekovna učenja prilagođena samo katoličkoj konfesionalnoj državi – niti vježba nostalgije dvadesetog stoljeća. To je odgovor na suvremene probleme s kojima se danas suočavamo.

Njegovo kraljevanje odbačeno i zaboravljeno

Iako relevantna učenja datiraju od početka Crkve, suvremeni blagdan ustanovljen je za svijet koji se bunio protiv Krista Kralja. [Papa] Pijo XI. naučavao je kako će godišnje i sveopće svetkovanje ovoga blagdana privući pozornost i izliječiti zla bune protiv Krista:

„Što se naime većma preslatko ime Otkupitelja Našega na međunarodnim kongresima i u sabornicama nedostojnim mukom tlači, to glasnije ga treba naglašavati i to općenitije isticati prava kraljevskog Kristova dostojanstva i vlasti.” [12]

Kroz ovaj blagdan i encikliku, [papa] Pijo XI. naučavao je kako je jedina nada za trajni mir da pojedinci i države trebaju „priznati nad sobom vladarsko pravo Spasitelja Našega.” [13]

To učenje zanemareno je i zaboravljeno. Kao što je predvidio [papa] Pijo XI., Crkva se progresivno našla lišena izuzetosti od građanske vlasti, stalo ju se izjednačavati s lažnim vjeroispovijestima kroz vjersku slobodu, i naposljetku stigla je ovdje gdje smo sada: njezino poslanje, život i liturgija podređeni su državi i ovisni o hiru naših svjetovnih vladara.

Liturgijske promjene vode ka promjenama doktrine

Dijelom je to uzrokovano liturgijskim reformama nakon Drugog vatikanskog sabora, a koje su značajno promijenile naglasak blagdana.

Prvotni blagdan je bio krajem listopada, neposredno prije Svih svetih. Čineći to, naglašava se kako naš Gospodin vlada u svim svojim svetima i izabranima. No, reforma je blagdan uzela sa sredine jeseni i stavila ga na posljednju nedjelju u godini (koja se stoljećima povezivala sa svršetkom svijeta), te suptilno promijenila taj naglasak, omogućujući mu tako biti Kraljem, ali samo na kraju vremena.

Blagdan Krista Kralja uvijek je imao nešto od eshatološkog smisla, no, ovo je postalo njegovo glavno obilježje, pa tako i u propovijedanju i pučkoj svijesti.

Ova promjena datuma sama po sebi može biti beznačajna. No, razmotrimo kako se ova promjena u naglasku također očituje u čitanjima i proprijima.

Izvorna Poslanica (usp. Kol 1,12-20) govori o Kristu koji vlada kao „glava tijela – Crkve” i koji treba da „bude u svemu prvi” – te kako on sve izmiruje s Bogom, „bilo što je na zemlji ili na nebesima.”

Izvorno Evanđelje (usp. Iv 18, 7-33) promatra našega Gospodina kao uznika, koji Ponciju Pilatu potvrđuje svoje kraljevanje te izjavljuje da je rođen za to kraljevanje. Drugim riječima, Krist je predstavljen kao Kralj. Nasuprot tome, nova čitanja odnose se na Gospodina koji traži svoje ovce u budućnosti, na Uskrsnuće o Sudnjem danu te na Opći sud.

Izvorna kao i nova čitanja na Jutrenjoj govore o Kristovoj vladavini nad našim srcima. No, izvorna čitanja, temeljena na Quas Primas, također su naučavala da zbog te vladavine On također ima autoritet i nad građanskim stvarima. Sve ovo nestalo je iz reformiranog brevijara, ostavljajući našega Gospodina samo da privatno vlada našim srcima.

Čvrsti dokaz koji ukazuje na promjenu naglaska, pojavljuje se u stihovima koji su izrezani iz himna u Božanskom Oficiju. Ovi himni potvrđuju prava Krista Kralja u društvenom poretku. Svi stihovi koji najjasnije govore o tom društvenom kraljevanju uklonjeni su – uključujući sljedeće:

„2. Svijet opaki povikuje: ‘Mi nećemo da vlada Krist!’ A mi Ti evo kličemo: ‘Ti višnji Kralj si sviju nas!’”

„6. Glavari svih Te naroda pred svijetom častili, poštivala Te škola, sud, priznavo zakon, umjetnost.”

„7. Znak blistao se vladarski, što smjerno Ti je posvećen, podloži blagom žezlu svom Domovinu i svaki dom.” [14]

Obzirom na to da je posljednja nedjelja nakon Duhova zajedno sa svojim tekstovima proprija uvijek imala eshatolološko značenje, mogli bismo misliti kako pomicanje blagdana Krista Kralja na ovaj datum, te to „prepakiravanje” istoga kao da se radi o Njegovoj vladavini na koncu svijeta, jesu manje „promjene svetkovine Krista Kralja” a više jednostavnije „preimenovanje posljednje nedjelje nakon Duhova”.

Drugim riječima, one su u manjoj mjeri promjene, a više ukidanje – a time i dvosmisleno ukidanje samog društvenog kraljevanja.

Lex orandi, Lex credendi

To je razlog zašto su ove promjene značajnije nego što se čini.

Poznato je mišljenje kako zakon molitve određuje zakon vjerovanja – koji zauzvrat određuje zakon kako živimo naše živote.

[Papa] Pijo XI. izričito nam na to skreće pozornost u enciklici, te objašnjava zašto je tako važno ustanoviti liturgijski blagdan u čast Krista Kralja:

„Puk se naime može mnogo lakše prožeti vjerskim stvarima i time podići do radosti unutrašnjega života, ako godimice svečano slavi svete tajne, nego li ne znam kojim pa i najvažnijim ispravama crkvenog Učiteljstva. Ove se naime obično doimaju samo rijetkih izobraženih muževa, a blagdani sve vjernike potresaju i obučavaju. One govore samo jedamput, a ovi godimice i, da tako kažemo, vječito. One spasonosno djeluju samo na pamet, a ovi na pamet i srce i na cijeloga čovjeka. Pa i naravno je da čovjeka, koji se sastoji od duše i tijela, ova vanjske svečanosti blagdanâ tako diraju i pobuđuju, da pod djelovanjem raznih svetkovina i lijepih obreda, on božansku nauku obilnije usiše, da si je obrati u sok i krv i njom se posluži za svoje napredovanje u duhovnom životu.”[15]

Papa ističe mnoge primjere iz povijesti Crkve u kojima su se istine vjere branile i promicale liturgijskim sredstvima.

No, sve ovo pokazuje poteškoće koje proizlaze iz iskrivljenog prikaza doktrine Kristova kraljevanja u Novus Ordo liturgiji. Je li ikakvo čudo da su toliki zaboravili što znači Njegovo kraljevanje, ako je liturgijski izraz ove doktrine bio toliko izopačen? Je li ikakvo čudo da je Kristovo kraljevanje svedeno samo na eshatološke ili unutarnje razine, te da malo tko uopće shvaća da je ono ikada predstavljalo nešto drugo, kad se na ovaj način liturgijski slavi?

Kao što je papa rekao, mnogi su vjernici pod većim utjecajem godišnjeg liturgijskog ciklusa nego povremenim potvrdama doktrine – kao da doktrinarne potvrde Kristovog kraljevanja nisu bile mnogo jasnije od onoga što je predstavljeno u reformiranoj svetkovini.

U svjetlu svega ovoga, opis [pape] Pija XI. kojim opisuje taj zločin što napada Kristovo Kraljevanje, predstavlja upravo ono što smo vidjeli da naši navodni pastiri čine od [kraja] Drugog vatikanskog sabora:

„Za ovaj zločin znate, časna Braćo, da nije u jedan dan dozrio, nego da već odavna klija u krilu državâ. On se sastoji u tom, što ljudi stadoše nijekati vlast Kristovu nad svim narodima. Stadoše nijekati i ono što iz Kristova prava izvire: pravo Crkve da naučava ljudski rod, da daje zakone, da upravlja narodima vodeći ih u vječno blaženstvo. Tada se malo po malo stalo izjednačivati vjeru Kristovu sa lažnim naukama i stavljati nedolično u isti red s njima; zatim je bila podvrgnuta građanskoj vlasti i prepuštena na milost i nemilost knezovima i vlastodršcima.” [16]

Dostaje za reći kako ono što vrijedi za ovaj blagdan vrijedi i za širu reformu Novus Ordoa u pogledu drugih vidova katoličke doktrine.

Oni su ga rakraljili

Implikacije svih ovih promjena jasne su: one su proračunate kako bi uklonile Krista iz javne sfere te kako bi zamaglile misao da On ima legitimne zahtjeve nad civilnim društvom.

Mnogi moderni tradicionalisti govore kao da je liturgija središnji problem Drugog vatikanskog sabora. Nije iznenađujuće kako ih pobornici Drugog vatikanskog sabora optužuju za zaokupljenost vanjštinom i estetikom (čak i ako je to nepravedno). Međutim, za ljude poput nadbiskupa Lefebvrea, srž pitanja bila je doktrina – posebice ona o Kristovom kraljevanju, odnosu između Crkve i države, sekularizaciji društva i vjerskoj slobodi.

U enciklici [papa] Pijo XI. ući kako će na posljednjem sudu „(…) Krist najoštrije kazniti one tolike nepravde, koje su mu nanesene ne samo onda, kad je iz države bio izbačen nego i onda, kad je bio prezren, zanemaren i omalovažavan.” [17]

Vidimo da te uvrede bivaju osvećene već u našemu vremenu. Kada se napusti učenje o Kristovom kraljevanju nad društvima, ne treba čuditi što država zadire u vakuum moći. Ako oni koji se predstavljaju kao naši pastiri ne brane imunitet i slobodu Crkve, ne možemo se čuditi što je država podvrgava svojoj vlasti, miješa joj se u život, pa čak i posve je potiskuje. […]

No, [to stanje u kojemu se nalazimo danas, nije se pojavilo ni iz čega. Ono predstavlja vrhunac šezdesetogodišnje izdaje Krista Kralja, koje se najbolje pokazalo na Drugom vatikanskom saboru.*]

Vrlo jednostavno, Kristu nije dozvoljeno da vlada ako je Njegova Crkva podložna državi; a mi ga ne možemo zvati svojim Kraljem ako ga pokušavamo pretvoriti u ustavnog vladara ili se miješati u opseg Njegovih prava nad nama. Kao što [svjetina] govori u paraboli: „Nećemo da On kraljuje nad nama.” (Lk 19,14)

Postavljanje uvjeta pod kojima Krist može biti Kralj, učinilo bi ga pukom figurom, a pravi suverenitet smjestilo bi se negdje drugdje – bilo u nas same, ili (što je danas sve češće slučaj) u samu sekularnu državu.

Izvor: https://www.wmreview.org/p/are-you-a-king-then

Bilješke:

[1] usp. papa Pijo XI., enciklika Quas Primas, 1925., br. 24.

[2] Ibid., br. 24

[3] usp. Ibid.

[4] papa Lav XIII., enciklika Tametsi, 1900., 13

[5] „Nadalje, postojala bi opasnost da se primarna i bitna stanica društva – obitelj, zajedno sa svojim blagostanjem i rastom, počne razmatrati s uskog stajališta nacionalne vlasti, te se zaboravi kako po prirodi čovjek i obitelj prethode državi, te da je Stvoritelj i jednoj i drugoj dao ovlasti i prava te im dodijelio poslanje i dužnost koje odgovara neporecivim naravnim zahtjevima.” (papa Pijo XII., enciklika Summi pontificatus, 1939., 61; također vidi papa Lav XIII., enciklika Immortale Dei, 1885., 25)

[6] Quas Primas, br. 32

[7] o. Edward Cahill, The Framework of a Christian State, p. 1. M.H. Gill and Son Ltd, 1932.

[8] Ibid., br. 31

[9] Ibid.

[10] Silabus zabluda, 1864., 44

[11] Magna Carta 1297, odjeljak I. Dostupno na: https://www.legislation.gov.uk/aep/Edw1cc1929/25/9/section/I

[12] Quas Primas, br. 25

[13] Quas Primas, br. 1

[14] Himan Večernje svetkovine Krista Kralja, citiran od nadbiskupa Marcela Lefebvrea u Religious Liberty Questioned, Angelus Press, Kansas City MO, 2000, str. 145-6 usp. https://www.kleingraduale.nl/LiturgiaHorarum/booklets/LHRegC.pdf

[15] Quas Primas, br. 21

[16] Quas Primas, br. 24

[17] Quas Primas, br. 32