Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Evo vrlo uobičajenog prigovora koji se često iznosi u polemici jesu li Lav XIV. i njegovi nedavni prethodnici bili pravi pape ili ne:

„Sedevakantisti ne razumiju doktrinu o pravoj i krivoj poslušnosti.

Oni misle da se moramo pokoravati papi u apsolutno svemu kako bismo bili katolici.

No, to je krivo, jer nismo obvezni pokoravati se nepravednim ili zlim zapovijedima.

Stoga, nema razloga činiti išta drugo osim prepoznati kako je Lav IV. papa i pružiti otpor njegovim zabludama – a zapravo, argument o upražnjenosti [Svete Stolice] temelji se na krivim premisama, lošoj teologiji i lošoj moralnoj filozofiji.”

Prije nego što se pozabavimo ovim argumentom, moramo priznati da on nije u potpunosti argument slamnatog čovjeka. Ponekad sedevakantisti doista iznose retorički argument u sljedećem smislu:

„Ako mislite kako su Lav IV. i njegovi nedavni predhodnici bili pravi pape, onda im se pokoravajte.

Osim ako ne zaključiš kako oni nisu bili pravi pape, dužan si prihvatiti i pokoravati se svemu što su ti dali – uključujući Novus Ordo misu, itd.

Dakle, ako ih i dalje prepoznajete kao pape, onda biste trebali prihvatiti čitavu revoluciju Drugog vatikanskog sabora.”

Ponekad se takvom argumentu dodaje još jedna točka:

„Ako tvrdite da priznajete Lava IV. kao papu a ne pokoravate mu se, ne samo da griješite – objektivno ste i raskolnik, a stoga i nekatolik.”

Međutim, ako nismo oprezni, takovi argument može zvučati posvema drugačije od onoga kako je zamišljen. Primjerice, možda ćemo trebati zapamtiti i napisati da…

• nitko se ne može pokoravati zapovijedi ili navodnim univerzalnim zakonima koji dolaze od Lava IV. itd., što god mislili o njihovim tvrdnjama, budući da su opasni za vjeru, kako se svi slažu.
• Lav XIV. itd. nisu bili pape, te da nepokornost njemu i njima ne može nekoga učiniti raskolnikom ili nekatolikom.
• je u nekoliko navrata taj retorički argument neke osobe (pa čak i čitave vjerske redove) ponovno sunovratio u naručje modernista.

Ove se točke mogu stvarno zagubiti ako se taj argument predstavi kao efektna tvrdnja.

U esenciji, imamo jedan argument koji se koristi na dva različita načina kako bi se dokazala dva različita zaključka:

• prvi način je pokušaj dokazati kako su Lav XVI. itd. bili pravi pape
• drugi je retoričko sredstvo uvjeravanja sedeplenističkih tradicionalista da postanu sedevakantisti.

Što nam je misliti o ovim dvjema stranama iste medalje?

Ukratko, primijetimo da se sedevakantisti slažu da…

• nitko nije obvezan pokoravati se zlim naredbama, a nepravedni zakoni uopće nisu zakoni.
• pokornost Rimskom Prvosvećeniku u apsolutno svemu nije nužna kako bi osoba bila katolikom, jer „apsolutno sve” preširok je pojam.
• pod jednakim uvjetima, nepokornost, iako potencijalno grješna ovisno o kontekstu, ne uzrokuje da katolik izgubi članstvo u Crkvi. Isto vrijedi i za pogrešku glede samog „pitanja pape”
• naprotiv, ono što je nužno kao kriterij članstva jest stanje podložnosti Rimskom Prvosvećeniku, što uključuje iskazivanje pokornosti njemu kada je to potrebno.
• premisa optužbe spaja dva pitanja – zapovijedi i univerzalne zakone – koje se treba pažljivo razlikovati.

Budući da se sve navedeno priznaje, protu-sedevakantistički prigovor temeljen na navodnom nerazumijevanju pokornosti nije održiv.

No, mnogo bi se toga moglo još reći – i zapravo bi se ovdje trebali zabrinuti oni koji iznose navedeni prigovor.

Pogledajmo pobliže.

Moramo biti podložni Rimskom Prvosvećeniku kako bismo bili članovi Crkve. Ta podložnost nužna je za spasenje, kako je papa Bonifacije VIII. nezabludivo naučavao u Unam Sanctam:

„Nadalje, izjavljujemo, kažemo i definiramo da je u potpunosti potrebno za spasenje, da svako ljudsko stvorenje bude podložno Rimskom Prvosvećeniku.” [1]

Ta podložnost podrazumijeva iskazivanje pokornosti kada je to potrebno. Pokornost je, u određenom smislu, posljedica te podložnosti ili podčinjenosti.

Pri razmatranju navedenog, moramo razlikovati domaćinsku od zakonodavne ili jurisdikcijske vlasti – te između naredbi i zakona.

• domaćinska vlast daje poglavaru pravo izdavanja naredbi onima koji su mu podređeni (između ostalog). Zapovijedi su usmjerene na dobrobit „domaćinstva” nad kojim se vrši domaćinska vlast.
• zakonodavna ili jurisdikcijska vlast jest ona koja daje poglavaru pravo da tvori zakone nad onima koji su podčinjeni toj vlasti (između ostalog). Zakoni su javni i usmjereni na zajedničko dobro.

Zapovijed autoriteta ili poglavara zahtijeva pokornost podčinjenih.

Prigovor ispravno navodi da nismo obvezni pokoriti se nepravednoj ili zloj zapovijedi. Ne možemo biti obvezani pokoriti se zapovijedi na grijeh, a i drugi čimbenici mogu suspendirati dužnost poslušnosti.

Diskutabilno je može li se tvrditi da Rimski Prvosvećenik ima domaćinsku vlast nad pojedinim katolicima.

Međutim, čak i ako pretpostavimo da ima, sedevakantisti prepoznaju da se razlika između prave i krive poslušnosti primjenjuje čak i na zapovijedi pape, te da bi one teoretski mogle biti zle.

Promotrite tekst o. Damiena Dutertrea iz Rimokatoličkog instituta biskupa Donalda Sanborna:

„Partikularne zapovijedi te osobni postupci pape, nisu predmet posebne pomoći koju je Krist obećao svojoj Crkvi kroz božansku ustanovu papinstva. Ponekad im je moguće pružiti legitiman otpor i denuncirati ih.” [2]

Drugim riječima, ne tvrdimo da je „pokornost papi” u apsolutno svemu kriterij za biti katolikom. „Apsolutno sve” proteže se predaleko.

Stoga je netočno i neopravdano tvrditi da sedevakantisti ne razumiju ispravno pokornost u svezi zapovijedi.

Zapravo, s obzirom na to da je ovaj jasni tekst preuzet iz opsežnog skupa studija koje je provela jedna od prominentnijih sedevakantističkih organizacija u svijetu, nemoguće je održati takvu tvrdnju usprkos tome.

Prema sv. Tomi, zakon je „odredba razuma proglašena za zajedničko dobro od strane onoga tko se brine za zajednicu.” [3] Odredbe koje ne odgovaraju navedenoj definicij jesu „čini nasilja, a ne zakoni.” [4]

Navedeno bi se moglo sažeti tako da nepravedan zakon uopće nije zakon.

Stoga, očito je da nismo obvezni pokoravati se nepravednim zakonima. Kao što sveti Toma uči, „takovi zakoni ne obvezuju savjest”, osim možda u određenim pojedinačnim okolnostima, „kako bi se izbjegli sablazan ili nemir.” [5]

To nije upitno među sedevakantistima.

Stoga, također je netočno i neopravdano tvrditi kako sedevakantisti ne razumiju ispravno pokornost u svezi zakona, promatrano apstraktno i općenito.

Kao što vidjesmo, zapovijedi i zakoni su različiti. Poradi toga pogrešno je pretpostaviti da se sva načela o prvom mogu upotrijebiti kako bi se dokazala tvrdnja o drugom.

Kao što je o. Dutertre kazao, „partikularne zapovijedi te osobni postupci pape, nisu predmet posebne pomoći koju je Krist obećao svojoj Crkvi.” No, postavlja se pitanje glede pretpostavke da se takove točke o zapovijedima mogu primijeniti i na zakone. Za dokazivanje svake takove točke bio bi potreban daljnji argumentirani rad ili izvori.

Prepoznali smo da se na određene zapovijedi Rimskog Prvosvećenika može legitimno oglušiti i pružiti im otpor, te da se u apstraktnom smislu, na nepravedne zakone (stvarno – nezakoni) također može legitimno oglušiti ili im se pružiti otpor.

To se zasigurno može primijeniti na bilo koji građanski zakon. Također se može primjeniti i na partikularne ili neuniverzalne crkvene zakone.

No, to se ne može primijeniti na partikularne slučajeve univerzalnih zakona Crkve.

Učiteljstvo i katolički teolozi uče da su univerzalni zakoni Crkve doista „predmet posebne pomoći koju je Krist obećao svojoj Crkvi.”

Što zapravo znači „univerzalno”? Navedeno se izravno ne dotiče predmetnog prigovora, no Novus Ordo Watch pisao je o tome 2023. godine, pojašnjavajući što se razumijeva pod tom kvalifikacijom.

Navedeno je vrlo standardna ekleziološka teza o kojoj se raspravlja s autoritetima i primjerima ovdje.

Kao što teolog Van Noort piše o takovim univerzalnim zakonima:

„Crkva je nezabludiva u proglašavanju doktrinarnog dekreta kako je iznad naznačeno – i to u tolikoj mjeri da nikada ne može odobriti univerzalni zakon koji bi bio u suprotnosti s vjerom ili moralom ili bi po svojoj prirodi pogodovao povredi duša.

Crkva je obdarena nezabludivošću kako bi mogla čuvati čitavi Kristov nauk te biti svim ljudima pouzdana učiteljica kršćanskog načina života.

No, ako bi Crkva mogla pogriješiti na spomenut način kada bi proglasila zakone za opću disciplinu, više ne bi bila ni vjerna čuvarica objavljene doktrine ni pouzdana učiteljica kršćanskog načina života.

Ne bi bila čuvarica objavljene doktrine jer bi nametanje opakog zakona, u svim praktičnim aspektima, bilo ravno zabluđujućoj definiciji doktrine; svatko bi naravno zaključio kako ono što je Crkva zapovjedila jeste u oprečnosti sa zdravom doktrinom. [Naglasak dodan]

Ne bi bila učiteljica kršćanskog načina života, jer bi svojim zakonima unijela pokvarenost u praksu vjerskog života.

2. Iz službene izjave Crkve, koja je označila ‘najmanje kao: zabludu’ tvrdnju ‘kao da bi Crkva mogla uspostaviti disciplinu koja bi bila opasna, štetna i koja bi pogodovala praznovjerju i materijalizmu.’”

Stoga, pitanje prave ili krive poslušnosti trebalo bi biti nebitno za raspravu između sedevakantista i sedeplenista. To je stoga jer se slažemo.

Da razjasnimo: bez obzira na odgovor glede „pitanja pape”, tradicionalisti se slažu kako su Novus Ordo misa i druge mjere povezane sa Saborsko-sinodalnom crkvom doista štetne i u suprotnosti s vjerom i moralom.

Slažemo se oko razlike između prave i krive poslušnosti te kako je ta razlika relevantna za prvi i praktični odgovor na čitavu saborsko-sinodalnu revoluciju.

Slažemo se da nam nije moguće pokoravati se zlim zapovijedima ili zakonima, bez obzira tko nam ih daje – posebice kada su protiv katoličke vjere.

Slažemo se da nismo obvezni pokoravati se iracionalnim ili nepravednim činima koji imaju naličje zakonâ (iako određene vanjske okolnosti mogu zahtijevati da se podvrgnemo takovim nezakonima iz razloga razboritosti ili mira).

Problemi s takovim zlim zapovijedima ili navodnim zakonima dolaze prije razmatranja statusa postsaborskih pretendenata.

Oni su doista primarni motivacijski razlog za promotriti to pitanje i za donijeti zaključak kako je Sveta Stolica upražnjena. No, razmatranje statusa tih papinskih pretendenata jest razvoj tog inicijalnog, praktičnog odgovora te dolazi nakon njega. Problem je, dakle, konkretno sljedeći:

Može li Crkva proglasiti univerzalne zakone (kao što je nametanje Novus Ordo-a, Zakonika kanonskog prava iz 1983. itd.) koji su štetni ili u suprotnosti s vjerom i moralom?

Mi koji smo zaključili da Lav XIV itd. nisu bili bili pravi pape kažemo „Ne”, temeljem nauka Učiteljstva i odobrenih katoličkih teologa.

Oni koji iznose prigovor kažu „Da”, temeljem pretpostavke da ono što se može reći o zapovijedima, građanskim zakonima i neuniverzalnim crkvenim zakonima može biti primijenjeno i na specifičan slučaj univerzalnih crkvenih zakona. To je pogreška, i ne može se koristiti kao osnova za objašnjenje događaja postsaborske revolucije.

Iz svega navedenog, možemo se vratiti na naše ključne točke:

• nije istina da sedevakantisti imaju pogrešno razumijevanje poslušnosti. Sedevakantisti su jasni po praktičnom pitanju: nije nam moguće pokoravati se onome što je došlo nakon Drugog vatikanskog sabora.
• nije istina da mislimo kako poslušnost, koja se duguje Rimskom Prvosvećeniku kao kriteriju članstva, podrazumijeva ono što se s pravom naziva lažnom poslušnosti zlu.
• naprotiv, slažemo se kako bi se na neke zapovijedi trebalo oglušiti, i da nepravedni zakoni uopće nisu zakoni.
• pitanje dotičnih papinskih pretendenata ne može se razriješiti pozivanjem na krjeposti poput poslušnosti, jer navedeno jest pitanje ekleziologije, Učiteljstva i sekundarnog predmeta nezabludivosti (tj. doktrinarne sigurnosti univerzalnih zakona).

Poradi navedenih razloga – prigovor nije održiv.

Kada bivamo optuženi za „hiperpapalizam” i krivo razumijevanje krjeposti poslušnosti, bilo bi bolje razjasniti ovdje raspravljane razlike, nego iznositi retorički argument koji bi mogao biti krivo shvaćen.

Razlika između prave i krive poslušnosti jest valjana. Problem s upotrebom iste kao interpretativnog ključa za trenutnu situaciju u Crkvi nije toliko u tome što postoje slučajevi u kojima ta razlika prestaje biti valjana, već više u tome što postoje slučajevi u kojima će Božja pomoć spriječiti potrebu za njenom primjenom.

Razlika je prilično suptilna, ali važna. Činjenica da se to očito mora primjeniti na saborsko-sinodalnu revoluciju pokazatelj je gdje leži rješenje, no zapravo mi možemo učiniti nejasnim to rješenje, sugerirajući kako oni koji prepoznaju zlo navedene revolucije trebali biti pokorni zbog navodnih autoriteta koji su je nametnuli.

Rekli smo da prigovor nije održiv. Stoga, nemojmo udahnuti život palom prigovoru govoreći da bi se tradicionalisti koji ne prihvaćaju naše argumente trebali podčiniti zloj saborsko-sinodalnoj revoluciji.

Oni bi to upravo mogli učiniti.

Izvor: https://www.wmreview.org/p/true-and-false-obedience

Bilješke:

[1] Bonifacije VIII, Unam Sancatam, 1302.

[2] o. Damien Dutertre, The Errors Of The „Recognize and Resist” System, 2022. Sada uključeno bez navođenja autora kao Chapter XI na TheThesis.us, dostupno na:
https://web.archive.org/web/20231115094847/https:/thethesis.us/chapter-xi/

[3] Sv. Toma Akvinski, Summa Theologica, II. I q. 90 a. 4

[4] Sv. Toma Akvinski, ST II. I. q. 96 a. 4

[5] Ibid.