Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Često se pretpostavlja kako je disciplina Crkve zabludiva. Abbé Hervé Belmont pokazuje, s mnoštvom autoriteta, kako nam Crkva ne može dati štetne, opasne ili zle zakone i obrede.

Sljedeći tekst je od Abbéa Hervéa Belmonta, preveden od strane WM Reviewa i objavljen [na njihovoj stranici*] s njegovim dopuštenjem.

O. Belmont svećenik je smješten u Saint-Maixant-u u Francuskoj. Zaređen je od strane nadbiskupa Marcela Lefebvrea, te pristaje uz [tezu] znanu kao „Cassiciacum teza”, koju je postavio pokojni biskup Guérard des Lauriers. Njegovi članci i eseji dostupni su na francuskom na Quicumque.com […].

Posljednji dio ovog [članka] sadrži brojne tekstove teologa koji potkrepljuju tvrdnju o. Belmonta. [Njegov odabir teoloških tekstova nadupunjen je nekim dodatnim tekstovima, a također nadodani su i dijelovi tekstova koji nedostaju u izvornom članku na francuskom jeziku*].

Nezabludivost općih disciplinskih zakona (o. Hervé Belmont)

Sveta Katolička crkva prolazi neku vrst poniženja, budući da njezini članovi – vjernici Isusa Krista – prečesto nisu jasni glede nekoliko vrlo važnih stvari:

• njezine prave naravi – ona je mistično Tijelo Isusa Krista;
• njezine trostruke misije – tj. njezine vlasti da poučava, posvećuje i upravlja;
• njezinih osobina – stalnosti, nezabludivosti i vidljivosti.

Stoga, u teškoćama koje prate život Crkve na zemlji, događa se da njezini članovi ponekad (ili često) reagiraju na stvari na smućen ili čak heterodoksan način.

Evo, dakle, nekoliko točaka koje utvrđuju jednu od njezinih osobina – one koju se često zanemaruje, a ipak je teološki sigurna. Crkva posjeduje tu osobinu poradi svog božanskog podrijetla te trajne pomoći koju joj daje Duh Sveti.

Praktična nezabludivost

U uspostavljanju općih disciplinskih zakona, Katolička crkva ne može zabludjeti. Naravno, to je praktična nezabludivost koja jamči da određeni zakon nije ni loš, ni štetan niti tegoban. Drugim riječima, to jamči da onaj tko se pridržava danog zakona, jest na putu vječnog spasenja – barem u pogledu samoga danog zakona.

Ne radi se izravno o pitanju doktrinarne nezabludivosti, iako su time zajamčene i doktrinarne pretpostavke ili posljedice spomenutih zakona.

Ta nezabludivost također ne jamči da je zakon najbolji koji može biti, ali jamči da je zakon sam po sebi dobar.

Ova nezabludivost stoga ne sprječava legitimnu i kompetentnu vlast Crkve da mijenja svoje zakone; a tome ćemo slučaju, biti uvjereni da će novi zakon i dalje biti dobar – čak i ako je prethodni bio bolji.

Učiteljski autoriteti

Budući da se ova istina često krivo razumije, predstavljamo neke tekstove Učiteljstva Crkve koji ju nedvosmisleno naučavaju. Ovi dokumenti pojavljuju se u svim klasičnim teološkim udžbenicima.

„Osuđena tvrdnja br. 78: “…Kao da je Crkva kojom vlada Duh Božji mogla ustanoviti disciplinu koja je ne samo beskorisna i na teret kršćanskoj slobodi za podnijeti, nego koja je čak opasna i štetna i vodi praznovjerju i materijalizmu. [Osuđeno kao:] lažno, nepromišljeno, sablažnjivo, opasno, uvredljivo pobožnim ušima, uvreda prema Crkvi i Duhu Božjem koji je vodi, barem zabluda.”

[papa] Pijo VI., Auctorem Fidei (osuda Sabora u Pistoji). Denzinger 1578; Pontifical Teachings, the Church (Solesmes), br. 122.

„Je li moguće da Crkva, koja je stup i temelj istine a koja neprestano prima od Duha Svetoga nauk sve istine – bude sposobna zapovjediti, popustiti ili dopustiti one stvari koje smjeraju ka propasti duša te sramoti i šteti sakramenta kojeg je ustanovio Krist?

[papa] Grgur XVI., Quo graviora, u Pontifical Teachings, The Church (Solesmes), br. 173.

Naravno, gornje pitanje pape Grgura XVI. je retoričko. Njegov je odgovor odlučno „ne”.

„O tome [predmetu Crkvene uprave] odlučivati ne spada na sud privatnih ljudi koji se često varaju prividom ispravnoga, nego to mora biti podvrgnuto sudu Crkve.

S ovime moraju se složiti svi oni koji žele izbjeći osudu našeg predšasnika Pija VI., koji proglasiše 78. tvrdnju Sabora u Pistoji [navedena iznad] kao onom koja je ‘uvreda prema Crkvi i Duhu Božjem koji je vodi, budući da podvrgava ispitivanju disciplinu koju je uspostavila i odobrila Crkva, kao da bi Crkva [kojom vlada Duh Božji] mogla ustanoviti disciplinu koja je beskorisna i na teret kršćanskoj slobodi za podnijeti.’”

[papa] Lav XIII., Testem benevolentiœ, u Pontifical Teachings, The Church (Solesmes), br. 631.

Ova nezabludivost posebno je zajamčena kada je riječ o liturgiji (tj. sakramentalnim obredima).

„Kan. 13. Tko kaže da se mogu prezirati primljeni i prokušani obredi Katoličke crkve, koji su uobičajeni kod svečanog podjeljivanja sakramenata, ili da ih djelitelji mogu bez grijeha po svojoj volji izostavljati, ili da ih bilo koji crkveni pastir može mijenjati za neke nove, neka bude kažnjen anatemom.”

„Tko kaže da su obredi, odjeća i vanjski znakovi kojima se Katolička crkva služi kod služenja Mise, više poticaji za bezbožnost nego li čini pobožnosti: neka bude kažnjen anatemom.”

Tridentski sabor, Denzinger 856, 945. Drugi kanon dodan od strane WM Reviewa.

Dopuštenja

Još jedno malo pojašnjenje. U svojim općim disciplinskim zakonima, Crkva je nezabludiva ne samo u onome što zapovijeda, već i u onome što dozvoljava. To je ono što papa Grgur XVI. naučava usput, u iznad citiranom tekstu.

Nezabludivost zakona Crkve stoga se ne može poreći ili odbaciti pod ispraznim izgovorom: „Ova praksa (ili ovaj obred) nije obvezan, samo je dozvoljen. Ne postoje jamstva.”

U tome slučaju, potrebno je priznati da je osobi mogući reći, na primjer: „Nije moguće da Crkva odobri poligamiju; praktična nezabludivost samo jamči da ju neće nametnuti…”

Vidimo do kojih odstupanja bi takovi argument mogao dovesti.

Teološki autoriteti

Dom Prosper Guéranger

Institutions Liturgiques

U svezi s kritikom liturgijskih zakona, Dom Guéranger piše:

„U protivnom, nužno bi bilo tvrditi da je Crkva zabludila u svojoj općoj disciplini, a što je krivovjerno.”

(Institutions Liturgiques, svezak II., str. 10 (izd. 1878.))

U istom djelu, piše:

„Disciplina Crkve skup je izvanjski propisa koje je uspostavila Crkva.

Ta disciplina može biti opća, kada njezini propisi proizlaze iz vrhovne vlasti u Crkvi, s namjerom da obvežu sve vjernike, ili barem jednu skupinu vjernika, osim izuzetaka danih ili na koje je pristala vlast koja proglašava danu disciplinu.

To je posebice, kada propisi proizlaze iz lokalne vlasti koja ih proglašava unutar svoje nadležnosti.

Članak katoličkog nauka jest da je Crkva nezabludiva u zakonima iz kojih se sastoji njezina opća diciplina – stoga, nije dopušteno tvrditi, bez da se ne krši pravovjerje, da bi propis koji proizlazi iz vrhovne vlasti Crkve s namjerom da obveže sve vjernike ili barem čitavu skupinu vjernika, mogao sadržavati ili pogodovati zabludi u vjeri ili moralu.

Iz toga slijedi da, osim dužnosti pokornosti u ponašanju, koju opća disciplina nameće svima onima kojima ona ravna, prepoznati nam je ‘doktrinarnu vrijednost’ u crkvenim propisima poput toga.

Praksa Crkve potvrđuje navedeni zaključak. Doista, kada je riječ o donošenju odluka o predmetima vjere, bilo na općim saborima ili u apostolskim presudama, često vidimo da se Crkva temelji na zakonima koje je ona utvrdila za ravnanje kršćanskog društva.

Svaka praksa koja predstavlja točku vjerovanja univerzalno je zaštićena od zablude u Crkvi: dakle, vjerovanje koje je predstavljeno praksom jest pravovjerno, budući da Crkva ne može ispovijedati zabludu, čak niti indirektno, bez gubitka obilježja (oznake) svetosti u doktrini – obilježja koje je ključno za nju sve do konačnog svršetka. […]

Disciplina je stoga, izravno povezana s nezabludivošću Crkve, a to je već objašnjenje njezine velike važnosti u općoj ekonomiji katolicizma.”

(Dom Prosper Guéranger, “Troisième lettre à Mgr l’évêque d’Orléans”, u Institutions liturgiques, second edition, Palmé, 1885, vol. 4, str. 458-459.)

Kardinal Louis Billot

Treatise on The Church of Christ

„Tvrdnja XXII.: Zakonodavna vlast Crkve ima za svoj subjekt predmete koji se tiču vjere i moralâ, te one koji se odnose na disciplinu.

U predmetima vjere i moralâ, obveza crkvenog zakona pridodaje se obvezi božanskog zakona; u predmetima discipline, sve obveze su one crkvenog zakona.

Međutim, nezabludivost je uvijek vezana uz obnašanje vrhovne zakonodavne vlasti, u onoj mjeri u kojoj Crkvu pomaže Bog, tako da ona nikada ne bi ustanovila disciplinu koja bi na bilo koji način bila oprečna pravilu vjere ili evanđeoskoj svetosti.”

(Card. Billot, De Ecclesia Christi, Rim, 1927, svezak I., str. 477)

O. Herrmann CSSR

Institutiones Theologicæ Dogmaticæ:

„Crkva je nezabludiva u svojoj općoj disciplini.

Pod ‘njezinom općom disciplinom’ razumijevaju se njezini zakoni i ustanove koji se odnose na izvanjsku upravu čitave Crkve – na primjer, ono što se tiče izvanjskog štovanja, poput liturgije i rubrika, ili podjeljivanja sakramenata […].

Govori se da je Crkva nezabludiva u svojoj disciplini, ne na način kao da su njezini zakoni nepromjenjivi, jer promjenjive okolnosti često čine zakon prikladnim za ukidanje ili izmjenu zakonâ; niti kao da su njezini disciplinski zakoni uvijek bili najbolji ili najkorisniji… Radije, govori se da je ona nezabludiva u svojoj disciplini u sljedećem smislu: ništa što je oprečno vjeri, ili dobrom moralu, ili što može djelovati na štetu Crkve ili propast [‘prokletstvo’] vjernika – ništa od takovog ne može se naći u njezinim disciplinskim zakonima.

A da je Crkva nezabludiva u svojoj disciplini slijedi iz njezinog poslanja. Poslanje Crkve jest održati vjeru netaknutom, te privoditi ljude k spasenju, učeći ih da obdržavaju sve što je Krist zapovijedio. Ali, ako bi u disciplinskim predmetima ona mogla odrediti, nametnuti ili tolerirati ono što je suprotno vjeri ili moralu, ili što bi bilo na štetu Crkve ili na propast ljudi, tada bi Crkva odstupila od svoga božanskog poslanja – što je nemoguće.

Tridentski sabor to navodi, u Sess. XXII., can. 7.:

‘Tko kaže da su obredi, odjeća i vanjski znakovi kojima se Katolička crkva služi kod služenja Mise, više poticaji za bezbožnost nego li čini pobožnosti: neka bude kažnjen anatemom.’

i [papa] Pijo VI. u Konctituciji Auctorem Fidei, glede 78. tvrdnje [Sabora u] Pistoji:

‘…Kao da je Crkva kojom vlada Duh Božji mogla ustanoviti disciplinu koja je ne samo beskorisna i na teret kršćanskoj slobodi za podnijeti, nego koja je čak opasna i štetna i vodi praznovjerju i materijalizmu. [Osuđeno kao:] lažno, nepromišljeno, sablažnjivo, opasno, uvredljivo pobožnim ušima, itd.’”

(Vlč. Herrmann CSSR, Institutiones Theologicæ Dogmaticæ s osobnim odobrenjem sv. pape Pija X., sv. I., br. 258.)

O. J.-M.-A. Vacant

The Ordinary Magisterium of the Church and its Organs

„Implicitna i nezabludiva učenja redovitog Učiteljstva pružaju nam se univerzalnim praksama Crkve: u liturgijama, u onome što im je zajedničko, te po općim zakonima Crkve. Svi čini u skladu s tim praksama, liturgijama ili zakonima odobravaju čuvari nezabludivosti; stoga, oni ne mogu bi zli, niti nas mogu odvratiti od spasenja. Kad god, dakle, ti čini očito impliciraju istinitost neke doktrine, postoji implicitna tvrdnja Crkve o toj doktrini. […]

Univerzalni običaji Crkve koji imaju konačnu svrhu (poput obreda sakramenata ili svete Žrtve) na drugi način očituju nezabludivu vjeru Crkve. Crkva ih upotrebljava samo zato što vjeruje u njihovu učinkovitost. Potrebno je priznati, na primjer, kako Crkva drži kako su materija i forma (oblik) koji se upotrebljavaju u podjeljivanju različitih sakramenata, sposobni polučiti različne svoje učinke, te da u tom pogledu ona ne griješi.”

(Le magisterium ordinaire de l’Église et ses organes, J.-M.-A. Vacant, 1887.)

Vlč. E. Dublanchy

‘Church’

Dictionnaire Théologie Catholique

[Uzeli] smo si slobodu da popunimo trotočja u orginalnom članku o. Belmonta – što je naznačeno uglatim zagradama.

„Nezabludivost Crkve mora se prošiti i na svaki dogmatski ili moralni nauk praktično uključen u ono što je osuđeno, odobreno ili dopušteno općom disciplinom Crkve, [bilo da ta disciplina proizlazi iz pozitivnog nauka čitave Crkve ili iz običaja koji je usvojila ili odobrila sveopća Crkva.

Na primjer:

• dopuštenost štovanja svetaca ukoliko je ono zapovijedano ili dozvoljeno;
• legitimnost i izvrsnost redovničkih redova odobrenih od Crkve;
• božansko ustanovljenje i nadnaravna učinkovitost sakramenata;
• čije je podjeljivanje regulirano crkvenim obredom;
• božanska učinkovitost žrtve Mise, kako proizlazi iz odobrene liturgije i zakona ili običaja odobrenih od Crkve;
• mnoga druga učenja koja proizlaze iz liturgijskih praksi sveopće Crkve.]

a) navedeno je stroga posljedica novozavjetnog učenja. Nezabludivost koju je Isus zajamčio svojoj Crkvi, prema tekstu Mateja (28,20), primjenjujući navedeno na svako učenje koje stvarno i učinkovito daje crkveno Učiteljstvo, mora se jednako primjenjivati na svako učenje nužno uključeno u zakone, prakse ili običaje koje je uspostavila, odobrila ili dozvolila sveopća Crkva – to praktično ili neizravno učenje koje, posebno za autoritet koji je sam po sebi nezabludiv, jednako je stvarno i učinkovito kao i izravno doktrinalno učenje.

[b) na navedeno ukazuje i stalno svjedočanstvo kršćanske predaje (tradicije). U svim razdobljima crkvene povijesti, crkveni Oci, crkveni pisci i teolozi, pa čak i pape i sabori, često su izvodili dokaze iz sveopće prakse, koji su oduvijek smatrani izlaganjima u korist osporavane doktrine.

Biti će dostatno da se ukratko podsjetimo na neke od glavnih činjenica ili dokumenata koji su već spomenuti:

• papa sveti Stjepan, sredinom trećeg stoljeća, oslanjajući se na opću praksu Crkve, nije ponavljao krštenje koje su podijelili krivovjerci, što je barem bila implicitna potvrda valjanosti krštenja koje su oni podijelili;
• sveti Augustin također dokazaše vrijednost krštenja [podjeljenog od] krivovjeraca prema drevnom običaju Crkve, koja nije iznova krstila one, koji se iz krivovjerja povratiše u Katoličku crkvu, […] ili dokazujući sveopćom činjenicom podjeljivanja krštenja čak i dojenčadi, dogmu o istočnom (izvornom) grijehu, koji kalja duše sve Adamove djece, istovremeno s korisnošću krštenja koje se podjeljuje prije dobi razuma […];
• sv. Ivan Damašćanski oslanjajući se barem djelomično na stalni običaj Crkve kako bi ozakonio kult svetaca i njihovih slika, […]; što bješe argument koji je također upotrijebio Drugi ekumenski sabor u Niceji 787. godine;
• sv. Toma, u trinaestom stoljeću, pokazujući učinkovitost molitve za vjerne mrtve stalnim običajem Crkve da se moli za njih, […] i zakonitošću zazivanja svetaca stalnim običajem Crkve da se utječe njihovim molitvama […];
• Sabor u Konstanzu i Martin V. 1515. godine, oslanjajući se na crkveni običaj da laici primaju svetu Pričest samo pod prilikama kruha, ukorili su one koji su osuđivali taj običaj, te naredili da oni koji tvrdoglavo budu tvrdili suprotno, kazne se poput krivovjeraca […];
• Tridentski sabor koji dugotrajnim običajem Crkve dokazuje autentičnost Vulgate […]; i isti Sabor dokazujući, kroz stalnu praksu Crkve, zakonitost kulta klanjanja ili latrije, koji se iskazuje svetoj Euharistiji stalnom praksom Crkve; te štovanja svetaca i njihovih slika sveopćom praksom od najranijih vremena kršćanstva […].

A od šesnaestog stoljeća, brojne su eksplicitne izjave teologa koji tvrde da Crkva u tim predmetima ima doktrinarnu nezabludivost, kao što smo već naznačili.”]

(Dublanchy, “Church”, Dictionary of Catholic Theology, redci 2197-8. Dodatni redci u uglatim zagradama pruženi su iz izvora i prevedeni su od strane The WM Reviewa.)

Serapio de Iragui, OFMCap i Francisco Xaverio Abarzuza, OFMCap

Manuale theologiæ dogmaticæ

Dodano s drugog mjesta iz članka o. Belmonta:

„Uredbe takove vrste sveopći su zakoni kojima se uređuje čovjekov kršćanski život i bogoslužje. Iako ovlast donošenja takovih zakona pripada jurisdikcijskoj vlasti, vlast Učiteljstva obuhvaćena je na poseban način utoliko što u tim zakonima ne može biti ničega što se protivi naravnom ili pozitivnom [božanskom] zakonu. U tom smislu potvrđujemo da je sud Crkve nezabludiv.

Međutim, ne tvrdimo da su crkveni zakoni uvijek nužno najrazboritiji od svih mogućih zakona, niti da su nepromjenjivi i neopipljivi; doista, ovisno o okolnostima, mogu postojati različiti zakoni – možemo promotriti različite varijacije u kanonskom i liturgijskom pravu, posebice pod Pijom XII.

(Iragui-Abarzuza, Manuale theologiæ dogmaticæ, Vol. I., Madrid, 1959., str. 453)

O. Sixto Cartechini SJ

De Valore Notarum Theologicarum

On the Ordinary Magisterium and implicit doctrine

Sljedeći tekst dodan je od strane The WM Reviewa, te nije prisutan u izvornom članku o. Belmonta. Tekst pokazuje da sama liturgija ne može biti štetna ili protivna vjeri Crkve, te kako se navedeno može koristiti za dokazivanje katoličke doktrine.

„1. Crkva vrši svoje redovno Učiteljstvo ne samo kada izričito proglašava doktrinu koju treba prihvatiti [katoličkom] vjerom, već i kroz doktrinu implicitno sadržanu u njezinoj praksi – to jest, u samom životu Crkve.

Zapravo, božanski nauk, koji je Crkvi priopćen Božjom Riječju ili pologom vjere, može biti prenošen pisanom predajom, usmenom predajom, a također i praktičnom predajom.

Prijenos koji se odvija putem prakse uvijek pretpostavlja neku drugu eksplicitnu doktrinu, prenesenu pisanim putem ili propovijedanjem, nakon čega je praksa oblikovana. Jer moralni, asketski i liturgijski život vjernika ima vrijednost predaje (tradicije) ukoliko je utemeljen na nekoj doktrini. Stoga, svaka kršćanska praksa koja pripada tradiciji, vezana je uz neku doktrinu, koja se, ako ništa drugo, sastoji u sljedećem: takova praksa nužna je za vječno spasenje ili je naznačena u Objavi. I naš Gospodin, također, poučavao je primjerom koji nema potrebe za eksplicitnim riječima, na primjer, svojim stavom prema svojoj majci, sam po sebi je rječit te pokazuje Gospinu svetost.

Moramo, dakle, primijetiti da kada govorimo o praksi Crkve, prvenstveno mislimo na djelovanje crkvene hijerarhije, koja usmjerava praksu vjernika.

2. Dakle, u pogledu liturgije, iako osobi nije moguće tvrditi, kao što to modernisti tvrde, da ona [liturgija] stvara dogme, ipak – upravo zato što liturgija odražava vjeru Crkve – ona je dokaz mnogih dogmi, a time i mnogih istina koje su teološki sigurne.

Nema sumnje da Crkva, načinom na koji moli i hvali Gospodina, izražava ono što vjeruje, kako vjeruje i na temelju kojih koncepata javno časti Boga. I premda nije proturječno što Crkva ponekad, u stvarima od male važnosti, u drevnim molitvama tolerira neke izraze koji nisu sasvim precizni, ona ipak ne može dopustiti da se u liturgiji, u njezino ime, koriste oblici izražavanja koji su suprotni njezinim vjerovanjima i uvjerenjima.

Sljedeće predmete i njihove posljedice moguće je dokazati iz liturgije:

• dogma o Presvetom Trojstvu: predslovlje Mise na blagdan Presvetog Trojstva i čitava služba mogu se smatrati mali teološkim traktatom;
• božanstvo Utjelovljene Riječi, nasuprot arijevcima i socinijevcima, vidljivo u brojnim blagdanima i službama;
• božanstvo Duha Svetoga, protiv makedonijanaca;
• Kristovo čovještvo: u svim blagdanima, počevši od Božića pa sve do Uzašašća;
• djevičanstvo Gospe prije rođenja, tijekom i nakon rođenja može se dokazati istim časoslovom Rođenja Gospodinova;
• primat svetog Petra, uključujući čak i primat jurisdikcije, te primat Rimskog Prvosvećenika;
• inferiornost jednostavnih (simplex) svećenika spram biskupa, što je jasno iz teksta Rimskog pontifikala;
• liturgijom se može opovrgnuti pelagijansko i polupelagijansko krivovjerje. Pelagijevci tvrde da milost nije potrebna ili da je potrebna samo da bi ispravno djelovanje bilo lakše; polupelagijevci, s druge strane, tvrde da milost nije potrebna za početak vjerovanja i za ustrajnost; dok Zborne molitve, koje Crkva koristi u liturgiji, dokazuju suprotno.
• dogma o istočnom (izvornom) grijehu;
• dogma o Euharistiji: služba svetkovine Tijelova, koju je sastavio sveti Toma, bila bi dovoljna da to dokaže; klanjanje Hostiji predstavlja dogmu stvarne prisutnosti;
• dogma o Čistilištu;
• dogma o kultu i zazivanju svetaca;
• dogma o nužnosti i integritetu sakramentalne ispovijedi, implicitno je sadržana u praksi rane Crkve;
• dogma o Uznesenju u samom imenu tog blagdana, što je sada definirana dogma.

3. U pogledu pravnog (juridičnog) života Crkve, treba reći da opći sabori i papa ne mogu donositi zakone čije bi obdržavanje bilo grešno.

Jer Krist je dao Crkvi vlast jurisdikcije da vodi ljude u život vječni; no, ako bi Crkva u svojim zakonima zapovijedala ili usmjeravala ljude na smrtni grijeh, ona bi obvezala ljude da izgube život vječni. S druge strane, čak ni Bog ne može osloboditi [ljude] od naravnog zakona. Stoga, Crkva ne može definirati da ono što je ispravno bude zlo, niti što je zlo da bude ispravno, te ne može odobriti ono što je protivno Evanđelju ili razumu.

4. Stoga, u Zakoniku kanonskog prava ne može biti ničega što se na bilo koji način protivi pravilima vjere ili svetosti Evanđelja, budući da crkveno zakonodavstvo nužno mora ovisiti o objavljenim moralnim načelima, koje Crkva ima zadaću tumačiti i primjenjivati na sve vjernike.

Doista, budući da Crkva kroz Zakonik naučava određene praktične i spekulativne istine sadržane u pokladu Objave, a koje pojašnjava i predlaže na obvezatan način, ne može se poreći da su određena pitanja jasno izražena.

Štoviše, u Zakoniku postoje neke predmeti koje možemo nazvati dogmatskim činjenicama, budući da Crkva u posebnim okolnostima određuje određene običaje, koji su u božanskom ili naravnom zakonu proglašeni samo općenito – na primjer, odredba o [načinu] pristupanja svetoj Pričesti.

Konačno, u Zakoniku Crkva također izvori manje-više nužne zaključke iz objavljenih istina, te ih nameće. Stoga, kad god Zakonik predlaže neku doktrinu glede vjere i moralâ kao osnov svojih odredbi, tu doktrinu treba smatrati nezabludivo naučavanom od strane redovnog Učiteljstva.”

(Izvorni tekst preveden s talijanske verzije, uspoređen i prilagođen u svjetlu latinske verzije koju je objavio Tradibooks.)

Izvor: https://www.wmreview.org/p/is-the-church-infallible-in-her-discipline