Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].
Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.
Mnogi [tradicionalni] katolici tvrde da “saborska crkva” nije identična Rimokatoličkoj crkvi.
Prema [izjavi] nadbiskupa Marcela Lefebvrea iz 1976. godine, izraz „saborska crkva” izmislio je kardinal Benelli iz Vatikana:
„Stoga, čini se nemogućim pristupiti osnovnom problemu, a to jest suglasja Saborske crkve, kako ju Nj.E. mons. Benelli naziva u svom posljednjem pismu, i Katoličke crkve. Neka ne bude zabune – ne radi se o razlikovanju između mons. Lefebvrea i pape Pavla VI. Radi se o pitanju radikalne nekompatibilnosti između Katoličke crkve i Saborske crkve, pri čemu je misa Pavla VI. simbol i program Saborske crkve.” [1]
Zapravo, Lefebvre nije bio u pravu u glede podrijetla izraza „saborska crkva” – prvi ga je put upotrijebio sam Pavao VI. u obraćanju laicima 1966. godine, kada je rekao:
„Jer nije stvar samo u pukom prikupljanju i širenju saborskih učenja, već u preobrazbi sebe u sliku saborske crkve.” [2]
[…] U dokumentu „Rimski biskup” iz 2024. godine koji je objavio Dikasterij za promicanje jedinstva kršćana, „kardinal” Koch upotrijebio je navedeni izraz […].
Iz novog dokumenta „Rimski biskup”, od tzv. Dikasterija za promicanje jedinstva kršćana, 2024.
U svakom slučaju, tvrdnja da je Saborsko/sinodalna crkva različna od Katoličke crkve čini se neshvatljivom mnogim dobronamjernim osobama koje jednostavno žele biti katolici. Uostalom, svi znamo da Saborsko/sinodalna crkva ima manje-više uvjerljivu prima facie tvrdnju da je ona Rimokatolička crkva:
- na čelu nje je čovjek koji tvrdi da je rimski prvosvećenik, sa sjedištem u Rimu;
- njezini predstavnici okupiraju razne nekada katoličke građevine;
- njezini čak i najskandalozniji nekatolički službenici čini se da imaju neku vrstu materijalne sukcesije apostola;
- zadržala je neke aspekte katoličke vjere i religije.
Sve ove točke mogu se sažeti tvrdnjom da Saborsko/sinodalna crkva jest zadržala osjećaj vidljivosti, a upravo se na tu vidljivost njezini branitelji najčešće pozivaju.
No, oni koji se pozivaju na tu navodnu vidljivost kako bi inzistirali na tome da je Saborsko/sinodalna crkva Rimokatolička crkva, motivirani su naravnim razmatranjima i propuštaju ono što je najvažnije.
To razmatranje jest naturalističko jer tretira Crkvu Kristovu kao društvo nalik svakom drugom (npr. nogometni klub, politička stranka ili čak vjerski red), iako je njezino nominalno ili pravno postojanje božanski zajamčeno.
Vidljivost Crkve ne može se grubo svesti na razinu nečeg poput nogometnog kluba ili bilo koje druge čisto ljudske grupacije, kao što se niti njezina indefektibilnost ne može grubo svesti na čisto kontinuirano postojanje.
Prava doktrina tvrdi da je Crkva također jasno vidljiva kao istinska Crkva Kristova, s istim ustrojem i obilježjima kojima ju je obdario njezin Utemeljitelj. To znači da će ona takova indefektibilno i trajno ostati takvom. [3]
No, Saborsko/sinodalna crkva nije jasno vidljiva kao Rimokatolička crkva jer nedostaju joj takova obilježja.
Pogledajmo zašto je tomu tako.
Diskontinuitet Saborsko/sinodalne crkve
Nedostatak takovih obilježja koja su nužna Katoličkoj crkvi, ključni su razlog zašto tvrdimo da Saborsko/sinodalna crkva nije Katolička crkva.
Ako oblik manjka četiri stranice, tada mu nedostaje obilježje potrebno za kvadrat; a poradi tog nedostatka znamo da taj oblik nije kvadrat.
Primijenjeno na Saborsko/sinodalnu crkvu:
- očito joj nedostaje nužno obilježje jedinstva, posebice u vjeri
- pod okriljem Saborsko/sinodalne crkve prakticira se više različitih vjera i religija
- veliki postotci njezinih sljedbenika otvoreno odbacuju ono što znaju da je nauk Crkve
- odbacila je glavno sredstvo kojim se oznaka svetosti očituje svijetu, i stoga ne može se vidjeti da posjeduje nužno obilježje svetosti
- ublažavanje općepoznatih strogih postupaka kanonizacije i beatifikacije, koje kao takve priznaje čak i sekularni svijet
- ublažavanje prethodno visokih standarda koji su se držali „institutima savršenstva” (tj. stanje sekularnog svećenstva i vjerskog života) i prateća moralna degradacija
- odrekla se nužnog svojstva katoliciteta
- odbacujući evangelizaciju pod imenom „prozelitizam”
- izjavom da nisu svi ljudi obvezni ući u Crkvu, tj. u Balamandskoj deklaraciji o istočnim raskolnicima i raznim drugim dokumentima koji se odnose na Židove i Stari zavjet
- nedostaje joj ključni aspekt nužnog svojstva apostoliciteta, kao rezultat toga što se njezina „apostolska hijerarhija” uvelike udaljila od integriteta apostolske vjere.
Dakle, gledano „simpliciter”, ne može se tvrditi da je Saborsko/sinodalna crkva identična živućoj Rimokatoličkoj crkvi.
Kontinuitet Rimokatoličke crkve
Međutim, ova živa Crkva ostaje upravo ondje gdje oduvijek bješe, iako zasjenjena onima koji ju napustiše.
Ona ostaje, kako je naučavao Pijo XII., tijelo onih „koji su primili kupelj preporođenja i ispovijedaju pravu vjeru, te se nisu po nesreći odcijepili od cjeline Tijela, niti ih je zakonita vlast isključila zbog preteških prekršaja.” [4]
Barem u zapadnom svijetu, navedeno tijelo ljudi jest tijelo tradicionalista, uz poneke konzervativce tu i tamo koji ostaju materijalno isprepleteni sa strukturom Novus Ordo-a.
To tijelo osoba pokazuje obilježje jedinstva, čak i ako su materijalno podijeljeni na načine slične Velikom zapadnom raskolu, oni ostaju vidljivo ujedinjeni u svom ispovijedanju katoličke vjere, unatoč razlikama glede prijepornih pitanja ili doktrinalnih predmeta koji nisu „pitanja vjere”.
To tijelo osoba pokazuje obilježje svetosti u „uzročnoj svetosti” sakramenata, doktrine i discipline koji se odlučno upotrebljavaju. Također, ono pokazuje barem redovnu osobnu svetost kroz ta sredstva, te kroz kontinuitet i ozbiljnu upotrebu instituta savršenstva.[5]
Navedeno tijelo osoba pokazuje obilježje katoliciteta po tome što su razašireni po čitavom svijetu (kao što može pokazati bilo koji direktorij tradicionalnih Misa) i obično vrlo jasno govore da je Crkva za sve ljude.
Navedeno tijelo osoba pokazuje obilježje apostoliciteta u smislu da povijest i druge oznake pokazuju da je apostolskog podrijetla i doktrine. [6] Iako je apostolicitet u nasljeđu teže dokazati, navedeno tijelo osoba ne sadrži apsolutno nikakve uljeze među apostolskom sukcesijom, jer [tradicionalni] biskupi suglasni su da su oni „tek sakramentalni biskupi” ili biskupi u pomoćnom smislu.
Slično tome, krjepošću toga što su katolici, ostaju ujedinjeni i u zajedništvu sa svim istinskim nasljednicima apostola koji su u svijetu, kao i sa svim ostalim katolicima drugdje na svijetu. Doista, teško je vidjeti što jest, ako išta jest, ostalo od nasljednika apostola latinskog obreda nakon što su mnogi nestali u krivovjerju i lažnoj religiji, kao i od nekolicine njih istočnog obreda. No, to je posvema drugačije spram postuliranja univerzalne negacije, i tvrdnje da je cjelokupna crkvena hijerarhija potpuno nestala.
Ukratko, lokaciju Rimokatoličke crkve nešto je teže provjeriti nego što je to bilo prije jednog stoljeća; no, to je sama narav zasjenjenja ili pomrčine.
Kao takva, Rimokatolička crkva i dalje postoji, vidljiva, s onim netaknutim nužnim obilježjima. Unatoč svim problemima i nejasnoćama nema potrebe niti razloga zaključiti da je Saborsko/sinodalna crkve Rimokatolička crkva.
Često nam se govori da su oni koji odbacuju tu Saborsko/sinodalnu crkvu poput onih koji neprepoznaše Gospodina u poniženjima njegove Muke, pa ga stoga ili odbaciše sa Židovima ili pobjegoše s apostolima.
To ne može biti dalje od istine.
Kao što ćemo vidjeti u dogledno vrijeme, oni koji inzistiraju na tome da je Saborska/sinodalna crkva Crkva Kristova, nalik su učenicima koji nisu mogli shvatiti da Gospodin bješe negdje drugdje osim ondje, kamo bi ih njihova naravna očekivanja usmjeravala – i stoga ne prepoznaše ga u Njegovu uskrsnuću.
Izvor: https://www.wmreview.org/p/the-conciliar-synodal-church-is-not
Bilješke:
[1] bilješka od 12. srpnja, 1976. upućena Agence France – Presse
[2] Pavao VI, Govor članovima Stalnog odbora Međunarodnih kongresa za apostolat laika, 8. ožujka 1966., dodano podcrtavanje. Prijevod preuzet iz The Messenger, 18. ožujka, 1966., st. 3
[3] Salaverri, br. 1123
[4] Mystici Corporis, br. 22
[5] E.G. Berry 86.
[6] Berry 77