Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Rimski Prvosvećenik i jurisdikcija

Tijekom povijesti teolozi su raspravljali [o pitanju] da li biskupi primaju jurisdikciju neposredno od Boga – npr. kroz biskupsko posvećenje – ili izravno od Rimskog Prvosvećenika, posredovanje preko njega.

Potonje mišljenje je uobičajeno, te se spominje u nekoliko dokumenata učiteljstva [pape] Pija XII. U svojoj enciklici Mystici Corporis Christi naučavao je sljedeće:

„Stoga, ne samo da treba crkvene Predstojnike (biskupe) smatrati odličnim udovima opće Crkve, budući da su na posve poseban način vezani s božanskom Glavom čitavoga Tijela, te se zato s pravom nazivaju ‘prvim dijelovima Gospodinovih udova’ (sv. Grgur Veliki, Ćudoredne pouke o Jobu, XIV, 35, 43; PL LXV, 1062), nego su oni, svaki pojedini u svojoj vlastitoj Biskupiji i pravi Pastiri, koji u Kristovo ime pasu i upravljaju svaki svoje povjereno stado (usp. I. vatikanski sabor, Konstitucija o Crkvi, gl. 3); ali u tome nisu potpuno neovisni, nego stoje pod dužnom vlašću Rimskog Biskupa (Pape), premda je njihova jurisdikcijska vlast redovna, podijeljena im izravno od istoga Vrhovnog Svećenika (Pape). Radi toga ih puk mora poštivati, jer su po Božjoj odredbi nasljednici Apostolâ (usp. Zakonik crkvenoga prava, kan. 329, 1); i većma negoli za svjetska pa i najviše upravnike, vrijedi za Biskupe ona riječ: ‘Nemojte dirati u moje Pomazanike!’ (1Ljet 16, 22; Ps 104, 15), jer oni su urešeni pomazanjem Duha Svetoga.” [1] (Naglasak dodan)

Pijo XII. također je naučavao isto u enciklici Ad Sinarum Gentem [2] i Ad Apostolorum Principis. [3]

Mnogi teolozi, uključujući Ottavianija i Van Noorta, smatraju kako je [papa] Pijo XII. riješio tu stoljećima dugu teološku raspravu o izvoru biskupske jurisdikcije. [4]

Drugi, iako pišući nakon [izdanja] Mystici Corporis Christi, čine se manje sigurnima u navedeno – čak i unatoč tomu što podržavaju izraženu doktrinu, smatraju je sigurnom samoj po sebi, te pobijajući druga objašnjenja.

Primjera radi, Salaverri (s imprimaturom iz 1955. godine) jednostavno o tezi koju je naučavao Pijo XII. govori: „Smatramo da njegovom mišljenju treba dati prednost.” [5]

Nadalje, 1955. godine (a tako i nakon [izdanja] Mystici Corporis Christi i ad Sinarum Gentem) teolog Berry pisao je:

„Budući da je episkopat božanska ustanova, biskupi primaju vlast jurisdikcije od Krista; no, dolazi li ta vlast izravno od Krista ili posredstvom Rimskog Prvosvećenika, sporno je pitanje.” [6]

Niti Berry ni njegovi biskupijski cenzori čini se da ne vjeruju kako je Pijo XII. želio pitanje riješiti na potpuno definitivan način. Trebali bismo to imati na umu kada neki pokušavaju upotrijebiti ovaj prigovor kako bi na indirektan način isključili produljenu upražnjenost [Svete Stolice].

Međutim, sam Berry pojašnjava zašto „mišljenje da se jurisdikcija podjeljuje biskupskim posvećenjem” jest „neodrživo”. [7] Oni koji su zainteresirani za suvremenu raspravu o tome, neka promotre analizu o. Damiena Dutertrea u djelu „On Collegiality.” [8]

[Prihvaćamo*] Berryjevu izjavu te se [držimo*] tvrdnje da je Rimski Prvosvećenik izvor redovne jurisdikcije. Također, [ne smatramo*] da bismo trebali pokušavati objasniti našu trenutnu krizu „manje uobičajenim” ili mišljenjima manjine, ili onim [mišljenjima] koja su manje sigurna od drugih. Kao takav, prigovor temeljen na toj uobičajenoj i sigurnijoj tvrdnji ne smije se izbjegavati predlaganjem zamisli manjine ili novinâ. Namjesto toga, potrebno je suočiti se s njim i odgovoriti na nj.

Međutim, čak i tvrdnja koju je naučavao [papa] Pijo XII. ima aspekte koji ostaju otvoreni za raspravu. Berry na drugom mjestu piše:

„Vlast Rimskog Prvosvećenika da postavlja biskupe za sve dijelove Crkve može se vršiti izravno osobnim imenovanjima ili neizravno, delegiranjem drugih, bilo zakonom ili odobrenim običajem da biraju osobe u biskupsku službu.

Prva metoda se danas općenito upotrebljava, barem u Zapadnoj Crkvi; druga je bila uobičajena u ranijim vremenima, te se donekle prakticira čak i danas. […]

Budući da jurisdikcija ne dolazi primanjem redova, mora ju podijeliti Rimski Prvosvećenik imenovanjem na biskupsku službu; no, i dalje ostaje pitanje određuje li on jednostavno osobu kojoj sam Krist podjeluje jurisdikciju. O tom pitanju raspravljalo se na Tridentskom saboru, ali nije donesena nikakva odluka, vjerojatno zato što nema praktične važnosti.” [9]

Navedeno pitanje možda nije imalo praktične važnosti u Berryjevo vrijeme, ali dotiče se predmetâ koji su nam danas važni.

Glavno pitanje s kojim se suočavamo jest sljedeće: što točno znači kada je Pijo XII. rekao da „jurisdikcija prelazi na biskupe samo preko Rimskog Prvosvećenika”? [10]

Primjetimo da postavljanje ovog pitanja pretpostavlja da biskupsko posvećenje nije izvor jurisdikcije – čak ni jurisdikcije koja je nedostupna sve dok je Rimski Prvosvećenik ne dodijeli određenoj crkvi.

Promotrimo detaljnije neke aspekte navedenog.

Osobna imenovanja

Neki suvremeni pisci razumiju doktrinu koju je izrazio [papa] Pijo XII. na način kao da dijecezanske biskupe mora osobno imenovati Rimski Prvosvećenik, te im izričito dati vlast jurisdikcije. Čini se jasnim kako je navedeno pogreška – a mons. Joseph Clifford Fenton to ističe. [11]

Drugi pak smatraju da jurisdikcija teče poput rijeke iz izvora, tako da kada se izvor ukloni, uklanja se i vlast. Naravno, kako tvrdi Van Noort, „papa može umanjiti, povećati, ograničiti ili čak potpuno oduzeti jurisdikciju biskupu” – ali navedeno ne opravdava tu sliku. [12] Nadalje, redovna jurisdikcija biskupa ostaje, čak i tijekom papinskog interregnuma, u odsutnosti izvora jurisdikcije – te stoga takva slika ne može biti korisna u razumijevanju odnosnog predmeta.

Konačno, neki čak razumiju navedenu doktrinu kao da su dijecezanski biskupi samo delegati Rimskog Prvosvećenika.

Sva ta shvaćanja postavljaju probleme za razlikovanje između redovne i delegirane jurisdikcije, definicije službe, te ustaljene teologije o konstituciji Crkve.

Vrste jurisdikcije

Prvo, kao što već vidjesmo, kanon 197. Zakonika kanonskog prava (1917.) razlikuje jurisdikciju koja je redovna (spojena sa službom) te onu koja je delegirana (samo data osobi).

Podsjećamo, služba je definirana na sljedeći način:

„ Kanon 145.

§1. […] u strogom je smislu zvanje odredbom bilo božanskom bilo crkvenom stalno osnovano, koje treba da bude podjeljivano po propisima kanona i koje sobom donosi barem neki udio u crkvenoj vlasti bilo bogoslužnoj bilo poglavarskoj.”

Kanon 197. §2. razlikuje dvije vrste redovne jurisdikcije. Prvo, postoji ona koje je „vlastita” („vrši ju onaj koji ju posjeduje u svoje vlastito ime” [13]); zatim, postoji ona koja je „namjesnička” („vrši se u ime drugoga” [14]).

Namjesnička redovna jurisdikcija može se činiti sličnom delegiranoj jurisdikciji, ali se razlikuje po tome što je zakonom spojena sa službom (kako je iznad definirano) – čak i ako se jurisdikcija spojena uz tu službu vrši u ime druge osobe.

Što se događa ako izgubimo iz vida razlike između navedenih vrsta jurisdikcije – posebice u odnosu na redovnu jurisdikciju dijecezanskih biskupa, nasljednika apostola?

Jesu li dijecezanski biskupi samo delegati Pape?

Kanon 329. navodi sljedeće:

„Kanon 329.

§1. Biskupi su nasljednici Apostola i po božanskoj su uredbi postavljeni nad pojedine crkve s kojima upravljaju redovnom vlašću u podčinjenosti Rimskom Prvosvećeniku.” [15] (Naglasak dodan)

Izraz u kanonu 329. ponekad se prevodi „po božanskom pravu.”

Kao što je prethodno spomenuto, razlog zašto su rezidencijalni biskupi nasljednici apostola jest taj, što oni nasljeđuju redovnu pastoralnu službu apostola – to jest, poslanje poučavati, upravljati i posvećivati.

Te ovlasti, spojene s pastoralnom službom, razlikuju se od izvanrednih ovlasti i darova udijeljenih apostolima na osobnoj osnovi – a koji uključivaše „univerzalnu jurisdikciju” (iako i dalje podložnu svetom Petru) te osobnu nezabludivost. [16]

Opće je mišljenje da, prema Salaverrijevim riječima, vlast „svećeništva” dolazi od biskupskog posvećenja – ali da vlast poučavanja i upravljanja dolazi „od redovne jurisdikcije”. [17] Salaverri definirajući pojmove relevantne za ove dvije vlasti pastoralne službe, jasno daje do znanja da se „jurisdikcija” odnosi na redovnu jurisdikciju, a posebno na onu koja je vlastita:

„Onaj koji primi službu te ju vrši u odnosu na ljude kao nešto vlastito njemu, a ne kao zamjenu mjesta ili službe neke druge osobe.” [18]

Nastavlja:

„Vlast biskupa nije pak delegirana, izvanredna ili namjesnička koja bi dolazila od neke druge osobe, iako je to vlast biskupa ‘podčinjena pod dužnu vlast Rimskog Prvosvećenika’, koji ne u svoje ime, ‘već u ime Kristovo hrani i upravlja svojim stadom’.” [19] (Naglasak dodan)

Van Noort pojašnjava dalje:

„Govori se kako biskupi posjeduju tu redovnu vlast po božanskom pravu, budući da njihovu službu nije uspostavila Crkva već Bog. Jer sam Bog – Krist ili Duh Sveti – odredio je da u redovnim okolnostima pojedinim crkvama trebaju upravljati njihovi vlastiti biskupi.” [20]

Nastavlja:

„Čak ni papa ne može dokinuti tu službu odredbom, na primjer, da apostolski vikari univerzalno predsjedavaju pojedinim crkvama, ili da skupine biskupa preuzmu navedenu službu.” [21]

Dom Charles Augustine daje sličan komentar u svojoj raspravi o namjesničkoj vlasti:

„Pretpostaviti da biskup ima samo namjesničku vlast, izvedenu od pape, čiji on jest namjesnik, uvrijedilo bi božansku ustanovu Crkve.” [22]

Poradi navedenih razloga jasno je: dijecezanski biskupi (koji su nasljednici apostola u relevantnom smislu) nipošto nisu tek delegati Rimskog Prvosvećenika. To je stoga, jer iako primaju redovnu jurisdikciju izravno od njega, mogu je vršiti samo u podčinjenosti njemu, a on im tu jurisdikciju može oduzeti.

Razumijevanje naravi tih odnosa između Pape, dijecezanskog biskupa, crkvene službe i redovne jurisdikcije, trebalo bi započeti rasvjetljivati kako i zašto apostolska sukcesija i jurisdikcija mogu biti nastavljeni, čak i tijekom duljeg upražnjenja Svete Stolice.

Daljnja pitanja

Pošto smo u prethodnom članku raspravljali o naravi jurisdikcije i službi, sažmimo što smo u ovom članku promotrili:

• rezidencijalni biskupi primaju redovnu jurisdikciju izravno od Rimskog Prvosvećenika;
• međutim, oni nisu tek njegovi delegati;
• umjesto toga, redovna jurisdikcija jest ona koja je zakonom spojena sa službom, te je „vlastita” rezidencijalnom biskupu, budući da je „vrši onaj koji ju posjeduje u vlastito ime” – iako u ime Krista, te u podčinjenosti Papi;
• navedni biskupi stoga su ovlašteni vršiti punu pastoralnu službu apostola, te su stoga njihovi nasljednici u relevantnom smislu apostolske sukcesije.

Kao što smo vidjeli u prethodnim člancima, navedeni biskupi su neizostavan dio konstitucije Crkve.

Stoga, što bi se dakle dogodilo, kad ne bi bilo Rimskog Prvosvećenika, od kojega bi mogli izravno primiti redovnu jurisdikciju?

Već [smo istaknuli*] kako mnogi govore kao da se redovna jurisdickija neprestano delegira voljom vladajućeg Prvosvećenika – [na način] kao da teče od njega, poput rijeke koja teče iz izvora.

No – kao [što smo također istaknuli*] – kada izvor prestane teći, rijeka presuši te više nema vode. Teško je pomiriti tu sliku s naravi službe kao stabilnog položaja, kojemu je vlast spojena zakonom. Također, čini se kako se brka redovnu i delegiranu jurisdikciju.

To brkanje pak, čini se da svodi biskupa na pukog delegata pape. No, vidjesmo da tomu nije tako: ordinarij, u svojoj vlastitoj osobi, obnaša božanski ustanovljenu službu po božanskom pravu (iako u podčinjenosti Rimskom Prvosvećeniku).

Da razjasnimo, ako pobrkamo redovnu jurisdikciju s onom koja je pak delegirana – ili ako pobrkamo vlastitu redovnu jurisdikciju s onom koja je namjesnička – tada u biti već niječemo postojanje redovne jurisdikcije u pravom smislu. U svjetlu toga, možda možemo razumjeti zašto neki misle da redovna jurisdikcija može nestati s lica zemlje, ili da se njezin nestanak može nekako objasniti njezinim ostankom u potenciji (naime, da ju je moguće povratiti).

Sve to postavlja daljnja pitanja. Ako redovna jurisdikcija jest ona koje je spojena s određenom službom, kako je onda došlo do toga da je da je s time spojena? Tko ju je spojio, te čiji zakoni su uopće uspostavili takove službe?

Odgovor se čini očitim: sam Rimski Prvosvećenik je takove službe uspostavio s pripadajućom im jurisdikcijom – čak i ako je to bilo samo uz njegovo implicitno ili prešutno odobravanje, ili snagom običaja. Kao što je kanonist Gerald Aloysius Ryan napisao 1939. godine:

„Kao što je svojstveno samo Rimskog Prvosvećeniku osnivati, dijeliti, sjedinjavati i dokidati biskupije, tako je samo njemu svojstveno i imenovati biskupe povrh njih. Drugi mogu, uz pozitivnu koncesiju Crkve, uživati privilegiju biranja, predstavljanja ili imenovanja kandidata, ali to samo po sebi ima samo činjenično, a ne i pravno značenje ili posljedicu.” [23]

Kao takva redovna jurisdikcija spojena uz biskupijska sjedišta, primljena je od Rimskog Prvosvećenika koji ju je zakonom (bilo izričito, implicitno ili prešutno) spojio s tim i drugim službama, koje su ustanovljene na stabilan način. [24] Nitko ne prima redovnu jurisdikciju bez da postigne odgovarajuću službu s kojom je ona spojena – a onaj tko postigne takovu službu, također stječe i jurisdikciju.

Kako [nam*] se čini, ta jurisdikcija jest primljena samo zato što ju je Rimski Prvosvećenik „ondje postavio”, takoreći.

Zaključci

[Pozdravljamo*] ispravke navedenih točaka, ako se takvi mogu dati – no, čini [nam*] se da zadovoljavaju zahtjeve opće doktrine o izvoru jurisdikcije.

Pošto smo sve navedeno razjasnili, možemo se vratiti jednom od središnjih, gorućih pitanja našeg vremena – o kojem [smo*] već neizravno [počeli*] govoriti u ovom članku. Problem i pitanje su sljedeći:

redovan način na koji osoba stupa u službu dijecezanskog biskupa na mnogim je mjestima i stoljećima bilo [putem] imenovanja od strane Rimskog Prvosvećenika.

No, je li moguće, u odsutnosti vladajućeg Rimskog Prvosvećenika, da osoba stupi na biskupijsku stolicu – i [da na taj način] postigne redovnu jurisdikciju koja je s njom spojena?

Navedeno ćemo razmotriti u sljedećem članku.

Izvor: https://www.wmreview.org/p/source-jurisdiction

Bilješke:

[1] papa Pijo XII, enciklika Mystici Corporis Christi, 1943., br. 42.

[2] vidi ispod navedeno:

„Krjepošću Božje volje, vjernici su podijeljeni u dva razreda: klerike i laike. Krjepošću iste Volje, ustanovljena je dvostruka sveta hijerarhija, naime, redova i jurisdikcije. Osim toga – kako je također božanski utvrđeno – vlast redova (po kojima se crkvena hijerarhija sastoji od biskupa, svećenika i službenika) dolazi od primanja sakramenta Svetog Reda. No, vlast jurisdikcije, koje je Vrhovnom Prvosvećeniku izravno podijeljena božanskim pravom, teče biskupima istim pravom, ali samo kroz nasljednika svetog Petra, kojemu ne samo jednostavni vjernici, već i svi biskupi moraju stalno biti podložni, te uz kojega moraju biti vezani poslušnošću i svezom jedinstva.”

(papa Pijo XII., enciklika Ad Sinarum Gentem, 1954., br. 12.)

[3] vidi ispod navedeno:

„Jer u kanonima jest jasno i izričito propisano, da na Apostolsku Stolicu spada prosuđivati sposobnost osobe za dostojanstvo i teret episkopata, te da je potpuna sloboda u imenovanju biskupa pravo Rimskog Prvosvećenika. Ali ako se, kao što se ponekad događa, nekim osobama ili skupinama dopusti sudjelovanje u izboru biskupskog kandidata, navedeno je dopušteno samo ako je Apostolska Stolica to izričito dopustila, te u svakom pojedinom slučaju za jasno određene osobe ili skupine, pri čemu su uvjeti i okolnosti vrlo jasno određeni.

Ako se navedena iznimka dopusti, slijedi da biskupi koje Apostolska Stolice nije imenovala niti potvrdila, već koji su, naprotiv, izabrani i posvećeni unatoč njezinim izričitim odredbama, ne uživaju nikakve vlasti poučavanja ili jurisdikcije, budući da jurisdikcija prelazi na biskupe samo po Rimskom Prvosvećeniku, kako smo upozorili u enciklici Mystici Corporis […]”

(papa Pijo XII., enciklika Ad Apostolorum Principis, 1958., br. 38-9.)

[4] „Nakon te eksplicitne, iako kratke izjave Pija XII., prvo mišljenje držimo više ne održivim. Složili bismo se s izjavom kardinala Ottavianija, da bi drugo mišljenje ‘sada trebalo … biti ocijenjeno kao apsolutno sigurno, poradi riječi Vrhovnog Prvosvećenika, Pija XII’.” (Van Noort, ‘Christ’s Church’, Dogmatic Theology, Vol. II., 1957.,br. 202. Prijevod: Castelot i Murphy, The Newman Press, Westminster Maryland)

[5] Joachim Salaverri, ‘On the Church of Christ’, in Sacrae Theologia Summa IB (temeljeno na verziji s imprimaturom iz 1955. godine) 2015., br. 374. Prijevod: Kenneth Baker SJ., Keep the Faith.

[6] E. Sylvester Berry, The Church of Christ, verzije iz 1955. godine (s imprimaturom datirnim na 1955.), str. 233. Wipf i Stock Publishers, Eugene, OR, 2009.

[7] Ibid.

[8] o. Damien Dutertre, On Collegiality, siječanj 2023. Dostupno na: https://mostholytrinityseminary.org/wp-content/uploads/2023/01/Collegiality_Dutertre_2023.pdf

[9] Ibid., 233-4

[10] Pijo XII., 1958., br. 39.

[11] „Učenje pape Pija XII. o podrijetlu biskupske jurisdikcije, definitivno nije tvrdnja kako su sveti Petar i njegovi nasljednici na Rimskoj stolici, oduvijek izravno imenovali svakog drugog biskupa unutar Crkve Isusa Krista.” (Msgr. Joseph Clifford Fenton, ‘Episcopal Jurisdiction and the Roman See’, American Ecclesiastical Review, Catholic University of America Press, travanj 1949., str. 337-342. Dostupno na: https://web.archive.org/web/20200718004737/http:/www.strobertbellarmine.net/viewtopic.php?f=2&t=207

[12] Van Noort, br. 202.

[13] Bouscaren i Ellis, Canon Law, Text and Commentary, 1963., str. 136. Bruce Pub. Co., Milwakee.

[14] Ibid.

[15] Svi kanoni preuzeti su iz Pijo-Benediktovog Zakonika kanonskog prava (1917.) u engleskom prijevodu, s opsežnim znanstvenim aparatom. Preveo: dr. Edward Peters, Ignatius Press, San Francisco, 2001.

[16] Salaverri, br. 255.

[17] Salaverri, br. 1294.

[18] Ibid., br. 334.

[19] Ibid., br. 335.

[20] Van Noort, br. 197.

[21] Ibid.

[22] Augustine, 1918., str. 173.

[23] Gerald A. Ryan, ‘Principles of Episcopal Jurisdiction – A Dissertation in Public Ecclesiastical Law’, str. 55. The Catholic University of America Canon Law Studies, br. 120, The CUA Press, Washington, DC, 1939.

[24] „Kan. 145.: Crkva služba u širem smislu je svako zvanje, što je propisno izvršuje za duhovnu svrhu, a u strogom je smislu zvanje odredbom bilo božanskom bilo crkvenom stalno osnovano, koje treba da bude podjeljivano po propisima kanona i koje sobom donosi barem neki udio u crkvenoj vlasti bilo bogoslužnoj bilo poglavarskoj.”