Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

„Redovna jurisdikcija proizlazi iz službe kao što plod proizlazi iz stabla.”

U ovom nizu razmatramo hoće li nelegitimnost [Lava XIV.*] i njegovih nedavnih prethodnika, nužno značiti gubitak hijerarhije Crkve u cjelini.

Kao što smo raspravili u prethodnom članku, dobro je poznato kako je ovo jedan od najčešćih prigovora na zamisao produljenog upražnjenja Svete Stolice.

Apostolicitet Crkve

[Naš*] cilj jest pokazati da takovo produljeno upražnjenje [Svete Stolice] ne mora nužno dovesti do gubitka hijerarhije Crkve – pod ovim [razumijevamo*] rezidencijalne biskupe koji vladaju nad biskupijama (kako je utvrđeno u prethodnom članku). [Pokušati ćemo*] sučeliti pitanja upražnjenosti Svete Stolice s jedne strane, i apostoliciteta Crkva s druge.

Demonstriranje razlike između ova dva pitanja očito ima apologetsku vrijednost – bez obzira na nečija osobna mišljenja glede kontinuiteta hijerarhije.

Apostolicitet

U prethodnom dijelu razmatrali smo „apostolicitet” koji je nužno svojstvo Crkve. Vidjeli smo da su „nasljednici apostola” „rezidencijalni” ili „dijecezanski” biskupi (ili njihovi ekvivalenti) – to jest, oni koji ne posjeduju samo puninu svetih redova, već i vlast poučavati ili upravljati partikularnom crkvom. Kao što Van Noort piše:

„Esencija pastoralne službe sastoji se upravo u trostrukoj vlasti poučavanja, svetoga reda i upravljanja. […]

Naslov nasljednika [apostola] pristaje samo onome tko stupa na mjesto drugoga na način da

u punini primi službu koju je prethodnik vršio. Stoga, da bi se netko mogao smatrati nasljednikom apostola, nije dovoljno da mu se podijeli neka apostolska vlast (poput vlasti svetoga reda – u punini ili djelomično).

Ne, on mora imati čitavi raspon vlasti koje su apostole činile pastirima Crkve.” [1]

Ova pastoralna služba ponekad se naziva „redovnom” službom apostola, te se razlikuje od njihove „izvanredne” službe. Ovo potonje podrazumijevalo je izvanredne darove poput svjedočanstva Kristove misije, čudesa, nezabludivosti, nadahnuća i svojevrsne univerzalne jurisdikcije. [2]

Nasuprot tome, Van Noort piše o onima koji nasljeđuju redovnu pastoralnu službu:

„Ovdje raspravljamo samo o biskupima u najpotpunijem smislu riječi: onima koje se uobičajeno naziva ‘redovnim biskupima’ raznih mjesta, ili jednostavno ‘ordinarijima’.” [3]

U prethodnom članku također smo vidjeli kako oni biskupi, koji ne naslijede puninu ove pastoralne službe, obično se ne drže za nasljednike u smislu relevantnom za apostolicitet Crkve.

Također, vidjesmo da, prema Kristovoj volji (kako naučavaše Prvi vatikanski sabor) treba da “bude pastira i učitelja ‘sve do kraja svijeta”’ – pod čime razumijevamo nasljednike apostola u smislu koji je definiran. [4]

Za daljnju raspravu o klasi ljudi koji se ne smatraju nasljednicima apostola [upućujemo*] čitatetlje (uz zadršku prema određenim zaključcima!) na vrlo temeljitu analizu o. Damiena Dutertrea „On Collegiality”. [5]

Kad smo navedeno utvrdili, potrebno nam je razmotriti temeljno pitanje: Što je jurisdikcija?

Jurisdikcija

Kanonisti Bouscaren i Ellis definiraju jurisdikciju na sljedeći način:

„Jurisdikcija jest vlast upravljanja vjernicima prema vrhunaravnom cilju za koji je Crkva utemeljena od Krista. Ta vlast u Crkvi je po božanskoj ustanovi, jer Krist ju je [svojim] božanskim autoritetom ondje postavio (cf. c. 108).” [6]

Kanonisti Wernz i Vidal također daju sljedeću [definiciju]:

„Jurisdikcija je u svojoj biti odnos između poglavara, koji ima pravo na poslušnost i subjekta, koji ima obvezu pokornosti.” [7]

Unatoč naslovu ovoga članka, [nećemo*] raspravljati detaljnije o tome što se može „vršiti” s redovnom jurisdikcijom. Umjesto toga, usredotočit [ćemo*] se na širu sliku o tome gdje se redovna jurisdikcija uklapa u život i pravo Crkve te na ono što ona nije.

Službe i vrste jurisdikcije

Ključna razlika jest između redovne i delegirane jurisdickije. Zakonik kanonskog prava (1917.) definira ih na sljedeći način:

„Kanon 197.

§ 1. Redovna je poglavarska vlast ona, koja je snagom samoga zakona spojena sa službom; a prenesena je ona, koja je povjerena osobi.

§ 2. Redovna vlast može biti ili vlastita ili namjesnička.” [8]

Bouscaren i Ellis navode poveznicu između službe i redovne jurisdikcije:

„Redovna jurisdikcija ima dvije bitne osobine: (1) ona mora biti spojena sa službom u strogom smislu (cf. c. 145); (2) mora biti spojena uz tu službu zakonom „c. 197. §1.), to jest, bilo općim bilo partikularnim zakonom, bilo pisanim zakonom ili zakonitim običajem.” [9]

Kanonist Dom Charles Augustine pojašnjava nadalje:

„… naš kanon tvrdi da je redovna jurisdikcija spojena uz službu, a ne uz osobu; ona proizlazi iz službe kao što plod proizlazi iz stabla. Zakonom je spojena sa službom, jer bilo prema božanskom ili ljudskom zakonu (potonjemu pripadaju povlastice i običaji), određeni nosioci službe uživaju jurisdikciju in foro externo.

Stoga, čim netko u punini preuzme službu, on ima vlast vršiti jurisdikciju koja spada na tu službu.” [10]

Bouscaren i Ellis pojašnjavaju po čemu se delegirana jurisdikcija razlikuje:

„Delegirana jurisdikcija jest ona koja nema ova dva obilježja; ona je jednostavno data osobi (c. 197. §1). To se može učiniti na jedan od dva načina:

1. sâm zakon može udijeliti jurisdikciju u određenim okolnostima […]. To se naziva jurisdikcija delegirana zakonom. Ona nije redovna, budući da nije spojena sa službom u strogom smislu. Sveti red nije takova služba.

2. jurisdikcija se može izričito udijeliti posebnim činom poglavara. Takova jurisdikcija je delegirana, bez obzira je li osoba izabrana zbog svojih osobnih kvalifikacija ili poradi službe koju vrši […].” [11]

Što se točno razumijeva pod pojmom „službe” u navedenom smislu?

„Kanon 145.

§ 1. Crkvena služba u širem smislu je svako zvanje, što se propisno izvršuje za duhovnu svrhu, a u strogom je smislu zvanje odredbom bilo božanskom bilo crkvenom stalno osnovano, koje treba da bude podijeljivano po propisima kanona i koje sobom donosi barem neki udio u crkvenoj vlasti bilo bogoslužnoj bilo poglavarskoj.

§ 2. U pravu se uzima crkvena služba u strogom smislu, ako drugačije nije očito iz govorne sveze.” [Naglasak dodan]

Neki oblik redovne jurisdikcije spojen je uz službe koje vrše ordinariji.

„Kanon 198.

§ 1. U pravu se pod imenom Ordinarija razumijevaju, ako koji od njih nije izrijekom izuzet, osim Rimskog Prvosvećenika, za svoje područje svaki sjedišni biskup, samosvojni Opat ili Prelat, pa njihov Glavni namjesnik, Apostolski upravitelj, Vikar i Prefekt, isto tako oni, koji onda kada rečenih nema, po odredbi zakona ili prema odobrenim ustanovama privremeno preuzimaju upravljanje; a za svoje potčinjene viši Poglavari u izuzetim redovničkim družbama duhovničkog značaja.

§ 2. Pod imenom pako Ordinarija mjesnih ili mjesta dolaze svi nabrojeni, osim redovničkih Poglavara.”

U sljedećem dijelu razmotriti ćemo razliku između redovne jurisdikcije koja je „vlastita” i one koje je „namjesnička” – ali za sada, iznova konzultirajmo kanon koji se odnosi na apostolsko nasljeđe:

„Kanon 329.

§ 1. Biskupi su nasljednici apostola i po božanskoj su uredbi postavljeni nad pojedine crkve s kojima upravljaju redovnom vlašću u podčinjenosti Rimskom Prvosvećeniku.”

U prethodnom članku, utvrdili samo da su biskupi na koje se ovaj kanon odnosi rezidencijalni biskupi, spomenuti u kanonu 198.

U nekim slučajevima, mogli bismo reći da je upravo posjedovanje redovne jurisdikcije sa strane rezidencijalnog biskupa nad nekom partikularnom crkvom, ono što ga čini nasljednikom apostola u pravom smislu. Ako želi naslijediti apostole u njihovoj pastoralnoj službi, imajući vlast poučavati, upravljati i posvećivati, tada on mora imati jurisdikciju potrebnu za poučavanje i upravljanje.

Kao što Salaverri tvrdi, vlast „svetoga reda” dolazi od biskupskog posvećenja – ali vlast poučavanja i upravljanja dolazi „po jurisdikciji.” [12]

Postoje neki tekstovi i autori koji se čini da sugeriraju kako i nerezidencijalni biskupi nasljeđuju navedenu pastoralnu službu krjepošću svog posvećenja. Studija o. Dutertrea (iznad spomenuta) raspravlja o problemima te zamisli. [13] Zaključak koji on iznosi [i kojeg mi slijedimo*] u ovom konkretnom pitanju, može se sažeti u Wilmerovoj tvrdnji:

„Osim jurisdikcije koju im je udijelio Vrhovni Prvosvećenik, biskupi nemaju nikakvu drugu univerzalnu jurisdikciju koju im je dao Krist, kao članovima apostolskog zbora koji se nastavlja kroz njih.” [14]

Neki se s ovime uopće neće složiti. Unatoč maloj vrijednosti, Wilmerovi argumenti (opširno citirani u studiji o. Dutertrea) [čine nam se*] odlučnima.

Međutim, bez obzira na to može li se reći da su takozvani „tradicionalni biskupi” našega vremena na neki način također nasljednici apostola, ostaje istina da su rezidencijalni biskupi ustanovljeni kao nasljednici apostola, krjepošću redovne jurisdikcije vlastite njihovoj službi. Upravo navedeno im omogućuje da poučavaju i upravljaju svojim partikularnim crkvama, kao i da posvećuju svoje subjekte snagom redova.

Zaključak

Sažmimo točke relevantne za navedeno pitanje:

• redovna jurisdikcija jest ona koja je spojena s određenim službama
• služba je stalan položaj, udijeljena zakonom, kojoj je zakonom spojena vlast (kao što je jurisdikcija)
• razne osobe mogu se klasificirati kao ordinariji, uključujući i rezidencijalne biskupe
• rezidencijalni biskupi imaju, po božanskoj odredbi i krjepošću svojih službi – redovnu jurisdikciju
• rezidencijalni biskupi jesu pravi nasljednici apostola, krjepošću njihove sukcesije na redovnu, pastoralnu službu – poučavanja, upravljanja i posvećivanja.

Pošto smo navedeno utvrdili, u položaju smo da se zapitamo: Odakle proilazi jurisdikcija?

Kako redovna jurisdikcija biva spojena s određenom službom? Čijim zakonima jesu uopće uspostavljene te službe?

Mnogi govore načinom kao da se redovna jurisdikcija neprestano delegira voljom vladajućeg Prvosvećenika – kao da teče od pape, poput rijeke koja teče iz izvora.

No, kada izvor presahne, rijeka presuši i više nema vode. Teško je to pomiriti s naravi službe kao stabilnog položaja, kojemu je vlast spojena zakonom. Također, čini se da se ne razlikuje redovnu jurisdikciju za delegiranu.

Koje su posljedice ne razlikovanja redovne jurisdikcije s onom koje je samo delegirana (ili one koje je vlastita, s onom koja je namjesnička)?

Doista, postoje vrlo ozbiljne posljedice. To su pitanja kojima ćemo se pozabaviti u sljedećem dijelu.

Izvor: https://www.wmreview.org/p/ordinary-jurisdiction

Bilješke:

[1] Van Noort, ‘Christ’s Church,’ Dogmatic Theology Vol. II. 1957., br. 33-4, str. 40. Prijevod: Castelot i Murphy, The Newman Press, Westminster Maryland.

[2] Salaverri, br. 382.

[3] Van Noort, 319.

[4] Prvi vatikanski sabor, Pastor œternus, sjednica IV., 1870., br. 3.

[5] o. Damien Dutertre, On Collegiality, siječanj 2023.

Dostupno na: https://mostholytrinityseminary.org/wp-content/uploads/2023/01/Collegiality_Dutertre_2023.pdf

[6] Bouscaren i Ellis, Canon Law, Text and Commentary, 1963, str. 135. Bruce Pub. Co., Milwakee.

[7] Wernz, P. F-X, and Vidal, P. Petri,. Ius Canonicum ad Codicis Normam Exactum, 1938, br. 445. Universitatis Gregorianae Universitas Gregoriana, Rome. Prevoditelj ovog teksta nije mogao biti identificiran, ali ga je g. Cristian Jacobo provjerio u odnosu na original. Snimka zaslona latinskog teksta zajedno s prijevodom dostupna je na navedenoj poveznici: https://web.archive.org/web/20210226071737/http:/www.strobertbellarmine.net/viewtopic.php?p=10051

Bouscaren i Ellis usput ističu nešto slično: „Red, utemeljen na nadnaravnom obilježju ili karakteru, neopoziv je; jurisdikcija, koja se sastoji od moralnog odnosa, podložna je promjenama.” str. 99

[8*] Svi kanoni preuzeti su iz The 1917 or Pio-Benedictine Code of Canon Law, in English Translation with Extensive Scholarly Apparatus, trans. Dr Edward Peters, Ignatius Press, San Francisco, 2001. (Za engleski izvornik.)

[9] Bouscaren and Ellis, 136.

[10] Dom Charles Augustine, A Commentary on the New [1917] Code of Canon Law, Vol. II, Clergy and Hierarchy, 1918. str. 172. B. Herder Book Co., London.

[11] Ibid.

[12] Joachim Salaverri, ‘On the Church of Christ,’ in Sacrae Theologia Summa IB (temeljno na izdanju s imprimaturom datiranog na 1955.) 2015., br. 1294. Prijevod: Kenneth Baker SJ, Keep the Faith.

[13] cf. posebice str. 68-83.

[14] citirano u Dutertre, br. 68, str. 76.