Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Je li Katolička crkva i dalje apostolska?

Mnogi katolici danas vjeruju kako [Lav XIV.*] i njegovi nedavni prethodnici nisu bili pravi nasljednici svetog Petra – ili kako su to barem dvojbeno bili.

U ovom nizu razmotriti [ćemo*] podrazumijeva li nužno nelegitimnost njihove pretendencije na papinstvo, bilo prestanak postojanja crkvene hijerarhije u cjelini ili radikalnu promjenu u načinu na koji trebamo razumjeti narav te hijerarhije.

[Naša*] je tvrdnja kako navedene zamisli ne podrazumijevaju nijekanje trajnog postojanja hijerarhije, niti bi nelegitimnost [Lava XIV.*] i ostalih dovela do toga zaključka.

Pogledajmo pobliže prigovor. Jedan od načina za izraziti ga jest kako slijedi.

Prigovor

1. [papa] Pijo XII. u Mystici Corporis tvrdi: „premda je njihova jurisdikcijska vlast redovna, podijeljena im [je] izravno od istoga Vrhovnog Svećenika (pape).” [1]
2. ako [Lav XIV.*] itd. nisu bili pravi pape, onda nije bilo pape od koga bi itko mogao izravno primiti redovnu jurisdikciju otprilike 60 godina.
3. stoga, ako [Lav XIV.*] itd. nisu bili pravi pape, onda više nema biskupa s redovnom jurisdikcijom.
4. no, samo su biskupi s redovnom jurisdikcijom nasljednici apostola u pravom smislu. [2]
5. stoga, više ne bi bilo nasljednika u pravom smislu.
6. ali, ako više nema nasljednika apostola u pravom smislu, tada Crkva više ne bi bila apostolska i tako bi postala defektnom.
7. Krist je hotio da „budu pastiri i učitelji ‘sve do kraja svijeta’” [3] – ako više nema nasljednika apostola u pravom smislu, Crkva bi zastranila.
8. no, Crkva ne može postati defektnom. Stoga, [Lav XIV.*] itd., jesu bili pravi pape.

Da razjasnimo, [ne prihvaćamo*] formulaciju br. 2., i stoga [niječemo*] zaključak koji proizlazi iz druge polovice br. 8. Međutim, iako inače prihvaćajući logiku, također [niječemo*] zaključke br. 3. i 5. [Prihvaćamo*] načela izražena u br. 4, 6-7 i u prvoj rečenici br. 8.

Različiti odgovori

Postoje mnoge suprotstavljene stranke s oprečnim zaključcima, koje tvrde kako upražnjenost Svete Stolice, podrazumijeva kraj redovne jurisdikcije.

Neke [stranke], naravno, tvrde kako je takav argument reductio ad absurdum, te sredstvo dokazivanja kako [Lav XIV.*] i drugi. nisu bili pravi pape.

Neki koji odbacuju tvrdnje o [Lavu XIV.*] i drugima, vjeruju da više nema biskupa s redovnom jurisdikcijom.

Neki smatraju da „tradicionalni kler” danas predstavlja jedine prave nasljednike apostola.

Drugi izravno tvrde da više nema živućih nasljednika apostola. Priznaju kako većina autora i teologa u prošlosti smatraše da bi bilo nemoguće da čitava hijerarhija otpadne od vjere, a ipak vjeruju kako „nam je moguće vidjeti” da je Bog dopustio da se to dogodi, te da moramo preispitati stvari u skladu s tim.

Međutim, ne prihvaćamo [tvrdnju] da nam je „moguće vidjeti” da je Bog dopustio takvo što. Ono što možemo vidjeti jest ono što je On dopustio u našoj neposrednoj okolini i u onim dijelovima svijeta, o kojima imamo znanje putem moderne tehnologije. No, čini se neutemeljenim tvrditi da imamo tako iscrpnu sliku svijeta, da bismo mogli ustvrditi da je čitava hijerarhija postala defektnom.

Naprotiv, vjerovati nam je da Crkva jest stalna (indefektibilna), hijerarhijska i apostolska, te da navedeno podrazumijeva živuće, stvarne nasljednike apostola.Vjerujemo u navedeno, čak i ako je teško konkretno potvrditi aspekte tih točaka. Ne bismo trebali biti skloni ustvrditi kako je hijerarhije nestalo, samo zato što mi, i silni dijelovi zemlje, nemamo pristup takovim preostalim nasljednicima.

Takav zaključak jednostavno ne slijedi.

Poradi toga, vjerujemo da Crkva zadržava svoju hijerarhiju – jer se od nas traži da tako vjerujemo.

Kako bismo navedeno razumjeli, definirajmo najprije neke ključne pojmove.

Apostolicitet

Teolog Salaverri piše:

„Apostolicitet jest nužno svojstvo Crkve.

Definicija pojmova. Apostolicitet je u osnovi, trajni identitet misije u Crkvi, koji je Krist dao apostolima kada je ustanovio Crkvu. Apostolicitet se uobičajeno razlikuje u najmanje tri oblika:

1. podrijetla […]
2. doktrine […]
3. nasljedstva, koje je juridični identitet vlasti poučavanja, posvećivanja i upravljanja suvremenom Crkvom s redovnom vlasti apostola, koja je predana legitimnim nasljeđivanjem.” [4]

Sukcesija (nasljeđivanje) jest „neprekidan slijed jedne osobe za drugom u nekoj službi.” [5] Salaverri pojašnjava razliku između „formalnog nasljeđivanja” i onog koje je samo „materijalno”.

„Potrebno je razlikovati dvostruku sukcesiju,onu materijalnu i drugu formalnu.

• a) Materijalna sukcesija jest samo temporalni slijed jedne osobe nakon druge u nekoj službi.
• b) Formalna sukcesija jest potpuna supstitucija jedne osobe u pravima i obvezama službe namjesto nekog drugog, odnosno, to je zamjena subjekta bez ikakve promjene prava u određenoj službi.” [6]

Od ove dvije vrste [sukcesije], on navodi kako je formalna sukcesija – a ne samo materijalna – ono što čini svojstvo apostoliciteta:

„Apostolicitet formalne sukcesije je, dakle, takovi apostolicitet sukcesije definiran prethodno pod 3); ono će biti izravano, ako neprekinutim slijedom seže sve do određenog apostola, prvog pastira iste crkve; no, ono će biti neizravno, ako je prvi u nizu nasljednika ispravno primio svoju vlast od pastira druge crkve, koji ju legitimno može podijeliti.” [7]

Također, pojašnjava zašto je formalna apostolska sukcesija nužno i trajno svojstvo Crkve:

„Apostolicitet formalne sukcesije dokazan je, u što su uključeni i drugi [dokazi].

A. Ono što Krist trajno ustanoviše u Crkvi, njezino je nužno svojstvo. No, Krist je trajno ustanovio juridični identitet vlasti Crkve svih vremena, s redovnom vlasti apostola, koja ima biti prenošena formalnom sukcesijom. Stoga, apostolicitet formalne sukcesije nužno je svojstvo Crkve. [Naglasak dodan.]

Minor (druga premisa) je objašnjena: 2) Identična vlast apostola treba se trajno prenositi formalnom sukcesijom, jer Krist je obećao trajnost istim apostolima: Mt (28,20), Iv (14,16), ali ne i istim osobama na fizički način; dakle, istima moralno ili juridično, to jest, bez ikakve promjene u zakonu ili formalnoj sukcesiji.

B. sv. Irenej i Tertulijan govore kako je formalna sukcesija apostola karakteristično svojstvo Crkve; stoga, ono je onda i nužno. Prethodno je već dokazano u tvrdnji 8., o nasljednicima apostola.” [8]

Tko su nasljednici apostola?

„Kanon 329.:

§ 1. Biskupi su nasljednici apostola i po božanskoj su uredbi postavljeni nad pojedine crkve s kojima upravljaju redovnom vlašću u podčinjenosti Rimskom Prvosvećeniku.”

Odnosi li se navedeno na sve biskupe – uključujući biskupe u miru, pomoćne ili naslovne biskupe, pa čak i na raskolničke i krivovjerne biskupe? Može li se navedeno odnositi na biskupe posvećene nakon Drugog vatikanskog sabora, koji se brinu za različite „tradicionalne” zajednice – koje same izričito niječu, da imaju bilo kakvu redovnu jurisdikciju nad specifičnim (ili „partikularnim” crkvama?

Bouscaren i Ellis odgovaraju negativno, te nadalje pojašnjavaju kanon 329.:

„Navedeno što se ovdje govori o biskupima odnosi se samo na rezidencijalne biskupe, odnosno na one, koji su ‘postavljeni nad pojedine crkve s kojima upravljaju’.

Zakonik se ovdje prvenstveno bavi vlašću upravljanja ili jurisdikcijom, [a] samo usputno se spominju titularni biskupi, koji imaju biskupski karakter i moć redâ, ali per se nemaju jurisdikciju. Ovi kanoni ne odnose se na njih, osim ako nisu posebno spomenuti.” [9] (Naglasak dodan.)

Salaverri se također bavi tim pitanjem:

„Biskupi su oni koji u Crkvi imaju svetu vlast koja je u punini po svojoj naravi. Oni mogu biti titularni ili rezidencijalni.

Titularni biskupi su oni koji imaju samo redovnu moć redovâ. Rezidencijalni biskupi su poglavari partikularnih crkava, koji imaju redovnu službu upravljanja određenim stadom vjernika, s puninom vlasti svojstvene im naravi, i to poučavanja, posvećivanja i upravljanja.

Za rezidencijalne biskupe kaže se da su nasljednici apostola, kao što je jasno iz teze 8.” [10]

Njegova „teza 8.” – i prateći naslov članka u koji pripada – daju nam daljnju definiciju:

„BISKUPI SU NASLJEDNICI APOSTOLA.

Teza 8. Biskupi po božanskom pravu nasljeđuju apostole u njihovoj redovnoj službi; svaki od njih predsjeda jednom partikularnom crkvom. […]

Biskup se u našoj tezi razumije kao čovjek, koji u partikularnoj crkvi ima potpunu i redovnu vlast poučavanja, posvećivanja i upravljanja. Stoga,vlast biskupa nije tek delegirana, izvanredna ili namjesnička koja dolazi od neke druge osobe, iako ona jest vlast biskupa ‘u podčinjenosti Rimskom Prvosvećeniku’, koji ne u svoje vlastito ime, ‘već u ime Kristovo hrani i upravlja svojim stadom.’” [11] (Naglasak dodan.)

Ovo je uobičajeno. Drugim riječima: dijecezanski ordinariji (ili njihovi ekvivalenti) jesu nasljednici apostola u pravom smislu riječi – dok drugi biskupi to nisu. [12] To je stoga što samo oni nasljeđuju punu pastoralnu službu apostola, naime, onu poučavanja, posvećivanja i upravljanja subjektima koji su im vlastiti.

Kao što odlomak iznad sugerira, prihvaćanje ili odobravanje „od strane Rimskog Prvosvećenika” – što Van Noort naziva „usvajanje ili uzimanje u zajedničko tijelo pastira Crkve” – ključno je sredstvo kojim se formalna sukcesija razlikuje od puko materijalne sukcesije, te ono je ključno za postizanje jurisdikcijske vlasti. [13] Puka materijalna sukcesija, bez takovog usvajanja ili prihvaćanja, nije dostatna da bi se nekoga ustvrdilo za nasljednika apostola – zbog čega je neprikladno i obmanjujuće reći da različita istočna pravoslavna tijela uživaju apostolsko nasljeđe.

Zamisao čisto materijalne sukcesije – bilo s nekim prividom zakonitosti ili ne – korisna je za opisivanje određene društvene stvarnosti, te je važna za utvrđivanje apostoliciteta kao obilježja Crkve. Međutim, to u konačnici nije sukcesija u pravom smislu riječi. Kao što materijalni grijeh nije grijeh, i kao što potencijalni kip nije kip, tako ni samo materijalna sukcesija [osobe] uopće nije sukcesija, te čisto potencijalni nasljednik apostola nije uopće nasljednik.

Može li Crkva izgubiti apostolsko nasljeđe?

Ako je formalna apostolska sukcesija nužno svojstvo Crkve, tada se ono ne može izgubiti. Poradi iznad navedenog, možemo vidjeti da bi takav gubitak predstavljao gubitak samog apostolskog nasljeđa, te bi tako predstavljao defekt Crkve.

U svom opisu različitih uloga u Crkvi, sveti Pavao piše:

„I On je dao jedne za apostole, jedne za proroke, jedne za evanđeliste, jedne za pastire i učitelje, da se sveti usavrše za djelo službe, na sazidanje tijela Kristova, dok ne pristignemo svi do jedinstva vjere i poznanja Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere urasta punine Kristove.” (Ef 4, 11-13)

Prvi vatikanski sabor preuzima ovo učenje:

„On [Krist] je dakle na isti način poslao apostole, koje si je izabrao od svijeta, kao što je sam bio poslan od Oca; tako je želio da u njegovoj Crkvi budu pastiri i učitelji ‘sve do kraja svijeta’.” [14]

Slično tomu, sveti Robert Bellarmin navedeno dalje pojašnjava:

„Crkva ni na koji način ne može postojati bez pastira i biskupa, kako s pravom uči sveti Ciprijan; Crkva je narod sjedinjen s biskupom, biskup je u Crkvi, i Crkva je u biskupu. […]

To je zasigurno dokazano od sv. Pavla (Ef 4, 11, itd.). Ondje gdje on naučava glede ‘apostola’, misli na pastire koji će postojati u Crkvi sve do sudnjeg dana.” [15]

„Ni na koji način” ne znači „na neki način”. Na drugom mjestu, Bellarmin također naučava:

„Kad bi svi biskupi zabludjeli, čitava Crkva bi zabludjela, jer se od ljudi traži da slijede svoje pastire, prema onome što Gospodin govori u Lukinom [evanđelju]: ‘Tko vas sluša, mene sluša’, i još: ‘Činite i držite sve što vam kažu.’” [16]

Naravno, ovo se odnosi na bludnju u pitanjima vjere – i to pitanjâ vjere u pravom smislu riječi, i ne samo u pitanjima koja se odnose na religiju.

Kao što je navedeno, puka materijalna sukcesija nije sukcesija u relevantnom smislu, kao što niti puka mogućnost iznova steći jurisdikciju nije jurisdikcija sama po sebi. Trajno postojanje hijerarhije ne osigurava se tvrdnjom da one može prestati postojati u zbilji, dok istovremeno pada u puku potenciju.

U svakom slučaju, znamo da je Crkva indefektibilna. Što znači, između ostalog, da sa sigurnošću možemo znati da Crkva uopće ne može izgubiti stvarnu i formalnu apostolsku sukcesiju. Nadalje, ako ne može izgubiti to apostolsko nasljeđe, onda također znamo da ona nije izgubila to nasljeđe – čak i ako se po tom pitanju moramo osloniti isključivo na vjeru.

Dvije posljedice

Prvo, ovaj esej govori o apostolskom nasljeđu i trajnosti hijerarhije. On [esej] ne ulazi u raspravu o takozvanoj „Cassisiacum tezi” biskupa Guérarda des Lauriersa.

Ova teorija pridaje značaj činjenici da [Lav XIV.*] i drugi uživaju određeno puko materijalno nasljedstvo na papinstvo. Neki od proponenata upotrebljavaju ovu zamisao „materijalne hijerarhije” kao sredstvo za potkrijepljianje svojih ideja – no, središnje misli odnose se na papinstvo, te nisu ovisne ni o kontinuitetu ni o gubitku hijerarhije. Usput, o. Hervé Belmont (koji pristaje uz Cassiciacum teoriju) tvrdi da zamisao „materijalne hijerarhije” jest kasniji dodatak diskursu, te navodi da ju ne prihvaća (iako iz drugačijih razloga od onih koje smo ovdje iznijeli). [17]

Tvrdnja o nužnom kontinuitetu hijerarhije može dovesti u pitanje određene argumente za Cassiciacum teoriju ili za tumačenje iste, bez da dovede u pitanje samu teoriju. Iako [ne prihvaćamo*] ovu teoriju, njezine središnje zamisli ne isključuju kontinuitet hijerarhije u zbilji – niti ovise o njezinom univerzalnom diskontinuitetu. Stoga ovaj esej nije zamišljen kao kritika navedene teorije.

Drugo, iznesene točke nipošto nisu apel na nevidljivu crkvu ili na nevidljive biskupe, niti apel na misterij u objektivnom smislu. Nešto može biti misterij i potpuno nerješivo nama, a ipak jasno drugima. Tvrdimo da moraju postojati legitimni biskupi koji nastavljaju poučavati, upravljati i posvećivati stadâ koja su im povjerena – takvi ljudi teško mogu biti nevidljivi ili tajanstveni za ta stadâ.

No, zašto je tomu tako? Znamo da papinstvo traje unatoč međuvlašću – zašto se to ne bi moglo primjenjivati i na hijerarhiju u cjelini?

Zašto hijerarhija mora biti trajna

Scheeben detaljnije pojašnjava zašto bi potpuni otpad ili gubitak apostolske hijerarhije bio nemoguć:

„Indefektibilnost Crkve i istine u Crkvi pretpostavlja indefektibilnost samog učiteljskog tijela i njegova djelovanja. Međutim, to poprima bitno drugačije oblike kod poglavara te kod ukupnosti članova učiteljskog tijela.

Osoba koja je u danom trenutku na čelu učiteljskog tijela može umrijeti, bez da prestane trajno djelovanje autoriteta poglavara, a time i bez prekida trajnog postojanja jedinstvenog zakona vjere, i bez da time postane nemoguće prenijeti vlast na drugu osobu.

Međutim, ukupnost biskupa ne može umrijeti, a da se time ne obustavi njihovo specifično djelovanje, kao autentičnih svjedoka istine, te da se na taj način ne onemogući svako daljnje nasljedstvo u njihovoj funkciji.

Isto tako je moguće, unatoč kontinuiranom djelovanju njegove vlasti, da papa extra iudicum [tj. ne ex cathedra] ispovijeda, naučava ili posvjedoči nešto lažno ili krivovjerno; [ali] naprotiv, nespojivo je s trajnom autentičnošću ukupnog biskupskog svjedočanstva, da bi svi biskupi posvjedočili, naučavali ili ispovijedali nešto lažno, krivovjerno čak i extra iudicium [neformalno].” [18]

Nakon ovog odjeljka slijedi prilično kompliciran sažetak, koji je pojednostavljen u adaptaciji djela, kojeg su izradili Wilhelm i Scannell:

„Nezabludivost i indefektibilnost Crkve i vjere zahtijevaju sa strane Glave, da putem sredstava svoje zakonodavne i sudske vlasti, uvijek nezabludivo predlaže zakon vjere; no, navedeno ne zahtjeva nezabludivost i indefektibilnost njegove vlastite nutarnje vjere i njegovih izvansudskih izjava.

Od učiteljskog tijela kao cjeline, izravno se zahtijeva samo da kolektivno ne zakaže, što naravno, pretpostavlja da ne zabludi univerzalno u svojoj nutarnjoj vjeri.” [19]

Trebalo bi biti jasno – kao što je izraženo u Scheebenovom izvorniku, kao i na drugom mjestu – da smrt, otpadništvo od vjere ili nametanje lažne religije od strane svih nasljednika apostola predstavlja gubitak [hijerarhije] u smislu o kojem se raspravlja, te kao takav je nemoguć.

Preliminarni zaključci

Mogli bismo umnožiti tekstove koji pokazuju da hijerarhija Crkve mora trajati, formalno i zbiljski, do svršetka svijeta – no, za tim nema potrebe.

Oni koji vjeruju da je [Lav XIV.*] papa, već prihvaćaju tu zamisao, a oni koji vjeruju da je hijerarhija nestala ili da je pala u potenciju, već su izričito dozvolili takav gubitak, koji većina autora i teologa u prošlosti smatraše nemogućim.

Navedeni teolozi pokazuju istinitost pod uvjetom šeste i sedme točke u iznad navedenom prigovoru – da kad više ne bi bilo nasljednika apostola u pravom smislu, Crkva tada više nije apostolska i time je postala defektnom. No, to je nemoguće; stoga takovi ljudi moraju postojati u svijetu.

Pošto smo utvrdili navedene točke, sada možemo razmotriti na koji način nasljednici apostola mogu bivstvovati u svijetu, čak i ako ne bi bilo Rimskog Prvosvećenika koji bi ih osobno imenovao ili odobrio. Da bismo to učinili, moramo razmotriti neke temeljne točke, kao što su definicije službi i same jurisdikcije.

Navedeno će biti predmet sljedećeg dijela.

Izvor: https://www.wmreview.org/p/apostolicity-successors

Bilješke:

[1] papa Pijo XII., Enciklika Mystici Corporis Christi, 1943., br. 42.

[2] Ovo je glavna misao koju treba utvrditi u ovome tekstu; usp. Salaverri: „Za rezidencijalne biskupe kaže se da su nasljednici apostolâ, što je jasno iz teze 8.” (Joachim Salaverri, „On the Church of Christ”, in Sacrae Theologia Summa IB, preveo Kenneth Baker SJ, Keep the Faith, 2015., br. 542.)

[3] Prvi vatikanski sabor, Pastor aeternus, IV. sjednica, 1870., br. 3.

[4] Salaverri, br. 1176.

[5] Salaverri, br. 334.

[6] Salaverri, br. 334.

[7] Salaverri, br. 1178.

[8] Salaverri, br. 1180-1.

[9] Bouscaren and Ellis, Canon Law – A Text and Commentary. The Bruce Publishing Company, Milwaukee, 1963., str. 177.

[10] Salaverri, br. 542.

[11] Salaverri, Art. II., Th. 8. i br. 335.

[12] Usp. također Berry: „U strogom smislu te riječi, nasljednici apostolâ su one [osobe] u Crkvi, koji po pravu sukcesije stječu punu snagu redovâ i jurisdikcije koju uživaše apostoli.”

(E. Sylvester Berry, The Church of Christ, verzija iz 1955. godine, Wipf and Stock Publishers, Eugene, OR, 2009., str. 157.)

[13] „Da bi bili sposobni [djelovati kao pastiri svojih biskupija i ondje vršiti vlast], izjavljujemo, moraju biti usvojeni autoritetom Vrhovnog Prvosvećenika. Usvajanje (assumptio) je skraćenica za ‘usvajanje ili uzimanje u zajedničko tijelo pastira Crkve.’” […]

Izraz ‘od strane pape’ koristimo kako bismo naznačili da izravna, osobna intervencija pape nije nužno potrebna. Sve dok usvojenje obavlja onaj kome je papa povjerio zadatak (bez obzira na točno određen način na koji ga je papa za to ovlastio) ili u skladu s propisima koje je papa već utvrdio ili odobrio.

Kada kažemo da je papinsko usvojenje nužno, ne mislimo da je ono nužno samo poradi crkvenog zakona koji je trenutno na snazi; mislimo da je ono nužno po samom božanskom zakonu.”

(Van Noort, „Christ’s Church,” Dogmatic Theology Vol. II., preveli Castelot i Murphy, The Newman Press, Westminster Maryland,1957., br. 200.)

[14] Prvi vatikanski sabor, Pastor aeternus, IV. Sjednica, 1870., br. 3.

[15] sveti Robert Bellarmin, On the Church Militant, preveo Ryan Grant, Mediatrix Press, Post Falls, ID, 2017., str. 388.

[16] Bellarmin, br. 325.

[17] usp. sljedeće, prevedeno putem DeepL-a:

„Drugi razvoj kojem se opirem jest kasniji, te štoviše ne znam kome bi ga trebalo pripisati. To je tvrdnja da ne samo da smo u prisutnosti pape materialiter tantum, već da bismo bili u prisutnosti, u Rimu i u svim biskupijama kršćanskog svijeta, čitave hijerarhije materialiter, od biskupa i kardinala gotovo do sakristana.

Ovo mi se čini pogrešnim iz sljedeća dva imperativna razloga:

1. za apostolicitet Katoličke crkve, promatranu s aspekta kontinuiteta, važna je samo sukcesija Apostolske Stolice. Stalnost svakog od ostalih vidova nije nužna: nema nužnosti vjere (a stoga nema ni adekvatnosti zbilje) da bi se o njima tvrdilo nešto materijalno;
2. imenovanja kardinala i biskupa su čini papinske vlasti, koja trenutno manjka i koju ništa ne može zamijeniti – dok imenovanje Vrhovnog Prvosvećenika uopće nije čin
   jurisdikcije, što pitanje Rimske Stolice čini radikalno drugačijim od pitanja pojedinih stolica ili Svetog zbora.”

O. Hervé Belmont, preuzeto iz „The ‘Cassiciacum Thesis‘”. Radi jasnoće, iako se slažemo da bi se za apostolsko nasljeđe moglo reći, u određenom smislu, da ovisi samo o kontinuitetu Apostolske Stolice, ne slažemo se da iz toga slijedi da bi čitava hijerarhija stoga mogla nestati ili pasti u potenciju, ne ostavljajući živih nasljednika apostola na zemlji.

[18] Matthias J. Scheeben, Handbook of Catholic Dogmatics, knjiga I. (Theological Epistemology), dio I. (The Objective Principles of Theological Knowledge), izvorno objavljeno 1873.-87., preveo Michael J. Miller, Emmaus Academic, Steubenville, Ohio, 2019., §14., br. 188. Usp. također adaptaciju koju su napravili Wilhelm i Scannel, s predgovorom kardinala Manninga, koje navedene odlomke prevodi ovako:

„Indefektibilnost učiteljskog tijela istovremeno je i uvjet i posljedica indefektibilnosti Crkve. Međutim, treba napraviti razliku između indefektibilnosti Glave i indefektibilnosti podređenih članova. Pojedinac koji je Glava može umrijeti, ali autoritet Glave ne umire s njim – on se prenosi na njegova nasljednika.

S druge strane, učiteljsko tijelo kao cjelina ne može umrijeti ili propasti bez nepopravljiva uništenja kontinuiteta autentičnog svjedočanstva.

Opet [tvrdim], autoritet pape ne bi bio povrijeđen ako bi, kada ga ne vrši (extra judicium), ispovijedao lažnu doktrinu, dok bi autentičnost biskupskog svjedočanstva bilo uništeno, ako bi pod bilo kojim okolnostima, čitavo tijelo palo u krivovjerje.”

(Joseph Wilhelm i T.B. Scannell, A Manual of Catholic theology; temeljno na Scheeben’s „Dogmatik”, sv. I., Kegan Paul, Trench, Trübner & Co., Ltd, London, 1909., str. 45. Dostupno kod Os Justi Press.)

[19] Wilhelm i Scannell, br. 46.