Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Napomene urednika

Nedavno [smo objavili*] Jednostavan sažetak katoličke vjere.

[Nadamo se*] kako će taj dokument biti koristan i drugima. Kao što je već rečeno, bio je zamišljen kao osnovni sažetak katoličke vjere koji bi bio od pomoći starijoj osobi u pripremi za primanje u Crkvu. Nije bio namijenjen kao obrana tvrdnji Crkve niti kao detaljno objašnjenje pojedinih točaka.

Međutim, navedena tema otvara nekoliko zanimljivih pitanja. Poznato nam je kako sama vjera nije dovoljna za spasenje, te kako nam je umrijeti u stanju milosti. Tako sve rečeno:

• koliko katolički laici općenito moraju poznavati svoju vjeru?
• koliko katolički laici moraju znati da bi mogli primati sakramente?
• koliko netko mora znati da bi bio primljen u Crkvu?
• koje istine je doista nužno vjerovati da bi se postiglo spasenje?

Kako bismo ponudili neke odgovore donosimo nekoliko relevantnih odlomaka iz djela Moral Theology (hrv. Moralna teologija) autorâ Mchugh i Callan.

Četiri otajstva

Odgovor na pitanje spasenja – kao i na pitanje primanja u Crkvu kada okolnosti zahtijevaju žurnost – temelji se na onome što se ponekad naziva „četirima otajstvima”. Prema riječima odlomka koji slijedi ispod, to su:

1. Božje postojanje, kao nadnaravna svrha ili sreća čovjeka;
2. Njegova providnost, kojom se nadoknađuju sredstva potrebita za nadnaravno spasenje;
3. da u Bogu, koji je naše blaženstvo, postoje tri Osobe (Trojstvo) te
4. da je put do našega blaženstva po Kristu, našemu Otkupitelju (Utjelovljenje).

McHugh i Callan navode da većina teologa smatra kako je potrebno izričito vjerovati sva četiri otajstva; drugi, međutim, drže kako se u Trojstvo i Utjelovljenje može vjerovati implicitno uz prva dva. Odlomak ispod donosi pregled tog zanimljivog pitanja i rasprave te, objašnjava u kojoj je mjeri potrebno razumjeti svako od tih otajstava.

Naravno, ovdje je riječ o odraslim osobama koje imaju uporabu razuma, a ne o dojenčadi ili osobama koje nikada nisu stekle uporabu razuma.

Žurna primjena u stvarnim životnim okolnostim

Navedeno ima praktične posljedice. Zamislite da ste uz osobu na samrti i ona kaže da se želi pomiriti s Bogom.

Znamo li jasno koje su najvažnije istine u koje joj trebamo pomoći da vjeruje kako bi mogla spasiti svoju dušu?

Kako ističu McHugh i Callan, najmanje dvije (a prema nekima sva četiri) od tih istina nužni su preduvjeti za implicitnu vjeru koja je zatim preduvjet za čin nadnaravnog savršenog pokajanja.

Sljedeći odlomci preuzeti su iz poglavlja McHugha i Callana:

• Krepost vjere – u kojem se objašnjava razlika između eksplicitne i implicitne vjere; 
• Čini (akti) vjere – u kojem se izlažu četiri otajstva i povezana rasprava te stupanj znanja potreban za spasenje, osobito u žurnim okolnostima;
• Zapovijed o poznavanju vjere – u kojem se objašnjava koliki se stupanj poznavanja vjere općenito zahtijeva od katolika laika.

Vjera

Moralna teologija – cjelovit tečaj temeljen na učenju sv. Tome Akvinskog i najboljih suvremenih autoriteta (eng. Moral Theology – A Complete Course Based on St. Thomas Aquinas and the Best Modern Authorities)

McHugh i Callan, 1958.

Dostupno na internetu putem Project Gutenberg i Internet Archive (I. dio, II. dio)

Krjepost vjere

763. Vjera se dijeli na eksplicitnu i implicitnu, ovisno o tome je li predmet vjerovanja jasno razumski spoznat ili nije.

• (a) Eksplicitna je vjera u odnosu na neku istinu kada se toj istini daje pristanak poznajući je kao takvu i izraženu u njoj svojstvenim pojmovima. Primjer: eksplicitnu vjeru u Euharistiju ima onaj tko je poučen o značenju tog otajstva i vjeruje u njega temeljem tog jasnog poznavanja.

• (b) Implicitna je vjera u odnosu na neku istinu kada ta istina nije poznata niti prihvaćena sama po sebi, već kao sadržana u drugoj istini. Primjer: implicitnu vjeru u Euharistiju ima onaj koji još nije čuo za to otajstvo, ali prihvaća sve što Crkva naučava, čak i ono što ne poznaje.

764. Implicitna vjera dijeli se kako slijedi:

• (a) u nesavršenom smislu, vjera je implicitna kada osoba još ne daje pristanak, ali ga je spremna dati kad to bude potrebno ili to bude željela. Takova pobožna raspoloženja nisu još čin vjere, već njezini počeci ili priprave koji vode prema njemu. Oni su dobri, ali nedostatni. Primjer: poganin koji kaže da bi prihvatio kršćansko vjerovanje kad bi bio uvjeren da je ono istinito, ili onaj koji iskreno želi da može vjerovati u nj.
• (b) u savršenom smislu, vjera je implicitna kada osoba daje pristanak nekoj istini prihvaćajući drugu istinu u kojoj je ona sadržana: kao pojedinačno sadržano u općem (npr. onaj tko eksplicitno prihvaća sve istine kršćanstva implicitno prihvaća i Euharistiju, čak i ako u dobroj vjeri smatra da ona nije objavljena), ili kao što je instrument (sredstvo) sadržan u svojem glavnom uzroku (npr. onaj koji eksplicitno vjeruje u Otkupljenje implicitno vjeruje u krštenje, koje je instrument (sredstvo) po kojem se Otkupljenje primjenjuje) ili kao što su sredstva sadržana u svojem cilju (npr. onaj koji eksplicitno vjeruje da je život vječni nagrada, implicitno vjeruje da je potrebno činiti dobra djela kao sredstvo za postizanje tog cilja) ili kao što je stvarnost izražena u slici (npr. oni koji su u Starom zavjetu eksplicitno vjerovali u pashalno Janje, implicitno vjerovaše u Kristovu žrtvu koje je pashalno Janje bila slika) ili kao što je pristanak učenika povezan s pristankom učitelja (npr. dijete koje eksplicitno prihvaća kao istinitim doktrine vjere kojima ga poučava njegov župnik, implicitno vjeruje što je sadržano u smislu i posljedicama njegova poučavanja).

765. Istine koje se moraju vjerovati eksplicitnom vjerom mogu se svesti na četiri glavna članka (usp. Katekizam Tridentskog sabora). Ti su članci:

• (a) stvari potrebne vjerovati: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje, spasit će se“ (Mk 16, 15-16). Nauk Evanđelja sažet je u Apostolskom vjerovanju;
• (b) ono što treba činiti: „Učite ih da vrše sve što sam vam zapovijedio“ (Mt 28,20). Deset Božjih zapovijedi (usp. II. svezak) nazivaju se sažetkom cjelokupnog zakona;
• (c) odredbe koje treba obdržavati: „Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ (Mt 28,19). Sedam sakramenata jesu sveti instrumenti (sredstva) po kojima se na dušu primjenjuju zasluge muke Kristove;
• (d) prošnje koje treba upravljati Bogu: „Vi dakle molite ovako: Oče naš…“ (Mt 6,9). Molitva (usp. II. Svezak) koju nam je dao Krist, uči nas kako moliti kao i koje prošnje trebamo prinositi.

766. Vjera u Božju objavu nužna je za spasenje (Heb 11,6). No, u redovitom poretku Božje providnosti, ta se vjera ne može ni steći ni očuvati bez sažetih formula koji sadržavaju njezine glavne doktrine.

• (a) vjera se ne može primiti bez takovih formula, budući da njezine doktrine jesu mnoge i često teške, a proučavanje cjelokupnog Svetog pisma i Predaje većini ljudi nije moguće, stoga je potreban skup kratkih i jasnih tvrdnji objavljenih istina (Vjerovanje), kako bi vjera mogla biti izložena i prihvaćena.
• (b) vjera se ne može sačuvati bez takovih formula, jer, premda je sama po sebi nepromjenjiva i vrijedi za sva vremena i mjesta, njezine bi se doktrine lako izopačile kad ne bi postojalo službeno mjerilo (Simbol) prema kojemu bi se moglo odmah razlikovati istinu od zablude (usp. 1Kor 1,10; 2Tim 1,13).

767. Formule kršćanskog nauka sažete u Vjerovanjima, budući da moraju biti kratke i uređene, podijeljene su na kratke i povezane tvrdnje, koje se stoga nazivaju člancima [vjere]. Budući da je sažetost bitno obilježje Vjerovanja, u njima nisu kao članci izražene sve objavljene istine, već samo one koje imaju sljedeća obilježja:

• (a) članak Vjerovanja odnosi se na jedan od dvaju glavnih predmeta vjerovanja, naime, na čovjekovu svrhu, koja je život vječni (Heb 11,1), te na sredstvo kojim se do njega dolazi, a to je Isus Krist (Iv 17,3). Druge stvari koje se predlažu za vjerovanje, ne radi njih samih, već samo zbog njihove povezanosti s ova dva glavna predmeta (npr. lutanje Izraelaca pustinjom, pojedinosti putovanja svetog Pavla itd.) nisu spomenuti u Vjerovanjima.
• (b) članak Vjerovanja odnosi se samo na one doktrine koje se tiču vječnog života i Krista, a koje su na poseban način nevidljive ili teške, jer vjera je „dokaz stvarnosti kojih ne vidimo“ (Heb 11,1). Druge doktrine koje same po sebi ne predstavljaju posebnu teškoću, smatraju se sadržanima implicitno u onima koje izražavaju opća otajstva, te se stoga ne navode.

Tako se trima božanskim Osobama Trojstva pridaju zasebni članci, jer se otajstvenost Trojedinog Boga ne može svesti ni na jedno općenitije otajstvo, dok se Euharistija ne spominje, jer u njoj nema otajstva koje već nije sadržano u člancima o Božjoj svemoći i o posvećenju čovjeka po Kristu.

Akti (čini) Vjere

786. Za sve odrasle čin vjere nužan je za spasenje po nužnosti sredstava (usp. br. 360), jer Apostol kaže: „Bez vjere nemoguće je ugoditi Bogu“ (Heb 11,6).

Istine u koje je potrebno vjerovati nužnošću sredstava jesu dvovrsne.

• (a) implicitnom vjerom potrebno je vjerovati u sve objavljene istine koje osoba ne poznaje i koje nije dužna poznavati. Čin implicitne vjere sadržan je u ovoj formuli: „O moj Bože, čvrsto vjerujem u sve istine koje naučava Katolička crkva, jer si ih Ti objavio.“
• (b) eksplicitnom vjerom potrebno je vjerovati u sve istine koje je osoba dužna poznavati. Čin eksplicitne vjere u sve istine koje su nužne nužnošću sredstava sadržane su u Apostolskom vjerovanju.

Druge istine koje se mora eksplicitno vjerovati na temelju nužnosti zapovijedi bit će promotrene u br. 918. i 920.

787. Koje su konkretne istine na koje se ovdje misli, a koje je svatko dužan poznavati po nužnosti sredstava?

(a) teolozi se općenito slažu kako za odrasle osobe uvijek bješe potrebno da poznaju i prihvate dva temeljna otajstva:

• Božje postojanje kao nadnaravnu svrhu ili čovjekovo blaženstvo te
• Njegovu providnost kojom su čovjeku osigurana sredstva potrebna za nadnaravno spasenje (usp. br. 768).

Bez takova vjerovanja nemoguće je imati nadnaravnu nadu i ljubav, koje su u svakom trenutku nužne.

(b) većina teologa smatra, i to čini se vjerojatnijim mišljenjem, da je od proglašenja Evanđelja odraslima potrebno poznavati i prihvatiti [također] dva temeljna otajstva kršćanstva, naime:

• da u Bogu, koji je naše blaženstvo, postoje tri Osobe (Trojstvo) te
• da je put do našeg blaženstva po Kristu, našemu Otkupitelju (Utjelovljenje).

788. Čak i prije Evanđelja, uvijek bješe potrebno kao nužno sredstvo, eksplicitno vjerovati u Boga kao naše nadnaravno blaženstvo i kao Onoga koji osigurava sredstva za njegovo postizanje. Stoga Apostol, govoreći o drevnim patrijarsima, kaže: „Tko pristupa Bogu, mora vjerovati da postoji i da nagrađuje one koji ga traže“ (Heb 11,6). Onaj koji želi doći k Bogu (tj. biti spašen), mora vjerovati u Boga kao Začetnika slave i milosti. Stoga, osoba mora vjerovati:

• (a) da postoji Bog, koji se ne srami nazivati našim Bogom i koji nam pripravlja bolju domovinu, to jest nebesku (Heb 11,6);
• (b) da je Bog nagraditelj, od kojega treba očekivati ostvarenje njegovih obećanja i pomoć za postizanje nagrade, kao i izvršenje pravde;

U toj vjeri implicitno je sadržana vjera u Krista, pa je stoga i u Starom zavjetu uvijek bila nužna barem implicitna vjera u Mesiju koji će doći: „Čovjek se ne opravdava djelima zakona, nego vjerom u Isusa Krista“ (Gal 2,16).

789. Od navještenja Evanđelja (usp. br. 342, 354) bješe također nužno, kao sredstvo spasenja, eksplicitno vjerovati u otajstva Trojstva i Utjelovljenja. Jer onaj koji ih ne prihvaća, ne prihvaća ni Evanđelje, a Krist kaže: „Pođite po svem svijetu i propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokristi se, spasit će se; a tko ne uzvjeruje, osudit će se“ (Mk 16, 15-16).

• (a) teoretski gledano, ovo mišljenje čini se vjerojatnim od suprotnog mišljenja; no ponajviše zbog poteškoće koja se tiče negativnih nevjernika, a koja se razmatra u dogmatskim raspravama o Predodređenju i Milosti, mnogi teolozi ili ga odbacuju (npr. oni koji tvrde da je vjerovanje u dva velika kršćanska otajstva potrebno samo po zapovijedi, ili da implicitna vjera dostaje), ili ga ublažavaju (npr. oni koji tvrde da vjera u ta dva otajstva nije nužna kao sredstvo opravdanja, već samo za proslavu, te oni koji tvrde da je takva vjera redovito nužno sredstvo, ali da je dopuštena iznimka poradi nesavladiva neznanja ili zbog nedostatna navještaja Evanđelja u mnogim krajevima).
• (b) u praktičnom pogledu ovo je mišljenje [da se u sva četiri otajstva mora vjerovati eksplicitno] sigurnije, stoga svi teolozi, pa i probabilisti, drže da treba postupati kao da je ono istinito i sigurno, kad god je moguće poučiti o Trojstvu i Utjelovljenju.

790. Poznavanje otajstava vjere može biti supstancijalno (po kojem osoba poznaje ono što je bitno o nekom otajstvu) ili znanstveno (po kojem osoba poznaje i njegove okolnosti i detalje, te je sposobna pružiti dublje tumačenje istoga). Znanstveno se poznavanje zahtjeva poradi nečije službe, od onih koji su obvezani poučavati vjeru, dok je supstancijalno znanje dostatno za spasenje.

Stoga, za spasenje odrasle osobe dostatno je da o četiri velika otajstva ima sljedeću vrstu znanja:

• (a) da postoji Bog koji nam je progovorio i slobodno obećao da će nas primiti k sebi kao našu nagradu;

Nije nužno razumjeti takove teološke koncepte kao što su bit božanstva, definicija nadnaravnog, formalni i materijalni objekt blaženstva itd., jer mnogi ljudi nisu sposobni razumjeti ih.

• (b) [da] taj Bog, koji će biti naša nagrada, jest jedan, ali u njemu postoje tri božanske Osobe – Otac, Sin i Duh Sveti – koje su stvarno različne i jednake.

Nije nužno razumjeti razliku između naravi i osobe, niti suptilna pitanja o [božanskom] proizlaženju i svojstvima.

• (c) da se Bog skrbi za nas, dajući nam pomoć koje nam je potrebna te, ako mu budemo služili, i nagradu koju nam je obećao.

Nije nužno razumjeti teologiju providnosti, milosti i zasluge.

• (d) Isus Krist, koji jest Bog Sin, postao je čovjekom, trpio i umro za nas te nas tako spasio od grijeha i ponovno zadobio za nas pravo na nebo.

Nije nužno znanstveno razumjeti da u Kristu postoje dvije naravi hipostatski sjedinjene u jednoj Osobi Riječi.

791. Budući da je krštenje bez ploda bez odgovarajuće vjere kod onoga koji ga prima, u pravilu nije dozvoljeno krstiti one kojima nedostaje supstancijano poznavanje četiriju otajstava upravo spomenutih. (a) Izvan opasnosti od smrti, nikada nije dozvoljeno krstiti osobu koja je po razumu odrasla, a koja je u supstancijalnom neznanju o bilo kojem od ta četiri otajstva. Takova osoba najprije mora primiti poduku. (b) U opasnosti od smrti, kada se pouka ne može pružiti, odrasla osoba koja je u supstancijalnom neznanju o Trojstvu i Utjelovljenju može se krstiti uvjetno; jer vjerojatno je da eksplicitno poznavanje ta dva otajstva nije nužnost sredstva (vidi br. 789; kan. 752, § 2). 

792. Budući da je odrješenje nevaljano ako osoba kojoj se daje odrješenje nije sposobna primiti milost, te budući da su akti (čini) vjere u četiri glavna otajstva esencijalna sredstva za opravdavanje odraslih, odrješenje dano osobi koja je u supstancijalnom neznanju o jednom od iznad spomenutih četiriju otajstava sigurno je ili vjerojatno nevaljano, već prema okolnostima. Odrješenje sigurno nevaljano nikada nije dozvoljeno; ali odrješenje vjerojatno nevaljano može se u određenim slučajevima smatrati dozvoljenim prije podjeljivanja a valjanim nakon podjeljivanja. Stoga treba razlikovati sljedeće slučajeve:

• (a) izvan opasnosti od smrti, nije dozvoljeno dati odrješenje osobi koja je u supstancijlnom neznanju o bilo kojem od ta četiri otajstva. Takova osoba treba biti poslana na daljnju pouku ili joj, ako ima vremena, odmah pružiti kratku pouku.
• (b) u opasnosti od smrti, kada pouku nije moguće pružiti, odrasloj osobi koja je u supstancijalnom neznanju o Trojstvu i Utjelovljenju može se dati uvjetno odrješenje, iz razloga navedeno u sličnom slučaju krštenja.
• (c) nakon izvršenja čina, odrješenje dano osobi koja je bila u supstancijalnom neznanju o Trojstvu i Utjelovljenju može se smatrati valjanim, jer je mišljenje prema kojem eksplicitno poznavanje tih otajstava nije nužno sredstvo barem vjerojatno. Stoga, prema načelima probabilizma, pokornik koji je ispovijedao grijehe dok ne poznavaše ta dva otajstva nije dužan ponavljati svoje ispovijedi, jer je vjerojatno zadovoljio obvezi.

793. U sljedećim slučajevima (koji bi čini se, bili rijetki) ne može se podijeliti ni krštenje ni odrješenje, čak ni umirućima koji nisu u stanju primiti pouku:

• (a) kada je sigurno da je umiruća osoba u supstancijalnom neznanju o postojanju Boga, Začetnika milosti i slave;
• (b) kada je sigurno da je umiruća osoba vlastitom krivnjom u supstancijalnom neznanju o Trojstvu i Utjelovljenju te nije voljna o njima čuti.

794. Praktična pravila za podjeljivanje sakramenata u slučaju dvojbe ili hitnosti osobama koje se čine nepripravnima zbog supstancijalnog neznanja jesu sljedeća:

• (a) u opasnosti od smrti, kada pouka nije moguća, ako postoji dvojba o njezinu neznanju, umirućoj osobi treba dati prednost u dvojbi;
• (b) u opasnosti od smrti, kada pouka nije moguća, ako postoji dvojba o umnoj sposobnosti umiruće osobe i njezinoj obvezi imanja eksplicitne vjere, treba joj dati prednost u dvojbi.
• (c) u opasnosti od smrti ili u drugoj hitnoj okolnosti, kada je pouka potrebna i moguća, treba je pružiti ukratko, kako slijedi:

„Molimo čin vjere: Vjerujem u jednoga Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga, koji je obećao da će nakon ovoga života k sebi primiti one koji ga ljube i koji kažnjava zle. Ufam se da ću zadobiti sreću da budem primljen u njegovo zajedništvo kroz pomoć Isusa Krista, Sina Božjega, koji je postao čovjekom i umro za moje spasenje.“

Ovu ili sličnu pouku treba dati svećenik ili nazočni laik prilikom krštenja odrasle sobe koja je na samrti. Kada nema neposredne opasnosti od smrti, osobu koja je krštena ili odrješena nakon kratke pouke temeljem hitnosti, treba upozoriti na dužnost da kasnije primiti potpuniju pouku.

Zapovijed poznavati vjeru

Brojevi 918 i 920 spomenuti su ranije. Ovdje ih [iznosimo*] zajedno s nekoliko okolnih odlomaka – ali u kontekstu ranije objavljenog Jednostavnog sažetka; napomenimo da Callan i McHugh smatraju kako bi ispod navedene istine trebali poznavati „svi sposobni za takvo znanje“. Neke vrlo stare osobe doista možda nisu sposobne ta takvo poznavanje.

U svakom slučaju, takve prosudbe pripadaju svećeniku, a ne nama koji nastojimo pomoći svojim bližnjima.

913. Za razliku od zapovijedi pravednosti, koje su sažete u Dekalogu, zapovijedi vjere nisu dane ni na jednom jedinom mjestu u Svetom pismu; no, moguće ih je svesti na tri:

• (a) osoba mora steži znanje i razumijevanje svoje vjere prema svome životnom staležu i dužnostima;
• (b) mora nutarnje vjerovati istine vjere;
• (c) mora izvanjski ispovijedati svoju vjeru. […]

917. Osoba se dovoljno trudi da razumije nauk vjere kada nastoji da se pobrine da njezino znanje, i po opsegu ili količini i po dubini ili kvaliteti bude sve ono što se od nje zahtjeva.

• (a) po opsegu, znanje treba biti takvo da obuhvaća barem sve one istine koje treba poznavati, jer je eksplicitna vjera u njih nužna; (b) po dubini, znanje treba biti više ili manje savršeno prema većoj ili manjoj inteligenciji, položaju ili odgovornosti osobe.

918. Istine koje moraju poznavati svi koji su sposobni za takovo znanje jesu sljedeće:

• (a) svi moraju poznavati, po nužnosti same stvari (nužnosti sredstva), da imaju nadnaravno određenje i da je Krist Put koji k njemu vodi; jer ne može se težiti nekom odredištu ako se ne zna da ono postoji i koji put do njega vodi. Stoga svi moraju poznavati četiri temeljne istine: Boga kao našu posljednju svrhu, Trojstvo, Utjelovljenje i Boga kao Nagraditelja (usp. br. 787).
• (b) svi moraju poznavati, prema Kristovoj volji (po nužnosti zapovijedi), ostale istine kojima On želi da se izričito dade vlastiti pristanak, kao i dužnosti, opće ili posebne, koje želi da se ispune (Mk 16,16); to jest, moraju poznavati nauk sadržan u Vjerovanju, Kristove zapovijedi i odredbe koje se odnose na sakramente i molitvu, te posebne obveze vlastita životna staleža ili službe. […]

920. Znanstveno ili potpuno znanje ne zahtjeva se od onih koji nisu teolozi, kao što je rečeno u svezi s četiri temeljne istine (usp. br. 790). Za laike dostaje da na jednostavan način, prema svojoj dobi i sposobnostima, poznaju bit istina koje moraju vjerovati. Stoga trebaju poznavati:

• (a) Vjerovanje – treba znati o Bogu da je On samo jedan i da postoje tri božanske Osobe: Otac, Sin i Duh Sveti; da je Bog stvoritelj svijeta, i da će svakoga nagraditi prema njegovim djelima. Treba znati o Kristu da je On Sin Božji i sam Bog; da je čudesno rođen od Blažene Djevice Marije; da je trpio i umro za naše spasenje; da je uskrsnuo od mrtvih i vlastitom moći uzašao u slavu te da će iznova doći nakon općeg uskrsnuća kako bi sudio svima. Treba znati o Crkvi da je ona jedna prava Crkva koju je utemeljio Krist, u kojoj se nalazi zajedništvo duhovnih dobara i oproštenje grijeha.
• (b) Dekalog. — treba znati opći smisao Zapovijedi kako bi se prema njima moglo ravnati u vlastitom životu. Nije potrebno da dijete poznaje sve vrste prijestupa i poroka koje Zapovijedi zabranjuju. Štoviše, bolje je da takvo dijete ne zna mnogo o zlu. Također ne zahtijeva se od laika da zna ispravno primjenjivati Zapovijedi na složene slučajeve koji zahtijevaju mnogo prethodnog proučavanja.
• (c) Krjeposti. — treba znati dovoljno da bi se u vlastitom životu, u uobičajenim slučajevima, moglo primijeniti ono što zahtijeva krepostan život. Nije potrebno da dijete poznaje zahtjeve razboritosti jednako kao iskusna osoba, niti da laik može rješavati dvojbe savjesti jednako kao svećenik. Ali svatko treba znati dovoljno da ispuni ono što se zahtijeva od osobe njegove dobi i životnog staleža. I stari i mladi trebaju supstancijalno poznavati čine vjere, ufanja, ljubavi i skrušenja, jer su na njih svi obvezani. Mladi trebaju poznavati crkvene zakone koji se na njih odnose (npr. zakon nemrsa); stariji trebaju razumjeti zakon posta koji su dužni obdržavati itd.
• (d) Sakramenti. — treba supstancijano poznavati nauk o sakramentima koji su potrebni svima, naime o krštenju, pokori i Euharistiji. Budući da svi vjernici imaju dužnost krstiti u slučaju nužnosti, svi trebaju znati kako pravilno i plodonosno podijeliti laičko krštenje. Kada dođe vrijeme za primanje nekog sakramenta, primatelj treba znati dovoljno da ga primi valjano, dozvoljeno i pobožno, premda se od djece i umirućih koji ne mogu biti potpuno poučeni zahtijeva manje znanja (usp. kan. 752, 854, 1330, 1331, 1020).
• (e) Posebne dužnosti. — treba poznavati esencijalne obveze vlastitog stanja ili životnog staleža te ispravan način izvršavanja vlastitih uobičajenih dužnosti. Djeca trebaju razumjeti obveze učenika i podložnika; oženjeni, redovnici i svećenici trebaju poznavati dužnosti svojih odgovarajućih staleža; građani odanost koju duguju zajednici; službenici, suci, odvjetnici, liječnici, učitelji itd., odgovornosti prema javnosti koje proizlaze iz njihovih vlastitih zanimanja.
• (f) Gospodinova molitva. — Bit ove molitvene forme trebaju poznavati svi, naime, da Boga treba proslavljati i da od Njega s pouzdanjem trebamo moliti dobrâ duše i tijela te oslobođenje od zla. Iako je Krist jedini nužni Posrednik (1Tim 2,5), vrlo je prikladno da svi supstancijalno poznaju Zdravomariju, naime, da trebamo moliti zagovor one koja je Majka Božja i naša Majka (Iv 19,27).

Izvor: https://www.wmreview.org/p/what-must-we-believe