Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Nakon prigovora [kako smo poput protestanata*], vjerojatno najčešći argument protiv sedevakantizma jest, kako je naš stav u suprotnosti s učenjem Prvog vatikanskog sabora, da će sveti Petar imati “trajne nasljednike”. Ako nije postojao pravi papa desetljećima, kako onda možemo tvrditi da postoji trajno nasljeđe papa? […*]

Naš odgovor biti će dvojak. Pokazati ćemo da se pod (1) – prigovor trajnih nasljednika zapravo temelji na pogrešnom razumijevanju učenja Prvog vatikanskog sabora; pod (2) – čak i da se prigovor ne temelji na pogrešnom razumijevanju, on ipak ne bi osporio sedisvakantističko stajalište.

Učenje Prvog vatikanskog sabora o “trajnim nasljednicima”

Suprotno uobičajenom pogrešnom shvaćanju, Prvi vatikanski sabor, koji je sazvan od 1869. – 1870. godine, te koji je odobrio papa Pijo IX., nije naučavao kako će postojati papa u svakom trenutku. On jest, doista, koristio izraz “trajni nasljednici”, ali što je točno naučavao u svezi s tim, najbolje se razumije kada pomno ispitamo točan tekst dogme te shvatimo kontekst u kojem je napisan. Kako bismo bili sigurni da ispravno razumijemo Prvi vatikanski sabor, promotriti ćemo cijelu prvu dogmatsku konstituciju o Crkvi, od samog početka do točke u kojoj Sabor naučava, svoju doktrinu glede trajnog nasljedstva. Ovaj izvadak malo je poduži, no želimo biti sigurni, da nam nitko ne može reći: “Izvukli ste ovo van konteksta.“

Evo, dakle, čitavog konteksta:

“Vječni pastir i biskup naših duša [usp. 1 Pt 2,25], kako bi trajnim učinio djelo svoga otkupljenja, odlučio je sagraditi Svetu crkvu, u kojoj bi svi vjernici kao u kući živoga Boga bili povezani vezom jedne vjere i ljubavi. Zbog toga je, prije nego će se proslaviti, molio Oca ne samo za apostole, nego i za one koji će na njihovu riječ povjerovati u Njega, kako bi svi bili jedno, kao što su jedno sam Sin i Otac [usp. Iv 17,20 sl.]. On je dakle na isti način poslao apostole, koje si je izabrao od svijeta [usp. Iv 20,21], kao što je sam bio poslan od Oca [usp. Iv 20,21]; tako je želio da u Njegovoj Crkvi budu pastiri i učitelji ‘sve do kraja svijeta‘ [Mt 28,20]. Da bi pak sam episkopat bio jedan i nepodijeljen, i kako bi se preko s njim tijesno povezanog svećenstva, svekoliko mnoštvo vjernika sačuvalo u jedinstvu vjere i zajedništva, drugim je apostolima pretpostavio blaženog Petra, te je u njemu ustanovio vječno počelo i vidljiv temelj obaju jedinstava, na čijoj će čvrstoći sagraditi vječni hram, i u čvrstoći te vjere će se uzdići uzvišenost Crkve koja seže do neba. I budući da se vrata paklena iz dana u dan sa sve većom mržnjom odasvud podižu da sruše Crkvu, kad bi to bilo moguće, i protiv njezinog od Boga postavljenog temelja, mi smo uz pristanak svetog Sabora procijenili da bi za zaštitu, održanje i napredak katoličkog stada bilo potrebno iznijeti nauk o ustanovljenju, vječnosti i naravi svetog apostolskog prvenstva, u kojem se nalazi snaga i čvrstoća čitave Crkve, koji svi vjernici trebaju vjerovati i držati, prema drevnoj i trajnoj vjeri čitave Crkve, te zabraniti i osuditi suprotne zablude tako škodljive stadu Gospodnjem.

Poglavlje I. O ustanovljenju apostolskog primata u blaženom Petru

Naučavamo dakle i izjavljujemo da je, prema svjedočanstvu Evanđelja, Krist Gospodin neposredno i izravno obećao i dodijelio blaženom apostolu Petru prvenstvo nadležnosti nad čitavom Božjom crkvom. Jednom se naime Simonu, komu je već ranije kazao: ‘Ti ćeš se zvati Kefa – to jest Stijena‘ [Iv 1,42], nakon što je ovaj izrazio svoju ispovijest, govoreći: ‘Ti se Krist, Sin Boga života‘, Gospodin obratio ovim svečanim riječima: ‘Blago tebi, Šimune, sine Jonin! Jer tijelo i krv nijesu to tebi objavili, nego Otac moj, koji je na nebesima. I ja tebi kažem: Ti si Petar. Na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga. Štogod svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima; a štogod razdriješiš na zemlji, bit će razdriješeno i na nebesima‘ [Mt 16, 16-19]. A Isus je poslije svoga uskrsnuća jedino Šimunu Petru dao nadležnost vrhovnog pastira i upravitelja nad čitavim svojim ovčinjakom, govoreći: ‘Pasi jaganjce moje‘, ‘Pasi ovce moje‘ [Iv 21,15-17]. Tom se tako očitom nauku svetog Pisma, kako ga je Katolička crkva uvijek shvaćala, otvoreno suprotstavljaju kriva mišljenja onih koji izokrećući niječu oblik vlasti koji je Krist Gospodin ustanovio u svojoj Crkvi, tj. da je samo Petar, prije ostalih apostola, bilo svakog pojedinog, bilo svih zajedno, dobio istinitu i pravu nadležnost prvenstva; ili koji tvrde da to prvenstvo nije bilo dano neposredno i izravno blaženom Petru, nego Crkvi, a po njoj njemu kao službeniku iste Crkve.

[Kanon] Dakle, tko kaže da Krist Gospodin nije blaženog apostola Petra postavio za prvaka svih apostola i za vidljivu glavu čitave vojujuće Crkve; ili, da je on od Gospodina našega Isusa Krista izravno i neposredno primio samo prvenstvo časti, a ne istinito i pravo prvenstvo nadležnosti: neka bude kažnjen anatemom.

Poglavlje II. O vječnosti prvenstva blaženoga Petra među rimskim prvosvećenicima

Što je pak Prvak pastira i veliki Pastir ovaca, Gospodin naš Isus Krist, u blaženom apostolu Petru ustanovio za vječno spasenje i vječno dobro Crkve, to po istom ustanovitelju mora sigurno trajati u Crkvi, koja je utemeljena na stijeni i koja će čvrsto stajati do kraja vjekova. Uistinu ‘nitko ne sumnja, štoviše, svim je vjekovima poznato, da je preblaženi Petar, prvak i glava apostola, te stup vjere i temelj Katoličke crkve, od Gospodina našega Isusa Krista, Spasitelja i Otkupitelja ljudskoga roda, primio ključeve kraljevstva nebeskoga; on do ovih vremena trajno živi i vrši sudačku vlast u svojim nasljednicima‘, biskupima svete Rimske stolice, koju je on osnovao i posvetio svojom krvlju. Zbog toga, tkogod naslijedio tu Petrovu stolicu, on prema ustanovi samoga Krista, dobiva Petrovo prvenstvo nad čitavom Crkvom. ‘Ostaje dakle uredba istine, i blaženi Petar, ustrajući u primljenoj čvrstoći stijene, koji ne napušta primljeno kormilo Crkve‘. Zbog tog je razloga bilo uvijek ‘potrebno, da se zbog jačeg prvenstva‘ oko Rimske crkve ‘okupe sve Crkve, to jest odasvud svi koji su vjernici‘, kako bi se u toj Stolici iz koje za sve proizlaze ‘prava časnog zajedništva‘, (svi) spojili kao što su udovi s glavom udruženi u jednu cjelinu tijela.

[Kanon] Tko dakle kaže, da nije po ustanovi samoga Gospodina Krista, ili po Božjem pravu, da blaženi Petar u prvenstvu nad čitavom Crkvom ima trajne nasljednike; ili da rimski prvosvećenik nije nasljednik blaženog Petra u istom prvenstvu: neka bude kažnjen anatemom.”

(Prvi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Pastor Aeternus; Denz. 1821-1825)

[…*]

U iznad citiranom dijelu Prvog vatikanskog sabora, dakle, Sabor iznosi svoje učenje o “ustanovljenju, vječnosti i naravi svetog apostolskog prvenstva“. Prvo poglavlje objašnjava, kako je Krist ustanovio to prvenstvo dodijelivši ga svetom Petru, a 2. poglavlje objašnjava, da to prvenstvo izvorno dodijeljeno svetom Petru, jednako traje kod svih njegovih zakonitih nasljednika do kraja vremena. Drugim riječima, petrovski primat nije umro sa svetim Petrom, kako tvrde neki krivovjerci. Naprotiv, svi pravi pape, do kraja vremena (“trajno”!), uživaju potpuno isti primat nad čitavom Crkvom koji je izvorno dat svetom Petru.

To je učenje Prvog vatikanskog sabora. To je ono što se razumijeva pod “trajnim nasljednicima”. Sabor je naučavao kako će sveti Petar imati “trajne nasljednike u prvenstvu nad sveopćom Crkvom” (perpetuos successores in primatu super universam Ecclesiam). To nema apsolutno nikakve veze sa zamisli, kako će uvijek postojati papa u svakom trenutku vremena – nešto što očito opovrgava ne samo zdrav razum (budući da je svaki papa smrtan, uvijek će postojati međuvlašće [nap. ur. lat. interregnum*] između smrti jednoga pape i izbora drugoga), već i proučavanje povijesti Crkve.

Možemo potvrditi, da smo ispravno razumijeli učenje Prvog vatikanskog sabora, proučavanjem teoloških priručnika o toj temi koji su nastali nakon Sabora. Na primjer, to nalazimo potvrđeno u Fundamentals of Catholic Dogma, str. 282, o. Ludwiga Otta; u Manual of Dogmatic Theology, sv. I., br. 210, o. Adolphea Tanquereya; u On the Church of Christ, br. 294ff, o. Joachima Salaverria i u Dogmatic Theology, sv. II., br. 59ff, msgr. Gerarda van Noorta.

Čak i kad bi bila istina da uvijek mora postojati papa…

Argumentacije radi, pretpostavimo ipak, kako prethodno izrečeno nije točno i da Prvi vatikanski sabor doista uči da će uvijek postojati papa, u svakom trenutku kršćanske povijesti.

Sve to bi značilo da upravo sada, u ovom trenutku, postoji legitimni nasljednik svetog Petra. Nikako ne bi slijedilo da je taj nasljednik Jorge Bergoglio (“papa Franjo”) u Vatikanu. Zapravo, ovo se može pozitivno isključiti kao mogućnost, jer već znamo, kako on i njegovih pet prethodnika nesretne uspomene – ne mogu biti valjani nasljednici, a dokaze koji to potvrđuju, nije moguće opovrgnuti ukazivanjem na dogmu o trajnim nasljednicima, jer ova dogma ne identificira te iste ljude kao prave nasljednike. Drugim riječima, kako Roncalli, Montini, Luciani, Wojtyla, Ratzinger ili Bergoglio trebaju biti legitimni nasljednici svetog Petra, očigledno nije dijelom dogme.

Najviše što bi takva doktrina “u svakom trenutku biti će pape” mogla učiniti jest – natjerati nas da zaključimo kako je netko trenutno papa, ali to je zasigurno netko drugi osim Franje ili bilo kojeg drugog modernista Drugog vatikanskog sabora. Možda negdje postoji pravi papa zatvoren ili skriven u katakombama. Nekome bi se takvo što moglo učiniti maštovitim, a možda i jest, ali zasigurno ne bi bilo nespojivo s mišlju, kako u ovom trenutku postoji pravi papa.

Zaključak koji možemo izvući iz svega ovoga jest: kako god na to gledali, argument “trajnih nasljednika” protiv sedevakantizma – jest poražen.

Trajnost Crkve i papinsko međuvlađe

Sada zasigurno, naša sveta katolička vjera, zahtijeva da vjerujemo kako će Crkva trajati do kraja vremena (vidi Salaverri, On the Church of Christ, br. 288, 294ff). Utemeljio ju je Bog kao trajnu ustanovu za spasenje ljudi. Ali, kao što ona ne može prestati postojati, ne može niti propasti. Samo ovo posljednje razmatranje diskvalificira Novus Ordo sektu, od toga da ona bude Katolička crkva, jer ona ne naučava pravu vjeru, a posebno zbog svojih pseudosakramenata, niti ne posvećuje dušu. Ona jednostavno nije Kovčeg spasenja.

Sedevakantisti ne smatraju kako je Katolička crkva prestala postojati ili čak da je papinsko nasljedstvo završilo. Radije, papinsko nasljeđe je zapriječeno, na neuobičajeno dugo vrijeme. Ono će se nastaviti kad god to bude htio Bog, čija Providnost upravlja svim stvarima.

Kako će se nastaviti papinsko nasljeđe? Ne znamo sa sigurnošću; ali to je ono što razlikuje pravu katoličku vjeru od pseudo-vjere krivovjeraca: katolik ima istinsku božansku vjeru u Boga i Njegova obećanja te stoga mu nisu potrebni svi odgovori: “Vjera … mora isključiti ne samo svaku sumnju, već i svaku želju za dokazivanjem” (Katekizam Tridentskog sabora, I. dio, I. članak). […*]

Ljudi koji su brzi u opravdavanju kako “Bog nikada ne bi dopustio tako dugačko međuvlašće!“, trebali bi shvatiti da, ono što znamo jest, kako Bog nikada neće dopustiti da papinstvo propadne. To je ono što se nikada ne može dogoditi. Ali papinstvo ne propada time, što kroz neko vrijeme nema pape. Ono bi propalo time, kada bi netko poput Franje bio papa, kako smo dokazali u članku. Trebamo upamtiti da to što nema pape, ne znači da nema papinstva. Jedini način, na koji netko može ustvrditi, kao istinitim učenje Prvog vatikanskog sabora o papinstvu jest – smatrati kako Jorge Bergoglio nije papa.

Godine 1892., 22 godine nakon dogme Prvog vatikanskog sabora o trajnim nasljednicima – isusovac o. Edmund James O’Reilly, objavio je knjigu pod naslovom The Relations of the Church to Society […*]. On se u tom djelu, dotakao pitanja produljenog međuvlašća, te kako bi ono utjecalo na vječnost Crkve i Kristovih obećanja:

“Veliki raskol Zapada [1378.-1417.], predlaže mi razmišljanje koje si uzimam za slobodu iznijeti ovdje. Da se taj raskol nije dogodio, hipoteza da se takvo što dogodi, mnogima bi se činila kimeričnom. Rekli bi kako to ne može biti; kako Bog ne bi dopustio da Crkva dođe u tako nesretnu situaciju. Krivovjerja bi mogla izniknuti i proširiti se, te bolno dugo trajati, krivnjom i na propast svojih autora i poticatelja, a na veliku nevolju vjernika, uvećanu za stvarne progone na mnogim mjestima, gdje krivovjerci prevladavaju. Ali, da prava Crkva ostane između trideset i četrdeset godina bez jasno utvrđene Glave i predstavnika Krista na zemlji, to ne bi moglo biti. Ipak je bilo, te nemamo jamstva da se neće ponoviti, iako se žarko nadamo suprotnome. Ono što bih zaključio jest – kako ne smijemo biti odviše spremni izjasniti se o onome što Bog može dopustiti. Sa apsolutnom sigurnošću znamo, kako će On ispuniti svoja obećanja, ne dopuštajući ničemu, da se dogodi u suprotnosti s njima; kako će poduprijeti svoju Crkvu te joj omogućiti pobjedu nad svih njezinim neprijateljima i poteškoćama; kako će svakome od vjernika dati one milosti, koje su im potrebne za njihovo služenje Njemu i postizanje spasenja, kao što je to učinio za vrijeme velikog raskola, o kojemu smo promišljali, te u svim patnjama i kušnjama, kroz koje je Crkva prošla od svojih početaka. Također, možemo se uzdati, kako će On učiniti i mnogo više od onoga, na što se obvezao svojim obećanjima. Možemo s radosnim iščekivanjem, iščekivati izuzeće u budućnosti od ponekih nevolja i nesreća koje su se dogodile u prošlosti. Ali mi ili naši nasljednici u budućim generacijama kršćana, možda ćemo doživjeti čudnija zla, nego što smo dosada iskusili, čak i prije neposrednog približavanja tog velikog svršetka svih stvari na zemlji, koji će prethoditi sudnjem danu. Ne postavljam se za proroka, niti se pretvaram da vidim nesretna čuda, o kojima nemam nikakvog spoznanja. Sve što želim poručiti jest, kako se nepredvidivi događaji u svezi s Crkvom, koje ne isključuju Božanska obećanja, ne mogu smatrati doista nemogućima, samo zato što bi bili vrlo strašni i uznemirujući.”

(vlč. Edmund J. O’Reilly, The Relations of the Church to Society [London: John Hodges, 1892], str. 287-288)

Ništa više ovome ne treba dodati – o. O’Reilly, pogodio je u središte. Zapravo, nekoliko stranica ranije, on izričito navodi, kako čak i da tijekom zapadnog raskola, nitko od trojice papinskih pretendenata nije bio pravi papa te da je Stolica svetog Petra čitavo to vrijeme bila upražnjena, čak niti to ne bi bilo u suprotnosti s Kristovim obećanjima:

“Ovdje bismo mogli zastati kako bi se zapitali, što se ima reći o položaju, u to vrijeme, trojice pretendenata te njihovim pravima u odnosu na papinstvo. Na prvom mjestu, sve od smrti Grgura XI. 1378. godine, postojao je papa – s izuzetkom, naravno, razdoblja između smrti i izbora, kako bi se popunila upražnjena mjesta koja su time nastala. Tvrdim, kako je postojao, u svakom trenutku Papa, stvarno obdaren dostojanstvom Kristova namjesnika i glave Crkve, kakva god mišljenja mogla postojati među mnogima, o njegovoj autentičnosti, niti bi međuvlašće, koje bi se protezalo kroz čitavo razdoblje bilo nemoguće ili u protivnosti s Kristovim obećanjima, jer ono nipošto nije očigledno, već zapravo, nije postojalo takovo međuvlašće.”

(O’Reilly, The Relations of the Church to Society, str. 283)

Tako vidimo, kako zastrašujuća situacija u kojoj se Sveta Majka Crkva nalazi danas, iako je zasigurno uznemirujuća i izvanredna, nije jednostavno nemoguća te kako nije u suprotnosti s naukom Prvog vatikanskog sabora.

Moramo moliti Boga danju i noću, da ovo strašno iskušenje, što prije privede kraju. Prisjetimo se kako On dopušta sva iskušenja – uključujući ovu tajanstvenu, bizarnu i zbunjujuću crkvenu anomaliju – za dobrobit svojih izabranika (vidi Mt 24,24). Iako nam nije dano razumjeti namjere Božanske Providnosti, imamo apsolutnu sigurnost iz naše vjere, kako je Bog svedobar, svemoćan i sveznajuć; On ima potpunu kontrolu.

Crkva mora trpjeti muku svoga Utemeljitelja

Ključ za razumijevanje onoga što se dogodilo Katoličkoj crkvi, od smrti pape Pija XII. 1958. godine, leži u razumijevanju da, Crkva kao mistično Tijelo Kristovo, mora na mističan način, trpjeti muku svoga Utemeljitelja. U nizu predavanja održanih 1861. godine, slavni kardinal Henry Edward Manning, ostavio je svijetu neke neprocjenjive upute u tom pogledu:

“Kao što Ga bezbožnici nisu nadvladali ni onda kad su Ga vezivali konopcima, vukli Ga na sud, svezali Njegove oči, izrugivali Ga kao lažnog Kralja, udarali Ga po glavi kao lažnog Proroka, odveli Ga, razapeli Ga, i u ovladavanju svojom moći činilo im se kako imaju apsolutnu vlast nad Njim, tako da je On ležao na tlu i gotovo istrebljen pod njihovim nogama. I kao što je, u to vrijeme kad je bio mrtav i pokopan, daleko od njihovih pogleda bio pobjednik nad svima, te ponovno uskrsnuo treći dan i uzašao na Nebo, bio okrunjen, proslavljen i odjeven u svoju veličanstvenost, vladajući vrhovno, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara – tako će biti i Njegovom Crkvom, iako kroz neko vrijeme progonjena i, u očima ljudi – zbačena i zgažena, svgnuta s prijestolja, opljačkana, ismijana i slomljena, ipak, u tom velikom vremenu trijumfa, vrata paklena neće prevladati. Crkvi se Božjoj sprema uskrsnuće i uzašašće, kraljevstvo i vlast, naknada slave za sve što je pretrpjela. Poput Isusa, ona mora trpjeti na putu do svoje krune; ipak okrunjena, bit će s Njim vječno. Neka se, dakle, nitko ne sablazni jer proročanstvo govori o patnjama koje dolaze. Volimo zamišljati trijumfe i slave Crkve na zemlji – kako se Evanđelje propovijeda svim narodima, svijet obraća a svi neprijatelji podlažu i tko zna što sve ne – sve dok nečije uši ne budu nestrpljive čuti kako se Crkvi sprema vrijeme strašne kušnje: i tako činimo kao stari Židovi, koji su tražili osvajača, kralja i blagostanje. A kada je njihov Mesija došao u poniznosti i muci, nisu Ga poznavali. Stoga, bojim se, kako mnogi među nama, opijaju svoje umove s vizijama uspjeha i pobjede, te ne mogu podnijeti pomisao, kako za Crkvu Božju, tek dolazi vrijeme progona.

Sveti oci koji su pisali o temi Antikrista i Danijelovih proročanstava, bez iti jedne iznimke, koliko ja znam, a oni su oci Istoka i Zapada, Grčke i Latinske Crkve – svi oni jednoglasno kažu – da će na potonjem kraju svijeta, za vrijeme vladavine Antikrista, prestati Sveta oltarska Žrtva. U djelu o kraju svijeta, koje se pripisuje svetom Hipolitu, nakon dugog opisa nevolja posljednjih dana, čitamo sljedeće: ‘Crkve će naricati s velikom tužaljkom, jer više neće biti prinošen prinos, niti tamjan, niti štovanje Bogu prihvatljivo. Svete građevine crkava biti će poput koliba; a dragocjeno Tijelo i Krv Kristova, neće se očitovati u one dane. Liturgije će nestati, prestati će pjevanje psalama, neće se više čuti čitanje Svetoga pisma. Biti će nad ljudima tama, i tugovanje nad tugovanjem, i jad nad jadom.’ Tada će Crkva biti raspršena, otjerana u divljinu, i takvom će biti kroz neko vrijeme, kao što je bila u početcima – nevidljiva, skrivena u katakombama, jazbinama, planinama, skrovištima; neko će vrijeme biti zbrisana, tako reći, s lica zemlje. Takvo je opće svjedočanstvo otaca ranih stoljeća…

Riječ Božja govori nam, da će prema kraju vremena, moć ovoga svijeta postati tako neodoljiva i tako trijumfalna, da će Crkva Božja potonuti pod njezinom rukom – kako Crkva Božja više neće primati pomoć od careva ili kraljeva, prinčeva ili zakonodavnih tijela, nacija ili naroda, kako bi pružila otpor protiv moći i sile svog protivnika. Biti će lišena zaštite. Biti će oslabljena, zbunjena i bespomoćna, te će krvareći ležati pred nogama moćnika ovoga svijeta.”

Ne opisuje li ovo naše vrijeme sa zastrašujućom točnošću?

Imajte na umu, kako ovo nije samo “mišljenje kardinala Manninga”, kako će mnogi sada zasigurno brzo prigovoriti. Ne, ovo je “opće svjedočanstvo otaca ranih stoljeća“, kako njegova Uzoritost jasno kaže. […*]

Zaključne misli

Ukratko, možemo reći kako katolička dogma o trajnim nasljednicima svetog Petra u prvenstvu, ne isključuje produljeno vremensko razdoblje u kojemu nema pape. Umjesto toga, ono što uči jest, da kad god postoji papa, on će imati jednakog udjela u prvenstvu koje je dodijeljeno svetom Petru. Nikada neće postojati pravi papa koji neće posjedovati iste povlastice kao sam Šimun Petar, a to je tako po božanskoj ustanovi i tako će ostati zauvijek.

Svi oni koji zastupaju prepoznaj-i-odupri se stajalište [nap. ur. eng. recognize-and-resist *] i misle kako nauk Prvog vatikanskog sabora zahtijeva od nas da prihvatimo Franju kao valjanog papu, potičemo da pomno i u cijelosti pročitaju Dogmatsku konstituciju Pastor Aeternus […*], te da se zapitaju – mogu li ozbiljno primijeniti na Jorgea Bergoglia ono što Sabor potvrđuje svim nasljednicima svetog Petra – trajno.

Čini se kako svemogući Bog dopušta ovu veliku nesreću, kao kušnju naše vjere, kako bi pročistio svoje izabranike: “Blaženi koji ne vidješe i vjerovaše” (Iv 20,29; usp. Mt 24,24). Bog ima strogo pravo zahtijevati od nas iskrenu vjeru, onu vjeru, bez koje Mu je nemoguće ugoditi (usp. Heb 11,6). Ali, takva istinska vjera, ne zahtijeva objašnjenja ili dokazivanje, jer u potpunosti vjeruje autoritetu Boga koji se otkrio, koji ne može prevariti niti prevaren biti: “Jer putujemo u vjeri, a ne u gledanju” (2Kor 5,7).

Ljudski neuspjeh da vjeruje, njegova ravnodušnost čak i sprema onoga što je Bog objavio, donijelo je ovu veliku nevolju na sve nas: “…jer ljubavi istine ne primiše, da bi se spasili. I zato će im Bog poslati silu zablude, da vjeruju laži, da se svima sudi, koji ne vjerovaše istini, nego privolješe nepravdi” (2Sol 2,10-12; usp. Lk 18,8). Stoga nas naš blaženi Gospodin potiče, danas ništa manje nego 33. godine poslije Krista: “…ne budi nevjeran, nego vjeran” (Iv 20,27).

Moramo stoga, čuvati svoju vjeru u svakom trenutku i ne izlagati je bespotrebno opasnosti. Jedna od najvećih opasnosti po vjeru koja se danas nalazi u svijetu jest Novus Ordo sekta i njezin otpadnički poglavar – “papa” Franjo. To je sami primjer “sile zablude” koju spominje sveti Pavao, a odgovorna je za gubitak vjere u nebrojenom broju duša.

Od najveće je važnosti shvatiti kako Franjo uzrokuje gubitak vjere u svima koji ga prihvaćaju za pravog papu: onih koji mu se pokoravaju – niječući dogme koje on niječe, kao i oni koji mu se ne pokoravaju – niječući katoličko učenje o papinstvu.

Prava vjera je naše najveće blago.

Molimo, dakle, za nepokolebljivu vjeru i ne propustimo je ujediniti s nadom (usp. 1Iv 3,3) i ljubavlju (usp. Lk 7,47; Jak 2,24) kako bismo, uz pomoć Božje milosti, jednog dana čuli riječi: “Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u posjed kraljevstvo, koje vam je pripravljeno od stvorenja svijeta” (Mt 25,34).

Izvor: https://novusordowatch.org/2017/06/the-perpetual-successors-objection/