Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Jedan od najčešćih prigovora protiv sedevakantističkog stajališta jest da ako je istinito da Franjo ili bilo koji od njegovih pet prethodnika nisu valjani pape, to bi značilo da su vrata paklena nadvladala Crkvu i posljedično Kristovo obećanje iz Mateja 16,18, kako se to nikada ne može dogoditi, bilo bi ništavno. Iako bi se čovjek nadao da će većina ljudi koji su istražili sedevakantizam do sada znati, da zasigurno nitko ne bi držao ovo stajalište kad bi ga bilo toliko lagano za opovrgnuti, ipak je korisno posvetiti mu malo pozornosti.

Kako bismo ispravno procijenili prigovor da sedevakantizam implicira da naš Gospodin Isus Krist nije uspio održati svoje obećanje kako vrata paklena neće moći nadvladati Njegovu Crkvu, moramo učiniti tri jednostavne stvari: moramo pod 1) ispitati što je naš Gospodin zaista obećao i zatim pod 2) saznati kako Katolička crkva razumije to obećanje prije nego što pod 3) primijenimo te stvari na situaciju u kojoj se danas nalazimo. Drugim riječima: što je naš Gospodin zaista obećao i što to znači za Crkvu nakon Drugog vatikanskog sabora? Sada ćemo odgovoriti na ova pitanja.

Obećanje našega Gospodina iz Mateja 16,18

Započnimo citirajući izvorni odlomak iz Svetog pisma s njegovim okolnim kontekstom:

“Kad dođe Isus u okolinu Cezareje Filipove, upita učenike svoje: “Za koga drže ljudi Sina čovječjega?” Oni odgovoriše: “Jedni za Ivana Krstitelja, drugi za Iliju, opet drugi za Jeremiju ili za kojega od proroka.” On ih upita: “A vi, za koga me vi držite?” Šimun Petar odgovori: “Ti si Krist, Sin Boga živoga.” Tada mu reče Isus: “Blago tebi, Šimune, sine Jonin! Jer tijelo i krv nijesu to tebi objavili, nego Otac moj, koji je na nebesima. I ja tebi kažem: Ti si Petar. Na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga. Štogod svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, i štogod razdriješiš na zemlji, bit će razdriješeno i na nebesima.”

(Mt 16, 13-19)

Ovo je događaj u kojem naš Gospodin najavljuje Šimunu Petru da će on biti glava Njegove Crkve. Stoga mu On daje novo ime – Petar [grčki Petros, muški rod od petra, “stijena”; usp. Iv. 1,42], kako bi ukazao na prirodu, svrhu i težinu ove najuzvišenije službe. Primijetite da naš Gospodin govori u budućem vremenu: “sagradit ću Crkvu svoju” – jer u ovom trenutku Crkva još nije postojala, i stoga Petar još nije papa. On zapravo neće postati papa sve do nakon uskrsnuća, kada ga Krist duži da pase Njegovo stado. Prvi vatikanski sabor izričito je naučavao sljedeće: “I samo Šimunu Petru Isus je nakon svoga uskrsnuća dodijelio vlast najvišega pastira i upravitelja nad cijelim svojim stadom, govoreći: ‘Pasi ovce moje’ [Iv 21,15ff]” (Denz. 1822)

Iako se papa uobičajeno naziva poglavarom Crkve, ispravno govoreći, on je samo vidljiva glava Crkve, dok Krist jest i ostaje u svakom trenutku nevidljiva Glava. Stoga se papa naziva Kristovim namjesnikom, tj. zamjenom ili koji stoji na mjesto [Krista]: “Naime, Petar je snagom prvenstva samo zamjenik (vikar) Kristov, i stoga je samo jedna vrhovna Glava ovoga Tijela, naime Krist, koji, iako ne prestaje otajstvenim načinom sam upravljati Crkvom, ipak, po onomu koji na zemlji zastupa njegovu osobu, ravna i vidljivim načinom tom istom Crkvom…” (papa Pijo XII., Enciklika Mystici Corporis, br. 40).

Kako nije bilo potrebe za vidljivom nadomjesnom glavom prije uskrsnuća dok je Krist još bio na zemlji, smisleno je da naš Gospodin nije učinio svetog Petra papom sve do nakon uskrsnuća i prije uzašašća na nebo. Ipak, kako je istaknuo papa Pijo XII., “između Krista i Petra postojala je od dana obećanja u Cezareji Filipovoj i njegova ispunjenja pored Tiberijadskog mora, otajstvena ali izrazito stvarna veza, koja se dogodila jednom u vremenu, ali koja je imala svoje korijene duboko u vječnim nacrtima Svemogućega” (Alokucija Kardinalskom zboru, 2. lipnja 1944. godine).

Nadalje, vrlo je značajno da prije obećanja da Crkvu neće nadvladati vrata paklena, naš Gospodin mijenja Šimunovo ime u Petros, Stijena, posebno kada se uzme u obzir što je naš Gospodin naučavao drugdje u istom Evanđelju:

“Tko sluša ove moje riječi i izvršuje ih, nalik je na razborita čovjeka, koji sagradi kuću svoju na stijeni. I udari pljusak, dođoše vode, dunuše vjetrovi i napadoše na kuću onu; ali ona ne pade, jer je bila sagrađena na stijeni. Nasuprot tko sluša ove moje riječi, ali ih ne izvršuje, nalik je na luda čovjeka, koji sagradi kuću svoju na pijesku. I udari pljusak, dođoše vode, dunuše vjetrovi i napadoše na kuću onu. Ona pade, i pad je njezin bio velik.”

(Mt 7, 24-27)

Stoga je lako vidjeti zašto naš Gospodin prvo imenuje Šimuna kao Stijenu, a zatim nastavlja s izjavom da vrata paklena neće moći nadvladati Crkvu koja je utemeljena upravo na toj Stijeni. Također je zapanjujuće da naš Gospodin najavljuje Petrovu službu Šimunu Petru odmah nakon što je potonji ispovjedio svoju vjeru u Isusa kao Sina Boga živoga (usp. Lk 22, 31-32). Papa Pijo IX. istaknuo je to u govoru 1873. godine:

“Takva je bila Petrova vjera; takva mora biti i naša vlastita. Vjera je bila najjača značajka kneza apostola. To je ono što ga je ponukalo da odgovori Kristu: Tu es Christus Filius Dei vivi, ‘Ti si Krist, Sin Boga živoga’; to je ono što mu je priskrbilo naslov blaženoga: Beatus es, Simon Bar-Jona, quia caro et sanguis non revelavit tibi: Blago tebi, Šimune, sine Jonin! Jer tijelo i krv nijesu to tebi objavili, nego Otac moj, koji je na nebesima: quia caro et sanguis non revelavit tibi, sed Pater meus qui in coelis est [Mt 16, 16-17]. Iz ovoga proizlazi red kojim se Petar postavlja kao temelj Crkve.”

(papa Pijo IX., Alokucija međunarodnom katoličkom izaslanstvu, 7. ožujka 1873. godine; izvadak iz Papal Teachings: The Church, str. 238, br. 420; [ur. nap. podebljanje teksta dodano*)

Vjera svetog Petra igra bitnu ulogu u njegovom postanku papom i stijenom na kojoj je utemeljena Crkva. To potvrđuje i papa Pijo XI.: “U isti čas, kad je Petar, ispred sviju apostola i učenika ispovjedio vjeru u Krista, Sina Boga živoga, slijedila je kao odgovor na njegovu vjeru i njegovu ispovijest riječ Kristova o izgradnji Njegove Crkve, jedne Crkve, i to na Petru kao stijeni (Mt 16,18)” (Enciklika Mit Brennender Sorge, br. 22).

Tijekom Posljednje večere, Isus se posebno molio da se Petrova vjera nikada ne pokoleba: “Šimune, Šimune! Evo, sotona zatraži, da vas smije rešetati kao pšenicu. A ja sam se molio za tebe, da se vjera tvoja ne pokoleba. Zato podupri i utvrdi jednoć braću svoju” (Lk 22, 31-32). Budući da je naš Gospodin Bog, ova je molitva, naravno, nepogrešivo postigla željeni učinak. Nepokolebljiva vjera je stoga jedna od bitnih značajki vidljive glave Crkve, koju jamči sama nevidljiva Glava. Komentirajući ovaj odlomak u Evanđelju po svetom Luki, papa Pelagije II. napisao je raskolničkim biskupima u Istri sljedeće:

“(Jer) znate da Gospodin u Evanđelju izjavljuje: ‘Šimune, Šimune! Evo, sotona zatraži, da vas smije rešetati kao pšenicu. A ja sam se molio za tebe, da se vjera tvoja ne pokoleba. Zato podupri i utvrdi jednoć braću svoju [Lk 22, 31-32].

Uzmite u obzir, predragi, da Istina nije mogla lagati, niti će se vjera Petra moći poljuljati ili promijeniti zauvijek. Jer iako je zli želio rešetati sve učenike, Gospodin svjedoči da je On sam iskao samo Petra i želio da drugi budu utvrđeni njime; a njemu je također, s obzirom na veću ljubav koju je iskazivao Gospodinu naspram drugih, bila povjerena briga da pase ovce [usp. Iv 21,15ff]; i njemu je također predao ključeve kraljevstva nebeskog te je na njemu obećao sagraditi Crkvu svoju i svjedoči da ju vrata paklena neće nadvladati [usp. Mt 16,16ff]. Ali, budući da se neprijatelji ljudskog roda ni do svršetka ne ustežu od sijanja kukolja [Mt 13,25] nad dobrim sjemenom u Crkvi Gospodnjoj, i stoga, da se možda slučajno netko sa zloćudnom revnošću ne bi po poticaju zloga usudio učiniti neke izmjene i izvući zaključke u svezi cjelovitosti vjere – i (da) zbog toga razloga možda ne bi izgledalo da su vaši umovi uznemireni, prosudili smo potrebnim kroz ovu našu poslanicu, sa suzama potaknuti, da se vratite u srce svoje Majke Crkve te vam poslati zadovoljštinu s obzirom na cjelovitost vjere…”

(papa Pelagije II., Apostolsko pismo Quod ad Dilectionem; Denz. 246)

Vidimo ovdje da je ispravno tumačenje Luke 22, 31-32 da se Petrova vjera ne može “poljuljati ili izmijeniti”, zbog čega papa Pelagije nudi zabludjelim pastirima kojima se obraća “cjelovitost vjere”. To je također bilo učenje Prvog vatikanskog sabora (vidi Denz. 1836-37), kao što ćemo detaljnije vidjeti kasnije.

Do sada je, dakle, jasno da je u Mateju 16,18 naš Gospodin Isus Krist obećao sv. Petru da će on biti papa, stijena na kojoj je sagrađena Crkva, zbog njegove vjere, i to će spriječiti “vrata paklena” od nadvladavanja ili prevladavanja protiv Crkve. Ali što se podrazumijeva pod tim tajanstvenim “vratima pakla”?

Ako pogledamo katolički nauk po tom pitanju, nalazimo sljedeće odgovore:

“Neka se ta lažna skupština, koja je bez Apostolske Stolice … održana protivno predajama časnih otaca protiv božanskih slika, bude proglašena anatemom u prisutnosti naših izaslanika i neka se ispuni riječ Gospodina našega Isusa Krista da ‘vrata paklena neće je nadvladati’ (Mt 16,18); i opet: ‘Ti si Petar…’ (Mt 16, 18-19), čije prijestolje koje drži prvo mjesto u cijelom svijetu svijetli i drži svoje mjesto kao glava čitave Crkve Božje.”

(papa Hadrijan I., Apostolsko pismo Pastoralibus Curis; Denz. 298)

Papa Hadrijan ovdje jasno naznačuje da vrata paklena od prevladavanja čuva papa, vjernim vršenjem papinske službe, posebno (u citiranom slučaju) svojom osudom ikonoklasta, kako njihove zablude i svetogrđa ne bi zarazile pravu Crkvu i uprljali haljinu bez mrlje to jest čistoću prave vjere.

“Budući da su ovi predmeti obrađeni s temeljitom točnošću, imamo na umu ono što je obećano o svetoj Crkvi i Onome koji je rekao da ju vrata paklena neće nadvladati (pod ovime podrazumijevamo smrtonosne jezike krivovjeraca); također imamo na umu što je Hošea prorekao o Crkvi kada je rekao: “Zaručit ću te sebi u vjernosti, da me spoznaš kao Gospoda”; i uz đavla, oca laži, ubrajamo nekontrolirane jezike krivovjeraca i njihove krivovjerne spise, zajedno sa samim krivovjercima koji su ustrajali u svojim krivovjerjima čak do smrti.”

(Drugi carigradski sabor, Anateme o “Tri poglavlja“)

Papa Vigilije bio je taj koji je odobrio dekrete Drugog carigradskog sabora 553. godine, a nalazimo ga kako vrlo eksplicitno poistovjećuje vrata pakla sa “smrtonosnim jezicima krivovjeraca”.

“Sveta Crkva sazidana na stijeni, to jest na Kristu i na Petru ili Kefi, sinu Ivanovu koji se najprije zvao Šimun, zato što pred vratima pakla, to jest, pred prijeporima krivovjeraca koji vode tašte u propast, nikada ne bi bila nadvladana; tako sama Istina obećava, kroz koju je istinito, sve što je istinito: ‘vrata paklena neće je nadvladati’ [Mt 16,18]. Isti Sin izjavljuje da je postigao učinak tog obećanja od Oca molitvama, rekavši Petru: ‘Šimune, Šimune! Evo, sotona itd.’ [Lk 23,31]. Stoga, hoće li postojati itko tako bezuman da se usudi smatrati Njegovu molitvu u bilo kojem smislu uzaludnom, čija je volja moguća? Po Stolici poglavice apostola, naime Rimskoj Crkvi, kroz istog Petra, kao i kroz njegove nasljednike, nisu li izjave svih krivovjeraca pobijene, odbačene i nadvladane, a srca braće u Petrovoj vjeri koja se do sada nije niti pokolebala niti će se do kraja pokolebati, bila osnažena?”

(papa sveti Lav IX., Apostolsko pismo In Terra Pax; Denz. 351)

Papa sveti Lav IX., također, ne ostavlja nikakve sumnje u pogledu identiteta vrata pakla: Ona su “prijepori krivovjeraca”.

“Dakle, taj posebni dar da u istini i vjeri nikada ne zataji, dan je od Boga Petru i njegovim nasljednicima na toj Stolici, kako bi svojom uzvišenom službom služili spasenju sviju; kako bi čitavo Kristovo stado po njima bilo sačuvano od otrovne hrane zabluda i hranilo se hranom nebeskih nauka, kako bi se nakon uklanjanja prilika za raskol čitava Crkva sačuvala jedna, i oslonjena na svoj temelj, ostala čvrsta protiv vratiju pakla.”

(Prvi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Pastor Aeternus, poglavlje 4.; Denz. 1837)

Ovdje Prvi vatikanski sabor, s autoritetom pape Pija IX., izjavljuje da ono što čini da vrata paklena ne prevladaju jest izvršavanje dužnosti pape da zaštiti vjernike od zabluda i krivovjerja, da ih hrani s pravim naukom i tako ukloni prilike raskola, a sve je to moguće zbog “dara da u istini i vjeri nikada ne zataji” koja je “dana […] od Boga Petru i njegovim nasljednicima”. Stoga znamo da su vrata paklena ono što bi bilo suprotno ovome, naime kada bi papa hranio svoje stado s “otrovnom hranom zabluda”, kada bi naučavao krivovjerje ili druge zablude namjesto zdravog nauka.

Papinstvo je božanski zajamčena institucija koja nikada neće zatajiti

Sada kada razumijemo koja su to paklena vrata koja nikada neće nadvladati Crkvu koju je utemeljio Krist naš Gospodin, možemo primijeniti tu spoznaju na božansko obećanje dano u Mateju 16,18 i izvući vrlo jednostavan zaključak: papinstvo je ono koje jamči da Katolička crkva nikada neće biti nadvladana lažnim naukom. To je stoga jer je papinstvo ustanovio sam Bog kao stijenu na kojoj počiva Crkva, a tu stijenu je ustanovila druga osoba Presvetog Trojstva, koja sama jamči za nepokolebljivu vjeru pape, ne samo sv. Petra osobno već i svih njegovih legitimnih nasljednika (usp. Denz. 1824-25). Zato Crkva može i uči, vrlo odlučno, da nikada ne možemo biti zavedeni čvrstim prianjanjem uz Svetu Stolicu i potpunim podlaganjem razuma i volje Kristovom namjesniku.

Nitko i ništa ne može proturječiti ovome nauku jer ga Crkva autoritativno, dobrim dijelom i nepogrešivo naučava. Ne može se poreći, sumnjati, relativizirati, minimizirati ili ignorirati – bez obzira na to što se dogodilo. Istinu katoličkog nauka jamči sam Krist, a ona nije uvjetovana vremenom u kojem živimo ili specifičnim okolnostima u kojima se možemo naći. Stoga, nitko se ne može pozivati na pseudoteološke koncepte poput “đavolske dezorijentiranosti” protiv ovog nauka, niti reći da se nauk odnosi samo na određeno vremensko razdoblje u crkvenoj povijesti no, ne i danas (tko uopće ima ovlasti odlučiti o tome?). Takve su zamisli, zapravo, modernističke, jer potkopavaju objektivnu valjanost, univerzalnost i nepromjenjivost istine (usp. papa sv. Pijo X., enciklika Pascendi, br. 26-28; dekret Lamentabili Sane, br. 58, 59).

Ono što slijedi je niz dodatnih izvadaka iz nauka katoličkog Učiteljstva koji potvrđuju i naglašavaju da je naš zaključak o papinstvu kao božanski zajamčenoj instituciji, onaj koji sprječava da vrata paklena nadvladaju jest zapravo točan:

“Iz ovih događaja ljudi bi trebali shvatiti da su svi pokušaji da se sruši “Božja kuća” uzaludni. Jer ovo je Crkva utemeljena na Petru, “Stijeni”, ne samo po imenu nego i po istini. Protiv toga “vrata paklena neće je nadvladati [Mt 16,18] “jer je bila sagrađena na stijeni” [Mt 7,25; Lk 6,48]. Nikada nije postojao neprijatelj kršćanske religije koji nije istodobno bio u opakom ratu s Petrovom stolicom, jer dok je ova Stolica ostala jaka, opstanak kršćanske religije bio je osiguran. Kao što sveti Irenej javno naviješta svima, “redom i nasljedstvom rimskih prvosvećenika, predaja od apostola u Crkvi i navještaj istine došle su do nas. I to je najpotpuniji dokaz da je to jedna te ista životvorna vjera koja je sačuvana u Crkvi sve do sada od vremena apostola i predana u istini” [Adversus haereses, knj. 3, poglavlje 3].”

(papa Pijo VII., enciklika Diu Satis, br. 6)

“Ova (Petrova) stolica središte je katoličke istine i jedinstva, to jest – glava, majka i učiteljica svih Crkava, kojoj se mora pružiti svaka čast i poslušnost. Svaka crkva mora se složiti s njom zbog njezine veće nadmoći – to jest, oni ljudi koji su u svakom pogledu vjerni…

Dobro znate sada da su najsmrtonosniji neprijatelji katoličke vjere oduvijek vodili žestoki rat, ali bez uspjeha, protiv ove Stolice; nipošto im nije nepoznata činjenica da se sama vjera nikada ne može poljuljati i pasti dok ova Stolica ostaje netaknuta, Stolica koja počiva na stijeni koju ponosna vrata pakla ne mogu srušiti i u kojoj postoji cjelovita i savršena čvrstoća kršćanske vjere. Stoga, zbog vaše osobite vjere u Crkvu i posebne pobožnosti prema istoj Petrovoj Stolici, potičemo vas da usmjerite svoje stalne napore kako bi vjerni narod Francuske mogao izbjeći lukave obmane i zablude tih spletkaroša te razvijete više sinovske odanosti i poslušnosti prema ovoj Apostolskoj Stolici. Budite budni djelima i riječima, kako bi vjernici mogli rasti u ljubavi prema ovoj Svetoj Stolici, častiti je i prihvaćati s potpunom pokornošću; oni bi trebali izvršavati sve što sama Stolica uči, određuje i naređuje.”

(papa Pijo IX., enciklika Inter Multiplices, br. 1. i 7.)

“Jedinstvo s Petrovom rimskom Stolicom uvijek je … javno mjerilo katolika… ‘Ne treba vas se smatrati da držite pravu katoličku vjeru ako ne naučavate da se treba držati vjere Rima’.”

(papa Lav XIII., enciklika Satis Cognitum, br. 13)

“U Katoličkoj crkvi kršćanstvo je utjelovljeno. Ono se poistovjećuje s onim savršenim, duhovnim i, po svom vlastitom poretku, suverenim društvom, koje je mistično Tijelo Isusa Krista i koje za svoju vidljivu glavu ima rimskog prvosvećenika, nasljednika kneza apostola. Ono je nastavak poslanja Spasitelja, kćer i nasljednica njegova otkupljenja. Propovijedalo je Evanđelje i branilo ga po cijenu vlastite krvi, i jako u Božanskoj pomoći i onoj besmrtnosti koja mu je obećana, ne sklapa kompromise s zabludama, već ostaje vjerno zapovijedima koje je primilo da pronosi nauk Isusa Krista do krajnjih granica svijeta te do svršetka vremena i da ga štiti u njegovoj nepovredivoj cjelovitosti.”

(papa Lav XIII., Apostolsko pismo Annum Ingressi)

“Naime oci 4. carigradskog sabora, slijedeći tragove predšasnika, objavili su ovu svečanu ispovijest: ‘Početak je spasenja, čuvati pravilo ispravne vjere… I jer se ne može mimoići riječ Gospodina našega Isusa Krista, koji je kazao: ‘Ti si Petar-Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju’ [Mt 16,18], pa se to što je rečeno dokazuje stvarnim učincima, budući da se kod Apostolske stolice katolička religija sačuvala uvijek neokrnjena, i sveto se učenje poštovalo. Ne želeći se nikako odvojiti od te vjere i nauka…, nadamo se, da ćemo zaslužiti biti u tom zajedništvu koje propovijeda Apostolska stolica, u kojem se nalazi čitava i prava čvrstoća kršćanske religije’…

Kako bi udovoljili toj pastirskoj zadaći, naši su predšasnici uvijek neumorno nastojali, da se spasonosni Kristov nauk proširi među sve narode na zemlji, i jednakom su brigom bdjeli da se on sačuva ispravan i čist, kao što je i primljen. Zbog toga su biskupi čitavog svijeta, bilo pojedinačno, bilo okupljeni na saborima, slijedeći dugotrajni običaj Crkava i oblik drevnog pravila, iznosili pred ovu Apostolsku stolicu posebno one opasnosti koje su se pojavljivale u pitanjima vjere, kao bi se ponajviše nadoknadile štete za vjeru tamo gdje vjera ne može imati nedostatak…

A Petrovim nasljednicima nije naime obećan Duh Sveti kako bi uz njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere, primljen od apostola. A taj pak apostolski nauk prihvatili su svi časni oci, a sveti i pravovjerni učitelji su ga poštovali i slijedili; oni su najpotpunije znali da je ta Petrova stolica ostala uvijek netaknuta od svake zablude, prema božanskom obećanju Gospodina i Spasitelja našega, koje je dao prvaku svojih učenika: ‘Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću’ [Lk 22,32].

Dakle, taj posebni dar da u istini i vjeri nikada ne zataji, dana je od Boga Petru i njegovim nasljednicima na toj Stolici, kako bi svojom uzvišenom službom služili spasenju sviju, kako bi čitavo Kristovo stado po njima bilo sačuvano od otrovne hrane zabluda i hranilo se hranom nebeskog nauka, kako bi se nakon uklanjanja prilika za raskol čitava Crkva sačuvala jedna, i oslonjena na svoj temelj ostala čvrsta protiv vratiju pakla.”

(I. vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Pastor Aeternus, 4. poglavlje)

Ovo je pravo katoličko učenje o papinstvu. Kao takvo ima trajnu valjanost, te je mjerodavno i obvezujuće…

Primjena nauka Crkve na našu današnju situaciju

Većina čitatelja shvatit će do sada na što smo ih upućivali. S obzirom na katolički nauk o papinstvu kao jamcu pravu vjere i nezabludivosti Crkve, ako ga pokušamo primijeniti na Ivana XXIII. i njegove nasljednike, pojavljuje se apsurdna i groteskna slika, jer crkva od 1958. godine – koju nazivamo imenima kao što su crkva II. vatikanskog sabora ili Novus ordo sekta – definitivno nije crkva opisana upravo citiranim izjavama Učiteljstva. (…) I premda će mnogi u polutradicionalističkom taboru, kada budu stjerani u kut, tvrditi da crkva II. vatikanskog sabora nije zastranila (bilo izmišljajući isprike ili poričući očito), svi znamo da su gotovo svi oni uvjereni da jest, jer to je ono što objektivno potvrđuju svi njihovi postupci i što su obično sasvim spremni priznati, u nesmotrenom trenutku, čak i riječima.

Nitko pri zdravoj pameti ne može danas pogledati jadnu modernističku vatikansku instituciju i reći: “Ovo je Kovčeg spasenja, izvan kojeg nitko ne može postići vječnu sreću; to je utvrda koja drži snage pakla na odstojanju, tvrđava istine koja se nepokolebljivo suprotstavlja zabludama ovoga svijeta dok vjerno hrani Kristove prave sljedbenike čistim mlijekom spasonosnog nauka i zdrave discipline.” (…)

“Da bi bilo koji čovjek mogao dokazati svoju katoličku vjeru i potvrditi da je doista katolik, mora moći u to uvjeriti Apostolsku Stolicu. Jer ova je Stolica prevladavajuća i s njom se trebaju složiti vjernici čitave Crkve. A čovjek koji napusti Petrovu Stolicu može samo lažno biti uvjeren da je u Crkvi. Kao rezultat toga, taj čovjek je već raskolnik i grješnik koji uspostavlja stolicu u suprotnosti s jedinstvenom Stolicom blaženog Petra iz koje proizlaze prava svetog jedinstva za sve ljude.”

(papa Pijo IX., Enciklika Quartus Supra, br. 8)

“Zapravo, samo čudo te božanske moći moglo je sačuvati Crkvu, mistično Tijelo Kristovo, od ljage u svetosti njezina nauka, zakona i svrhe usred bujice korupcije i propusta njezinih članova. Njezin nauk, zakon i svrha dali su običnu žetvu. Vjera i svetost njezine djece donijele su najspasonosnije plodove. Evo još jednog dokaza njezina božanskog života: unatoč velikom broju pogubnih mišljenja i velikoj raznolikosti zabluda (kao i golemoj vojsci buntovnika) Crkva ostaje nepromjenjiva i postojana, “kao stup i temelj istine”, u ispovijedanju jednog identičnog nauka, u primanju istih sakramenata, u njezinom božanskom ustrojstvu. vladanju i moralu…”

(papa Pijo X., Enciklika Editae Saepe, br. 8)

(…)

Misterij bezakonja i sila zablude

Ali koji je onda odgovor? – pitat će se mnogi. Ako moramo isključiti kao mogućnost da je institucija na čijem se čelu nalazi Franjo Katolička crkva, što ostaje? Odgovor na ovo pitanje nalazi se u onome što Božanska objava ima za reći o tome što će se dogoditi u pogledu papinstva u posljednjim danima. Konkretno, važan odlomak u Svetom pismu pojavljuje se u Drugoj poslanici svetog Pavla Solunjanima:

“Da vas nitko ne prevari ni na koji način, jer treba da najprije dođe otpad, i objavi se čovjek grijeha, sin propasti, koji se protivi i podiže više svega, što se zove Bog, ili što se štuje, tako da će on sjesti u hramu Božjem pokazujući sebe, kao da je Bog. Ne pamtite li, da sam vam ovo kazivao, još kad sam bio kod vas? I sad znate, što zadržava, da se ne javi u svoje vrijeme. Jer tajna bezakonja već djeluje; samo treba da se ukloni onaj, koji sad zadržava. I onda će se pojaviti bezakonik, kojega će Gospodin Isus ubiti dahom usta svojih i uništiti sjajem dolaska svojega. Kojega je dolazak po djelovanju sotoninu sa svakom silom i znacima i lažnim čudesima, i sa svakom prijevarom nepravde među onima koji propadaju, jer ljubavi istine ne primiše, da bi se spasili. I zato će im Bog poslati silu zablude, da vjeruju laži, da se svima sudi, koji ne vjerovaše istini, nego privolješe nepravdi.”

(2Sol 2, 3-12)

U nizu predavanja održanih 1861. godine, kardinal Henry Edward Manning (1808.-92.) objasnio je značenje ovog tajanstvenog proročanstva koje se odnosi na “silu zablude” i “bezakonika” koje će Bog dopustiti u posljednjim danima. Njegova Uzoritost svoja predavanja nije temeljila na vlastitim mišljenjima, već na nauku crkvenih otaca i priznatih teoloških autoriteta. On bilježi na samom početku svog prvog predavanja: “U obradi ove teme, neću se usuđivati ni na kakve vlastite pretpostavke, nego ću jednostavno iznijeti ono što nalazim bilo kod otaca Crkve ili u takvim teolozima koje je Crkva priznala, naime Bellarmin, Lessius, Malvenda, Viegas, Suarez, Ribera i drugi” (str. 3; puni citat dolje).

Proučavanje izlaganja kardinala Manninga o ovom biblijskom odlomku, dakle, potpuno je sigurno, jer možemo biti uvjereni da ono što nam je dano nije samo mišljenje jednog čovjeka nego uma Crkve. Kardinal Manning samo je glasnik onoga što je Crkva kroz stoljeća govorila kroz razne autoritete. Riječima njegove Uzoritosti:

“Kao što postoji trajno djelovanje ovog misterija bezakonja, tako postoji i stalna smetnja ili prepreka njegovom punom očitovanju, koja će se nastaviti dok se ne ukloni; postoji i utvrđeno vrijeme kada će se ukloniti s puta… Sada, budući da će ovaj zao pojedinac biti bezakonik, koji će unijeti nered, pobunu, metež i revoluciju, kako u vremeniti tako i u duhovni poredak svijeta, tako da ono što će ometati njegov razvoj te biti njegov izravni protivnik nakon njegovog očitovanja, nužno mora biti princip reda, zakon pokornosti, autoritet istine i prava…

Sada smo došli skoro do rješenja onoga što sam naveo na početku, naime, kako to da moć koja priječi otkrivanje bezakonika nije samo osoba već i sustav, i ne samo sustav nego i osoba. Jednom riječju, to je kršćanstvo i njegova glava; i prema tome, u osobi namjesnika Isusa Krista, i u tom dvostrukom autoritetu s kojim je, po Božanskoj Providnosti, bio obdaren, vidimo izravnog protivnika načelu nereda…

Povijest Crkve i povijest našega Gospodina na zemlji teku takoreći usporedo. Trideset i tri godine bio je u svijetu utjelovljeni Sin Božji i nitko nije mogao dići ruku na Njega. Nitko Ga nije mogao uzeti, jer Njegov ‘čas još nije došao’. Bio je unaprijed određen čas kada će Sin Božji biti predan u ruke grješnika. On je unaprijed znao; On je to prorekao. Držao ga je u vlastitoj ruci, jer je okružio svoju osobu krugom svoje vlastite Božanske moći. Nijedan čovjek nije mogao probiti taj krug svemoći sve dok nije došao čas, kada je svojom voljom otvorio put silama zla…

Na isti način kao i Njegova Crkva. Sve dok ne dođe čas kada će prepreka, Božanskom voljom, biti uklonjena s puta, nitko nema moć dignuti ruku na nju. Vrata pakla mogu ratovati protiv nje; mogu nastojati i boriti se, kao što se sada bore s namjesnikom našega Gospodina; ali nitko nema moć pomaknuti ga ni za korak, sve dok ne dođe čas kada će Sin Božji dopustiti, na neko vrijeme, silama zla da prevladaju. Da će On to dopustiti kroz neko vrijeme stoji u knjizi proročanstava. Kad se smetnja ukloni, otkrit će se čovjek grijeha; tada će doći progoni od tri i pol godine, kratki, ali užasni, tijekom kojih će se Crkva Božja vratiti u svoje stanje patnje, kao na početku; a neprolazna Crkva Božja, svojim neugasivim životom proizašlim iz probodenog boka Isusova, koja je kroz tri stotine godine živjela kroz krv, živjet će i dalje kroz požare vremena Antikrista.”

(kardinal Henry Edward Manning, III. predavanje, “Who or What Restrains the Manifestation of the Antichrist?”, in The Present Crisis of the Holy See Tested by Prophecy [London, 1861], str. 36-56; vidi The Pope and the Antichrist: The Great Apostasy Foretold)

Apsolutno je ključno razumjeti ovo kako ne bismo bili sablažnjeni strašnim nevoljama koje je Sveta Majka Crkva morala podnijeti od “pape” Ivana XXIII. i njegovog “Drugog vatikanskog sabora”. Riječ je o božanski objavljenom proročanstvu, kao što kardinal Manning jasno kaže, da će u jednom trenutku Kristov namjesnik biti “maknut s puta” na neko vrijeme, kako bi se omogućilo otkrivanje misterija bezakonja. Kad on ne bi bio maknut s puta, tada sile zla ne bi mogle osloboditi silu zablude jer bi stijena koja je papinstvo, božanskom institucijom, to nepogrešivo spriječila – kao što nitko nije uspio nadvladati našega Gospodina Isusa Krista sve dok On svojom voljom nije odlučio to dopustiti (usp. Iv 7,30; 10,18).

Ne smijemo propustiti primijetiti da njegova Uzoritost jasno govori o papi kao žrtvi ovog progona od strane paklenih sila, kao što je naš Gospodin bio žrtva u svojoj muci. Kao i sam Krist, tako je i Kristov namjesnik meta paklenih sila, a ne njihovih pristaša ili protagonista. (…)

Kada kardinal Manning govori o povratku Crkve u “… stanje patnje, kao na početku”, sjećamo se da je u početku, sve do Konstantina, Crkva morala djelovati pod zemljom, u katakombama, u špiljama, tajnim mjestima itd., sve dok Božanska Providnost nije smatrala potrebnim stati na kraj progonu. Stoga ne smijemo biti sablažnjeni ili obeshrabreni ako je Crkva iznova, kao što je bila – pod zemljom, i svedena samo na relativno malen broj, jer tako ju je Bog unaprijed odredio od početka.

Tko može sumnjati da smo sada u vremenu o kojem govori kardinal Manning? Njegova Uzoritost nije ni znala da je prošlo manje od 100 godina između njegovih predavanja i stvarnog “micanja s puta” Kristova namjesnika uzurpacijom prijestolja svetog Petra od strane prvog od protupape iz Novus ordoa – Angela Roncallija (Ivan XXIII.), nakon smrti pape Pija XII. Ali ovo je situacija u kojoj se sada nalazimo. Moramo zapamtiti da je vremensko razdoblje u koje Bog odabire nekoga smjestiti najkorisnije za njegovu dušu. Hoćemo li odbiti Božju providnost? Hoćemo li osporavati ili sumnjati u Njegovu beskrajnu mudrost, moć ili dobrohotnost? Bog “… hoće, da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine” (1Tim 2,4); “tako je i kosa na vašoj glavi sva izbrojena. Ne bojte se dakle, vi ste vredniji od mnogo vrabaca” (Lk 12,7).

Što je onda s vratima pakla? Ne kaže li Manning da će “… Sin Božji dopustiti, na neko vrijeme, silama zla da prevladaju”? Dapače, ali malo dalje objašnjava u kojem smislu to treba razumjeti:

“Već smo vidjeli razlog za vjerovanje da, kao što se naš Božanski Gospodin predao u ruke grješnika kada je došlo Njegovo vrijeme, i nitko nije mogao dignuti ruku na Njega, sve dok se svojom slobodnom voljom nije predao njihovoj vlasti, tako će biti i s onom Crkvom za koju je rekao: ‘Na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati’ [Mt 16,18]. Kao što Ga bezbožnici nisu nadvladali ni onda kad su Ga vezivali konopcima, vukli Ga na sud, svezali Njegove oči, izrugivali Ga kao lažnog Kralja, udarali Ga po glavi kao lažnog Proroka, odveli Ga, razapeli Ga, i u ovladavanju svojom moći činilo im se kako imaju apsolutnu vlast nad Njim, tako da je On ležao na tlu i gotovo istrebljen pod njihovim nogama. I kao što je, u to vrijeme kad je bio mrtav i pokopan, daleko od njihovih pogleda bio pobjednik nad svima, te ponovno uskrsnuo treći dan i uzašao na Nebo, bio okrunjen, proslavljen i odjeven u svoju veličanstvenost, vladajući vrhovno, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara – tako će biti i Njegovom Crkvom, iako kroz neko vrijeme progonjena i, u očima ljudi – zbačena i zgažena, svgnuta s prijestolja, opljačkana, ismijana i slomljena, ipak, u tom velikom vremenu trijumfa, vrata paklena neće prevladati. Crkvi se Božjoj sprema uskrsnuće i uzašašće, kraljevstvo i vlast, naknada slave za sve što je pretrpjela. Poput Isusa, ona mora trpjeti na putu do svoje krune; ipak okrunjena, bit će s Njim vječno.

Neka se, dakle, nitko ne sablazni jer proročanstvo govori o patnjama koje dolaze. Volimo zamišljati trijumfe i slave Crkve na zemlji – kako se Evanđelje propovijeda svim narodima, svijet obraća a svi neprijatelji podlažu i tko zna što sve ne – sve dok nečije uši ne budu nestrpljive čuti kako se Crkvi sprema vrijeme strašne kušnje: i tako činimo kao stari Židovi, koji su tražili osvajača, kralja i blagostanje. A kada je njihov Mesija došao u poniznosti i muci, nisu Ga poznavali. Stoga, bojim se, kako mnogi među nama, opijaju svoje umove s vizijama uspjeha i pobjede, te ne mogu podnijeti pomisao, kako za Crkvu Božju, tek dolazi vrijeme progona. Čujmo stoga riječi proroka Danijela. Govoreći o osobi koju sveti Ivan naziva Antikristom, kojeg on naziva kraljem koji će djelovati po vlastitoj volji, prorok Danijel kaže: ‘On će govoriti drske govore proti Svevišnjemu’ – to jest, Svemogućega Boga, ‘i gledat će da utamani svece Svevišnjega…’ Ponovno kaže: ‘Podigao se je’ – to jest, moć ovog kralja – ‘do vojske nebeske i pobacao na zemlju neke od vojske nebeske i od zvijezda i pogazio ih. Sve do kneza vojske nebeske on se je podigao. Uzeo mu je svagdanju žrtvu i oskvrnio mjesto svetišta njegova.’ Nadalje, on kaže: ‘… ukinut će žrtvu zaklanicu i prinos. Na mjestu njihovu zavladat će grozota pustoši…’ Ova tri odlomka uzeta su iz sedmog, osmog i devetog poglavlja Danijela. Dodao bih još, ali dovoljno je, jer u Knjizi Otkrivenja (12,7) nalazimo ključ za te riječi. Sveti Ivan, očito pozivajući se na Knjigu Danijelovu, piše o zvijeri, to jest, progoniteljskoj sili koja će moćno vladati na zemlji: ‘I bilo joj je dano, da zametne rat sa svetima i da ih pobijedi…’.”

(Manning, IV. predavanje, “Passion and ‘Death’ of the Church“, in The Present Chrisis of the Holy See Tested by Prophecy, str. 67-69; vidi The Pope and the Antichrist: The Great Apostasy Foretold)

Sin Božji koji je jamčio da vrata paklena neće nadvladati Njegovu Crkvu isti je Sin Božji (usp. Heb 13,8) koji je također učio, preko svetog Pavla i svetog Ivana, da će misterij bezakonja neko vrijeme biti uspješan. Doista, On je isti Božji Sin koji je bio potpuni pobjednik u vlastitom očitom porezu, gdje se činilo da su Njegovi neprijatelji trijumfirali nad Njim dok je trpio svoju gorku, ali slavnu muku. Možemo se samo diviti ljepoti Božjih puteva – kada se čini da je sve izgubljeno i da je zlo prevladalo, On kroz nedokučive planove svoje beskrajne mudrosti dokazuje da je zapravo suprotno. “Ne, kako je nebo visoko nad zemljom, tako su putevi moji visoko nad vašim putovima i misli moje nad vašim mislima”, kaže Gospodin preko svoga proroka Izaije (Iz 55,9).

Nemojmo se stoga mučiti pokušavajući razumjeti zašto Bog dopušta djelovanje sile zablude, misterija bezakonja i očitovanje Antikrista. Neka nam bude dovoljno da je svedobri, sveznajući i svemoćni Bog tako želio, i stoga znamo da, razumijevali mi to ili ne, to je u konačnici na Njegovu slavu i za spasenje Njegovih izabranika (usp. Iz 55, 8-9: 1Tim 2,3-4; 2Sol 2, 10-11; Rim 8,28).

Kao što se u Kristovom prividnom porazu nalazila Njegova najveća pobjeda, tako možemo biti sigurni da će biti i s Njegovom Crkvom: iako se čini da su vrata paklena prevladala, zapravo nisu, a ovo je prorečeno kako ne bismo bili sablažnjeni kada dođe vrijeme: “Već sada kažem vam, prije nego se zbude, da, kad se zbude, vjerujte, da sam ja” (Iv 13,19); “Eto, kažem vam unaprijed” (Mt 24,25). To je nadnaravna vjera koja nam daje tu sigurnost, ona vjera koja nije samo ljudska ili ukupni zbroj vjerojatnosti (usp. papa Pijo X., Dekret Lamentabili Sane, br. 25), nego koja je dar Božji (Ef 2,8), apsolutno neophodan za spasenje (Rim 3,28; Heb 11,6) – taj čvrsti pristanak uma na ono što je Bog objavio jer je On to objavio, On koji ne može ni lagati niti biti prevaren: “Jer putujemo u vjeri, a ne u gledanju” (2Kor 5,7).

Stoga imamo sve razloge biti puni vjere, nade i milosrđa, jer iako su naša vremena najmučnija, ipak “sve ide po planu”, takoreći, kao što možemo vidjeti da se katoličko proročanstvo odvija točno na način koji je Bog zamislio od cijele vječnosti. Sve što trpimo je potvrda onoga što vjerujemo, a ne njegova negacija. Papa sveti Pijo X. uvjerava nas da će Bog uvijek izvući dobro čak i iz najstrašnijih nevolja kroz koje Crkva može proći:

“Htjeli zli to ili ne, Bog čini da čak i zabluda pomaže u trijumfu Istine čiji je čuvar i branitelj Crkva. On korupciju stavlja u službu svetosti, čija je majka i hraniteljica Crkva. Iz progonstva On donosi još čudesniju “slobodu od naših neprijatelja”. Iz tih razloga, kada svjetovni ljudi misle da vide Crkvu udarenu i gotovo prevrnutu u bijesnoj oluji, tada ona doista izlazi ljepša, jača, čišća i sjajnija sa sjajem istaknutih vrlina.

Na taj način Božja dobrota svjedoči o božanstvu Crkve. On je čini pobjednicom u toj bolnoj borbi protiv zabluda i grijeha koji se uvlače u njezine redove. Kroz tu se pobjedu potvrđuju Kristove riječi: ‘… vrata paklena neće je nadvladati’ (Mt 16,18). U njenom svakodnevnom životu On ispunjava obećanje: ‘Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta’ (Mt 28,20).”

(papa sv. Pijo X., Enciklika Editae Saepe, br. 6-7)

Vrata paklena ne mogu nadvladati pravu Katoličku crkvu; Sin Božji je to obećao. I u tu svrhu uspostavio je papinstvo kao neosvojivo jamstvo da će Kovčeg spasenja zauvijek biti čist u vjeri i ujedinjen u svezama milosrđa. Stoga je papa najprije morao biti “maknut s puta” kako bi se dopustilo misteriju bezakonja da učini svoje zlodjelo, a to se nije dogodilo slučajno, niti iznenada, niti bez Božjeg predznanja ili dopuštenja. Zapravo, kako nijedna zemaljska sila nikako nije mogla nadvladati papinstvo, sam Bog je morao intervenirati kako bi dopustio njegov prividni neuspjeh na neko vrijeme, baš kao što je doveo do trenutka kada je dopustio svojim neprijateljima da naizgled nakratko trijumfiraju nad Njim.

I tako vidimo da iako se stijena – sveti Petar i njegovi nasljednici – mogu ukloniti s puta, ona ne može zastraniti. Ali ako su “pape” nakon Pija XII. – to jest Ivan XXIII., Pavao VI., Ivan Pavao I., Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i Franjo – pravi pape, onda je stijena zastranila, što je nemoguće. I tako znamo, s najvećom mogućom sigurnošću, da modernistička sekta Drugog vatikanskog sabora nije Katolička crkva našeg Gospodina Isusa Krista, i da njezini poglavari nisu pravi pape. Umjesto toga, lažna crkva u Rimu zapravo je “sila zablude” koja se počela očitovati 1958. godine, kada je onaj koji “… sad zadržava” bio “maknut s puta” da ljudi “vjeruju laži, da se svima sudi, koji ne vjerovaše istini, nego privolješe nepravdi” (2Sol 2, 11).

Stoga: “Izađite iz nje, narode moj, da ne budete dionici grijeha njezinih, i da ne primite od zala njezinih! Jer grijesi njezini dopriješe sve do neba, i Bog se opomenu nepravda njezinih” (Otk 18,4-5). Vjerujte u Gospodina koji je sve pobijedio u svom prividnom porazu i zajamčio nam: “Nebo i zemlja proći će, ali riječi moje neće proći” (Mk 13,31).

Gle, On nam je to unaprijed rekao.

Izvor: https://novusordowatch.org/2015/12/have-gates-of-hell-prevailed/