Prepoznaj-i-odupri se (eng. recognize-and-resist; RnR), stajalište je onih „katolika” i „tradicionalista” koji tvrde – kako katolik treba prepoznati Drugi vatikanski sabor i njegovu hijerarhiju kao pravi i valjani sabor i hijerarhiju Katoličke crkve (za razliku od sedevakantizma, koji drži kako Drugi vatikanski sabor i njegova postsaborska hijerarhija – nisu valjani) ali pružiti otpor tom istom saboru i toj istoj postsaborskoj hijerarhiji u onim ili svim predmetima koji se odnose na vjeru, moral, upravljanje Crkvom ili bogoslužje u mjeri u kojoj su štetni, bezbožni, zabluđujući, svetogrdni ili krivovjerni.¹

Mogu li vjernici prepoznati papu i oduprijeti mu se?

Desetljećima proponenti prepoznaj-i-odupri se stajališta, koriste citat sv. Roberta Bellarmina, proslavljenog crkvenog naučitelja, kojega je svetim proglasio papa Pijo XI., kako bi obranili svoje stajalište, a u očitoj proturječnosti sedevakantizmu. Navod o kojemu je riječ jest sljedeći (precizna formulacija razlikuje se ovisno o tome koji se prijevod koristi):

„Kao što je dopušteno oduprijeti se papi koji napada tijelo, tako je valjano i oduprijeti se onome koji napada dušu ili uništava građanski poredak ili nadasve pokušava uništiti Crkvu. Tvrdim kako je dopušteno oduprijeti mu se ne izvršavajući ono što odredi ili sprječavajući izvršenje njegove volje. Ipak, nije dopušteno suditi mu, kazniti ga ili svrgnuti, jer su to čini svojstveni poglavaru.”

(sv. Robert Bellarmin, De Romano Pontifice, knjiga II., poglavlje 29)

Još daleke 2004. godine, katolički svećenik o. Anthony Cekada napisao je članak pojašnjavajući kontekst i značenje toga slavnog Bellarminovog navoda:

„Taj odlomak, kako nam je više puta rečeno, podupire zamisao kako se tradicionalistički pokret može „oduprijeti” lažnim doktrinama, zlim zakonima i svetogrdnom bogoslužju koje su Pavao VI. i njegovi nasljednici proglasili, no i dalje ih nastaviti „prepoznavati” kao pravim Kristovim namjesnicima (tu čudnu zamisao pripisuju i drugim teolozima kao što je Cajetan).

Isti odlomak kod Bellarmina – kako nam je to rečeno – obara načelo koje stoji iza sedevakantizma (kako krivovjerni papa automatski gubi svoju službu) jer sedevakantisti „sude” papi i „svrgavaju” ga.

Takovi zaključci, pokazalo se, samo su još jedan primjer kako niski intelektualni standardi u tradicionalističkim polemikama rađaju mitove koji brzo poprimaju auru gotovo otkrivenih istina.

Tko god konzultira prvobitne izvore, te onaj koji razumije nekoliko temeljnih razlika u kanonskom pravu, dolazi do potpuno drugačijeg seta zaključaka, o tome što čuveni „otporaški” odlomak zapravo znači, naime:

• (1) Bellarmin govori o moralno zlom papi koji daje moralno zle zapovijedi – ne o onima, koji poput papa nakon Drugog vatikanskog sabora, naučavaju doktrinarne zablude ili nameću zle zakone;

• (2) Kontekst te izjave rasprava je o zabludama galikanizma, a ne slučaja krivovjernog pape;

• (3) Bellarmin opravdava „odupiranje” kraljeva i prelata, a ne pojedinačnih katolika;

• (4) Bellarmin uči u sljedećem poglavlju svoga djela (30) kako krivovjerni papa automatski gubi svoj autoritet.

Jednom riječju, niti se odlomak može primijeniti na trenutnu krizu, a niti se pozvati na nj protiv sedevakantizma.”²

Razlog poradi kojega je bitno za razumjeti ono što nam se u optužnici za sedevakantizam stavlja, kao npr. upravo to kako sedevakantisti „sude” i „svrgavaju” papu jest – ti isti koji nas prozivaju za nepokornost papi ili kako mu mi sudimo i svrgavamo ga, zloupotrebljavaju taj citat Bellarmina, kako bi onoga kojega drže papom, optužili za sve i svašta, naružili ga svakojakim riječima te ga ipak i dalje nastavili držati za Kristova namjesnika. Stoga, zašto bismo se osjećali obavezanima prihvatiti učenje kardinala Bellarmina, dok se istovremeno od nas traži da zanemarimo i odbacimo učenja navodnog ekumenskog sabora i čitavog niza navodno pravih papa? Na to dobivamo odgovore u vidu mentalnih gimnastika ili uopće nemamo odgovora od tih i takvih proponenata prepoznaj-i-odupri se stajališta.

Također, kada je riječ o ostalim citatima sv. Roberta Bellarmina, proponenti mnijenja prepoznaj-i-odupri se nisu tako brzi u dijeljenju istih sa svojim čitateljima ili istomišljenicima, kao npr.:

„Papa je učitelj i pastir čitave Crkve, stoga, čitava Crkva toliko je dužna slušati ga i slijediti, da kada bi on zabludio, čitava Crkva bi zabludjela.

Naši protivnici odgovaraju kako ga Crkva treba slušati onoliko dugo koliko ispravno naučava, jer Boga treba slušati više negoli ljude.

S druge strane, tko će suditi je li papa naučavao ispravno ili nije? Jer nije na ovcama suditi je li pastir zalutao, a kamoli i naročito u onim predmetima koji su uistinu dvojbeni. Niti kršćanske ovce imaju većega suca ili učitelja kojemu bi se mogle obratiti. Kako smo pokazali iznad, bilo tko iz čitave Crkve može se pozvati na papu, ipak, na njega se nitko ne može žaliti; stoga, čitava Crkva posljedično bi zabludjela kada bi Rimski Prvosvećenik zabludio.”

(De Romano Pontifice, knjiga IV., poglavlje 3)²

Nažalost, koliko nam je poznato, ovaj citat iznad, nikada nije dospio u propagandu FSSPX-a, Remnanta, Fatima Centra, Catholic Family Newsa, Angelusa ili bilo kojih drugih samoproglašenih doktrinarnih dadilja navodne Svete Stolice.²

Još jednom, sveti Robert Bellarmin stao je u obranu sedevakantizma. Razlog tomu poprilično je jednostavan – sedevakantizam nije ništa drugo, doli primijenjena katoličkih načela na ova čudna vremena u kojima živimo. Upražnjenost Katedre svetoga Petra, nužni je zaključak do kojeg u konačnici trebamo doći, s obzirom na nepobitne empirijske činjenice o modernističkim pretendentima na papinstvo, te čudnoj novoj crkvi koja je iznikla nakon smrti pape Pija XII. 1958. godine.²

Papa govori, ti odlučuješ?

Žar s kojim ti prepoznaj-i-odupri se „tradicionalisti” inzistiraju da Bergoglio jest „papa”, jednak je žaru s kojim odbijaju pokornost tome istom „papi” kojega drže „papom”.

Takva vrst „teologije” nije ona katolička teologija, ona sveta teologija koja, kako neki vole istaknuti – uči se na koljenima i moleći. To je pseudoteologija, kao što i promicatelji takve teologije jesu pseudokatolici.

Zapitajte se: dovodi li vas takvo stajalište – prepoznaj-i-odupri se – k većoj ljubavi i poštovanju Crkve i Vrhovnog Prvosvećenika? Dovodi li vas k većoj poslušnosti i vjernosti svemu što Crkva uči? Ili vas radije dovodi da gledate Crkvu s velikom sumnjom i odvratnošću, misleći da je ono što dolazi od nje često uprljano s osuđenim zabludama, naročito modernizmom, te kako ste tako primorani zaštiti sebe od Crkve jer vas odvodi u propast? Je li to ona ista Crkva koju nam je Krist predao – „Crkva Boga živoga, stup i tvrđa istine?” (1Tim 3,15)³

Jedno je reći – kako Crkva nije nepogrešiva u ponekim izjavama njezina Učiteljstva, i stoga bi neke stvari koje naučava autentično redovno Učiteljstvo, tehnički još i moglo biti podvrgnuto reviziji u budućnosti – ali, potpuno je druga stvar tvrditi – kako neki proponenti toga stajališta tvrde (npr. FSSPX) – da Crkva može naučavati krivovjerje i proturječiti vlastitoj doktrini. Takova ustanova tada ne bi bila kredibilna, a zasigurno ne božanska! Zapitajte se: možete li se kao tradicionalni katolik (zar ne?), složiti s pokojnim o. Frederickom Faberom:

„Možemo zaboraviti, kao što ponekad i zaboravljamo, kako nije dovoljno samo voljeti Crkvu, nego i da nije moguće ispravno voljeti Crkvu, ako istovremeno nemamo strahopoštovanje spram nje. Naša zaboravljivost u tome, proizlazi iz toga, što nismo dovoljno duboko u našim umovima usadili uvjerenje o božanskoj naravi Crkve… Sama količina ljudske veličine koja okružuje Crkvu čini da povremeno smetnemo kako ona nije ljudska ustanova.

Otuda dolazi ona vrsta pogrješne kritike koja je zaboravna ili nemareća o božanskoj naravi Crkve. Otuda dolazi naše postavljanje vlastitih umova i vlastitih pogleda kao kriterija istine, kao mjerila crkvenog ponašanja. Zbog toga dolazi do izricanja vlastitih sudova o vladanju i djelovanju papa. Odatle dolazi ta nesinovska i bezobzirna nebriga za odvajanjem onoga što smatramo božanskim, od onoga što tvrdimo da je ljudsko u svim predmetima Crkve i papinstva. Odatle dolazi nepoštujuća osjetljivost za razlikovanjem između onoga što trebamo priznati Crkvi a što ne. Odatle dolazi ona razdražljiva tjeskoba za gledati kako se nadnaravno drži dobro podređenim naravnom, kao da bi stvarno vjerovali, da upravo u tome trenutku trebamo upregnuti sve živce, kako odviše lakovjeran svijet ne bi postao žrtvom pretjeranog klerikalizma i ultramontanizma [„papolatrije”?].

…Svladajmo već jednom doista, istinu kako je Crkva božanska ustanova, te ćemo tada vidjeti kako takovo kritiziranje nije samo niskost i nevjernost, već drskost i grijeh.”

(o. Frederick W. Faber: Devotion to the Church [London: Richardson & Son, 1861], str. 23-24)³

Čitajući ovaj tekst o. Fabera, vidimo tko tradicionalni katolik jest! Ne opisuje li precizno o. Faber upravo takove koji se nazivaju „tradicionalistima”, „katolicima” a zapravo nisu ništa drugo doli – polu-tradicionalisti, pseudokatolici – kako ih s pravom nazivamo? Takovi vole igrati na kartu ljudskog čimbenika u Crkvi kada trebaju opravdati svoje odupiranje javnom krivovjercu i otpadniku Bergogliu, no ipak, o. Faber pokazuje što je ispravno. Kristova Crkva ne treba teološke dadilje. Crkveni nauk, zakoni, odluke, liturgijski obredi ili kanonizacije nisu predmet preispitivanja menzingenskog “magisterija” ili mainstream katolika. Sve to pokazuje kako otporaški tradicionalisti doista uopće nemaju vjere u Crkvu, već ju radije smatraju čisto ljudskom ustanovom, koja može zastraniti kao i bilo koje drugo ljudsko društvo i kojoj je zbog toga potrebna kritika i ljudska pomoć da ne propadne.³

Razlog zašto mnogi, koji se smatraju tradicionalnim katolicima lako prihvaćaju Franju kao papu ili zauzimaju stav kako nije bitno je li on papa ili ne, jest taj kako mu se svejedno ne pokoravaju. Odbijanje pokoriti se Rimskom Prvosvećeniku, što god mislili takovi „katolici”, tvori čin raskola, a ako se poriče kako se katolik mora pokoravati papi, tada je to još i krivovjerje (vidi Denz 3064). Ako niste sigurni što vjerovati o ovome predmetu, pročitajte ovaj članak i razmislite – možete li mirne savjesti pristati na u njemu navedena katolička učenja prije Drugog vatikanskog sabora, te ih pomiriti s zamisli kako su Jorge Bergoglio i njegovih pet prethodnika valjani pape.³

Prepoznaj i pokori se

Papa Pijo XI. u svojoj enciklici Mortalium Animos od 6. siječnja 1928., izjavio je sljedeće:

„5. Stoga, opomenuti sviješću o svojoj apostolskoj dužnosti kako ne smijemo dopustiti da Gospodinovo stado bude zavedeno pogubnim lažima, zazivamo, časna braćo, Vašu gorljivost u izbjegavanju ovoga zla; jer uzdamo se da će po Vašemu pisanju i govorima ljudi lakše upoznati i shvatiti načela i argumente koje želimo ovdje iznijeti te da će katolici odatle naučiti kako moraju razmišljati i postupati kad su u pitanju pothvati čija je svrha jedinstvo u jednome tijelu – na bilo koji način – sviju onih koji se nazivaju kršćanima.

7. – Ima doduše nekih koji priznaju i tvrde da je protestantizam, kako ga nazivaju, vrlo nepromišljeno odbacio određene članke vjere i neke vanjske obrede koji su ustvari privlačni i korisni, i koje Rimske Crkva još uvijek zadržava. Međutim, uskoro nastavljaju s tvrdnjom da je i Crkva pogriješila te iskvarila izvornu vjeru dodajući i predlažući za vjerovanje određene nauke koji su ne samo strani Evanđelju, nego mu se dapače protive.

11. – Nadalje, u ovoj jednoj Kristovoj Crkvi ne može biti ili ostati nitko tko ne prihvaća, priznaje i sluša vlast i poglavarstvo Petra i njegovih zakonitih nasljednika. Nisu li prethodnici onih, koji su sada uronjeni u zablude Focija i reformatorâ, slušali Rimskoga biskupa, vrhovnoga pastira dušâ?”⁴

Riječi „prepoznaj-i-pokori se” upravo su suprotnost riječima „prepoznaj-i-odupri se”. Oni koji slijede to mnijenje prepoznaj-i-odupri se, ne pokoravaju se onima koje drže zakonitim Petrovim nasljednicima. Oni ih ignoriraju, odupiru im se i odbacuju njihova učenja. Oni sasvim sigurno nastoje stati na put „papama” Drugog vatikanskog sabora te provođenju Drugog vatikanskog sabora i Novus Ordoa. Dapače, u pravu su kada odbacuju modernizam „papa” Drugog vatikanskog sabora, ali njihovo opravdanje za činjenje toga jest u suprotnosti s onime što prepoznaju kao papinski autoritet te je takovo opravdanje krivovjerno i raskolničko.⁴

Proponenti prepoznaj-i-odupri se stajališta odbacuju temeljno načelo enciklike Mortalium Animos. Svaki papin dokument primjer je Rimskog Prvosvećenika koji ističe svoj papinski autoritet vjernicima na pokornost, a ne na otpor.⁴

Dana 31. prosinca 1929. godine, papa Pijo XI. izjavio je u Divini Illus Magistri:

„18. Stoga je u tomu, njoj svojstvenom cilju poslanja, to jest, ‘u vjeri i moralu, Bog sam učinio Crkvu dionicom u božanskom učiteljstvu po posebnoj povlastici, udjeljujući joj otpornost od svake zablude; zato, ona je učiteljica ljudi, vrhovna i apsolutno sigurna, te u sebi ima urođeno nepovredivo pravo na slobodu u poučavanju…’

20. Crkva ne tvrdi kako moral pripada čisto, u smislu isključivosti, njoj; već da u potpunosti pripada njoj…

25. Opseg poslanja Crkve u polju odgoja, jest takav da obuhvaća svaki narod, bez iznimke, prema Kristovoj zapovijedi: ‘Zato idite i učinite sebi sve narode učenicima’, te nema sile na zemlji koja bi joj se mogla zakonito suprotstaviti. U prvom redu, ona se proteže nad sve vjernike, o kojima se s tjeskobnošću brine poput nježne Majke.”⁴

Čitavi dokument govori o važnosti stjecanja dobrog, svetog i istinsko kršćanskog odgoja, koji se može jedino postići nasljedujući i pokoravajući se učenjima Rimskog Prvosvećenika te sljedeći njegova pravila za odgoj. Kakvog li smisla ako Katolička crkva promiče zablude kao i svaka druga religija, kao što proponenti stajališta prepoznaj-i-odupri se u biti tvrde?

Stav takovih čini Katoličku crkvu najvećom licemjernom organizacijom na svijetu. To bi značilo, kako je Katoličkoj crkvi, više-manje dopušteno voditi ljude u zabludu, dok sve druge religije Katolička crkva osuđuje za činjenje iste stvari. To isto tako znači, kako samo Katolička crkva smije biti krivovjerna, dok protestantizam i istočno pravoslavlje, Katolička crkva osuđuje kao lažne religije samo kada to čine.

Eto razloga zašto je stav prepoznaj-i-odupri se krivovjeran, bogohulan i raskolnički.

Pristup takovih jest odupirati se, odbacivati i prezirati svako papinsko učenje za koje drže kako mu nedostaje izvanredan način proglašavanja poput dogmi zaštićenih nepogrešivošću.

Mentalitet odaberi što ti se sviđa prepoznaj-i-odupri se proponenata, čini ih licemjerima budući da tvrde kako su poslušni i vjerni katolici, no, nisu niti jedno niti drugo.

Krist nam je rekao kamo odlaze licemjeri u Mateju 24,51 – a to zasigurno nije Raj.⁴

Stoga, poput istinskih Rimskih katolika, prepoznajmo i oduprimo se onome što nikako nije niti može biti katolički odnos spram Rimskog Prvosvećenika, te prestanimo s izvrtanjem papinstva po onome što bismo htjeli da ono jest ili kako bi proponenti htjeli da to jest, a što po svemu dosad pročitanom, ono ne može biti.

Gospodin nas stavlja na kušnju. Vjerujemo li doista u Njega i Njegovu Crkvu te Njegova obećanja? Ili nastojimo sve shvatiti s čisto ljudskom mudrošću? Sumnjamo li čim otkrijemo poteškoću? Miješamo li puko ljudsko uvjerenje s istinskom vjerom? Prava je vjera, prisjetimo se, nadnaravni dar Božji: „nadnaravna krepost, kojom, uz Božje nadahnuće i pomoć milosti, vjerujemo da je istinito ono što je On objavio, ne zbog unutarnje istine stvari shvaćene svjetlom naravnog razuma, nego radi autoriteta samoga Boga, koji se ne može prevariti niti može varati [kan. 2 ] (Prvi vatikansko sabor, Dogmatska konstitucija Dei Filius, poglavlje 3).³

Smisleno je da u ovim teškim vremenima naš Gospodin zahtijeva ništa manje iskrenu, zrelu, i izrazito jaku vjeru; onu koja uklanja svaku sumnju i nadilazi svaku poteškoću. U toj borbi je sve ili ništa – kao što je oduvijek i bilo, no, možda je Crkva često bila odviše prikrivena „ljudskom veličinom”, kako tvrdi o. Faber. Stoga će se odvojiti žito od kukolja (usp. Mt 13, 24-30), istinski katolici od onih koji su išli samo za izvanjskim, za „tradicionalnom misom”, bez, međutim, tradicionalne vjere.³

Izvor:

[1] https://novusordowatch.org/2013/06/folly-of-recognize-and-resist-illustrated/

[2] https://novusordowatch.org/2018/04/bellarmine-on-resisting-a-pope/

[3] https://novusordowatch.org/2016/01/pope-speaks-you-decide/

[4] https://novusordowatch.org/2019/08/recognize-and-obey-steven-speray/