Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Katolički vjernici na Zapadu i drugdje jesu poput bojne, zarobljene iza neprijateljevih linija desetljećima. Naši časnici umriješe ili pređoše na stranu neprijatelja – ili barem njihova odanost postaše toliko upitna da nam nije moguće uteći im se.

Nismo u jasnom doticaju s ostatkom vojske. Sami smo.

Što nam je činiti? Hoćemo li posjedati i predati se?

Sljedeći izvadci preuzeti su iz enciklike Sapientiæ Christianæ pape Lava XIII. iz 1890. godine, o kršćanima kao građanima. U toj enciklici papa naučavaše kako je lijek za zla koja pogađaju društvo ponovno uspostavljanje „nauka i praksi kršćanske religije” u obitelji i društvu. [1] U tu svrhu želio je „detaljnije definirati dužnosti katolika, jer bi te dužnosti, ako se strogo obdržavaju, izvanredno pridonijele zajedničkom dobru.” [2]

Dužnosti katoličke

Prva dužnost jest očita: Kristovom zapovijedi da „naviještamo Evanđelje svakom stvorenju, On jasno nametne dužnost svim ljudima da temeljito uče i vjeruju ono čemu ih bjehu poučavali.” [3]

Međutim, postoji još jedna dužnost nametnuta svim katolicima: prema svojim mogućnostima, širiti vjeru primljenu od Crkve.

Uzimajući sve ovo u obzir, što bismo trebali učiniti, „kada nas nužda prisili”, kako govori [papa] Lav XIII.? Trebamo li odustati i reći da su „samo oni koji su zaodjenuti vlašću upravljanja” – tj. Rimski Prvosvećenik, dijacezanski biskupi i njihovi pomoćnici – „dužni čuvati integritet vjere”?

Hoćemo li „ustuknuti pred neprijateljem”? Hoćemo li „šutjeti kad sa svih strana tako glasno se uzdižu napadi protivo istini”?

Hoćemo li reći „da Isusu Kristu, čuvaru i prvaku Crkve, ni na koji način ne treba pomoć ljudi” – i da nam je bolje šutjeti i prepustiti stvari kleru?

Hoćemo li se povući i tvrditi kako su „pojedinci zapriječeni sudjelovati u toj dužnosti poučavanja”?

Sve te zamisli papa Lav XIII. odbacuje.

Stoga, što nam je činiti? Ne činiti ništa i nadati se najboljem?

Hoćemo li govoriti kako je moguće širiti Apostolsko vjerovanje ili Džepni katekizam, ali ne i misliti ili razgovarati o složenijim problemima našega vremena?

Ili [ćemo] jednostavno zakopati u zemlju ono što nam je dano, pretvarati se kako svi ne znamo čitati ili pisati, te čekati da neprijatelj uništi nas i naše podložnike?

Pogledajmo što [papa] Lav XIII. ima reći o tome. Svi naglasci dodani su, a pogovor slijedi nakon kratkog teksta.

Završna napomena: podrazumijeva se da se riječi Lava XIII. odnose na laike u različitom stupnju, ovisno o njihovoj zrelosti, postojanosti i duljini vremena provedenog kao katolici. Članak kardinala Newmana o ponašanju primjerenom tek obraćenima, predstavlja vrlo važnu dopunu i protutežu. Pošto smo navedeno utvrdili, prijeđimo na tekst Lava XIII. i komentaru njegova teksta.

Sapientiæ Christianæ – o kršćanima kao građanima

papa Lav XIII., 1890., br. 13-16

13. U takovim zlim okolnostima, stoga, svaki je čovjek dužan po savjesti bdjeti nad sobom, upotrebljavajući sva moguća sredstva kako bi očuvao vjeru neokrnjenom u dubini svoje duše, izbjegavajući svaku opasnost, te oboružavajući se u svakoj prilici, posebice protivo raznih prividnih sofizama među nevjernicima.

Kako bismo sačuvali krjepost vjere u njezinoj cjelovitosti, izjavljujemo kako je vrlo korisno te u skladu sa zahtjevima vremena da svatko, prema mjeri svojih sposobnosti i razuma, duboko proučava kršćanski nauk, te tako prožme um svoj što savršenijim znanjem o onim predmetima koji su povezani s religijom te leže u dosegu razuma. A kako je potrebno da vjera ne ostane samo neoskvrnjenom u duši nego da raste sve većim i ustrajnijim napretkom, Bogu valja neprestano upravljati poniznu i usrdnu molbu apostola: „Umnoži nam vjeru”. [4]

14. No, u tom istom predmetu, koji se tiče kršćanske vjere, postoje i druge dužnosti čije je vjerno i pobožno izvršavanje uvijek nužno za postizanje vječnoga spasenja, a napose je to slučaj u našem vremenu. Usred takove neobuzdane i raširene zablude mišljenja, dužnost je Crkve, kako rekosmo, braniti istinu i iskorjenjivati zablude uma, a tu dužnost ona mora uvijek sveto izvršavati u svako doba, budući da su njezinoj skrbi povjereni Božja čast i spasenje ljudi.

No, kada nas nužda prisili, nisu sami oni zaodjenuti vlašću upravljanja obvezni štititi neokrnjenost vjere već, kao što tvrdi sveti Toma:

„Svaki je pojedinac obvezan ispovijedati svoju vjeru, bilo radi poučavanja i učvršćivanja drugih vjernika, bilo radi odbijanja napada nevjernika.” [5]

Ustuknuti pred neprijateljem ili ostati nijem dok se sa svih strana podiže takva galama protiv istine, postupak je čovjeka koji ili nema čvrst karakter ili gaji sumnju u istinu onoga što tvrdi da vjeruje. U oba slučaja, takvo je držanje sramotno i uvreda Bogu, a ujedno je nespojivo sa spasenjem čovječanstva.

Takvo ponašanje korisno je samo neprijateljima vjere, jer ništa ne ohrabruje zle toliko kao nedostatak hrabrosti od strane dobrih. Štoviše, nedostatak revnosti kod kršćana je tim više osuđujući, jer često bi malo bilo potrebno s njihove strane da opovrgnu lažne optužbe i pobiju pogrešna mišljenja, a snažnijim zalaganjem mogli bi računati na uspjeh. Uostalom, nitko ne može biti zapriječen u iskazivanju one snage duše koja je obilježje pravih kršćana, i vrlo često takvim iskazivanjem hrabrosti naši neprijatelji gube srce i njihovi planovi propadaju.

Kršćani su, štoviše, rođeni za borbu, čija veća žestina, s Božjom pomoći, osigurava pobjedu: „Imajte pouzdanja; ja sam pobijedio svijet.” [6]

Nema razloga za tvrdnju da Isus Krist, Čuvar i Branitelj Crkve, ni na koji način ne treba pomoć ljudi. Njemu, doduše, ne manjka moći, ali u svojoj dobrostivosti on željaše dati nam udjela u stjecanju i primjeni plodova spasenja što ih bješe stekao svojom milošću.

15. Glavni dijelovi te dužnosti sastoje se u otvorenom i neustrašivom ispovijedanju katoličkog nauka i da se, prema vlastitim mogućnostima – širi. Jer, kako se često s punim pravom govori, ništa nije toliko pogubno za kršćansku mudrost kao to da ostane nepoznata, budući da ona, kada se vjerno prihvati, posjeduje inherentnu moć rastjerivanja zabluda. Čim katoličku istinu shvati jednostavna i nepristrana duša, razum joj daje svoj pristanak.

Vjera je, dakako, kao krjepost, veliki dar božanske milosti i dobrote; ipak, same istine koje su predmetom vjere jedva da se mogu spoznati drugčije osim slušanjem. [Sveti Pavao kaže:]

„Kako će vjerovati u njega o kojem nisu čuli? i kako će čuti bez propovjednika? Vjera dakle dolazi slušanjem, a slušanje po riječi Kristovoj.” [7]

Budući da je vjera nužna za spasenje, slijedi da se riječ Kristova mora propovijedati. Služba propovijedanja, odnosno poučavanja, po božanskom pravu pripada pastirima, odnosno biskupima koje je „Duh Sveti postavio da upravljaju Crkvom Božjom.” [8] Ponajprije pak pripada Rimskom Prvosvećeniku, namjesniku Isusa Krista, postavljenom za glavu sveopće Crkve i učitelja svega što se odnosi na vjeru i ćudoređe.

16. Međutim, nitko ne smije misliti da je pojedincima uskraćeno svako djelatno sudjelovanje u toj dužnosti poučavanja, osobito onima kojima je Bog podario umne dare i snažnu želju da budu na korist drugima. Takvi mogu, kad god to okolnosti zahtijevaju, preuzeti na sebe, doduše ne službu pastira, već zadaću da drugima priopćuju ono što sami primiše, postajući tako, na neki način, živim odjecima svojih učitelja u vjeri.

Takva suradnja laika učinila se Ocima Vatikanskog sabora tako prikladnom i plodonosnom da su smatrali potrebnim na nju pozvati:

„Svi vjerni kršćani, a posebno oni koji su na istaknutom položaju ili se bave poučavanjem, molimo, po milosrđu Isusa Krista, i nalažemo autoritetom istog Boga i Spasitelja, da pruže pomoć u odbijanju i uklanjanju ovih zabluda iz svete Crkve, i pridonesu svom revnošću širenju svjetla neokaljane vjere.” [9]

Neka svatko, dakle, ima na umu da može i treba, koliko je to moguće, propovijedati katoličku vjeru autoritetom vlastita primjera te otvorenim i postojanim ispovijedanjem dužnosti koje ona nameće. Zato valja ozbiljno imati na umu da se u ispunjavanju naših dužnosti prema Bogu i Crkvi revnost laika mora, koliko god je moguće, djelatno uključiti u širenje kršćanske istine i suzbijanja zabluda.

Pogovor [autora]

Ograničenja u proučavanju katoličkog nauka?

Neke zbunjuje pitanje do koje mjere laici mogu ili trebaju proučavati teologiju, a da pritom ne upadnu u intelektualnu oholost ili ne zanemare dužnosti vlastitoga životnog staleža. Koliko god bismo možda željeli imati jedan jasan i jednoznačan odgovor, čini se da ga nema – osim onoga koji nam daje [papa] Lav XIII.: „svatko, prema mjeri svojih sposobnosti i razuma, duboko proučava kršćanski nauk.“

Uobičajeno je, naravno, da se teologija proučava pod vodstvom učitelja. No nije ponizno misliti da razum koji je čovjeku dao Bog nije sposoban razumjeti svetu teologiju ili o njoj poučavati druge. Svećenik može pomoći u razboritoj prosudbi je li netko prikladan za takav pothvat, ali to je prosudba razboritosti koja se ne može nužno u cijelosti prepustiti drugomu. Nadam se da će i naš niz članaka o „Proučavanje svete teologije“ pomoći takvim osobama da procijene kakvu predanost takav put zahtjeva, kao i vlastite sposobnosti za njega.

Oholost je stvarna opasnost, o kojoj [govorimo*] u nastavku, ali odgovor na nju ne može biti zakopavanje u zemlju darova koje nam je Bog udijelio.

Unatoč tomu, čini se da neki imaju vrlo nisko mišljenje o laicima. Razmotrimo omalovažavajuću primjedbu koju je msgr. George Talbot uputio kardinalu Manningu:

„Što spada u područje djelovanja laika? Lov, pucanje, zabava? U te se stvari oni razumiju […]“ [10]

Kao noviji primjer promotrimo shvaćanje laika od strane jednog tradicionalističkog biskupa:

„Prosječnog laika privlače stvari koje su jednostavne i jasne […] laici ne vole pojmovna razlikovanja.“ [11]

U jednom pisanom članku, isti biskup je rekao:

„Kad bi laik pročitao objašnjenje Presvetog Trojstva u nekom sjemenišnom udžbeniku, zatvorio bi knjigu nakon nekoliko odlomaka.“ [12]

Ideje ovog biskupa možda su bile namijenjene kao općenite procjene. Međutim, izražene su tako da ostavljaju dojam gotovo potpune nesposobnosti laika za razumijevanje teologije.

To nije ispravno. Pozvani smo prenositi ono što primismo i biti živim odjecima svojih učitelja u Vjeri. Ali, trebamo biti ovce koje slijede svoje pastire, a ne stoka. [Papa] Lav XIII. kaže da trebamo biti „živi“ odjeci, a ne puki bezumni odjek zvuka ili automati.

Neugodno je morati odgovarati na takove ideje. Ali, ako ih drugi iznose, tada je odgovor potreban. Stvarnost je, kako je prepoznao pokojni biskup Daniel Dolan, da postoje laici koji su „prilično inteligentni i dobro upućeni“ i čije prenošenje vjere se ne može „svesti na bespomoćne papige koje ponavljaju stranačku parolu“ [13]. Postoji mnogo takvih laika koji su posve sposobni razumjeti pojmovna razlikovanja i koji ne bi zatvorili sjemenišni udžbenik nakon nekoliko odlomaka.

Naprotiv, kad bi im se takav ideal predočio, mogli bi početi stjecati dublje poznavanje vjere i veće razumijevanje crkvenih dogmi, te bi mogli ostvariti ono što je [papa] Lav XIII. nazvao „snažnom željom da budu na korist drugima“.

Slično je mišljenje izrazio i don Eugene Boylan, u svom modernom duhovnom klasiku This Tremendous Lover:

„Određeno poznavanje dogmatskog nauka Crkve nužno je za svakog katolika. Nemali broj obrazovanih katolika pokušava se zadovoljiti onime što su o doktrini naučili u školi; čini se kako je to pogrešno. Čovjekov um se razvija nakon što napusti školu; njegovo se znanje i iskustvo povećavaju, njegov se vidik širi, njegova prosudba sazrijeva, te susreće se i s mnogim problemima koji zahtijevaju doktrinarno rješenje. […]

Intelektualno obrazovani katolici stoga imaju potrebu poznavati nešto teologije i filozofije; štoviše, svi bi katolici koji posjeduju određenu naobrazbu učinili dobro kad bi svoje poznavanje crkvenog nauka održavali na zdravoj razini. Ondje gdje laici čitaju teologiju, oni to obično čine više s gledišta apologetskog dokazivanja nego s gledišta dogmatskog temelja istinske pobožnosti. Radije bismo vidjeli obrnuto. Premda je jasno da takva hrana nije za svakoga, ipak je posve istinito da postoji znatan broj katolika koji, ako već ne gledaju, barem su pothranjeni jer im nedostaje odgovarajuća hrana katoličkog nauka.“ [14]

Međutim, ništa od ovoga ne znači da se niječu riječi o. Browna iz katekizma upućene Ivanu u Bensonovom djelu Religion of the Plain Man:

„Nećete imati nikakav položaj u Katoličkoj crkvi, osim onoga da sjedite ispod propovjedaonice i klečite pred oltarnom ogradom. […]

Sada ćete, gospodine, biti učenik, umjesto da možda budete učitelj; i za tu malo poniženje bit ćete nagrađeni mirom umjesto sukoba. Opet ste dijete u školi.“ [15]

Zavisnost o hijerarhiji

Poslije iznad navedenog odlomka, [Papa] Lav XIII. započinje opširnu raspravu o tome kako bi, čak i u izvršavanju prethodno spomenutih dužnosti, laici trebali biti podložni Rimskom Prvosvećeniku i redovnoj vlasti.

Prema katoličkom nauku, vlast učiteljstva (vlast poučavanja) pripada i vrši isključivo papa i dijacezanski biskupi, koji su ovlašteni učitelji Crkve. Nasuprot tomu, prema riječima o. E. Sylvestera Berrya:

„Svećenici, katehete, roditelji i drugi samo su svjedoci nauka Crkve.“ [16] [Naglasak dodan. Primijetite da ovaj popis uključuje i „svećenike“, a ne samo laike.]

Teolog J. M. A. Vacant proširuje ovu misao:

„[Božanski ustanovljeni pastiri] odabirali su sebi pomoćnike povjeravajući svećenicima i klericima crkvene službe; prihvaćaju i pomoćnike koji im se stavljaju na raspolaganje iz redova laika.“ [17]

Ordinarij može „prihvatiti pomoćnike“ iz redova laika tako da ih imenuje na neku odgovornu službu – premda roditelji, naravno, imaju naravno pravo i dužnost u tom pogledu kada je riječ o vlastitoj djeci. No u današnjoj situaciji na Zapadu i drugdje, srž krize jest u tome što veliki dio navodne hijerarhije odbija naučavati, upravljati i posvećivati u skladu s katoličkom vjerom (a često čak i nameće stvari koje su toj vjeri protivne).

No, kanon 1385 zabranjuje objavljivanje knjiga prije nego što budu podvrgnute crkvenoj cenzuri te izričito određuje da dopuštenje za objavljivanje može dati ordinarij, bilo da je riječ o ordinariju autorova prebivališta, mjesta objavljivanja ili tiskanja. [18]

Potpuno objašnjenje kako treba razumjeti ovu zavisnost u odsutnosti pape i dijacezanskog biskupa nadilazi okvir ovog kratkog članka. Ukratko, vrlo malo nas danas, stoga se može uteći dijacezanskom biskupu kako bi nas „prihvatio za pomoćnike“. Isto tako, ne možemo se uteći ordinariju da odobri štogod bismo napisali. Kao što je istaknuto u početnoj slici: 

„Naši časnici umriješe ili pređoše na stranu neprijatelja – ili barem njihova odanost postaše toliko upitna da nam nije moguće uteći im se.

Nismo u jasnom doticaju s ostatkom vojske. Sami smo.“

Vojnici u toj slici ne mogu se pretvarati da poznaju stanje čitave vojske diljem svijeta. Koliko je njima znano, možda su upravo oni jedino što je od nje preostalo.

Za razliku od njih, znamo da je naša bojna dio veće vojske koja nikada ne može zastraniti. Znamo da je Krist, naš pravi Vrhovni Zapovjednik, koji nikada neće umrijeti, obećao da će njegova vojska – nastavimo li ovu analogiju – uvijek postojati u svijetu kao hijerarhijski ustrojena i uređena sila. Na temelju objašnjenja teologa o katolicitetu i apostolicitetu Crkve, čini se da sa sigurnošću možemo znati kako negdje moraju i dalje postojati druge „jedinice“ kojima i dalje zapovijedaju valjano ovlašteni časnici. [19]

Nemogućnost pristupa ovim časnicima u našim zemljama ili poteškoća u identificiranju istih, ne znači da oni ne postoje – te neovisno o svim doktrinalnim pitanjima, bilo bi posve neosnovano to univerzalno negativno tvrditi – osobito kada je riječ o dalekim zemljama i jezicima (a kamoli pismima) koje ne razumijemo. Iako su mnogi od nas danas ostali bez pastira te ne mogu jasno čuti glas Učiteljstva u vlastitim biskupijama, znamo da će nam Crkva jednoga dana iznova jasno progovoriti i u našim krajevima – do tada ostaju nam brojni sigurni spomenici njezina nauka, odobreni i u uporabi još za života ljudi koji ih se sjećaju.

Trebalo bi nam ulijevati veliku nadu znanje da će, čak i ako mi budemo uništeni, Kristova vojska nastaviti postojati i djelovati u svijetu, s istim ustrojem koji joj je On dao – netaknuta i u svoj svojoj slavi.

U međuvremenu moramo priznati da, iako laici nemaju službe u hijerarhiji Crkve, ipak imamo dužnosti. Ne vršimo učiteljsku vlast Crkve, ali poučavamo druge u vlastitim odgovarajućim područjima.

Trebalo bi biti samo po sebi razumljivo da posjedovanje zakonite vlasti nad nama znatno bi promijenilo okolnosti. Ali u međuvremenu, kao što je napisao John Henry Newman (prvi kardinal [pape] Lava XIII.):

„’Postoji vrijeme za šutnju i vrijeme za govor’; vrijeme za govor je došlo.

Ono što želim kod katolika jest dar sposobnosti da pokažu što njihova vjera jest; to je jedan od onih „boljih darova“ za koje Apostol traži da budete ‘revni’. Ne smijete skrivati svoj talent u rubac niti svoje svjetlo pod posudu.

Želim laike koji nisu oholi niti nepromišljeni u govoru, koji nisu skloni prepirkama, već ljude koji poznaju svoju vjeru, koji u nju prodiru, koji točno znaju gdje stoje, što prihvaćaju, a što ne; koji svoje Vjerovanje poznaju tako dobro da ga mogu obrazložiti, koji poznaju povijest dovoljno da ju mogu braniti.

Želim inteligentne i dobro poučene laike; ne niječem da ste takvi već sada, ali želim biti strog i, kako bi neki rekli, pretjeran u svojim zahtjevima. Želim da proširite svoje znanje, da razvijate svoj razum, da steknete uvid u odnos jedne istine prema drugoj, da naučite promatrati stvari onakvima kakve jesu, da razumijete kako vjere i razum stoje jedno spram drugoga, koji su temelji i načela katolicizma te gdje se nalaze glavne nedosljednosti i apsurdnosti protestantske teorije.

Nemam bojzani da ćete zbog poznavanja ovih predmeta, pod uvjetom da njegujete živu svijest o Bogu koji je iznad svega i da imate na umu kako imate duše koje će biti suđene i spašene. U svim vremenima laici su bili mjerilo katoličkog duha; oni su prije tri stoljeća spasili Crkvu u Irskoj, a izdali su crkvu u Engleskoj. Naši su poglavari bili vjerni, a naš je narod bio kukavica.“ [20]

Glede ove posljednje točke, također je jednostavna istina – i nipošto nije ni antiklerikalno ni prolaicističko – ukazati na to da su sadašnju krizu u Crkvi prvenstveno prouzročili klerici, a ne laici. Ni tonzura ni sakramentalni biljeg svetih redova ne daju sami po sebi sposobnost ispravna razumijevanja teologije, kao da bi ta sposobnost nedostajala svakome tko ne posjeduje te stvari.

Je su li „tradicionalni klerici“ novi zapovijedni lanac?

Neki bi se mogli usprotiviti svemu ovome tvrdeći da Crkva mora imati živu vlast, ukazujući na „naš” kler kao onaj koji tu vlast nastavlja. Istina je da Vatikanski sabor naučava:

„[…] tako je želio da u njegovoj Crkvi budu pastiri i učitelji ‘sve do kraja svijeta’“. [21]

Vidjesmo da je neosnovano tvrditi kako je čitava hijerarhija otpala od Crkve, ostavljajući zakonitost samo „našem” kleru po samoj sili okolnosti. Iako je „naš” kler doista živući, te posjeduje nutarnju vlast koja proizlazi iz njihova znanja, kao i određenu izvanjsku vlast koja proizlazi iz odnosa koje s njima uspostavljamo, oni nisu živuća vlast u onom relevantnom smislu u kojem su to rezidencijalni biskupi ili ordinariji. O tome je već bilo riječi iznad, kao i u bilješkama. Oni ne čine hijerarhiju Crkve i ne uživaju veću vlast od, primjerice, teoloških djela i sjemenišnih udžbenika korištenih i odobrenih od strane istinskih nasljednika apostola (tj. dijacezanskih ordinarija), „koja bjehu objavljena prije modernističkog utjecaja Sabora.“ [22]

Svi bismo mi željeli biti podložni kleru, ali ustroj Crkve zahtijeva podložnost ne svećenicima koje sami izaberemo, već zakonitoj hijerarhiji. To što nam je otežan pristup ovlaštenom lancu zapovijedanja, bilo u našim krajevima bilo drugdje, ne znači da možemo „našemu” kleru pripisati položaje koje oni niti imaju niti ih sami za sebe prisvajaju. Isto vrijedi i za one koji su „u punom zajedništvu” te se oslanjaju na umirovljene ili pomoćne biskupe, pa čak i na svećenike. Nijedan od tih ljudi nije ordinarij. Nitko ne može dati ono što ne posjeduje, pa tako ni jedan pripadnik tradicionalnog klera, bez jurisdikcije, ne može „prihvatiti pomoćnike” u službenom smislu o kojem je bilo riječi, kao što ni njihovo odobrenje ili cenzura nisu dostatni za ispunjenje zahtjeva kanona 1385.

Usput rečeno, kada je riječ o objavljivanju knjiga, „tradicionalni kler” u pogledu crkvene cenzure i dopuštenja dijecezanskog ordinarija jednako je obvezan kanonom 1385 (ili jednako izuzet od njegove primjene) kao i bilo tko drugi.

Stoga teško je razumjeti to demonstrativno isticanje vlastite „pravovjernosti” kod određenih skupina tradicionalističkih laika, koji za sebe tvrde da su „bez zadrške klerikalisti” i da su „podložni kleru”. Takav klerikalizam i takva podložnost nemaju veliku vrijednost kada je riječ o kleru kojega je čovjek sam izabrao.

Premda smo duboko zahvalni za sve što „tradicionalni kler” čini za nas, oni sami priznaju da ne obnašaju službe uz koje su vezane ovlasti jurisdikcije (niti, uostalom, učiteljstva). Zaređeni su za službu u „izvanrednim okolnostima” a postupaju po dopunskoj jurisdikciji od slučaja do slučaja, pozivajući se isključivo na nužnost i epikeju. Njihova svećenička bratstva postoje radi formacije i odgoja svećenika te ne tvrde da imaju vlast upravljati laicima koji su uz njih vezani. Drugim riječima, između tih klerika i laika povezanih s njima ne postoji pravi odnos poglavara i podložnika.

Ne možemo takav odnos uspostaviti pukom željom, ni s klerom kojega smo sami odabrali ni s umirlovljenim ili pomoćnim biskupima, bez obzira na njihovu učenost, svetost ili revnost u službi. Trebalo bi biti jasno da se taj odnos ne stvara time što se sami „podvrgavamo njihovoj vlasti“. 1

Istina je kako je nadbiskup Marcel Lefebvre u jednoj propovijedi 1985. godine kazao: „Vaše kapele su vaše župe“. [23] Biskup Tissier de Mallerais ovako tumači te riječi:

„Ne idite u svoje dijacezanske župe, već se obratite svojim svećenicima i mjestima vaših bogoslužja gdje ćete pronaći svetu Misu i sakramente, kao i sve druge prikladne župne aktivnosti.“ [24]

Biskup Tissier de Mallerais nastavlja, pojašnjavajući što je nadbiskup mislio, i to na način koji nije važan samo za FSSPX, nego za sve takve „izvanredne” apostolate:

„Privremeni centri za služenje Mise, koje su u početku organizirali laici, a koje je potom preuzelo i trajno uredilo Bratstvo, unatoč prividu, nisu bile ‘paralelne župe’: svećenik kojemu je bila povjerena briga za duše nije imao jurisdikciju župnika. Te su zajednice djelovale samo kao zamjena u izvanrednim okolnostima.“ [25]

Premda takovi svećenici imaju određenu „dominativnu“ vlast nad svojim zgradama i drugim pojedinostima vezanim uz njihove službe, ta dominativna vlast ne daje im jurisdikcijsku vlast nad vjernicima – niti oni to za sebe tvrde. Ona im zasigurno ne daje ovlast da, primjerice, uskraćuju sakramente na temelju neslaganja oko praktičnih stavova u vezi s krizom. Postoje mnogi slučajevi u kojima smo, premda iz razboritosti možda dužni tražiti savjet i slijediti ga, ipak ne možemo biti strogo obvezani tražiti dopuštenja ili odobrenja od tih klerika, jer oni nemaju vlast da takve stvari udjeljuju.

Međutim, postoje mnoge praktične koristi ako se prema takvim kapelama odnosimo kao da su naše župe. Trebamo biti zahvalni „svećenicima koji su za njih zaduženi“ jer krstiše našu djecu, podijeliše nam odrješenje i svetu Pričest, poučavaše nas u vjeri, bjehu nas vjenčali ili pripremali za ženidbu, podijelili bolesničko pomazanje našim bližnjima, tješili nas u žalosti te nam tijekom godina nesebično davali mnogo od sebe. Ako te kapele smatramo zamjenama za župe, onda je razumno i prema kleru koji u njima služi odnositi se u skladu s tim – s dužnim poštovanjem i s uobičajenom spremnošću prihvatiti njihove savjete i pouke.

Premda ti ljudi ne mogu tvoriti novu hijerarhiju niti novi „zapovjedni lanac“, dugujemo im poštovanje i zahvalnost te imamo prema njima pobožnu dužnost koju nikada nećemo moći u potpunosti uzvratiti.

Opasnosti

Istina je kako „malo znanja može biti opasna stvar” te bismo trebali biti osobito oprezni kada izvodimo zaključke i zaključivanja bez odgovarajućih autoriteta. Stvari koje su opasno pogrešne mogu se nekome „činiti smislenima” ako nije ispravno proučio određena pitanja. Svatko tko piše o teologiji mora svoje tvrdnje temeljito potkrijepiti pozivanjem na odgovarajuće autoritete. Jedno je ponavljati ono što su Crkva i njezini teolozi naučavali te to primjenjivati na promjenjive okolnosti; Posvema je drugo početi se „baviti teologijom” (što je zapravo „uradi sam teologija”) tako da se vlastitim autoritetom iznose teološki zaključci ili da se s teolozima raspravlja na temelju vlastitih, unutarnjih prosudbi.

Međutim, ovdje nije riječ o tome da se napola shvaćeni navodi iz izvora izvlače iz njihova konteksta ili da se nekritički preuzimaju od drugih. Naprotiv – a to se ne može dovoljno naglasiti – ako želimo ispuniti prethodno opisane dužnosti, moramo se pobrinuti da ispravno razumijemo ono što pišemo ili govorimo te da ne prekoračujemo granice vlastitih mogućnosti. Gorljivo čitanje članaka ili knjiga o samo jednom, uskom aspektu sadašnje krize ne daje široko i sigurno poznavanje katoličkog nauka. Svetu teologiju treba proučavati sustavno i u skladu s umom Crkve. Ako netko to nije u stanju učiniti, tada je doista bolje šutjeti nego druge dovoditi u zabludu ili prouzročiti druge, jednako pogubne posljedice.

Moglo bi se prigovoriti da će na svakog laika koji na ovom području pruža nešto doista vrijedno biti mnogo više onih koji unose pomutnju i vode druge u zabludu. Zbog toga bi neki mogli reći da bi čak i oni prvi trebali ili šutjeti ili biti ušutkani, kako ne bi svojim primjerom, makar nenamjerno, pogoršavali stanje, te kako se trebamo usredotočiti na ono što pripada području djelovanja laika.

Vidjesmo što msgr. Talbot smatra „područjem djelovanja laika“. Osobno smatram da smo više obvezni slijediti ono što je papa Lav XIII. izrazio u odlomku koji je u središtu ovoga teksta. Šutke sjediti iz straha od mogućih posljedica, premda bi se moglo postupiti drukčije, čini se upravo onim što Lav XIII. opisuje kao šutnju koja je „nema čvrst karakter“, „sramotna“ i „nespojiva sa spasenjem čovječanstva“.

„Ustuknuti pred neprijateljem ili ostati nijem dok se sa svih strana podiže takva galama protiv istine, postupak je čovjeka koji ili nema čvrst karakter ili gaji sumnju u istinu onoga što tvrdi da vjeruje. U oba slučaja, takvo je držanje sramotno i uvreda Bogu, a ujedno je nespojivo sa spasenjem čovječanstva.“

Također, trebalo bi biti očito da će dužnosti osoba koje su se nedavno obratile, kao i onih za koje je poznato da su više puta mijenjali svoju vjeru, u pravilu biti drukčije od dužnosti onih koji su katolici već dugo vremena. Takve osobe trebaju biti krajnje oprezne, a moguće je čak da nikada ne dođe vrijeme kada će osobe iz prve skupine biti dovoljno čvrsto utemeljene u vjeri da bi mogle javno podići svoj glas.

Na kraju, valja primijetiti kako je neke od ovih dužnosti mnogo teže ispravno ispunjavati putem društvenih mreža ili videozapisa nego u opširnijem pisanom izlaganju. Razumljivo je i da neki, vođeni revnošću, žele pridonijeti Kristovoj Crkvi. Ipak, bez obzira na to koliko je netko izučavao, dugotrajne rasprave na društvenim mrežama rijetko donose stvarnu korist. Takove rasprave nerijetko pretvore se u prepirke, što je osobito štetno kada u njima sudjeluju klerici prisutni na društvenim mrežama ili kada vode k oholosti ili duhu podjela.

Zaključak

Tkogod u ovom iznimno neobičnom vremenu javno govori ili piše trebao bi i dalje moći reći kako su riječi svete Terezije Avilske ujedno i njegove riječi:

„Sve što ću iznijeti u ovoj knjizi podvrgavam nauku naše Majke, svete Rimske Crkve. Ako bi se u njoj našlo išta što bi bilo protivno tom nauku, to biti će bez moga znanja. Stoga, poradi ljubavi prema našem Gospodinu, usrdno molim učene ljude kojima će biti povjerena njezina provjera da je vrlo pomno pregledaju te isprave svaku pogrješku te vrste koja bi se u njoj mogla naći, kao i mnoge druge nedostatke koje će zasigurno imati.“ [26]

Sigurno je kako moramo trajno održavati nutarnju podložnost svetoj Rimskoj Crkvi i njezinu sudu –kada je taj sud, ponovno naglašavamo, jasno izražen – te biti spremni ispraviti ili povući sve što se pokaže pogrješnim, bilo da nam na to ukaže svećenik ili laik.

Nijedan laik nije autoritet sam po sebi. Trebamo biti ono što [papa] Lav XIII. naziva „živim odjecima svojih učitelja u vjeri“ – odjekujući ne vlastite misli ili mišljenja vlastito odabrane skupine klerika, već nauk i priznate autoritete Crkve.

Pogrješke ili nepažnja u ovome području mogu biti iznimno opasne. Kao što se navodno pripisuje Abrahamu Lincolnu: „Bolje je šutjeti i biti smatran budalom nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju.“ Ako ni ova misao nije dovoljan poticaj, prisjetimo se riječi Svetoga Pisma: „Čak i budala, ako šuti, smatrat će se mudrim.” (Izreke 17:28)

Klerici ili zajednice s kojima smo odlučiti biti povezani – ljudi koje volimo, kojima zahvaljujemo i koje podupiremo, te čijemu smo služenju trajno zahvalni – mogu biti važni izvori pomoći i savjeta u svim pitanjima o kojima se raspravlja u ovome tekstu. U nekim slučajevima traženje takve pomoći i savjeta može samo po sebi biti dužnost.

Ipak, vrlo je teško razumjeti kako bi laici, prije nego što ispune dužnosti o kojima je govori Lav XIII., mogli biti dužni tražiti odobrenje ili dopuštenje od klerika koje su sami odabrali, i to na temelju vlastite prethodne procjene njihovih doktrinarnih „stavova“, osobito ako ti klerici sami ne polažu pravo na upravljanje vjernicima niti nad njima imaju crkvenu jurisdikciju. Sumnje u naše mjesne ordinarije same po sebi ne uzdižu takove klerike na taj položaj.

Nemamo pravo ustuknuti u intelektualnoj borbi za vjeru. Mi laici imamo dužnosti i dužni smo ih izvršiti.

Izvor: https://www.wmreview.org/p/leo-xiii-duties-of-laymen

Bilješke:

[1] papa Lav XIII., Enciklika Sapientiæ Christianæ, 1890.

[2] Ibid.

[3] Ibid., br. 4.

[4] Lk 12,75

[5] sv. Toma Akvinski, Summa Theologiæ, IIa-IIae, qu. III, art. 2, ad 2m.

[6] Ivan 16,33

[7] Rim 10,14, 17.

[8] Dj 20,28

[9] Vatikanski sabor, Dei Filius, pri kraju dokumenta

[10] Pismo msgr. Talbota kardinalu Manningu, 25. travnja 1867. W. Ward, The Life of John Henry Cardinal Newman, London, 1913., sv. II., str. 147.

[11] Catholic Familiy Podcast, 17. veljače 2022., 37 min. 15 s. Dostupno na: https://youtu.be/cQaHJz8nZyQ?feature=shared&t=2233

[12] „Objašnjenje teze biskupa Guérarda des Lauriersa“, 29. lipnja 2002., str. 2. Dostupno na: https://mostholytrinityseminary.org/wp-content/uploads/2019/01/Explanation-of-the-Thesis.pdf

[13] Ovu primjedbu izrekao je pokojni biskup Daniel Dolan 29. studenog 2021. na: https://web.archive.org/web/20211201194122/https://twitter.com/dolan_bp/status/1465413709258539011

[14] https://wmreview.co.uk/2022/12/05/seeking-christ-by-reading-boylan/

[15] o. Robert Hugh Benson, Religion of the Plain Man, Burns and Oates, London, 1910., str. 128-9.

[16] E. Sylvester Berry, The Church of Christ, Wipf Stock and Publishers, Oregon, 1955., str. 258. Vidi također raspravu o „nasljednicima apostola“ na stranici 232. Na sličan način, i prema vlastitom priznanju, oni klerici koji su primili svete redove u sadašnjem stanju nužde ili prema načelu epikeje ne okupiraju službe uz koje su spojene vlast jurisdikcije ili učiteljstva. Glede njihova naučavanja, oni nisu ovlašteni pastiri i učitelji o kojima govori Vaitkanski sabor i predaja Crkve. Naprotiv, i njih se može promatrati kao svjedoke u iznad navedenom smislu.

[17] Vacant pogl. II., dostupno ovdje: https://www.wmreview.org/p/vacant-oum-introduction-chapter-ii

[18] „Kanon 1385.

§ 1.Dok nije najprije izvršen crkveni pregled ne smiju se, pa niti od svjetovnjaka, izdati:

1° knjige svetoga Pisma ili pribilješke uz nje i tumačenja;

2° knjige, koje se odnose na sveto Pismo, sveto bogoslovlje, crkvenu povijest, kanonsko pravo, naravno bogoslovlje, etiku ili na druge takove vjerske i ćudoredne nauke; veći i manji molitvenici, knjige određene za pobožnost ili poduku, te odgoj vjerskog, ćudorednog, asketskog i mističkog značaja i druge sličnog sadržaja, pa i onda kada se vidi, da gaje pobožnost; te uopće svi spisi, u kojima se nalazi bilo što, što je u posebnoj svezi s vjerom i ćudoređem; […]

§ 2. Dozvolu izdati knjige ili slike, o kojima je riječ u § 1., može dati bilo vlastiti mjesni Ordinarij pišćev, bilo Ordinarij onoga mjesta, gdje se knjige ili slike predavaju javnosti, bilo Ordinarij mjesta, gdje se tiskaju, ali tako da pisac u slučaju, kada mu je koji od ovih Ordinarija uskratio dozvolu, ne može ovu tražiti od drugoga Ordinarija, a da ga ne obavijesti o tom, da mu je od drugoga dozvola bila uskraćena.“ (Kodeks kanonskog prava, 1917.)

[19] Čini se kako navedeno proizlazi iz onoga što naučava Berry:

„Za stvarni katolicitet nije dostatno da Crkva ima članove raspršene diljem svijeta. Sama Crkva, kao vidljivo društvo, mora biti prisutna u različitim dijelovima svijeta kako bi mogla vršiti vlast i nastaviti Kristovo poslanje. Drugim riječima, Kristova Crkva mora biti formalno univerzalna.“

(E. Sylvester Berry, The Church of Christ, B. Herder Book Co. London 1927., str. 127.)

Stoga, barem se čini vjerojatnim da Crkva i dalje mora postojati „u različitim dijelovima svijeta“ kao uređeno, hijerarhijsko tijelo s legitimnim autoritetima, za koje svi razumiju da su dijacezanski biskupi, nasljednici Apostola, koji jedini mogu „vršiti vlast i nastaviti Kristovo poslanje“.

Neki, međutim, poriču da ti legitimni autoriteti danas postoje in actu, držeći da su zahtjevi katoličkog nauka ispunjeni već time što postoje in potentia. Nasuprot tomu, usp. Palamierija, koji izričito tvrdi da nasljednici apostola moraju uvijek postojati in actu (za razliku od samog nasljednika sv. Petra):

„Nužno je da služba onih koji su ovdje nabrojeni traje sve dok se sveti ne usavrše i Crkva ne bude sazidana. Ona može trajati na dva načina: ili utoliko što traje njezina učinkovitost, ili po tome što uvijek postoji in actu putem neprekinute sukcesije. No, jasno je kako se zahtjeva i ovo drugo, jer se kaže da ih je Bog postavio za ‘djelo službe’, što zahtijeva stvarno vršenje vlasti. Nadalje, jasno je da apostoli, kao takovi, nisu trebali biti trajni u punini svoje vlasti; isto tako jasno je da ni proroci ni evanđelisti, ukoliko se misli na posebnu službu, nisu trebali biti trajni. Preostaje, dakle, samo to da pastiri i učitelji, kao takvi, čija je vlastita služba ona po kojoj se izgrađuje Kristovo Tijelo i usavršuju sveti, moraju trajati neprekinutim nasljedstvom. Njihovom se službom ujedno postiže da njezina učinkovitost uvijek traje, po službi drugih preko kojih se ona prenosi. Stoga, božanskom ustanovom, nakon Apostola u Crkvi moraju postojati pastiri i učitelji koji imaju vlast upravljati i naučavati, zajedno s vlašću posvećivanja.“ [Naglasak dodan.] (Dominico Palmieri SJ, Tractatus de Roman Pontifice, Eiditio Tertia in Nonnullis Emendata, Prati Ex Officina Libraria Giachetti, Filii et Soc., 1902., str. 107. Preveo: g. Christian Jacobo. Latinski izvornik dostupan na: https://books.google.com.ar/books?id=fHMJAwAAQBAJ&printsec=frontcover&redir_esc=y#v=onepage&q&f=false)

Neki prigovaraju da, ako može postojati međuvlašće (lat. interregnum) između dvojice papa, onda a fortiori može postojati i „univerzalno međuvlašće“ između svih nasljednika apostola istovremeno. No iz toga ne proizlazi da je takvo univerzalno međuvlašće doista moguće, a takvu zamisao osporavaju mnogi autori. Kako bi se izbjeglo dokazivanje na temelju same pretpostavke (lat. petitio principii), ovdje bi bilo potrebno iznijeti dodatnu argumentaciju.

Kad bi predmet rasprave bilo postoji li nešto što je nužno (primjerice, zbor nasljednika apostola), tada čini se ne bi bilo dostatno tvrditi kako ono postoji i dalje in potentia. Ono što postoji tek in potentia zapravo ne postoji; stoga, potrebne su daljnje premise kako bi se takvim argumentima došlo do zaključka kojemu smjeraju. Niti se prigovaratelji mogu povući od navedene tvrdnje i tvrditi kako je riječi tek o analogiji, jer analogije, poput argumenata, trebaju polaziti od onoga što je jasnije kako bi rasvijetlile ono što je manje jasno. Ovdje je, međutim, upravo obrnuto. 

Nadalje, ako cjelokupna hijerarhija ne može zastraniti, onda očito nije potrebno objašnjavati kako bi mogla. Opet, zahtijevati takovo objašnjenje, a da se prethodno dodatnim argumentima ne dokaže sam prigovor, znači upasti u logičku pogrešku dokazivanja pretpostavljenim (lat. petitio principii).

Retorički prigovor: „Recite nam njihova imena“, promašuje bit. Uopće nije riječ o tome gdje se oni nalaze ni kako su onamo dospjeli. Ovaj bi prigovor značio tvrditi kako su Palmieri i drugi u krivu na temelju naše trenutačne nemogućnosti da na Zapadu empirijski utvrdimo činjenice za koje nemamo nikakva razloga misliti da bismo ih trebali poznavati. To je posve nedostatan temelj za nijekanje nauka katoličkih teologa.

Ne može se jednostavno zanemariti ili odbaciti sve navedeno tvrdnjom kako je naša kriza bez presedana te, premda je većina teologa naučavala kako bi bilo nemoguće da čitava hijerarhija nestane ili otpadne od vjere, oni nam ne ostaviše upute ni načela za sadašnju situaciju. Kao što piše msgr. Joseph Clifford Fenton:

„Ako sve te knjige sadrže sveopći nauk koji je protivan istinskom katoličkom nauku ili se čak od njega razlikuje, tada je redovno i sveopće Učiteljstvo Katoličke Crkve tijekom dvadesetog stoljeća bilo uvelike u zabludi.“ (Joseph Clifford Fenton, ‘The Teaching of the Theological Manuals‘, American Ecclesiastical Review, travanj 1963., str. 254-270. Dostupno na: http://www.strobertbellarmine.net/viewtopic.php?p=7489 )

Ako je dopušteno odstupiti od teoloških autoriteta u pogledu navedene teze, teško je vidjeti kako možemo ustrajati na mnogim drugim tezama a da ne upadnemo u proizvoljnost. Naprotiv, trebali bismo se držati svih tradicionalnih teza koje su sveopće raspravama o Crkvi.

[20] John Henry Newman, Lectures on the Present Position of Catholics in England, 1908. Longmans, Green and co., str. 390-1.

[21] Vatikanski sabor, Pastor Æternus, IV. sjednica, 1870.

[22] „Stoga se pridržavamo svega onoga što je Crkva svih vremena vjerovala i u vjeri prakticirala prije modernističkoga koncilskoga utjecaja: u ćudoređu, bogoštovlju, katekizmu, u svećeničkoj formaciji, u crkvenim ustanovama i svemu što je u knjigama kodificirano i zabilježeno. I tako čekamo da istinsko svjetlo Tradicije rastjera tmine koje zamračuju nebo vječnoga Rima.“ (Nadbiskup Lefebvre, Proglas iz 1974., Econe. Dostupno na: https://fsspx.org/en/1974-declaration-of-archbishop-lefebvre )

[23] Bernard Tissier de Mallerais, Marcel Lefebvre: The Biography. Prijevod. Brian Sudlow, Angelus Press, Kansas City MO, 2004. Ebook verzija, str. 626-7.

[24] Ibid.

[25] Ibid.

[26] Sveta Terezija Avilska, The Way of Perfection, preveo i uredio E. Allison Peers. Image Books, Garden City NY, 1964., Iz CCEL izdanja, Protestations. Dostupno na: https://ccel.org/ccel/teresa/way/way.i.vi.i.html 

1 Ako bi „stavljanje samih sebe pod njihovu vlast“ doista stvaralo takav odnos, što onda trebamo misliti o pojavi onih koji promijene svoje shvaćanje sadašnje krize i povuku se od „vlasti“ koje su prethodno sami za sebe izabrali? Istina je da bi se u redovnim okolnostima moglo reći da netko „promijeni svog biskupa“ preseljenjem u drugu biskupiju ili kanonskim postupkom pristupanja nekoj drugoj vrsti crkvenog ustroja (npr. vojnom ordinarijatu ili istočnom obredu). No nitko ozbiljno ne smatra da se to odnosi na laike u sadašnjoj situaciji, a svećenici ne šalju laike (ili druge svećenike) od sebe s obrazloženjem da su oni podložnici drugog biskupa ili „pod vlašću“ neke druge zajednice.