Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Uredničke bilješke

Papa Pijo XI. Objavio je 1932. encikliku pod nazivom Caritate Christi Compulsi o Presvetom Srcu Isusovom.

No, ovo ne bješe samo pobožna enciklika. U njoj papa bješe osudio zla kako kapitalizma tako i komunizma – te načine na koje civilne vlasti pokušavaju raskraljiti i svrgnuti Krista Kralja.

Iako napisana nekoliko godina prije njegove enciklike Quas Primas o Kristovom kraljevanju nad društvima, Pijo XI. anticipirao je njezin nauk proglašujući nužnost molitve, pokore i zadovoljštine kao sredstva za povratak reda u društvu.

Postalo je vrlo moderno tvrditi kako je „Krist Kralj” – toliko da su neprijatelji Crkve odgovorili na najsmješniji način, rekavši kako je ta fraza antisemitska.

Međutim, iako odbacujemo takav odgovor, postalo je jasno kako je ta fraza prazan slogan za neke od onih koji ju obznanjuju. Za takve osobe Krist nije Kralj.

Nacionalni interes nije summum bonum

U naciji nad kojom Krist jest Kralj, Evanđelje i zakon Božji jesu vrhovno dobro prema kojem se sve ostalo prosuđuje. To uključuje i domaću i vanjsku politiku.

U takvom poretku stvari, fraza poput „Amerika prva” mogla bi ukazivati na zdrav patriotizam, u kojem se postizanju mira i općem dobru nacije i njezina naroda daje prioritet nad „činjenjem dobra” drugim nacijama u inozemstvu ili strancima koji žive u zemlji. Ipak, još uvijek mogu postojati slučajevi kada zakon pravde ili milosrđa (spram naturalističkog humanitarizma) zaista zahtjeva djelovanje kod kuće ili u inozemstvu, „čak i pod cijenu teških gubitaka” za pojedince ili naciju (br. 12). […]

Međutim, fraza poput „Amerika prva” također može ukazivati na politički aranžman u kojoj nacija tretira vlastito dobro kao vrhovnu vrijednost prema kojoj se prosuđuje sve ostalo, bez obzira na Evanđelje ili Božji zakon. Takav aranžman predstavlja odbacivanje Krista kao Kralja; za one koji to zagovaraju, njihova vlastita nacija jest njihov kralj – ili čak bog.

Takva nacija prisvaja riječi Psalma:

„Zašto se bune narodi i puci kuju lude osnove?

Skupljaju se vladaoci zemaljski, knezovi među se vijećaju proti Gospodu i pomazaniku njegovu:

‘Hajde da rastrgamo sveze njihove i da zbacimo sa sebe jaram njihov!’” (Ps 2, 1-3)

Zato je takva „filozofija” jednostavno još jedan oblik liberalizma i naturalizma, čak i ako su uključeni neki katolički elementi.

Patriotizam, ljubav prema naciji, pa čak i davanje prednosti dobru vlastite nacije i naroda nad drugima: sve su to legitimna dobra, pod uvjetom da ostanu u granicama Evanđelja i Božjeg zakona.

No, ta se dobra ne smiju uzdići do te mjere da određuju što je ispravno, a što pogrešno, ili da opravdavaju kršenje Božjeg zakona. To je doktrina enciklike pape Pija XI.

Bilo koja nacija ili politički pokret koji to nastoji učiniti, poziva da se na njih primjene sljedeći stihovi istog psalma:

„Onaj koji stoluje u nebu, smije se; Gospod im se podsmijehuje.

A tad im govori u srdžbi svojoj i gnjevom ih svojim zbunjuje:

‘Ja sam pomazao kralja svojega na Sionu, svetoj gori svojoj.

Objavljujem krepku riječ Gospodnju’; On mi reče: ‘Ti si Sin moj, ja te rodih danas.

Samo zaželi od mene, i dat ću ti narode za baštinu i krajeve zemlje u posjed tvoj!

Udarit ćeš ih gvozdenom palicom, razbit ćeš ih kao sud lončarski!’

Sad, vi kraljevi, opametite se; naučite se, vi suci na zemlji!

Poklonite se Gospodu sa strahom, častite ga s trepetom!

Poštujte Sina, da se ne razgnjevi, i vaša vas osnova ne unesreći; jer će se gnjev njegov brzo raspaliti. Blago svima, koji se u nj uzdaju!” (Psalam 2, 4-12)

To bješe tema koja se ponavljala tijekom čitava pontifikata pape Pija XI. (iz očitih razloga s obzirom na vremensko razdoblje) a i mnogi drugi primjeri mogli bi se izvući iz djelâ njegova učiteljstva – kao i od drugih papa i drugih katoličkih autoriteta.

Nakon ovih ulomaka, ukratko ćemo razmotriti primjer kako se navedena doktrina danas odbacuje, čak i od strane onih koji tvrde da je „Krist Kralj”.

S. D. Wr.

Enciklika pape Pija XI. o Presvetom Srcu Isusovu, 1932.

4. Ali, ako se u međunarodne poslove i odnošaje uvuče ona prevelika ljubav prema sebi i svojima osnovana na izopačenju inače urednog domoljublja i pretjeranom isticanju dužne odanosti prema vlastitom narodu (koju sklonost, međutim, pravi red kršćanske ljubavi ne samo da ne zabacuje, nego je svojim propisima čini svetom i još življom), ako se, velimo, u međunarodne odnošaje uvuče taj neumjereni nacionalizm, neće više biti tako velikog odstupanja od zakona, koje bi se smatralo griješnim. Na taj će se način držati poštenim i hvale vrijednim i onakav čin, samo ako je učinjen iz domoljublja, kakav bi se općenito smatrao pokudnim, ako bi bio učinjen u privatnim poslovima.

Pođe li se tim putem dalje, nužno će na mjesto Božjeg zakona bratske ljubavi što sve narode i plemena veže i spaja u jednu obitelj pod jednim Ocem Nebeskim, stupiti svima zatorna mržnja. U javnom će životu biti nogama gaženi sveti zakoni, ti upravitelji svakog građanskog života i kulture; porušit će se čvrsti temelji prava i vjere, nosioci države; iskvarit će se, napokon, i izbrisati one uredbe koje dobismo od pređa i koje su snažni procvat država i njihovu najpouzdaniju potporu uvijek stavljale u bogopoštivanje i nepokolebivo vršenje zakona Božjeg.

U isto doba – a to možemo smatrati najopasnijim od svih zala – rušitelji svakog poretka, zvali se oni komunistima ili kako drukčije, uveličavaju, u tolikoj ćudorednoj pomutnji, ove i onako do skrajnosti neodržive ekonomske prilike, te se silnom smionošću naprežu, kako bi skinuli svaku uzdu sa šija ljudskih i presjekli sve spone zakona ljudskog i Božjeg. Tim oni pokreću ogorčeni rat protiv svake religije i protiv samog Boga sa nakanom da iz ljudske duše već u najnježnijoj dobi s korijenom iščupaju religiozno spoznanje i osjećanje. Znadu oni dobro da si sve mogu prisvajati, kad zakon i nauka božanska bude razvaljena u duši ljudi. I tako očima gledamo ono što se dosad još nikad nije dogodilo: kako pogani ljudi, gonjeni bezbožnim bjesnilom, digoše barjake protiv Boga i svake religije u bilo kojem narodu i kraju zemlje.

12. Zaklinjem dakle sve ljude u Gospodinu, koliko privatnike toliko i države, da se okane one prljave brige isključivo za svoju korist i neurednog sebeljublja, koje ubija i najoštrije umove i guši u zametku sve najplemenitije osnove, ako se čini da samo malo prelaze uski krug vlastite koristi. Radi se o tako zamašajnim odlukama. Unilazimo u golemi odlučni boj za dobro ljudstva. Neka se udruže svi i neka,ako ustreba, podnesu i teške gubitke, samo da bi spasili sebe i čitavo ljudsko društvo. U ovom udruženju duša i snaga prvu ulogu treba da prisvoje oni koji se diče kršćanskim imenom ugledajući se u sjajne primjere apostolskog vijeka, kad „mnoštvo vjernika imađaše jedno srce i jednu dušu”. (Dj 4, 32). No i svi oni koji Boga priznavaju i poštivaju ga iskreno i od srca neka pripomognu svojim sudjelovanjem, ne bi li od ljudskog roda suzbili strašnu i na sve uperenu opasnost. – Doklegod je naime nuđno da se svaki ljudski autoritet podupire na spoznaju Boga kao na čvrst temelj svakog građanskog reda, dotle se moraju oni koji ne žele vidjeti pometnju i raspadanje svih pojmova i svih zakona žilavo boriti da neprijatelji ne uzmognu privesti kraju svojih tako žestoko i tako očevidno isticanih osnova.

20. Koji se u pojedinim država mole istome Bogu da bi na zemlji vladao mir, nijesu takova čeljad koja među ljude baca zublje nesloge. Koji Božje Veličanstvo časte molitvom, nijesu takovi da bi u svoj narod unosili težnju za gospodovanjem i njegovali onu neurednu ljubav prema domovini zbog koje pojedini narodi svoju državu smatraju svojim Bogom. Koji neprestano imadu pogled obrnut prema „Bogu mira i ljubavi” (2Kor 13,11) i na njega se smjerno obraćaju po Kristu, koji je „Mir naš” (Ef 2,14), ovi se zaista neće primiriti dotle, dok konačno ne dođe „ljudima dobre volje” (Lk 2,14) od Darivaoca svih dobara onaj mir kojega svijet ne može dati.

24. Mi pak, Časna Braćo, moramo, u skladu s pastirskom službom, ova imena i svete stvari veoma častiti i nastojati da ih i drugi časte; moramo im čuvati neokrenjeno njihovo prvobitno značenje i plemenitost i ujedno, što je još važnije, truditi se da se one presade i u svagdanje vršenje kršćanskog života. To od Nas traži sama obrana Boga i Vjere, kojoj služimo, jer pokajanje po svojoj biti priznaje i uspostavlja ćudoredni red, koji je osnovan na vječnom zakonu, to jest na Bogu samome. Koji daje Bogu zadovoljštinu za grijeh, taj ispovijeda da su vrhovni ćudoredni zakoni sveti i priznaje njihovu obveznu moć i pravo postupanja protiv kršitelja.

Među osobite pogubne zablude našega vijeka treba brojiti onu koja u svojoj bezbožnoj drzovitosti rastavlja ćudorednost od vjere, jer ona zakonima otima svaku osnovicu. Ova se zabluda možda mogla donekle mimoilaziti i smatrati manje pogubnom, dok bijaše ograničena na nekolicinu ljudi i dok je još vjera u Boga bila zajednička baština cijeloga ljudskoga roda tako da se i za one, koji je javno više nijesu ispovijedali, moralo misliti, da je u srcu ipak dopuštaju. Ali danas, kad ateizam truje i široke slojeve naroda, susrećemo i sukobljujemo se posvuda u svakidašnjem životu sa groznim posljedicama ove zablude. Mjesto ćudorednog zakona koji se također mora survati, kad se zabaci vjera u Boga, stavlja se gruba sila što gazi svačija prava. Staru vjernost i poštenje i čestitost međusobnih odnošaja, toliko prosljavljenu i od poganskih ratova i pjesnika, nasljedila je niska čežnja za dobitkom. Ona goni vrlo mnoge da bez ikakvog stida i vjere postupaju u svojim i u tuđim poslovima. Pa i zbilja! Kako može opstati ljudski saobraćaj, kako mogu ugovori dobiti valjanost, gdje nema nikakvoga jamstva savjesti? Kako bi bilo moguće jamstvo savjesti, gdje ne bilo nikakve vjere u Boga i nikakvog straha pred Njim? Ako se naime zabaci ovaj temelj, propast će sav ćudoredni zakon i ništa neće moći spriječiti, da se polagano ali sigurno survaju u ponor narodi, obitelji, država i sama civilizacija.

Rješenje – i izbor

28. Molitva dakle i pokajanje jesu dvije snažne struje od Boga nam u ovo vrijeme dane da bijedno ljudstvo iz bezglavog lutanja privedemo k Njemu. Ove će struje raspršiti i ispaštati prvi i glavni razlog svega meteža i otpadanja – naime pobunu čovjeka protiv Boga. Ali i sami narodi pozvani su na konačno vijećanje: imadu se odlučiti, hoće li se povjeriti ovim dobrostivim i dobrohotnim strujama i smjerno i pokajnički se vratiti Gospodinu svojem, Ocu milosrđa, ili će i sebe same potpunoma i što je još preostalo blaženstva na zemlji baciti u ruke neprijatelja i protivnika Božjeg naime: osvete i duševne propasti.

„Problem je grijeh, tijelo i vrag, što svi znamo. Rješenje je nošenje našeg križa, posvećenje sebe, posvećenje naših obitelji, država. A krajnji rezultat toga je ponovna uspostava kršćanstva.

Toliko je jednostavno. Tako jednostavno.” (Augustine Virgil, The Two Cities Podcast) [1]

Pogovor

Za razliku od iznad navedenog – što bi se moglo nazvati „naivnim glede naravi svijeta” – razmotrite riječi Nicka Fuentesa o američkoj intervenciji u Venezueli u siječnju 2026. godine, izrečene u videozapisu pod naslovom VENEZUELAN WAR??? Trump KIDNAPS Maduro, SEIZES Oil | America First Ep. 1619, emitirano uživo 19. siječnja 2026. godine.

Ovdje nije relevantno je li ta intervencija bila ispravna sama po sebi ili u interesu SAD-a – oboje bi se moralo utvrditi na neovisnim osnovama. Umjesto toga, relevantno je koliko se politička „filozofija” izražena u nastavku udaljava od doktrine koju je iznad izrazio papa Pijo XI.

„Iznad svega, emisija se zove America First (nap. prev. hrv. Amerika prva*). Tako je naš moralni svijet u kojem živimo, naši ideološki priroriteti, naša doktrina, kada je riječ o vanjskoj politici i ponašanju te djelovanju naše vlade, jest onaj da opstanak i prosperitet američkog naroda dolaze ispred svega za našu vladu. To je intelektualna jezgra. To je moralni temelj. Američka vlada mora učiniti sve što je u njezinoj moći, prije svega, kako bi se pobrinula za opstanak američkog naroda, kontinuitet Američke Republike. Ali, i za njegov prosperitet, njegove interese – kojih ima mnogo.

A oni su konkretni, a ponekad uključuju kinetičko djelovanje.

I tako, s tog aksioma, ispravno shvaćenog, promatramo vojnu akciju na Karibima, te ljudi mogu imati različita mišljenja o tome, ali kada na to gledamo iz tog aksioma, možemo opravdati da to bješe pozitivno. Nedvosmisleno pozitivno za Sjedinjenje Države.

Nick Fuentes explains why he is in favor of the operation in Venezuela (America First Ep. 1619).

"The survival and prosperity of the American people come before everything…"

"When we look at it from that axiom, you can justify that this was a positive." pic.twitter.com/lVthWPl0kh

— SSMEGA (@SSMEGA_CLIPS) January 13, 2026

[…] Kada pogledate intervenciju u Venezueli, to je:

• 1. u našem susjedstvu
• 2. obuhvaćalo temeljni američki interes, artikuliran u Monroeovoj doktrini, da nema vanjskog utjecaja na našoj hemisferi
• 3. bješe brzo
• 4. bješe jeftino
• 5. i to nije, čak nedvojbeno, u interesu Sjedinjenih Država – te kao što sam rekao, to ćemo obrazložiti.

No, mislim da će ovo biti godina usavršavanja. A moramo utvrditi kako je to desničarski pokret. To je pokret koji kritizira Izrael; nastojimo se suprotstaviti židovskoj moći u židovskoj oligarhiji, no to je desničarski, realistički pokret. To je proamerički pokret. To je pokret koji nije naivan u pogledu naravi svijeta i naravi drugih država. I ako mislite da je ovo mjesto gdje ćemo se predomisliti i reći Americi da stane na kraj reda, te da iznese svoje brige Ujedinjenim narodima, i da ćemo se boriti i umrijeti za suverenitet zemalja trećeg svijeta punih nepismenih seljaka koji ne znaju ni čitati ni pisati – ovo jednostavno nije pokret za vas. Komunisti, liberali, ljevičari – to je niz hodnik na lijevo. Ako ste neka vrsta mrzitelja Amerike iz neke zemelje trećeg svijeta, ako ste iz Europe, mrzite američku moć, ugroženi ste američkom moći – ovo nije pokret za vas.

Ovo je pokret za građane SAD-a. Ovo je pokret za Amerikance. To je pokret desničarskih Amerikanaca koji žele da Amerika ima primat nad čitavom planetom – što više moći, što više obilja, što više resursa. Stoga, ako govoriš gluposti poput: ‘Ukrali su naftu, to nije moralno! Intervenirali su u drugoj zemlji, prekršili ste im suverenitet…’ –

Baš me briga! Uopće me nije briga, mi to radimo stalno! Činili smo to stoljećima. To se naziva Sudbina manifesta! Zove se Meksičko-američki rat, Španjolsko-američki rat, Zaljev svinja.

Činimo to stalno. Ovo je naš svijet – i barem minimum to jest naša polovica [svijeta]. Ovo je naša polovica svijeta gdje imamo neospornu, nepobitnu dominaciju – vojnu, trgovačku, pomorsku, u svakom pogledu. I uzet ćemo ono na što imamo pravo. Uzet ćemo ono što nas čini sigurnijima, bogatijima, prosperitetnijima – uzet ćemo ono što želimo.

Nitko nas ne može zaustaviti, i učiniti ćemo to opet, te se nadam da hoćemo.

Te nadam se da ćemo to učiniti na Grenlandu, Panami, Kubi – svugdje gdje nam to ima smisla. Ako imaš problem s tim, ne znam, vrati se u prokleti Pakistan. Vrati se u neku drugu zemlju i žali se na to na internetu, koji je izmislila Amerika.

Uglavnom. Ne znam želim li čuti – ne znam želim li čuti komentare. Dislajkovi robota na dodijeli Telegram nagrade, Pakistanci su botirali dislajkove na Telegramu – to ništa ne znači.

Mogli bismo oteti i vašeg vođu. Ako bi to bilo potrebno.

U svakom slučaju. Tako!”

Nick Fuentes on American Supremacy:

“We will take what we want. Nobody can stop us. And we'll do it again."

Soon, Emperor Fuentes will control the US, Venezuela, Greenland, and the 51st state of Canada 🔥🔥 pic.twitter.com/fOheUMf0cb

— America First (@AFpumpfun) January 13, 2026

Evo posljednjeg kontrasta, od kardinala Johna Henryja Newmana:

„Crkva ne teži stvaranju predstave, već djelovanju. Ona ovaj svijet i sve što je u njemu smatra pukom sjenom, prašinom i pepelom, u usporedbi s vrijednošću jedne jedine duše. Ona smatra da, osim ako ne može, na svoj način, činiti dobro dušama, nema smisla da ona išta čini; ona smatra da bi bilo bolje da sunce i mjesec padnu s neba, da zemlja propadne i da svi milijuni ljudi koji su na njoj umru od gladi u najtežim mukama, koliko je to u pogledu vremenitih nevolja, već da jedna duša, ne daj Bože, bude izgubljena, počini jedan jedini laki grijeh, kaže jednu namjernu laž, iako nikome nije naudila, ili ukrala jedan bijedni novčić bez opravdanja.

Ona smatra djelovanje ovoga svijeta i djelovanje duše jednostavno nesumjerljivima, gledano u njihovim odgovarajućim sferama; radije bi spasila dušu jednog jedinog divljeg bandita Kalabrije ili cvilećeg prosjaka iz Palerma, nego provukla stotinu željezničkih pruga duž čitave Italije ili provela sanitarnu reformu, u svim njezinim detaljima, u svakom gradu Sicilije, osim ako ta velika nacionalna djela nisu težila nekom duhovnom dobru izvan njih samih.” (Certain Difficulties Felt by Anglicans in Catholic Teaching, Svezak I., predavanje 8.)

Nacionalni interes ne smije i ne može određivati što je ispravno, a što pogrešno.

Govoriti da je Krist Kralj besmisleno je ako se držimo takve doktrine.

Bila bi velika šteta da se pokret dobronamjernih mladića natjera u alternativni tor istog liberalizma i naturalizma koji je prouzročio toliko štete njihovoj naciji.

Izvor: https://www.wmreview.org/p/love-of-nation

Bilješke:

[1] https://www.youtube.com/watch?v=xIlRB-ufnZE