Sveto vrijeme korizme započinje svečanu pripremu Crkve za veličanstveni blagdan Uskrsnuća našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista.¹

Sveta Crkva polazi sa Spasiteljem „u Jeruzalem”. Ona želi, da s Njime trpi, umre i uskrsne. Ona živo čezne za svijetlom uskrsnuća, a to može postići samo onda, ako s Isusom trpi i umre. Što više bude dionicom Isusove muke i smrti, to će u njoj biti obilniji život. S tim uvjerenjem ulazi Crkva, a s njom i mi u sveto korizmeno doba.²

Čista srijeda ili Pepelnica

Na današnji dan svećenik u ime Crkve posipa pepelom. Tim se činom pridružujemo onim pokornicima koji su u prvim kršćanskim stoljećima kroz četrdeset dana u korizmi javno, pred cijelom zajednicom, činili tešku pokoru za svoje grijehe.

Oni su bili ekskomunicirani, pa radi toga nijesu mogli primati svetu pričest. Na Veliki četvrtak bili su napokon opet primljeni u zajednicu svete Crkve. Posipanje pepelom u obliku križa označuje spremnost da činimo pokoru. „Spomeni se čovječe da si prah, i da ćeš se u prah pretvoriti.”²

Korizmeni post

„Obratite se k Meni svim srcem svojim posteći i plačući i tugujući! Razderite srca svoja… i obratite se ka Gospodinu, Bogu svojemu; jer je dobrostiv i milostiv, strpljiv i veće je Njegovo milosrđe, nego pakost ljudska… Trubite u trubu na Sionu, posvetite post, saberite narod, posvetite općinu… Između trijema i oltara neka plaču svećenici Gospodnji i reknu: ‘Oprosti, Gospodine, oprosti narodu svojemu, i ne daj nasljedstva pod sramotu’” (Poslanica). Tako je Gospodin pozivao Crkvu Staroga zavjeta na pokoru. Bog zahtijeva pokoru, nutarnja djela pokore: pokajanje i skrušenost; ali Bog traži i vanjska djela pokore: post i mrtvljenje.²

Četrdesetodnevni post koji mi nazivamo korizma, priprava je Crkve za Uskrs, a ustanovljena je na samom početku kršćanstva.³

Sveti Jeronim [Epist. XXVII. ad Marcellam], sveti Lav Veliki [Serm. II., V., IX. de Quadragesima], sveti Ćiril Aleksandrijski [Homil. Pashal.], sveti Izidor Seviljski [De Ecclesiast. Officiis, lib. VI., cap. XIX.] i drugi sveti Oci, uvjeravaju nas da je korizma ustanovljena od apostola, iako na početku nije postojao jedinstveni način njezina obdržavanja.

Već smo vidjeli, u našoj Sedamdesetnici, da istočnjaci započinju svoju korizmu mnogo ranije od latina, zahvaljujući svom običaju da nikada ne poste subotama (ili u nekim mjestima čak i četvtcima). Oni su, posljedično tomu, dužni, kako bi nadoknadili četrdeset dana, započeti korizmeni post u ponedjeljak koji prethodi našoj nedjelji Šezdesetnice. To su svojevrsni izuzetci, koji potvrđuju pravilo. Također, pokazali smo, kako je latinska Crkva, koja je, već od 6. stoljeća, obdržavala samo trideset i šest dana posta tijekom šest tjedana korizme (Crkva nikada nije dopuštala da se nedjelje drže kao dani posta) – smatrala je ispravnim kasnije dodati, posljednja četiri dana Pedesetnice, kako bi njezina korizma sadržavala točno četrdeset dana posta.³

Kada je Svemogući Bog prvi puta očistio svijet od grijeha pomoću Velikog potopa u dane Noe, kiša je padala 40 dana i 40 noći. Slično tomu, kad su Mojsije i Izraelci lutali pustinjom na svom putu u Obećanu zemlju, putovali su 40 godina u neplodnoj pustinji. Konačno, imamo savršen primjer samog Krista, koji je postio 40 dana u pustinji prije nego li je započeo svoj javni život.¹

Sam naš blaženi Gospodin odobrio je korizmeni post svojim postom od četrdeset dana i četrdeset noći u pustinji; i premda Ga On nije nametnuo svijetu izričitom zapovijedi, (koji dakle, nije mogao biti otvoren moći oprosta), ipak je pokazao dovoljno jasno svojim vlastitim primjerom, da su post, koji je Bog tako često određivao u Starom zavjetu, trebala također izvršavati djeca Novoga.

Učenici svetoga Ivana Kristitelja, dođoše jednoga dana Isusu, te mu rekoše: „’Zašto postimo mi i farizeji, a učenici Tvoji ne poste?’ Isus im odgovori: ‘Mogu li svatovi tugovati, dok je s njima zaručnik? Ali će doći dani, kad će se oteti od njih zaručnik. Onda će postiti.’” [Mt 9, 14-15]

Stoga, nalazimo spomenutim u Djelima apostolskim, kako su se učenici našega Gospodina, nakon utemeljenja Crkve posvetili postu. Također, u svojim poslanicama, preporučivali su ga vjernicima. Niti nije moglo biti drukčije. Iako su božanska otajstva kojima je naš Spasitelj izvršio naše otkupljenje dovršena – ipak, i dalje smo grješnici; gdje je grijeh, mora biti i okajanja.

Apostoli su stoga odredili poradi naše slabosti, ustanovivši na samom početku kršćanske Crkve, da svetkovini Uskrsa treba prethoditi sveopći post; to je bilo sasvima prirodno, učinivši da se to razdoblje pokore sastoji od četrdeset dana, vidjevši da je naš Božanski Učitelj posvetio taj broj svojim postom. (…)³

Korizma je, dakle, vrijeme posvećeno na poseban način pokori. Ta se pokora uglavnom obavlja postom. Post je uzdržljivost koju si čovjek dobrovoljno nameće kao okajanje za grijehe, a koji se tijekom korizme provodi u pokornosti općem zakonu Crkve. Prema trenutnoj disciplini Zapadne Crkve, korizmeni post nije stroži od onoga koji je propisan za bdijenja određenih blagdana ili za kvatrene dane. Ali, obdržava se četrdeset uzastopnih dana s jedinim prekinućem nedjeljama. (…)

Sveti Bazilije, sveti Ivan Zlaotusti, sveti Jeronim i sveti Grgur Veliki, primjećuju da zapovijed dana našim praroditeljima u zemaljskom raju, bila je ona uzdržljivosti. Ne izvršavanjem te krjeposti, nanijeli su svo zlo sebi i nama kao svojoj djeci. Život u oskudici, koji je kralj stvorenja morao od tada voditi na zemlji (jer zemlja mu nije trebala dati ništa od samoniklog, osim vlastita trnja i drača) – bio je najjasniji primjer zakona pokore, nametnutog gnjevom Božjim buntovnom čovjeku.

Tijekom dvije tisuće i više godina koje su prethodile potopu, čovjek nije imao druge hrani osim plodova zemlje, dolazeći do njih mukotrpnim radom. No kada je Bog, kao što smo već primjetili, milosrdno skratio čovjekov život (kako bi imao manje vremena i snage za grijeh) – dopustio mu je da jede meso životinja, kao dodanu hranu tom stanju klonule snage. Tada je također Noa, vođen božanskim nadahnućem, iscjedio sok grožđa, tvoreći tako drugu priliku za ljudsku slabost.

Post je dakle, uzdržljivost od takove hrane kao što je ova, koja je bila dopuštena za uzdržavanje tjelesne snage. Prvenstveno, to se sastojalo u uzdžljivosti od mesa, jer je to hrana koju je čovjeku dao Bog, iz popustiljivost zbog njegove slabosti, a ne kao apsolutno neophodno za održavanje života. Veće ili manje lišavanje njega, već prema propisima Crkve, bitno je za sam pojam posta. Stoga, iako se u mnogim zemljama upotreba jaja, mliječnih proizvoda pa čak goveđe i svinjske masti tolerira – uzdržljivost od mesa posvuda se drži neophodnim za post. Stoljećima jaja i mlječni proizvodi nisu bili dopušteni jer su spadali u klasu životinjske hrane; čak i do današnjih dana, zabranjeni su u istočnim crkvama te su dopušteni samo u latinskoj Crkvi krjepošću godišnjeg oprosta. Propis uzdržavanja od mesa od velike je važnosti za korizmu, da čak i nedjeljama, kada se post prekida, nemrs je obvezujući čak i za one koji su oslobođeni posta preko tjedna, osim ako postoji posebno udjeljen oprost za jedenje mesa nedjeljama.

U prvim godinama kršćanstva, post je uključivao i uzdržavanje od vina, kako saznajemo od sv. Ćirila Jeruzalemskog [Catech. IV.], sv. Bazilija [Homil. I. De Jejunio], sv. Ivana Zlatoustog [Homil. IV. Ad populum Antioch.], Teofila Aleksandrijskog [Litt. Pasch, III.] i drugih. Na Zapadu je ovaj običaj ubrzo izašao uiz upotrebe. Istočni kršćani zadržali su ga mnogo dulje, ali se i među njima prestao smatrati obveznim.

Naposljetku, post uključuje uskraćivanje sebi nekog dijela naše uobičajene hrane, utoliko što se dopušta uzimanje samo jednog obroka u toku dana. Premda su prilagodbe uvedene s vremena na vrijeme u disciplinu korizme mnogobrojne, ipak, točke koje smo ovdje spomenuli pripadaju samo biti posta, kao što je vidljivo iz sveopće prakse Crkve.³

Od 17. stoljeća do trenutno važećih propisa Crkve glede korizmenog posta

Svrhu posta sažeo je najbolje sveti Toma Akvinski:

„Post se prakticira u trostruku svrhu. Prvo, kako bi se obuzdale požude tijela, stoga apostol kaže: ‘U ranama, u tamnicama, u bunama, u trudovima, u nespavanju, u postu; u čistoći, u spoznaji, u dugotrpnosti, u dobroti, u Duhu Svetom, u ljubavi iskrenoj’ (2Kor 6, 5-6), jer post je čuvar čistoće. Jer prema Jeronimu: ‘Venera je hladna kada Cares i Bacchus nisu tamo.’ To će reći, požuda se hladi uzdžljivošću od mesa i pića. Drugo, pribjegavamo postu kako bi se um mogao slobodnije uzdići razmatranju nebeskih stvari: stoga se misli na Danijela (Dn 10) koji je primio objavu od Boga nakon što je postio tri tjedna. Treće, kako bi zadovljili za grijehe: stoga je pisano (Jl 2,12): ‘Svim srcem obratite se k Meni posteći, plačući i tugujući!’ Isto izjavljuje Augustin u propovijedi (De Orat. et Jejun): ‘Post čisti dušu, uzdiže um, podvrgava tijelo duhu, srce čini skrušenim i poniznim, raspršuje oblake pohote, gasi vatru požude, pali svjetlo istinske čistoće.’”

(Summa Theologicae, pitanje 147., članak I.)¹

Slabljenjem pobožnosti i općim propadanjem tjelesne snage među ljudima zapadnih naroda, narušilo je primitivno obdržavanje posta. Kako bi naša povijest ovih ponižavajućih promjena bila iole potpuna, moramo spomenuti još jedno ublažavanje. Tijekom nekoliko stoljeća, uzdržavanje od mesa uključivalo je zabranu od svake hrane koja je pripadala onome što se naziva životinjskim carstvom, s jedinim izuzećem ribe, koju je zbog svoje hladne prirode, kao i zbog nekoliko mističnih razloga, utemeljenim na Svetom pismu, uvijek bilo dopušteno uzimati onima koji su postili. Bilo koja vrsta mlječnih proizvoda bila je zabranjena. U Rimu čak i do današnjeg dana, maslac i sir nisu dopušteni tijekom korizme, osim onih dana kada je dopušteno jesti meso.

Datirajući iz 9. stoljeća, običaj konzumiranja mlječnih proizvoda tijekom korizme počeo prevladavati u zapadnoj Europi, posebice u Njemačkoj i sjevernim zemljama. Sabor u Kedlimburgu, održan u 11. stoljeću, pokušao je zaustaviti tu praksu kao zloporabu, ali bez učinka [Labbe, Concil., tom. X.]. Te su Crkve tvrdile da su bile u pravu i branile su svoje običaje dispenzacijama (iako u stvarnosti, samo privremenim), koje im je udijelilo nekoliko Rimskih Prvosvećenika: spor je okončan tako što su ostavljeni da uživaju u onome što su tvrdili. Crkve u Francuskoj opirale su se toj novotariji sve do 16. stoljeća; ali u 17. stoljeću, i oni su popustili, te su se mliječni proizvodi upotrebljavali tijekom korizme u čitavom Kraljevstvu. Kao određenu zadovoljštinu za ovu povredu drevne discipline, grad Pariz uveo je svečani obred kojim se željelo izraziti svoje žaljenje što je primoran na takvo ublažavanje. Na nedjelju Pedesetnice, sve su različite župe išle u procesiji do crkve Notre Dame. U procesiji su sudjelovali dominikanci, franjevci, karmeličani i augustinci. Katedralni zbor i četiri župe koje su mu bile podložne, održale su istoga dana Križni put u dvorištu Palače i otpjevali himan pred relikvijom Križa, koja je bila izložena u Saint Chapelle. Ovi pobožni običaji, koji su za cilj imali podsjetiti ljude na razlike između prošlog i sadašnjeg obdržavanja korizme, nastavili su se prakticirati sve do revolucije.

No, ovo dopuštenje jesti mliječne proizvode tijekom korizme, nije uključivalo jaja. Ovdje se držalo drevne discipline, barem do tada – ne dozvoljavanje jaja, osim po dispenzaciji, moralo se obnavljati svake godine. U Rimu su bila dozvoljena samo u dane kada se može jesti meso. Na drugim mjestima ona su se u neke dane dozvoljavali, a u druge, osobito u Velikom tjednu, zabranjivala. Crkvu uvijek nalazimo kako iz tjeskobe za duhovnu dobrobit svoje djece, nastoji držati sve što može od tih pokorničkih običaja, kako bi mogli zadovoljiti Božanskoj pravdi. S tom namjerom, papa Benedikt XIV., zabrinut zbog pretjerane olakšice kojom su tako dobivene dispenzacije, obnovio je svečanom konstitucijom (od 10. lipnja 1745.) zabranu konzumiranja ribe i mesa kao isti obrok u dane posta.

Isti papa, čiji duh umjerenosti nikada nije doveden u pitanje, tek što je uzdignut na papinsko prijestolje, uputio je encikliku biskupima katoličkog svijeta, izražavajući svoju duboku žalost poradi velikog ublažavanja koje je uvedeno među vjernicima indiskretnim i nepotrebnim dispenzacijama. Pismo je datirano na 30. svibnja 1741. godine. Iz njega izdvajamo sljedeći odlomak:

„Obdržavanje korizme sam je znak kršćanske borbe. Njime dokazujemo da nismo neprijatelji Kristova križa. Po njemu odvraćamo pošasti božanske pravde. Njime stječemo snagu protivo knezova tame, jer on nas štiti nebeskom pomoći. Kad bi čovječanstvo postalo nemarno u obdržavanju korizme, bila bi to šteta za Božju slavu, sramota za katoličku vjeru i opasnost za kršćanske duše. Ne može se sumnjati ni u to da da bi takovi nemar postao izvorom bijede za svijet, nepogode širih razmjera i osobni jad.”

(Konstitucija Non ambigimus)³

(Za trenutno važeće propise Crkve vidi Crkvena disciplina)

Obratite se…

Prošlo je više od sto godina otkako je ovo svečano upozorenje Kristova namjesnika dano svijetu. Tijekom tog vremena, ublažavanje kojemu se protivio, postupno se povećavalo. Koliko malo susrećemo kršćana danas koji strogo obdržavaju korizmu, čak i u njenom sadašnjem blagom obliku! Dugačak popis općih dispenzacija koje biskupi svake godine dodjeljuju svome stadu, naveo bi nas na pretpostavku kako bi ogromna većina vjernika bila skrupulozno točna u ispunjavanju posta i nemrsa koji su još preostali. Ali, je li tomu tako? Ne proizlazi li iz ovog stalno rastućeg duha nemrtvljenja, opća feminiziranost karaktera, koja dovodi do na kraju do zastrašujućih društvenih poremećaja? Tužna predviđanja pape Benedikta XIV. uistinu su potvrđena. Oni narodi među čijim su ljudima duh i praksa pokore izumrli, gomilaju na sebe gnjev Božji te izazivaju Njegovu pravdu da ih uništi jednom od ovih pošasti – građanskom neslogom ili osvajanjem. U našoj vlastitoj zemlji postoji nedosljednost koja mora pogoditi svaki um koji razmišlja – obdržavanje dana Gospodnjeg s jedne strane, narodno ne obdržavanje pokorničkih dana i posta s druge. Prvo je vrijedno divljenja i (ako izuzmemo puritanske ekstravagancije) govori o duboko ukorijenjenom osjećaju za religiju. Ali, drugo je jedna od najgorih predznaka za budućnost. Ne, Božja je riječ odveć jasna: „Ali ako se ne obratite, svi ćete tako izginuti” [Lk 13,3]. No, ako bi se naš lakomisleni i senzualni naraštaj obratio poput Ninivljana zanemarenom putu pokore i okajanja – tko zna, možda bi nam ruka Božja koja je već podignuta da nas udari, mogla dati blagoslov a ne kaznu?³

Stoga, drugi vid korizme koji treba razmotriti jest zlo grijeha – kako istočni tako i stvarni grijeh. Grijeh se definira kao bilo koja misao, riječ, čin, želja ili propust zabranjen Božjim zakonom. Kada su naši praroditelji Adam i Eva sagriješili, teško su uvrijedili Svemogućega Boga. Jer iako je njihov čin jedenja zabranjenog voća bio konačan čin sam po sebi, njihov je prijestup bio protiv beskonačnog Bića – Boga. Tim prijestupom ne samo da su oni i njihovo potomstvo lišeni nadnaravnih darova, čije su posljedice bile neznanje, patnja, smrt i snažna sklonost grijehu, već također, što je i najvažnije, lišio je Adama i Evu te njihovo potomstvo tog najdragocjenijeg dara – posvećujuće milosti – kojom čovjek u svojoj duši ima udjela u samom Božjem životu. Sveti Pavao kaže:

„Zato kao što po jednome čovjeku uđe u svijet grijeh, i po grijehu smrt, i tako smrt prijeđe na sve ljude, jer svi sagriješiše.” (Rim 5,12)

Kada čovjek počini grijeh, naročito smrtni, on vrijeđa Božansko Veličanstvo i nanosi duhovnu ozljedu svojoj duši (duhovnu smrt u slučaju smrtnoga grijeha). Isus Krist žrtvovao je svoj život na križu kako bi nadoknadio za grijehe čovječanstva.

Kako bismo istinski cijenili patnje i smrt našega Gospodina, moramo s ozbiljnošću promišljati o muci. Jedan od načina da to postignemo jest razmatranje svete slike raspetog Krista kako je vidljiva na svetom Torinskom platnu. Ta krvlju natopljeno platno identificira rane nanesene našemu Gospodinu prema svetim Evanđeljima.

Možemo sami vidjeti mnogostruke tragove bičeva preko Njegova Presveta Tijela, rane uzrokovane trnjem koje okružuje Njegovu glavu, trgove čavala na Njegovim rukama i nogama te konačno, veliku ranu u Njegovom svetom boku.

Velika tragedija u naše vrijeme jest da većina čovječanstva živi kao da nema Boga, zapovijedi niti takve stvari kao što je grijeh. No, ne gledajmo većinu čovječanstva – gledajmo sebe. Kada imamo nesreću počiniti grijeh, ne možemo se pozivati na neznanje. Naš Gospodin ne može o nama reći kao što je rekao o svojim krvnicima:

„Oče, oprosti im, jer ne znadu što čine!” (Lk 23,34)¹

Vrijeme milosti

Hrabro obdržavanje crkvenih propisa o postu i nemrsu tijekom korizme mora biti popraćeno s dva druga izrazito dobra djela, na koja nas Bog tako često potiče u Svetom pismu: molitva i milostinja. Kao što Crkva pod pojmom posta obuhvaća sve vrste mrtvljenja, tako pod riječju molitva, ona uključuje one pobožne vježbe kojima duša održava odnos sa svojim Bogom. Češće pohađanje bogoslužja Crkve, dnevno prisustvovanje Misi, čitanje duhovnog štiva, razmatranje vječnih istina i muke, slušanje propovijedi i nadasve pristupanje sakramentima pokore i svete euharistije – glavna su sredstva pomoću kojih vjernici trebaju odati Bogu štovanje molitvom tijekom ovog svetog vremena.⁴

Započinjući našu svečanu pripravu za proslavu Uskrsnuća našega Gospodina – najvećeg blagdana čitave crkvene godine – pridružimo našim molitvama, razmatranjima i duhovnim čitanjima svrsihodnu pokoru posta i nemrsa. Oni koji nisu obavezani postiti trebali bi učiniti neku posebnu žrtvu koja će posebno mrtviti njihovu palu ljudsku narav, tako sklonu grijehu.

Na kraju, čineći pokoru tijekom ovog vremena korizme, sjetimo se riječi našega Gospodina Njegovim sljedbenicima:

„Kad postite, ne budite lica mrka kao licemjeri! Oni načine sebi mrk pogled, da ih vide ljudi gdje poste. Zaista, kažem vam: oni su već primili plaću svoju. Kad ti postiš, namaži glavu svoju i operi lice svoje, da te ne vide ljudi gdje postiš, nego samo Otac tvoj, koji je u tajnosti. Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, platit će ti.” (Mt 6, 16-18)¹

Molitva

Podaj, Gospodine, vjernicima svojim, da časno svetkovanje postova započnu dostojnom bogoljubnošću i da ga sprovedu nesmetanom pobožnoću. (Zborna molitva, Rimski misal)

Pogledaj, Gospodine, na one, koji se sagiblju pred veličanstvom Tvojim i koji su okrijepljeni božanskim darom, te ih dalje hrani nebeskim pomoćima. Po G. n. I. K. (Molitva nad pukom, Rimski misal)

Izvor:

[1] https://cmri.org/articles-on-the-traditional-catholic-faith/the-holy-season-of-lent/

[2] https://archive.org/details/rasvijetli_se_2-3_dio_uskrsno_doba_1941-benedikto_baur/rasvijetli_se_2_dio_uskrsno_doba_1941-benedikto_baur/mode/2up

[3] https://sensusfidelium.com/the-liturgical-year-dom-prosper-gueranger/lent/the-history-of-lent/

[4] https://sensusfidelium.com/the-liturgical-year-dom-prosper-gueranger/lent/practice-during-lent/