1. Što je oproštenje?

Oproštenje je otpuštenje vremenitih kazni za grijehe.

Grijehom naime čovjek vrijeđa Boga, a baš zato zaslužuje kaznu, i to teškim grijehom zaslužuje vječnu kaznu, a svim grijesima kaznu vremenitu.

U sakramentu pokore, ako ga je valjano primio, opraštaju se čovjeku svi grijesi, a s njima mu se oprašta i vječna kazna (muke paklene), ali mu se ne opraštaju uvijek kazne vremenite, koje mora da pretrpi ili ovdje na zemlji ili u Čistilištu. A baš eto ove vremenite kazne otpuštaju se čovjeku izvan sakramenta pokore oproštenjem.
Oprost je dakle otpuštenje vremenitih kazni za grijehe koji su čovjeku u sakramentu pokore već oprošteni.

2. Što je potpuno, a što je nepotpuno oproštenje

Potpuno oproštenje je otpuštenje svih vremenitih kazni, koje bi čovjek morao pretrpjeti ili ovdje u životu ili poslije smrti u Čistilištu. Prema tomu se čovjek koji je doista dobio oproštenje, može usporediti s odraslim čovjekom, koji je netom primio sveto krštenje. Da u takvu stanju umre, ušao bih odmah u nebo, a da ne bi morao ništa trpjeti u Čistilištu.

Nepotpuno oproštenje je otpuštenje samo jednoga dijela vremenitih kazni, što ih je čovjek dužan da pretrpi za počinjene, ali već mu oproštene grijehe.

3. Što je potrebno da čovjek dobrije oproštenje?

a) da uzmogne dobiti bilo potpuno bilo nepotpuno oproštenje, mora imati nakanu, tj. mora htjeti dobiti sva oproštenja što ih može dobiti za djela što ih doista čini, a na koja su vezani oprosti;
b) mora biti u milosti posvečujućoj, to jest, ne smije na duši imati nijednoga teškog grijeha;
c) mora sam osobno izvršiti djela, koja su propisana za postignuće oproštenja;
d) mora se ispovijediti i pričestiti i to svakako prije, nego će vršiti za postignuće oproštenja propisana djela.

Vjernici koji se redovito ispovijedaju barem jedan put svakoga tjedna, mogu dobiti sva oproštenja onoga tjedna, a da se ne moraju za postignuće oproštenja posebice još ispovijediti. Ali ako su poslije ispovijedi počinili možda koji teški grijeh, moraju se dakako opet ispovijediti i pričestiti, da uzmognu dobiti oproštenje.

Ako je bolesniku u času smrti nemoguće primiti sv. Pričest, može dobiti potpuno oproštenje ako skrušeno i srcem zazove Ime Isusovo, ako ga više ne može nazvati ustima.

Ako je za postignuće oproštenja propisan pohod crkve, valja pohoditi onu crkvu, koja je baš propisana, inače se može pohoditi bilo koja crkva ili javna kapelica, to jest kapelica, u koju vjernici mogu s ulice doći. Ako tko hoće dobiti isti dan više oproštenja, za koje je propisan pohod crkve ili javne kapelice, mora za svako oproštenje posebice pohoditi crkvu ili kapelicu. Dakako da treba pohoditi crkvu ili kapelicu s nakanom, da dade u njoj čast Bogu, da se u njoj pokloni Bogu.

Bolesnicima i uopće onima, koji nikako ne mogu pohoditi crkvu, može ispovijednik promijeniti pohod crkve u drugo koje dobro djelo.

Molitve, koje su propisane za postignuće oproštenja, treba moliti na nakanu sv. Oca Pape. Koje su to molitve, nije uvijek naznačeno, no moliti treba usmeno. Općenito se drži, kad se kaže, da treba moliti na nakanu sv. Oca Pape, da je dosta ako tko izmoli pet Očenaša i pet Zdravo Marijo, ali može moliti i druge molitve, koje se mole tako dugo, kao pet Očenaša i Zdravo Marijo. Inače je svakomu prepušteno, da izabere molitve i moli ih po svojoj volji, samo treba da moli na nakanu sv. Oca. Gdje i kako treba moliti, da li u crkvi i klečeći, zavisi od propisa, kojim se oprost podjeljuje.

Nakana sv. Oca, na koju treba moliti, da se postigne oprost, redovito je ova:

– da se uzvisi sv. Crkva;
– da se proširi sv. vjera;
– da se iskorijeni krivovjerstvo i raskolništvo;
– da se obrate grješnici;
– da među kršćanskim vladarima zavlada mir i sloga
– za druge potrebe kršćanstva.