Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Uredničke napomene:

Dogma [vjere] jest kako je javna objava završila smrću posljednjeg apostola.

Ipak, kroz povijest Bog je davao privatne objave odabranim dušama, čak i za javno dobro. Razmotrite objave dane svetoj Ivani Orleanskoj, koje su dovele do pobjede Francuske nad engleskom vlašću, ili objave Srca Isusova svetoj Margareti Mariji Alacoque. U naše vrijeme, možemo se prisjetiti ukazanja Gospe Fatimske u Portugalu.

Vjerujemo da objave iz Fatime imaju trajnu važnost za naše vrijeme – i da su mnogi naši problemi povezani s njihovim zanemarivanjem.

Ali, koje bi mjesto, općenito, privatne objave trebale imati u životu prosječnog katolika?

Mariavitska katastrofa

[Uzmimo za primjer Mariju Francisku Kozlowsku, „mističarku” koju je sveti papa Pijo X. osudio za krivovjerje 1906. godine.*]

Pokret je započeo s “konzervativnim” stvarima poput marijanske pobožnosti, euharistijskog klanjanja i reforme morala klera – no, bilo je ozbiljnih iskrivljenja. Osuda je uzrokovala raskol u Poljskoj. Stvorila je “Mariavitsku” sektu s oko 600.000 (klerika i laika) koji su napustili Katoličku crkvu, birajući svoje privatne objave nad crkvenim autoritetom.

Završilo je stvarima poput ređenja žena.

Kako bismo odgovorili na ovo, ponovno objavljujemo članak iz “The Casuist” 1, zbirke moralnih teoloških pitanja koja su bila odgovorena u “The Homiletic Monthly” i objavljena 1906. godine. (Ako želite proučiti članak o odnosima između privatnih objava, teologije i načina na koji donosimo odluke u trenutnoj krizi vjere, pročitajte o tome više ovdje*)

Nažalost, neki od onih koji najviše trebaju jasnoću o privatnim objavama neće to shvatiti. Postoji sklonost među nekim tradicionalnim katolicima da misle kako su zaštićeni od upadanja u zablude ili druge probleme ili da bez promišljanja vjeruju klericima kojima su se priklonili. Takvi vjernici će pročitati tekstu u nastavku, ne shvačajući da idu u zabrinjavajućem smjeru ili će pronaći razloga da pokažu kako je ono što oni čine drugačije od opisanog.

Ipak, nadamo se kako će iznova objavljeni izvadak i komentar pokazati se korisnim za neke.

Preuveličavanja

Postoji iskušenje da se ukazanja i objave postave u središte duhovnog života, čak i na štetu učenja zdrave osnovne doktrine. Navedeno dolazi s određenim opasnostima, osobito s nedostatkom proporcije. Pretjeran interes za privatne objave može uzrokovati iskrivljenja u teologiji i u odlukama u trenutnoj krizi, kao što je uobičajeno s nekim tumačenjima ukazanja u Fatimi.

Ovdje ne govorimo o onim objavama koje nisu dobile potrebno odobrenje ili koje su čak bile osuđene.

No, stvari mogu otići i korak dalje kada katoličko socijalno djelovanje postane previše vezano uz takove stvari. Nedavni problemi svijeta povezani su sa slobodom Crkve, socijalnim pravima Krista Kralja, katoličkom socijalnom doktrinom i pravim uređenjem društva, te pravom prirodom zakona i slobode. Čini se sasvim pogrešnim povezivati katoličku akciju s privatnim tumačenjima privatnih objava.

Relativna teškoća čuti glas živuće hijerarhije u našem vremenu, ne prenosi snagu Učiteljstva s Crkve na privatne objave, vidioce, čudotvorce ili zanesenjake. Naprotiv, naša je dužnost u ovom vremenu čvrsto se držati predaje (tradicije), kao što nalazimo u djelima „pseudo-suvremenog učiteljstva” (kako navodi teolog Nicolau) i spomenicima predaje (tradicije), osobito tradicionalne teologije.

Imajući sve ovo na umu, okrenimo se članku iz “The Casuist“.

O ispitivanju privatnih objava

(The Casuist, Vol. I., 1906.)

1. Postoji mnogo osoba, posebno žena, koje nastoje voditi sveti život, baveći se uvelike takozvanim objavama pobožnim osobama, čak do isključenja sveg ostalog duhovnog štiva. Ponekad takove osobe proučavaju objave dane nekom određenom svecu, crpeći svu svoju duhovnu hranu iz njih; zatim, kad im se apetit pobudi čitanjem jedne knjige te vrste, pohlepno gutaju sve knjige iste vrste koje mogu pronaći. Vjeruju u te objave jednako čvrsto kao što vjeruju u Evanđelja i snažno su skloni obilježiti kao krivovjerce, ili barem kao sumnjivce, sve one koji ne vjeruju u njih kao oni sami. Ova sklonost sama po sebi dovoljna je da se dokaže, da čitanje takvih privatnih objava, nije zdrava duhovna vježba za sve bez razlike, te postaje potrebno s vremena na vrijeme poučiti vjernike o tome.

2. Neupitno je kako je moguće da će biti objava, da ih je bilo i da ih ima i sada, a da dane jesu pojedincima. Govorimo ovdje, naravno, o objavama danim svetim i pobožnim osobama koje je Crkva istražila i izjavila da ne sadrže ništa protiv vjere ili zdravog morala. Nikakvo pozitivno crkveno odobrenje nikada nije dano takvim objavama.

3. Kada Crkva revidira i odobrava objave i viđenja u ovom smislu, sve što čini jest da potvrđuje da te vizije i objave ne sadrže ništa protiv “pravila vjere,” (“regula fidei“), tako da vjernici mogu vjerovati u njih bez štete po svoju vjeru (pie creditur) te ih upotrebljavati kao vodič za ponašanje, bez straha od vjerovanja ili činjenja nečega što Crkva nije odobrila. Gdje je Crkva tako dala svoje odobrenje za bilo koju privatnu objavu, više nije dopušteno rugati se ili prezirati je. Fas non est, govori kard. Franzelin, tales revelationes contemnere (de div. trad. 22). Činiti to značilo bi podbaciti u poštovanju prema Crkvi. Ali, ne vjerovati u objavu nije grijeh protiv poslušnosti koju dugujemo Crkvi. Jer Crkva, svojim odobrenjem ili pseudo odobrenjem takvih objava, nema namjeru obvezati vjernike da vjeruju u njih. Tko god vjeruje u njih, to čini fide humana, a ne fide divina, barem ne fide divina Catholica. “U duhovnim stvarima,” govori Katarina Emmerich, „nikada nisam vjerovala u drugo, osim onoga što je Bog objavio i što je Katolička crkva predložila za vjerovanje meni. Ono što vidjeh u viđenjima, nikad ne vjerovah tim načinom.”

4. Sadržaj objavljene istine, nužan za spasenje i s pečatom nepogrešivosti, dovršen je i zatvoren jednom zauvijek, učenjem Krista i apostola. Kada Crkva definira novu dogmu, ona jednostavno autoritativno izjavljuje da je sadržana u učenjima našeg Gospodina i apostola. Kao što privatne objave nemaju pečat nezabludivosti, tako nemaju niti pečat nepogrješivosti. Ne postoji božansko nadahnuće koje jamči ispravno bilježenje privatnih objava, kao što je to slučaj sa Svetim pismom, iako je činjenica da je objava uspostavljena. Privatne objave izložene su trostrukoj opasnosti. Razum može zabludjeti u primanju objave. Pamćenje može zakazati u usmenom ili pisanom bilježenju sadržaja objave. Jezik može pogriješiti u nastojanju da prenese objavu ljudskim riječima. Štoviše, kako [papa] Benedikt XIV. primjećuje, predodžbe i zamisli stečene prije objave mogu biti pomiješani kod osobe koja prima objavu sa stvarima naučenim u objavi, stoga su sveci ponekad smatrali da su im otkrivene stvari koje im nikako prije nisu bile otkrivene. Otuda proturječja u različitim objavama.

5. Nadnaravna komunikacija, dakle, kako u svom prijemu, tako i u svom prenošenju, može biti nesvjesno falsificirana. Samo su Sveta Pisma sačuvana od takovih falsifikacija. Stoga, događa se da privatne objave različitih svetih osoba otvoreno proturječe jedna drugoj, i to u mnogim stvarima.

6. Sve ono što Crkva tvrdi, dakle, kada daje svoje odobrenje privatnim objavama svetaca ili drugih svetih osoba jest, da se te objave mogu vjerovati “fide humana” [ljudskom vjerom], te da su primjerene te se mogu koristiti za izgradnju vjernika. Izjava [pape] Benedikta XIV. tome ne proturječi: “Kada je Crkva ispitala i odobrila određena viđenja, nitko više ne smije sumnjati u njihov nadnaravni i božanski izvor.” Papa govori samo o njihovom podrijetlu, a ne o njihovom sadržaju, niti o njihovom točnom izvođenju. Čak odbijanje vjerovati u njihov božanski izvor, ne bi bilo grijeh protiv katoličke vjere.

7. Nakon svih ovih teorijskih opaski, dodajmo nekoliko riječi praktične naravi. Čitanje takovih viđenja i privatnih objava uopće nije primjereno potrebama običnih ljudi, čak iako imaju ispravne predodžbe o vjerodostojnosti privatnih objava. Mnoge od tih objava nadilaze potrebe i inteligenciju čak i osoba koje su već daleko napredovale u duhovnom životu, te su često odjevene u jezik koji je prilično nerazumljiv. Upravo tu leži novi izvor zabrinutosti, jer nova opasnost, naime, opasnost od pogrešnog shvaćanja objave, lako može dovesti do pozitivne zablude i grijeha protiv “pravila vjere.”

8. Pored upravo spomenute opasnosti, postoji još jedna, naime, opasnost jednostranog i nesavršenog usmjeravanja u svetosti te stavljanja velikog naglaska na sitnice i stvari sekundarne važnosti. Ali, najgore od svega je to, što čitanje ovakovih objava izaziva skriveni duhovni ponos te čini pobožne ljude apsurdnima, jer upravo su ovakve osobe najviše ovisne o toj vrsti čitanja, smatrajući kako su napredovali više na putu savršenstva od drugih, misleći da znaju više o pitanja vjere i morala od većine drugih ljudi, čak i više od samih svećenika.

9. Može biti iznenađenje ako dodamo upozorenje za članove redovničkih zajednica, posebice za žene. Kao opće pravilo, nije preporučljivo upotrebljavati povijest privatnih objava, danih pobožnim i svetim osobama, za zajednička čitanja u zajednici. Oni koji su na vlasti u redovničkim zajednicama, trebali bi biti vrlo spori u dopuštanju pojedinim članovima zajednice, da se istima služe za svoje privatno čitanje. Žene u redovničkim zajednicama koje nastoje voditi svet živote, sklonije su pokazivati slabost za ono što je izvanredno negoli za ono što je redovno u njihovom traganju za savršenstvom, u usporedbi sa njihovim sestrama u svijetu. One više vole objave svete Brigite ili svete Gertrude od običnog uvoda u duhovni život. Upravo oni koji nipošto nisu čvrsto utemeljeni u duhovnom životu, žude za onim višim prije nego što razumiju ili primjene najobičnije i najnužnije zahtjeve duhovnog rasta. U slučaju redovnika, štetni učinci takve vrste čitanja su izraženiji i pogubniji negoli u slučaju laika, a ponekad stvaraju i nemir i podjele u čitavom samostanu.

10. Neki mogu misliti kako su ove primjedbe i upozorenja previše stroga, čak i pretjerana. I doista, to bi bio slučaj kada bismo ih primijenili a priori, na sve privatne objave. One vrijede samo za one koji čitaju bez razlike i bez odabira, posebno za one objave dane svetim osobama u odavno prošlim vremenima, a koje su duboko mistične, da ne kažemo apokaliptične u svojoj prezentaciji. Jednostavne knjige i knjige koje se lako mogu razumjeti, poput viđenja Katarine Emmerich o životu i patnjama našeg Gospodina i njegove Blažene Majke, mnogo su poželjnije od drugih, čak i ako bismo ih preporučili.

Izvor: https://www.wmreview.org/p/catholics-private-revelations