Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Kroz povijest, Bog je davao privatne objave odabranim dušama, čak i za opće dobro. Mogli bismo razmotriti objave dane svetoj Ivani Orleanskoj, koje su dovele do pobjede Francuske nad engleskom vlašću, ili objave Presvetog Srca svetoj Margareti Mariji Alacoque. U naše vrijeme možemo se prisjetiti ukazanja Gospe Fatimske u Portugalu.

(…) vjerujemo da objave iz Fatime imaju trajnu važnost za Crkvu i svijet.

U ovom trenutku, važnije je nego ikad imati jasno utvrđenu ispravnu ulogu takvih objava u našim mislima te razumjeti kakvo je njihovo međudjelovanje s doktrinom i teologijom Crkve.

Ali koja je to ispravna uloga i kakav je odnos između privatnih objava i teologije, osobito u svezi s odlukama koje moramo donijeti u postsaborskoj propasti?

Najbolji način za ispitivanje ovog šireg pitanja jest u svjetlu samih ukazanja u Fatimi. Kad primjetimo ispravno mjesto privatnih objava koje su tako dobro posvjedočene te imaju tako veliko odobrenje Crkve, mjesto manje dobro posvjedočenih i manje jasno odobrenih ukazanja i privatnih objava postat će jasnije.

Privatne objave, teologija i odluke u krizi

Tijekom proteklih šezdeset godina, razne su skupine pokušale “prisvojiti” poruke iz Fatime kako bi poduprle svoje teološke stavove. Neki su otišli i dalje, te su koristili te objave kako bi isključili suparničke teološke pozicije.

Uzmimo kontroverzan primjer: dobro je poznato da su neki, na temelju činjenica i tradicionalne teologije, zaključili kako je Apostolska Stolica trenutno upražnjena, te da Franjo ne može biti legitimni Rimski Prvosvećenik. Neki idu i dalje te to primjenjuju na Franju i njegove nedavne prethodnike.

Međutim, neki vjeruju Gospin zahtjev da papa posveti Rusiju njezinom Bezgrješnom Srcu, pobija takve zaključke o Franji i poslijesaborskoj pretendentima na papinstvo.

Drugim riječima, ovaj zahtjev za posvećenjem Rusije uzima se kao “dokaz” da Franjo i njegovi nedavni prethodnici moraju biti pravi pape.

Kako na to gledati? Što god mislili o zaključku, je li ovo ispravan način proučavanja teških pitanja?

1. Pokušaji za okončavanjem rasprave

Iako mogu postojati legitimna pitanja o tome kako su pitanje o papi i fatimske poruke međusobno povezani, argumenti temeljeni na navodnoj “nekompatibilnosti” često su pokušaji da se rasprava prekine pozivanjem na percipirani autoritet.

To je u biti pobožno zastrašivanje, pri kojem netko koristi svoju privatnu interpretaciju privatne objave kako bi posramio sugovornika i natjerao ga na šutnju.

Nije legitimno koristiti takve taktike posramljivanja koje se temelje na privatnim objavama u teološkom rasuđivanju. Ako katolik u dobroj vjeri iznosi pogrešne tvrdnje, te tvrdnje treba pobiti sustavno, a ne posramiti ih i ukloniti sa stola.

Ad hominem argumenti moguće je koristiti kao retoričko sredstvo u službi istine. No, svaki pokušaj korištenja privatnih objava na ovaj način, odaje nedostatak stvarnih argumenata, nerazumijevanje određene kontroverze te vrlo ozbiljno nerazumijevanje odnosa između privatnih objava i teologije.

2. Zaobilaženje aktualnih problema

Nastojeći brzo prekinuti razgovor i okončati raspravu, stvarna pitanja ostaju u svojevrsnom limbu. Ta pitanja ne nestaju niti gube na važnosti samo zato što netko misli da privatna objava proturječi određenom zaključku.

Vratimo se primjeru Fatime: oni koji zastupaju zaključak da Franjo i njegovi nedavni prethodnici nisu mogli biti legitimni pape, čine to ne zbog neke emocionalne reakcije na krizu, već zbog brojnih razmatranja koja proizlaze iz crkvenog učenja o njoj samoj. Konkretno:

• radikalna nespojivost između otvorenog krivovjerja i članstva u Crkvi (a time i mogućosti biti izabran ili vršiti službu u Crkvi);
• nespojivost između nezabludivosti Crkve i nametanja nove saborske (ili saborsko-sinodalne) religije nakon Drugog vatikanskog sabora;
• nametanje univerzalnih disciplinskih zakona koji su štetni i pogubni za katoličku vjeru;
• praktični prestanak poučavanja i upravljanja s autoritetom, koji je zamijenjen jednostavnim predlaganjem višestrukih zabluda (različitih stupnjeva) te tiranskom uporabom čiste snage i „zlouporabljenog pravovjerja”, djelujući na štetu katoličke vjere, s malo obzira prema vladavini zakona.
• dokazi poslije činjenica kako Franjo i njegovi prethodnici, čak i ako su bili podobni, nisu prihvatili izbor za papinstvo kako se ono tradicionalno razumijeva (taj defekt pristanka proizlazi iz prihvaćanja novog, saborsko-sinodalnog papinstva nespojiva s Rimskim Pontifikatom, slično defektima pristanka u slučajevima ženidbe)
• neistovjetnost „saborsko-sinodalne crkve” s Rimokatoličkom Crkvom, koja je jedina prava Kristova Crkva – pri čemu je upražnjenost Apostolske Stolice jedini dostatan uzrok.

Međutim, dopustimo, radi argumenta, da poruke iz Fatime doista dokazuju kako su Pavao VI. itd., bili legitimni pape: ako bi tomu bilo tako, još uvijek bismo bili suočeni sa svim gore navedenim razmatranjima koja su dovela do drugačijeg zaključka uopće.

Neki mogu misliti kako su obranili tvrdnje o Franji i dr. putem vlastite privatne interpretacije privatne objave – ali to bi učinili nauštrb primljenog i tradicionalnog tijela teologije, koje je vrlo dobro uspostavljeno u Crkvi. To se događa jer su pogrešno razumjeli relevantne točke i snagu argumenata.

Ovaj pristup privatnoj objavi podrazumijeva ili:

• kako je tijelo teologije (odobreno i upotrebljavano od strane Crkve) bilo u zabludi – što je neodrživo iz razloga koji će biti navedeni u nastavku, ili
• kako zaključak o „ne-papi” zapravo nije proizlazio iz svojih premisa.

Općenito, čini se da oni koji zauzimaju ovakav pristup ne shvaćaju katastrofalne implikacije prve opcije, niti da ulažu ozbiljan trud da dokažu drugu.

Još manje shvaćaju da, ako njihove privatne interpretacije privatnih objava proturječe utvrđenim tezama teologije, da to predstavlja vrlo zabrinjavajući znak. Ako je ta teologija – primljena, odobrena i promicana od strane Crkve stoljećima – bila pogrešna, tada je teško vidjeti kako trpljenje takvog lažnog tijela teologije ne bi odveć predstavljalo otpadništvo Crkve.

No, to je nemoguće, stoga rješenje se mora nalaziti negdje drugdje.

Ovaj problem mogao bi se nalaziti ili u pogrešnom razumijevanju te teologije, ili u pogrešnom razumijevanju uvjetnih činjenica. Vjerujemo da smo poduzeli sve potrebne mjere opreza kako bismo ispravno razumjeli ovu teologiju; stoga, biramo ono što ona uči iznad uvjetnih tvrdnji pojedinaca.

Što ako bi se pojavio čudesni znak koji bi potvrdio valjanost tvrdnji takvih osoba o papinstvu?

Franjina „posveta” 2022. godine

Ovo se pitanje pojavilo uoči Franjina predloženog posvećenja Rusije i Ukrajine Bezgrješnom Srcu, [koje je] u skladu sa zahtjevom Gospe Fatimske. Što bi to značilo da je nakon toga doista uslijedio neki čudesni događaj, poput obraćenja Rusije?

Iako je ovaj događaj sada prošlost te se čini kako je malo toga proizišlo iz njega, ovo pitanje ostaje relevantno jer se slična pitanja lako mogu pojaviti u svezi s budućim znakovima i čudesima.

Zamislimo da se dogodilo nešto poput neobičnog „obraćenja Rusije“. Takav događaj mogao bi biti više ili manje impresivan – ali, čak i kad bi to nalikovalo istinskom obraćenju, to nikako ne bi „na prečac” riješilo mnoga pitanja glede nedavnih papa.

Ako bi se time pitanje pape riješilo po standardu, to bi zahtijevalo radikalno „preispitivanje“ već spomenutih doktrinarnih pitanja koja su vodila do tog zaključka. U tom kontekstu, „preispitivanje“ je možda preblaga riječ: ako prihvatimo Franju kao papu, moramo odbaciti utvrđenu katoličku doktrinu o pitanjima članstva, ekleziologije, nezabludivosti i sl. – što ne možemo učiniti.

Samim time, to nas samo vraća na iznad navedenu dvojbu.

U svakom slučaju, čini se neizbježnim da bi takovi potencijalni znakovi i čudesa izazvali ozbiljne podjele među katolicima koji pokušavaju ostati vjerni tradiciji. Takve podjele bile bi nemoguće kada bismo tradicionalnu teologiju postavili kao kriterij za istinu, namjesto naših privatnih interpretacija privatnih objava i naizgled čudesnih događaja.

3. Nije svrha privatnih objava

Kao što je već navedeno, privatne objave nisu prikladan izvor podataka za odlučivanje o teološkim pitanjima.

Istina je da nam je rečeno kako su neki teolozi, poput svetog Tome Akvinskog, bili potpomognuti u svom teološkom radu ukazanjima svetaca (u njegovom slučaju, svetih Petra i Pavla). No, iako to možemo vjerovati, stvarnost je takva da spisi svetog Tome dolaze s njegovim autoritetom i onoga Crkve koja ih odobrava – a ne s autoritetom tih ukazanja.

To vrijedi čak i ako su to bila istinska ukazanja.

Neka ukazanja mogu pružiti svojevrsnu “potvrdu” određenih misli – na primjer, riječi Gospe Lurdske 1858. godine („Ja sam Bezgrešno Začeće“) smatraju se potvrdom definicije iz 1854. godine. No, iako je to zanimljivo i poticajno, trebali bismo jasno istaknuti da nam takva potvrda nije bila potrebna za nešto što je Crkva upravo definirala.

Na stranu što je to neprikladan način pristupanja teologiji ili utvrđivanja istine u teškim situacijama, trebali bismo se također prisjetiti da privatne objave općenito služe određenoj svrsi te ne bi se trebale koristiti za komentiranje nekog drugog pitanja.

Za Fatimu to uključuje nekoliko važnih uputa za naše vrijeme, uključujući:

• opći poziv na pokoru
• moljenje Krunice
• pobožnost Bezgrješnom Srcu
• posvetu Rusije Bezgrješnom Srcu od strane pape, u zajedništvu s biskupima
• pobožnost Prvih subota
• upozorenja o tome što će se zbiti ako se različiti zahtjevi ne ispune.

No, ove objave nisu bile namijenjene za rješavanje pitanja poput onih o statusu poslijesaborskih papa (iako neobjavljena Treća tajna možda sadrži nešto o ovoj temi). Ako netko želi tvrditi suprotno, snosi teret dokaza.

Također, bilo bi pogrešno uzeti prividnu šutnju odobrenog ukazanja kao teološki podatak. Bog ima svoje razloge za odlučivanje što će otkriti svojim odabranim dušama, i ne bismo trebali čitati stvari na taj način. Prividna šutnja tih ukazanja o dugoj upražnjenosti Apostolske Stolice ne opovrgava ovu tezu.

Za teologiju kao znanost, ono što nam privatne objave govore (ili ne govore) može biti zanimljivo, prosvjetljujuće i korisno, ali nema razloga vjerovati kako su Fatimska ukazanja bila namijenjena od strane Boga za rješavanje teoloških sporova među tradicionalistima desetljećima kasnije. Radikalni teološki sporovi iz povijesti nisu bili riješeni na ovaj način, što stvara snažnu pretpostavku protiv ove ideje.

Nepotrebno je reći da ima još manje razloga za vjerovati da bi Nebo imalo namjeru izazvati radikalnu reformu utvrđene teologije Crkve putem privatne objave, primijenjene neizravno, na pitanja koja nisu bila aktualna u to vrijeme. Svako ukazanje koje bi pokušalo izazvati takvu reformu bilo bi odmah sumnjivo.

Tvrditi ovo ne znači da je važnost privatnih objava nužno ograničena samo na odabranu dušu – sjetite se, na primjer, nacionalnog značaja Presvetog Srca za Francusku.

Također, [ne tvrdimo*] kako privatne objave ne mogu biti iznimno važne za naše vrijeme. Moguće je da će, kada se naša trenutna kriza riješi, to rješenje biti potvrđeno čudesima povezanim s Fatimom (poput obraćenja Rusije) ili na sličnoj razini kao čudo Sunca – ali trijumf Crkve biti će veliko moralno čudo sam po sebi.

Međutim, moramo držati stvari u ispravnom redoslijedu i sjetiti se kako je katolička vjera, kako je predstavljena u Učiteljstvu, teološkim djelima i katekizmima, već potpuna i dostatna. Relativna poteškoća u čujnosti glasa žive hijerarhije u naše vrijeme ne prenosi snagu Učiteljstva s Crkve na privatne objave, vidioce, čudotvorce ili sanjare. Naprotiv, naša je dužnost u ovom vremenu čvrsto i nepokolebljivo prianjati uz tradiciju, kakva se nalazi u djelima “kvazi-suvremenog učiteljstva” (kako tvrdi teolog Nicolau) i spomenicima tradicije, posebno tradicionalnoj teologiji.

Nema nikakvih tajnih, mističnih ili ezoteričnih novosti u našoj vjeri koje je pred nama – a radikalna reforma ili odbacivanje tradicionalne teologije na temelju privatnih objava bila bi upravo to.

4. Nelogični argumenti i netočne interpretacije samih objava

Konačno, napomenimo kako spomenuti argumenti čak nitu kao argumenti nemaju smisla.

To se najjasnije može vidjeti kada se izraze u silogističkom obliku. Na primjer:

• nebesa nikada ne zahtijevaju niti naređuju nemoguće. (Istinita premisa sama po sebi.)
• nebesa ne bi zahtijevala nemoguće ako je (1929. godine) Gospa Fatimska zatražila da Papa posveti Rusiju Bezgrješnom Srcu, a dogodilo se dugo razdoblje međuvlašća od oko 1965. godine. (Kriva premisa.)
• stoga, ne može postojati razdoblje dugog međuvlašća od oko 1965. godine.

Druga premisa očito je neosnovana. Pape prije poslijesaborskog međuvlašća mogli su ispuniti zahtjev; isto tako mogao bi i papa nakon međuvlašća. Stoga zaključak ne slijedi.

Ali, još je apsurdnije – doista, vrlo apsurdno – inzistirati kako je skupina navodnih papa morala biti legitimna, jer inače ne bi mogli učiniti nešto što zapravo nisu učinili.

Sličan argument predložen je u svezi s Padre Pijom. Jedan argument ide otprilike ovako:

„Ako smo ulazili u razdoblje produžene upražnjenosti Apostolske Stolice, tada bi Bog to rekao Padre Piju; ali, mi nemamo nikakvih naznaka da jest; stoga, poslijesaborski pretendenti [na papinstvo] bili su pravi pape.”

Međutim, ovaj argument teško da je uvjerljiv iz sljedećih razloga:

1. Nipošto nije sigurno kako bi Bog morao reći išta bilo kojem mistiku o bilo kojem predmetu. Kao što je sveti Pavao rekao, citirajući proroka Izaiju: „Kako su nedokučivi njegovi sudovi i neistraživi njegovi putovi! Jer tko upoznade misao Gospodnju? Ili tko mu bi savjetnik?” (Rim 11, 33-34) Argumenti poput iznad navedenog, čini se da izbjegavaju pretpostavku jedino zbog naivnosti, zaboravljajući kako nam je Bog sam rekao kako njegovi misli i putevi nisu naši putevi, te su uzdignuti iznad naših kao nebesa iznad zemlje. Ispravan odgovor na takav stav vidi se u riječima našeg Gospodina svetom Petru, o ljubljenom učeniku: „Ako hoću da on ostane, dok ne dođem, što je tebi do toga? Ti hajde za mnom!” (Iv 21,22)
2. Nipošto nije sigurno kako Bog ne bi trpio da određeni mistik pogriješi u svezi pitanja, poput toga je li Pavao VI. bio pravi papa ili ne; te čini se kako iz pisma napisanog 1968. godine, proizlazi da je Padre Pio smatrao Pavla VI. legitimnim.1 Ali sve što ovo pokazuje jest da pogrešno mišljenje o identitetu pravog pape ne uzrokuje da netko prestane biti katolikom […].
3. Nipošto nije sigurno da, ako je Pavao VI. nekako zadržao papinstvo, isto vrijedi i za [Ivana XXIII., Ivana Pavla I.,*] Ivana Pavla II., Benedikta XVI. ili Franju.

Drugim riječima, čini se apsurdnim misliti kako naš nedostatak znanja o tome što je Bog rekao ili nije rekao Padre Piju o Pavlu VI. i kasnijim pretendentima, dokazuje da je Franjo papa.

Konačno, bez davanja bilo kakve legitimnosti takvim argumentima koji se temelje na svjedočanstvu mistika, možemo primijetiti kako je poznati rimski egzorcist, o. Gabriele Amorth, navodno rekao autoru Joséu Maríji Zavali da mu je Padre Pio rekao sljedeće:

“Sotona je taj koji je uveden u krilo Crkve i u vrlo kratkom vremenu će zavladati lažnom Crkvom.”

Sama rasprava dotaknula je mogućnost lažnog pape. 2

Sada, ako bi se ispostavilo da je Padre Pio raspravljao o produženom razdoblju upražnjenosti [Svete Stolice*], bi li to dokazalo našu tvrdnju?

Vraćajući se na Fatimu: […] stvarne riječi poruka mogu se čak čitati tako kao da obećavaju dugu upražnjenost ako se božanski zahtjevi ne ispune. Bi li to dokazalo našu tvrdnju?

U oba slučaja, ne; a to jest cijela poanta ovog teksta. Bavimo se teološkim pitanjem, a sigurnost postižemo putem teoloških metoda – ne privatnim objavama. Takvi dokazi mogli bi biti zanimljivi i pokazati nesigurnost uobičajenih argumenata o kojima smo raspravljali, ali nisu prikladan izvor podataka za postizanje teološke sigurnosti o pitanju od takve teološke važnosti.

Zaključci

Sve ovo pokazuje opasnost korištenja privatnih interpretacija privatnih objava za rušenje utvrđenih teza teologije. Obično oni koji to čine nisu sasvim svjesni što rade i jednostavno negiraju da njihova razmišljanja to impliciraju.

I mi smo zainteresirani za Fatimske poruke jednako kao i bilo tko drugi, ali moramo zadržati red prioriteta stvari u svojim mislima. Ne trebamo ove stvari na isti način kao što to trebamo osnovni katekizam, osnovnu doktrinu i osnovnu teologiju.

Ali, ako je ovo način na koji bismo trebali tretirati objave koje je Crkva odobrila, ne bismo li trebali odbaciti sve što nas udaljava od tih temeljnih izvora, ili što je u suprotnosti s njima, kao i sve vrste ezoterizma i žeđi za mističnim novostima?

Dopustimo da isti principi vrijede i za sva prividna čudesa u naše doba. Lakovjernost nije kršćanska krepost: trebali bismo biti spori u zaključivanju kako je nešto čudo te oprezni u tumačenju tvrdnji, onih osoba ili skupina koje to čudo navodno potvrđuje.

Opet, iako [smo*] u ovom kratkom tekstu [uzeli*] fatimske objave kao središnju temu, ni u kojem slučaju [ne poričemo*] njihovu jedinstvenu i trajnu važnost za naše vrijeme, [niti ne kritiziramo*] nikoga tko je zainteresiran za ove objave.

No, [tvrdimo*] kako se privatne objave ne mogu upotrebljavati za proturječnost tradicionalnoj teologiji ili zaključcima koji iz nje proizlaze, a da se pritom ne upadne u vrlo ozbiljne probleme.

Izvor: https://www.wmreview.org/p/private-revelations-theology-and-the-crisis

Bilješke:

[1.] https://www.ewtn.com/catholicism/library/letter-from-padre-pio-to-pope-paul-vi-5766

[2.] Razgovor Zavale s o. Amorthom nastavio se ovako:

„Doista,“ [Amorth] izjavljuje, „Jednog dana Padre Pio mi je vrlo tužno rekao: ‘Znaš, Gabriele? Sotona je taj koji je uveden u krilo Crkve i u vrlo kratkom vremenu će zavladati lažnom Crkvom.’“

„O, moj Bože! Nekakav Antikrist! Kada vam je to prorekao?“ [upita Zavala].

„Moralo je biti oko 1960., jer sam tada već bio svećenik.“

„Je li to razlog zbog kojeg je Ivan XXIII. bio u tolikoj panici oko objavljivanja Treće Fatimske tajne, kako ljudi ne bi pomislili da je on antipapa ili nešto slično…?“

Blagi, ali znakoviti osmijeh zaigra na usnama oca Amortha.

„Je li vam Padre Pio rekao išta drugo o budućim katastrofama: potresima, poplavama, ratovima, epidemijama, gladi…? Je li spomenuo iste pošasti prorečene u Svetom pismu?“ [pita gospodin Zavala].

„Ništa od toga nije mu bilo važno, ma koliko strašno bilo, osim velikogotpadništva unutar Crkve. To je bilo pitanje koje ga je doista mučilo i za koje je molio te ponudio velik dio svoje patnje, [bivajući] raspet iz ljubavi.“ [govori o. Amorth]

„Treća fatimska tajna?“

„Točno.“ [Zavala 231]

Unterhalt također tvrdi slijedeće:

„Posebna povezanost Padre Pija s porukom iz Fatime također je otkrivena 2017. godine u iznimno prosvjetljujućoj dimenziji: otkriveno je kako je on čak znao Treću tajnu – ona mu je već bila otkrivena četiri godine prije nego što su je pastirska djeca primila. Ugledni novinar José María Zavala svjedoči o tome u svojoj knjizi El secreto mejor guardado de Fátima, koju je objavio povodom 100. obljetnice ukazanja. U ovom istraživačkom djelu, španjolski autor referira se na svoj opsežni intervju s Don Gabrielom Amorthom, duhovnim sinom Padre Pija. U njemu poznati egzorcist otkriva što mu je stigmatizirani svetac, duboko potresen i šokiran, povjerio o Trećoj tajni: ‘Sotona je taj koji je uveden u krilo Crkve i u vrlo kratkom vremenu će zavladati lažnom Crkvom.’ [18]

Zavala je detaljnije ispitao Don Gabriela Amortha o ovome i, kao zaključak dijaloga, navodi sljedeće: ‘Postojale su dvije ponavljajuće i međusobno povezane teme: veliko otpadništvo u Crkvi s njezinog vrha – u skladu sa svjedočanstvom kardinala Ciappija – i uvođenje đavla na čelo Crkve putem ‘pape pod kontrolom Sotone.’“ (José María Zavala, El secreto mejor guardado de Fátima, španjolsko izd., Planeta Publishing 2017., citirano u eseju o. Franka Unterhalta o Trećoj tajni Fatime)