Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Sljedeći članak pojavio se u sedevakantističkom tromjesečniku The Reign of Mary, sv. XLV, br. 155, u ljeto 2014. godine. Bavi se fenomenom s kojim se bore mnogi ljudi koji žele biti iskreni tradicionalni katolici: očigledna „razjedinjenost” među sedevakantistima. Ako je sedevakantizam ispravan [teološki] stav koji treba zauzeti u odnosu na otpadništvo Novus Ordo crkve, zašto onda postoje različite skupine sedevakantista koje se međusobno sukobljavaju oko raznih pitanja?

Rješenje se, tvrdi autor, nalazi u ispravnom shvaćanju papinstva kao temeljnog načela katoličkog jedinstva. Upravo zbog toga što je istinski Kristov namjesnik trenutno neprisutan, razjedinjenost među katolicima sigurno se mora zbiti; međutim, svaki takav nedostatak jedinstva samo je akcidentalan te ne narušava bitno jedinstvo koje uživaju svi istinski katolici. Štoviše, svaka akcidentalna razjedinjenost mogla bi se, u načelu, riješiti čim bi pravi papa ponovno zavladao – a što nije moguće ustvrditi za stajalište prepoznaj-i-odupri se, koje također ima svoje različite grupe koje se međusobno bore ili ne slažu jedna s drugom, te gdje papinska presuda sama po sebi ništa ne rješava, jer prema stajalištu prepoznaj-i-odupri se, na kraju je svaki pojedini vjernik taj koji odlučuje hoće li ili ne prihvatiti papinsku odluku. […*]

Kad je pastir udaren: papinstvo i razjedinjenost sedevakantista (Mario Derksen)

Prečesto čujemo od ljudi koji žele biti tradicionalni katolici, da ono što ih sprječava da postanu sedevakantisti jest problem „razjedinjenosti” među njima. Od rasprava o tome koje obrede Velikog tjedna slijediti, preko suvremenih bioetičkih problema, pitanja smije li se ikada sudjelovati na ne-sedevakantističkim Misama, do nesuglasja među onima koji ne priznaju papinske pretendente nakon pape Pija XII. kao legitimne, čine se previše brojnima ili odviše zastrašujućim biti utjehom mnogim ljudima.

Glede onoga što slijedi, [predlažemo*] pokazati da, iako žalosne, podjele među sedevakantistima ne moraju biti kamen spoticanja za nas, jer one su tek prirodna posljedica onoga što je doista korijen svih nevolja: neprisutnost pape.

Od pape proizlazi jedinstvo Crkve i o papi ono ovisi. Stoga slijedi da, ako nema pape kroz dulje vrijeme koji bi vladao ili ako on ne bi mogao slobodno obnašati svoju službu, kohezija vjernika ubrzo će pretrpjeti štetu.

Iako je ova situacija nedvojbeno velika kušnja, trebamo ju iskoristiti, takoreći, i upotrijebiti za svoje osobno posvećenje, te tako našu tjeskobu, pretvoriti u temelje iz koje će procvjetati buduća obnova Crkve.

Papinstvo, nezabludivi izvor katoličkog jedinstva

Dana 18. svibnja 1890. godine, papa Lav XIII. odobrio je niz egzorcističkih molitava protivo Sotoni i otpadničkih anđela, a koja uključuje dužu verziju Molitve svetom Mihaelu Arkanđelu, koju je sam [papa] Lav sastavio. Dio te molitve glasi:

„Na samom Svetom Mjestu, gdje je Sveta Stolica najsvetijeg Petra i Katedra Istine ustanovljene kao svjetlo svijeta, podigli su prijestolje svog odvratnog bezbožstva s pokvarenom zamisli da kad je Pastir udaren, stado se može raspršiti.”

(vidi Acta Sanctae Sedis XXIII [1890-91], str. 744; cf. također Ambrose St. John, The Raccolta or Collection of Indulgenced Prayers and Good Works [1910], br. 292)

Ova misao o ovcama koje su se raspršile nakon što je – a posebno zbog toga – Pastir bio udaren, potječe od riječi proroka Zaharije, [a] koje je naveo naš Gospodin: „Udarit ću pastira, onda će se razbježati ovce.” (Zah 13,7; cf. Mk 14,27)

Razlog zašto su se ovce razbježale kada je pastir udaren, kako je učio papa Benedikt XIV., jest taj što je pastir – papa – načelo i izvor jedinstva za stado, Katoličku crkvu:

„Budnost i pastoralna briga Rimskog Prvosvećenika (…) prema dužnostima njegove službe, očituju se prvenstveno i iznad svega u održavanju i očuvanju jedinstva i cjelovitosti katoličke vjere, bez koje nije moguće ugoditi Bogu. Također, nastoji da do kraja Kristovi vjerni, ne poput neodlučne djece ili nošeni svakim vjetrom nauka zloće ljudske [Ef 4,14], prispiju do jedinstva vjere i spoznaje sina Božjega, koji oblikuje savršena čovjeka da (…) sjedinjeni svezom milosrđa, poput članova jednoga tijela, imajući Krista za glavu, te pod autoritetom Njegova Namjesnika na zemlji Rimskog Prvosvećenika, nasljednika blaženog Petra, od koga proistječe jedinstvo čitave Crkve, mogu rasti u broju na izgradnju tijela, te uz pomoć božanske milosti, uživaju ondje mir u ovome životu kao i u budućem blaženstvu.”

(Benedikt XIV., Apostolska konstitucija Pastoralis Romani Pontificis [1741]; iz Benedictine Monks of Solesmes, izd. Papal Teachings: The Church, prijevod majka E. O’Gorman [Boston: Daughters of St. Paul, 1962], br. 1)

Nitko ne može biti katolikom, članom Crkve, a da nije u jedinstvu s poglavarom Crkve, kojemu se svi moraju podložiti pod prijetnjom raskola i krivovjerja te kao uvjet za postizanje blažene vječnosti. Papinsko učenje o tom pitanju prilično je jasno:

„Nadalje, izjavljujemo, izričemo, određujemo da je potpuno nužno radi spasenja da se svako ljudsko stvorenje podloži Rimskom Prvosvećeniku.”

(Bonifacije VIII., Bula Unam Sanctam [1302]; vidi Denzinger-Hünermann 875 ili Denzinger-Rahner 469)

„Jedinstvo s Petrovom rimskom stolicom jest za njega [sv. Jeronima] uvijek javno mjerilo katolika. (…) A iz sličnog razloga sveti Augustin javno svjedoči da (…) ‘ne treba se smatrati [čovjeka] da drži pravu katoličku vjeru, ako ne naučava da se treba držati vjera Rima’ (Sermo cxx., br. 13).”

(Lav XIII., enciklika Satis Cognitum, br. 13 [1896])

„Među udove (članove) Crkve broje se stvarno samo oni, koji su primili kupelj preporođenja i ispovijedaju pravu vjeru, te se nisu po nesreći odcijepili od cjeline Tijela, niti ih je zakonita vlast isključila zbog preteških prekrašaja.”

(Pijo XII., enciklika Mystici Corporis Christi, br. 22 [1943])

Papa Lav XIII. lijepo je pojasnio kako papa ostvaruje to jedinstvo među vjernima, točnije, pomoću jurisdikcije koja je svojstvena papinskom primatu te dolazi izravno od samoga Boga. Komentirajući Matejevo Evanđelje 16,18 („I ja tebi kažem: ti si Petar. Na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati”), svetopisamski odlomak u kojemu Krist najavljuje buduću uspostavu papinstva, Sveti Otac je naučavao:

„Iz ovoga teksta jasno je da, po volji i zapovijedi Božjoj, Crkva počiva na svetom Petru, kao što zgrada počiva na svojim temeljima. Ispravna narav temelja, princip je kohezije različitih dijelova zgrade. Ona mora biti nužan uvjet stabilnosti i čvrstoće. Uklonite ju i čitava zgrada će pasti. Posljedično tomu, služba svetoga Petra jest poduprijeti Crkvu, te čuvati je u svoj njezinoj snazi i nerazorivom jedinstvu. Kako bi on mogao ispuniti ovu dužnost bez moći zapovijedanja, zabranjivanja i prosuđivanja, [a] što se ispravno naziva jurisdikcijom? Samo se po toj moći jurisdikcije, narodi i zajednice drže zajedno. Primat časti i tajanstveno pravo udijeljivanja savjeta i opomena, [a] što se naziva upravljanjem, nikada ne bi moglo osigurati nikojemu društvu osoba jedinstvo ili snagu.”

(Lav XIII., Satis Cognitum, br. 12)

U ovom jasnom papinskom učenju, možemo vidjeti koliko su u zabludi oni „tradicionalni katolici” današnjice, koji bi Franju priznavali za pravoga papu, dok u stvarnosti, priznajući mu zapravo samo prvenstvo časti, uopće ne vjeruju njegovim učenjima ili per se ne prihvaćaju ikakvo vršenje njegove putativne jurisdikcije nad čitavom Crkvom – [kao niti] njegove učiteljske dokumente, njegovu liturgiju, zakone, niti njegove svece.

Papa Lav nastavlja dalje, pojašnjavajući na što je naš Gospodin mislio kada je rekao kako „vrata paklena neće prevladati” protivo Crkve:

„Značenje ove božanske izjave jest da, usprkos smicalicama i spletkama koje iznose protiv Crkve, nikada se neće dogoditi da Crkva koja je povjerena Petrovoj skrbi podlegne ili na bilo koji način zastrani…. Stoga, Bog je povjerio svoju Crkvu Petru kako bi je mogao sigurno čuvati svojom nepobjedivom moći. Obdario ga je, dakle, potrebnim autoritetom, budući da je pravo na vladanje, apsolutno potrebno onome tko mora stvarno i učinkovito čuvati ljudsko društvo. Nadalje, Krist je dao: „Tebi ću dati ključeve Kraljevstva nebeskog”…. U istom smislu On kaže: „Štogod svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, i štogod razdriješiš na zemlji, bit će razdriješeno i na nebesima” [Mt 16,19]. Ovaj metaforički izraz svezivanja i razdriješivanja, ukazuje na moć donošenja zakona, suđenja i kažnjavanja; te tvrdi se za moć, da je takove sile i jačine, da će Bog potvrditi sve što je njome određeno. Stoga, ona je vrhovno i potpuno neovisna, tako da, nemajući nikakovu drugu vlast ne zemlji kao sebi nadređenu, obuhvaća čitavu Crkvu i sve što je Crkvi povjereno.”

(Lav XIII., Satis Cognitum, br. 12)

Učenje kako Crkva nikada ne može zabludjeti, bez obzira na to što bi joj se moglo dogoditi, uvijek se iznova pronalazi u katoličkom Učiteljstvu, a temelji se na Kristovim obećanjima svetom Petru, čija vjera ne može zastraniti. Poradi toga razloga, Sveta Stolica zauvijek će biti krajnja mjera pravovjernosti svake doktrine, a privrženost njoj, uvijek će biti krajnji kriterij svakoga katolika:

„Zbog toga su biskupi čitavog svijeta, bilo pojedinačno, bilo okupljeni na saborima, slijedeći dugotrajni običaj Crkava i oblik drevnog pravila, iznosili pred ovu Apostolsku stolicu posebno one opasnosti koje su se pojavljivale u pitanjima vjere, kako bi se ponajviše nadoknadile štete za vjeru tamo gdje vjera ne može imati nedostatak. (…) A taj pak apostolski nauk prihvatili su svi časni oci, a sveti i pravovjerni učitelji su ga poštovali i slijedili; oni su najpotpunije znali da je ta Petrova stolica ostala uvijek netaknuta od svake zablude, prema božanskom obećanju Gospodina i Spasitelja našega, koje je dao prvaku svojih učenika: „A ja sam se molio za tebe, da se vjera tvoja ne pokoleba. Zato podupri i utvrdi jednoć braću svoju” [Lk 22,32].”

(Prvi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Pastor Aeternus, br. 4; vidi Denzinger-Rahner 1836 ili Denzigner- Hünermann 3069 i 3070)

Posredstvom Rimskog pontifikata, dakle, Bog jamči da će čitava Crkva, ujedinjena s Papom, biti uvijek isključivo i nezabludivo sredstvo spasenja:

„Po Božjoj zapovijedi, spasenje se ne nalazi nigdje osim u Crkvi; snažno i učinkovito oruđe spasenja nije nitko drugi doli Rimski Prvosvećenik.”

(Lav XIII., Alokucija za 25. obljetnicu njegova izbora [20. veljače 1903.]; u Benedictine Monks, Papal Teachings: The Church, br. 653)

„Kao što je Sin Vječnoga Oca ljudsku narav, koju je bitno sa sobom sjedinio, uresio u prvome času začeća puninom Duha Svetoga da bude Božanstvu podesno oruđe u djelu krvnoga Otkupljenja, tako je htio u času svoje predragocjene smrti obogatiti svoju Crkvu preobilnim darovima Tješitelja (Duha Svetoga), da bude jako, dakako i trajno, sredstvo utjelovljene Riječi u dijeljenju božanskih plodova.

Naime, i juridična, kako je zovu, misija (poslanje) Crkve, te vlast naučavati, upravljati i dijeliti sakramente, imaju božansku jakost i silu za izgradnju Tijela Kristovoga zbog toga što je Isus Krist viseći na Križu otvorio svojoj Crkvi izvor božanskih darova, pomoću kojih će (Crkva) moći učiti ljude neprevarljivome nauku i spasonosno ih upravljati po Pastirima rasvijetljenima božanskim svjetlom i natapati ih kišom nebeskih milosti.”

(Pijo XII., Enciklika Mystici Corporis Christi, br. 31)

Evo, dakle, ljepote i moći papinstva! Ono je najdivniji i najslavniji dar Crkvi ustanovljen od samoga Boga.

Zapriječeno papinstvo

Ipak, postoji i druga strana ovoga: ako je papa stijena doktrinarnih i moralnih istina, zajamčeno da je tako od samoga Boga, tada slijedi kako bi Crkvu snašla neizreciva zla ako bi u nekome trenutku, na neki način, papa bio zapriječen u slobodnom obnašanju svoje službe, ako bi bio spriječen da preuzme službu, ili ako bi, nakon smrti pape, trebalo proći dulje vremensko razdoblje prije izbora novoga pape.

Zasigurno ne iznenađuje, uzevši u obzir uzvišenu prirodu i autoritet papinstva, da se kroz povijest Crkve ne bi bilo našlo Kristovih neprijatelja koji su željeli nauditi papinstvu, na bilo koji mogući način. Pišući biskupima u Francuskoj, Njegova Svetost papa Pijo IX., upozorio je protiv takvih sila te potaknuo sve katolike, na još veću ljubav i poslušnost Svetoj Stolici:

„Dobro znate, da su najsmrtonosniji neprijatelji katoličke vjere, oduvijek vodili žestoki rat, ali bez uspjeha protiv ove Stolice; nipošto im nije nepoznata činjenica, da se sama vjera nikada ne može poljuljati i pasti, dok ova Stolica ostaje netaknuta; Stolica koja počiva na stijeni, koju ponosna vrata pakla ne mogu srušiti, i u kojoj postoji cjelovita i savršena čvrstoća kršćanske vjere. Stoga, zbog vaše osobite vjere u Crkvu i posebne pobožnosti prema istoj Petrovoj Stolici, potičemo vas da usmjerite svoje stalne napore, kako bi vjerni narod Francuske mogao izbjeći lukave obmane i zablude tih spletkaroša, te kako bi razvili sinovskiju odanost i poslušnost spram ovoj Apostolskoj Stolici. Budite budni u djelima i riječima, kako bi vjernici mogli rasti u ljubavi prema ovoj Svetoj Stolici, častiti je i prihvaćati s potpunom pokornošću, izvršavati sve što Stolica naučava, utvrđuje i određuje.”

(Pijo IX., Enciklika Inter Multiplices, br. 7 [1853])

Vidimo ovdje pokazanu veličinu i moć papinstva u stvaranju, njegovanju i provedbi istinskog jedinstva među svim članovima Crkve. Papinstvo posjeduje tu moć u sebi jer ono je jedno od tvorbenih elemenata Crkve koje je ustanovio naš Gospodin. Ipak, jedinstvo je na taj način osigurano samo „dok ova Stolica ostaje netaknuta”, „u kojoj postoji cjelovita i savršena čvrstoća kršćanske vjere”, kako uči Pijo IX.

Što bi se, dakle, moglo dogoditi kad ova Stolica u nekom trenutku više ne bi bila „netaknuta”? Vidjeli smo već kako Stolica svetoga Petra, kao nezabludiva Stolica istine, nikada ne može zabludjeti; ona ne može iznenada se pretvoriti u Stolicu zablude, inače, Crkva bi se pretvorila iz sredstva spasenja u sredstvo propasti, i to uz potporu Krista.

Ipak, moramo razmotriti i druge mogućnosti; scenarije koji ne bi proturječili božanskim obećanjima, [a] prema kojima doista bi mogli tvrditi kako Stolica svetoga Petra doista više nije „netaknuta”, iako nije zabludjela. Takav bi bio slučaj, na primjer, u događaju produljenog upražnjenja Apostolske Stolice, ili u slučaju ozbiljnog svjetovnog uplitanja u vršenje [službe] Vrhovnog Prvosvećeništva (npr. utamničenjem pape), ili kad bi protupapa uzurpirao Svetu Stolicu te spriječio bilo izbor bilo slobodnu vladavinu zakonitog pape.

Stanje upražnjene papinske stolice znano je kao sede vacante, a stanje zapriječenosti kao sede impedita. Niti jedno niti drugo stanje nije strano Crkvi, kao što pokazuje njezina povijest.

Svaki put kada papa premine, Sveta Stolica postaje upražnjena, te to stanje traje do pravovaljanog izbora novog pape. Sve do smrti Pija XII. 1958. godine, najduže razdoblje upražnjenosti u povijesti Crkve, dogodilo se između vladavine pape Klementa IV. i Grgura X. – upražnjenost koja je trajala više od dvije i pol godine, od 1269. – 1271. godine.

U dvanaestom stoljeću, papa Inocent II. bio je spriječen u slobodnom vršenju svoje papinske službe poradi raskola protupape Anakleta II., za kojega je većina ljudi pogrješno vjerovala da je pravi papa, a koji je uzurpirao [papinsku stolicu] u Rimu. Trebalo je osam godina da čitava Crkva konačno prizna Inocenta II. kao legitimnog rimskog prvosvećenika.

Slučaj Velikog zapadnog raskola u 14. i 15. stoljeću, također je bio velika kušnja za Crkvu. Otprilike četrdeset godina vlada je zbrka glede identiteta pravoga pape, s dvojicom, pa čak i trojicom istodobnih pretendenata u različito vrijeme. Isusovački teolog o. Edmund J. O’Reilly, pruža [nam] određene oštroumne komentare o tom tragičnom razdoblju crkvene povijesti, a koji nam pomažu rasvijetliti našu sadašnju situaciju:

„Veliki raskol Zapada [1378.-1417.], predlaže mi razmišljanje koje si uzimam za slobodu iznijeti ovdje. Da se taj raskol nije dogodio, pretpostavka da se takvo što dogodi, mnogima bi se činila kimeričnom. Rekli bi kako to ne može biti; kako Bog ne bi dopustio da Crkva dođe u tako nesretnu situaciju. Krivovjerja bi mogla izniknuti i proširiti se te bolno dugo trajati, krivnjom i na propast svojih autora i poticatelja, a na veliku nevolju vjernika, uvećanu za stvarne progone na mnogim mjestima, gdje krivovjerci prevladavaju. Ali, da prava Crkva ostane između trideset i četrdeset godina bez jasno utvrđene Glave i predstavnika Krista na zemlji, to ne bi moglo biti. Ipak je bilo, te nemamo jamstva da se neće ponoviti, iako se žarko nadamo suprotnome. Ono što bih zaključio jest – kako ne smijemo biti odviše spremni izjasniti se o onome što Bog može dopustiti. Sa apsolutnom sigurnošću znamo kako će On ispuniti svoja obećanja, ne dopuštajući ničemu da se dogodi u suprotnosti s njima; poduprijeti će svoju Crkvu te joj omogućiti pobjedu nad svih njezinim neprijateljima i poteškoćama; svakome će od vjernika dati one milosti, koje su im potrebne za njihovo služenje Njemu i postizanje spasenja, kao što je to učinio za vrijeme velikog raskola, o kojemu smo promišljali, te u svim patnjama i kušnjama, kroz koje je Crkva prošla od svojih početaka. Također, možemo se uzdati, kako će On učiniti i mnogo više od onoga, na što se obvezao svojim obećanjima. Možemo s radosnim iščekivanjem, očekivati izuzeće u budućnosti od ponekih nevolja i nesreća koje su se dogodile u prošlosti. Ali mi ili naši nasljednici u budućim generacijama kršćana, možda ćemo doživjeti čudnija zla, nego što smo dosada iskusili, čak i prije neposrednog približavanja tog velikog svršetka svih stvari na zemlji, koja će prethoditi sudnjemu danu. Ne postavljam se za proroka, niti se pretvaram da vidim nesretna čuda o kojima nemam nikakve spoznaje. Sve što želim poručiti jest, kako se nepredvidivi događaji u svezi s Crkvom, [a] koja ne isključuju Božanska obećanja, ne mogu smatrati doista nemogućima, samo zato što bi bili vrlo strašni i uznemirujući.”

(o. Edmund J. O’Reilly, The Relations of the Church to Society, prijevod Matthew Russell [London: John Hodges, 1892], str. 287-288)

Kao što smo mogli vidjeti, takvi mogući nepredviđeni događaji uključuju također sede impedita kao i produljeno razdoblje sede vacante. [Ali], oni očito ne uključuju ono što bi se moglo nazvati sede lapsa – misao kako bi krivovjerje i zabluda mogli doći sa Stolice istine. (Ovu misao o „Svetoj Stolici koja je zastranila”, drži veliki broj „tradicionalnih katolika” danas, [a] koji su odlučili priznati pape Drugog vatikanskog sabora kao prave pape, ali ipak opirući se u bilo kakvomu obnašanju službe tih pretendenata, kad bi prosudili da je u suprotnosti s učenjem ili praksom prije Drugog vatikanskog sabora.) (…)

o. Herman B. Kramer u svom tumačenju Knjige Otkrivenja, upozorava kako bi dugotrajna upražnjenost Apostolske Stolice, [koja je] posve u okvirima mogućnosti prema katoličkom učenju, značila strašnu nevolju za Crkvu:

„ (…) Velike [svjetovne] sile mogle bi zauzeti prijeteći stav kako bi spriječile izbor logičnog i očekivanog [papinskog] kandidata s prijetnjama općeg otpada, ubojstvom ili uzništvom toga kandidata ako bi bio izabran. To bi (…) potaknulo intenzivnu tjeskobu u Crkvi, jer produljeno je međuvlašće u papinstvu uvijek katastrofalno, a još više u vrijeme sveopćeg progona. Kad bi Sotona uspio spriječiti izbor pape, Crkva bi pretrpjela velike muke.”

(o. Herman Bernard Kramer, The Book of Destiny [Rockford: TAN Books, 1975], str. 278. Ova knjiga je prvi put objavljena 1955. godine od strane Buechler Publishing Company, no, referenca stranice odnosi se na reprint izdanja TAN-a iz 1975. godine, koje je naširoko dostupno.)

Očito, situacija u kojoj se danas nalazimo, a koju su svi oni koji priznaju Pija XII. kao posljednjeg pravog papu ispravno prepoznali kao onu produljenog razdoblja sede vacante ili kao onu sede impedita, nije nimalo strana umu Crkve niti protivna njezinu nauku. Razumljivo je kako bi iz takve situacije proizašla strašnja iskušenja. (Također, ovdje [navodimo*]sede impedita, budući da ne možemo odbaciti mogućnost, koliko god se činila malo vjerojatnom, kako se trenutno pravi papa skriva, na nekoji način zapriječen da se pokaže svijetu.)

Sva ova razmatranja pomoći će nam u procjeni pravog značaja svake „razjedinjenosti” i nesuglasja među sedevakantistima.

Papinstvo i „razjedinjenost” sedevakanstista

Nakon što smo opširno razmotrili katolički nauk o moći papinstva, posebno s obzirom na to kako je ono izvor i čuvar jedinstva čitave Crkve, kao i mogućnost da papinska služba u nekomu trenutku može biti upražnjena ili zapriječena, sada se možemo okrenuti prema poteškoćama koje postoje među sedevakanstima, te razumijeti kako su te nesuglasice, daleko od toga da ne bilo koji način opovrgavaju naše teološko stajalište, zapravo prirodni ishod neprisutnosti zakonitog Rimskog Prvosvećenika.

Kada promotrimo pitanja oko kojih su sedevakantisti razdijeljeni, vrlo brzo shvaćamo da to zapravo nisu nesuglasja koja se odnose na doktrinu per se, jer svi koji priznaju pape do Pija XII. kao legitimne, moraju se također podvrgnuti njihovom Učiteljstvu barem pod prijetnjom smrtnog grijeha, ponekad [ i ] pod prijetnjom krivovjerja. Umjesto toga, nesuglasja se obično odnoose na ispravnu primjenu crkvenog nauka na konkretan slučaj koji je pri ruci, finiju doktrinarnu točku koju Crkva još uvijek nije razriješila, ispravno tumačenje zakona ili na pravilan pastoralni odgovor na određenu situaciju.

Tako, na primjer, nalazimo katolike koji imaju različita stajališta o tome kako riješiti ovaj ili onaj župni problem, što je to što čini najprikladniji kurikulum katoličke škole, je li određena bogoslovija vrijedna potpore ili je li određeni pojedinac prikladan kandidat za svete redove. Nalazimo da se ljudi ne slažu oko toga ispunjava li određena vrsta odjeće zahtjevane standarde čednosti, da li bi papa Pijo XII. i dalje želio da upotrebljavamo njegove liturgijske reforme iz sredine 1950-ih, ili imali li svećenik pravo – ili dužnost – uskratiti svetu Pričest ovom ili onom pojedincu. Druge sporne točke uključuju može li svećenik vezati savjesti vjernika u pogledu teološkog zaključka s kojim se drugi svećenici ne slažu, treba li se određeno ređenje smatrati dvojbenim ili ne, te trebamo li ili u kojoj mjeri, ili ne, biti uključeni u sekularni politički proces.

Popis nesuglasja ponekad se može činiti velikim, ali, moramo napraviti korak unatrag i sagledati sve u pravom kontekstu: nedostaje nam istinski papa koji bi krjepošću svoje službe mogao razriješiti te sporove i autoritativnom odlukom ostvariti jedinstvo stada. Situacija u kojoj se nalazimo očito je svojevrsni egzil, velika agonija koju trebamo prihvatiti kao i svaku drugu patnju, s mnogo ljubavi, strpljivosti i ustrajnosti, znajući kako je to dopustio premudri, predobri Bog, te da ono što uistinu zaslužujemo jest neizmjerno lošije.

Također, trebali bismo procijeniti koliko su naše vlastite zamisli i očekivanja razumni. Je li razumno očekivati da, ako pape nema desetljećima, u Crkvi se sve jednostavno nastavi normalno? Možemo li doista s jedne strane tvrditi sede vacante, a s druge strane prigovarati što među nama ima toliko nesuglasica? Ne prati li potonje ovo prvo kao praktički neizbježna posljedica?

Pretpostavimo da smo se svi mi koji priznajemo Pija XII. kao posljednjeg pravoga papu, složili oko svake pojedinosti u svezi s gore nabrojanim poteškoćama kako bismo uživali potpuno i savršeno jedinstvo u tim pitanjima.

[Tvrdimo*] kako ne bi bilo razlike.

Odnosno, nečelno ne bi bilo nikakve razlike. Razlog tomu je, što svako suglasje oko predmeta koji nije razriješio pravi papa, uvijek ostaje samo slučajnim, to jest, [kao] proizvod okolnosti takoreći, jer jedini je papa koji bi mogao stvoriti i provesti suglasje, krjepošću ujedinjujuće moći svoje službe, koja uživa ovlast od Boga, da usmjerava umove i volje svih vjernika. Tako je samo papa onaj koji može intrinzično „prouzročiti” suglasje a time i jedinstvo, dok bi bilo koja druga suglasnost nastala samo kao proizvod puke slučajnosti, [a] u posjedu ljudi za koje se dogodilo da slučajno svi misle na isti način, ali čija suglasnost nije bitna posljedica ujedinjujućeg uzroka te stoga bi mogla doći kraju u bilo kojemu trenutku. Bilo bi to samo usputno jedinstvo, a ne bitno jedinstvo, koje može doći samo preko pape.

Ovo razmatranje, [vjerujemo*], pokazuje da, bez obzira na to da li bismo trebali trpjeti žalosne podjele kao što to trenutno činimo, ili bismo se svi trebali potpuno usuglasiti oko svega, ne možemo pobjeći od činjenice kako neprisutnost pape znači kako je načelo jedinstva privremeno spriječeno u postizanju jedinstva stada, u onim predmetima oko kojih se trenutno legitimno sporimo i ne usuglašavamo.

Shvativši, dakle, da naše bitno jedinstvo ne bi bilo veće ako bi se dogodilo da bismo se složili u svim onim predmetima oko kojih se sada razilazimo, jer ono još uvijek ne bi bilo rezultat pravoga pape koji bi upravljao našim voljama i našim intelektima u ovim točkama, trebali bismo se osjećati utješeni da na isti način ovo jedinstvo također ne može biti umanjeno ili oduzeto sporovima i podjelama kroz koje trenutno prolazimo.

Na kraju [želimo*] skrenuti vašu pozornost na prikladnu opasku o. Lea Tresea koju je napisao ranih 1950-ih:

„Mogla bi se dogoditi u naše vrijeme, kao što se to dogodilo u petom stoljeću, invazije barbara koji će preplaviti kršćanski svijet. Ako bi se to dogodilo, svjetlo vjere moglo bi ponovno zatreperiti kao što je zatreperilo prije tisuću petsto godina; slabašan plamen koji označava vruću žeravicu koja leži podno novog goriva koje Bog sipa na svoju Crkvu.”

(o. Leo Trese, „Foreword”, iz Dorothy Dohen, Vocation to Love [New York: Sheed & Ward, 1951], str. VII)

Iako se invazija barbara, koju je ovaj svećenik imao na umu nije dogodila, mnogo zlokobnija je došla umjesto nje: invazija modernista koji su uzurpirali Svetu Stolicu pod vanjskom krinkom katolicizma, poput Trojanskog konja u staroj Grkčoj, kako bi izazvali mnogo veću i opsežniju štetu, nego što bi to ikoji barbar ikada mogao učiniti.

Ali, ufamo se jer, kako tvrdi o. Trese, nevolje s kojima smo sada pogođeni, samo su nužni uvod u buduću slavnu obnovu Katoličke crkve (usp. Rim 8,18: „Jer mislim, da trpljenja sadašnjega vremena nijesu ništa prema slavi, koja će se objaviti na nama”), koja će se dogoditi u točno vrijeme i na točan način, kako je to odvjeka unaprijed odredio Svemogući Bog.

Izvor: https://novusordowatch.org/2017/03/when-the-shepherd-is-struck/