Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Napomena urednika

Ovo je peti dio niza vodiča o. Williama Doylea, SJ o suočavanju sa skrupuloznošću.

Razmatra poteškoće koje se javljaju u liječenju skrupula te objašnjava zašto tvrdokornost može biti ne samo obilježje skupuloznih, nego i glavna zapreka njihovu ozdravljenju.

Više o o. Doyleu i ovoj brošuri vidi u prvom dijelu.

Skrupule i njihovo liječenje

o. William Doyle

Omiljeno lukavstvo Zloga

Katkad skrupulozne duše bivaju izložene napastima kojima se đavao služi kako bi uznemiravao plašljive savjesti, odvraćao ih od molitve i priječio im napredak na svakom koraku. Ponajviše ih nastoji slomiti mnoštvom sitnih briga i tjeskobnih preokupacija te im tako život učiniti nepodnošljivim.

Među takve napasti ubrajaju se bogohulne misli, prezir prema svetim stvarima, želja za oskvrnućem svetih predmeta, pa čak i Presvete Hostije; radost zbog tuđe žalosti, želja za smrću drugih osoba, sumnje protiv vjere, zle nakane u inače nevinim postupcima, zle misli o osobama s kojima se razgovara te, naposljetku, napasti protiv svete čistoće u dušama koje se takvih stvari iskreno groze.

Te đavolske napasti, premda same po sebi nisu štetne jer je malo vjerojatno da će im [duša] dati svoj pristanak, ipak, ako se često ponavljaju, kriju opasnu zamku. Jer, teško duši koja se upusti u pomno ispitivanje i raščlanjivanje takvih napasnih pomisli!

Upravo je to ono što zli želi. Takvo će nerazborito preispitivanje samo pojačati i umnožiti napasti te dušu uvesti u labirint sumnja i nedoumica iz kojega će je svaki pokušaj da se iz njega izbavi samo još beznadnije zaplesti. Primanje sakramenata postat će nemoguće, pobožnost nepodnošljiva, a savjest će naposljetku biti posve rastrojena, što će dovesti do očaja.

Stoga, pošto ga njegov ispovjednik upozori na podmuklost i opasnost tih napasti, ali ga istodobno uvjeri da su bezopasne ako se s njima ispravno postupa, skrupulozni pokornik treba ih odmah odbaciti s mirnim prezirom te se ni pod kakvom izlikom ne smije zaustavljati kako bi ih preispitivao niti im se ponovno vraćati u mislima nakon što ih je jednom odbacio.

Četiri teškoće skrupuloznosti

Skrupuloznost se može očitovati u različitim složenim oblicima, što njezino liječenje čini vrlo teškim.

Najčešće se susreću sljedeće četiri poteškoće, od kojih svaka zahtjeva strpljiv i pomno promišljen pristup u liječenju.

Prva poteškoća: tvrdokornost

Prva i najopasnija poteškoća skrupuloznosti jest tvrdokornost, odnosno odbijanje poslušnosti ispovjedniku, osobito kada ono ide tako daleko da pokornik odlučno odbija pristupiti sakramentima.

Budući da se skrupulozna duša može osloboditi svojih skrupula jedino poslušnošću ispovjedniku, za nju ima malo nade ako, umjesto da slijedi duhovnika kojega joj je Bog dao, za svoje vodiče odabire demona skrupuloznosti i demona neposlušnosti, koji će je obojica odvesti u propast.

„Vidiš li jednoga“ , govori Duh Sveti, „koji misli da je mudar.“ (Izr 26,12)

Nije li onda mnogo više razloga za očajanje kada je taj takozvani „mudrac“, poput skrupulozni duša, zapravo najzaslijepljeniji među slijepima, a ipak tvrdoglavo odbija prihvatiti ruku jedinoga vodiča koji ga može spasiti od ponora? Takvomu je najbolje savjetovati da s vjerom razmatra svaki od dvaju dijelova evanđeoskog odlomka:

„Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire.“ (Lk 10,16)

Može li [duša] sumnjati da se ove riječi, koje je naš Gospodin uputio svojim apostolima, odnose i na svećenike, baštinike njihove vlasti nad pokornicima?

Trebala bi također razmatrati i one druge riječi Spasiteljeve:

„Ako se ne obratite i ne budete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.“ (Mt 18,3)

Prema tim jadnim, tvrdokornim dušama ispovjednik mora iscrpiti sva sredstva svećeničkog milosrđa, svjestan da je ovdje riječ o spasu duše od potpune propasti. Ipak, s osobama koje u trenutcima uzrujanosti gube razboritost – koji za njih zapravo predstavljaju pomućenost uma – neće postići ništa. Revnošću se tada može postići jedino to da se vrate u bolja raspoloženja.

Druga poteškoća: smrtni grijesi isprepleteni sa skrupulama

Kao što je već rečeno, nije rijetkost da smrtni grijeh prati skrupule i da se s njima isprepliće. Oni se mogu ispreplitati u vrlo različitim omjerima. Katkad to poprima takve razmjere da se ispovjednik pita treba li se ponajprije posvetiti liječenju skrupula ili iskorjenjivanju zlih navika.

U postupanju sa skrupuloznim grešnicima ispovjednik mora biti krajnje oprezan. Ponajprije se mora uvjeriti da je doista počinjen smrtni grijeh, što kod skrupulozne duše ne smije olako pretpostaviti, nego tek nakon što se predoče očiti i nedvojbeni dokazi.

Zatim će nastojati što je moguće prije utvrditi broj i vrstu tih teških grijeha, kako bi zlo sveo na najmanju moguću mjeru, odnosno njihov broj i vrstu sveo na minimum, najprije u vlastitoj prosudbi, a potom i u svijesti pokornika.

Od najveće je važnosti da taj skrupulozni grešnik samo taj najmanji mogući broj teških grijeha smatra smrtnima. Da bi se to postiglo, ispovjednik će mu naložiti da zanemari dvojbene smrtne grijehe. Objasnit će mu da u takvu postupanju nema nikakve opasnosti jer bi se i ti dvojbeni grijesi, čak i kad bi doista bili smrtni, izbrisali činom kajanja i sakramentima. Kako bi spriječio svaku nelagodu, ispovjednik treba samoinicijativno uvjeriti pokornika da priznate teške grijehe smatra doista smrtnima, ali da, unatoč tim teškim grijesima, i dalje smatra kako je riječ o skrupuloznomu te da je propisani način postupanja nužan.

Ispovjednik će s manje oklijevanja nastaviti s takvim načinom postupanja, jer su skrupulozni grešnici u pravilu najplašljiviji kada je riječ o korištenju sloboda koje su im dopuštene.

Treća poteškoća: neprestano ponavljanje objašnjenja

Ako postoji skupina skrupuloznih duša od kojih duhovnici zaziru više od svih drugih, onda su to one koje se neprestano vraćaju već danim objašnjenjima ili primljenim odlukama jer im se one čine pogrešnima.

Pokornik koji pripada ovoj skupini treba imati na umu jedno i učiniti jedno: dužan je poslušati ispovjednika, ne dodajući ni jednu jedinu riječ, nakon što ovaj, saslušavši razloge kojima pokornik opravdava potrebu za ponavljanjem, ili čak ne želeći ništa saslušati, ostane pri svojoj prethodnoj odluci.

Tada sam Bog po svojem službeniku objavljuje da sve uzima na sebe. On je taj koji pokorniku nalaže da posluša u šutnji. Čega se, dakle, ima bojati?

Četvrta poteškoća: neizlječivo stanje

Četvrta poteškoća povezana sa skrupuloznošću proizlazi iz poodmakle životne dobi ili ograničenih umnih sposobnosti pokornika, odnosno iz trajne plašljivosti zbog koje se ne usuđuje primijeniti propisani način liječenja.

Kada se naiđe na jednu ili drugu od tih zapreka, potpuno izlječenje od skrupuloznosti gotovo je nemoguće. Duhovniku tada preostaje jedino procijeniti u kojoj se mjeri propisani način liječenja može razborito primijeniti.

Obično je najbolje nastojati samo ublažiti tegobe i propisati sredstva koja će olakšati stanje, osobito kada se pokaže da bi cjelovit i dosljedan postupak samo dodatno uznemirio duševno oboljeli um ili stariju osobu čije su duboko ukorijenjene navike i predodžbe nepromjenjive.

Izvor: https://www.wmreview.org/p/doyle-scruples-v