Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Napomena urednika

Ovo je prvi dio niza koji donosi vodič o suočavanju sa skrupuloznošću, autora o. Williama Doylea, SJ.

O. William „Willie“ Doyle, SJ bio je irski isusovački svećenik koji je preminuo služeći kao vojni kapelan, nedugo prije završetka Prvog svjetskog rata.

Živio je izuzetnim životom pokore, a njegovi pothvati u ulozi vojnog kapelana postali su legendarni: živio je u rovovima sa svojim ljudima i često odlazio na „ničiju zemlju“ u potrazi za umirućima kako bi ih pomazao, odriješio i ispratio u vječnost. Sudjelovao je u Bitci na Sommi te je zbog svoje hrabrosti bio predložen za vojna odlikovanja. Poginuo je nedugo nakon što je pomogao skupini vojnika iza crte bojišnice, pošto bješe pogođen njemačkom granatom. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno.

Oni koji žele čitati o njegovom životu, pothvatima i duhovnom životu pronaći će obilje građe – čak i kratka knjižica „Catholic Truth Society“ sadrži dovoljno toga da posvjedoči o svetosti o. Doylea. Njegov se postupak kanonizacije razmatra u okviru Saborsko-sinodalne crkve – no to mu se ne može zamjeriti.

Osim zapisa o vlastitom životu, napisao je i niz brošura koje je sabrala izdavačka kuća „Cenacle Press“. Među njima su bili materijali o zvanju i ignacijanskim vježbama za radnike (kakve su bile uspješne tijekom dvadesetog stoljeća  u Španjolskoj i drugdje).

Ovaj će se mini niz usredotočiti na njegovu brošuru o problemu skrupuloznosti.

Skrupuloznost

Mnogi katolici, osobito oni koji su se obratili sa laksnog života, pate od skrupuloznosti. Skrupuloznost se može definirati kao svojevrsni vjerski opsesivno-kompulzivni poremećaj, koji kod osobe izaziva tjeskobu i strah u vezi s moralnošću njezinih djela i duhovnog stanja.

Iako je govorio o kajanju zbog stvarno počinjenih teških grijeha, Macbethove riječi opisuju stanje osobe opterećene skrupulama:

„O, škorpionima mi je pamet puna.“

Moralni teolozi razlikuju skrupuloznu savjest od samog stanja skrupuloznosti, a oba se problema smatraju dovoljno značajnima da zaslužuju obradu u djelima moralne teologije.

Suprotno napadačkim tekstovima dr. Kathleen M. Yang protiv „sedevakantizma“ – objavljenim u časopisu „Chrisis Magazine“ Erica Sammonsa uz bestidnost karakterističnu za taj medij – anegdotna iskustva pokazuju da skrupuloznost ne buja među tradicionalistima ili „sedevakantistima“, već među konzervativcima koji nastoje biti katolici u „Novus Ordo“ miljeu.

Čak i u najboljim okolnostima, skrupulozna osoba može strahovati da joj se tradicionalni savjet za njihovo vodstvo čine „laksnim“ ili „liberalnim“; u Novus Ordo miljeu [stanje] je još gore. U takvom miljeu, novom i konzervativnom katoliku gotovo je nemoguće slijediti tradicionalni savjet ili s poslušnim povjerenjem pristupiti svom ispovjedniku – jer svećenici su tako često zaraženi stvarnom laksnošću i liberalizmom nove religije.

Takav milje Novus Ordoa, a ne bilo koji tradicionalistički milje, za takve je ljude prirodno tlo skrupula. Osoba do tradicionalističkog miljea ne može ni doprijeti – a kamoli do „sedevakantističkog“ zaključka – bez nadvladavanja skrupula do određenog stupnja: u mnogim slučajevima upravo skrupule ili pretjerana bojažljivost sprječavaju čovjeka da izravno pogleda istini u lice.

Nadalje, onaj tko nastoji živjeti kao katolik u miljeu Novus Ordoa zapravo se bavi svojevrsnim „uradi sam“ projektom rekonstrukcije, dok je tradicionalistički milje (uglavnom) tek nastavak onoga što je prethodilo. Osoba iz potonje skupine posjeduje objektivna mjerila vjere i morala, te nema potrebe usklađivati ih s modernim proturječnostima; osoba iz prve skupine mora pronaći način za njihovo usklađivanje te je, bez ikakva objektivnog mjerila, sklonija zapasti u mentalnu tjeskobu uzrokovanu skrupuloznošću. Za razliku od tradicionalista, ona se jednostavno ne može osloniti na „življenu predaju“ Crkve i njoj se povjeriti.

Konačno, oni koji se vraćaju na izbljuvak Saborsko-sinodalne crkve i njezine nove religije to vrlo često čine pod utjecajem skrupula, što ih navodi da daju prednost pozitivističkom shvaćanju zakona i strahu od njegova kršenja te da u vlastitom razumu učine nejasnim spoznaju stvarnosti kakva ona jest.

To ne znači da se skrupule nikada ne javljaju u tradicionalističkim kapelama; uostalom, javljale su se i prije Sabora. A neki koji ondje pate od njih doista će pronaći olakšanje u Saborsko-sinodalnoj crkvi – u umrtvljenju savjesti prihvaćanjem „novog morala“ te u sljepoći koja proizlazi iz nijekanja poznate istine.

Ukratko, smiješno i neistinito tvrditi da postoji veza između „sedevakantizma“ i skrupuloznosti. Takva tvrdnja može čovjeka samo podsjetiti na riječi našeg Gospodina u Evanđelju:

„Licermjere, izvadi najprije brvno iz oka svojega! Tada ćeš vidjeti, kako da izvadiš trun iz oka brata svojega.“

Brošura o. Doyla

Oca Doylea nipošto se ne može sumnjičiti ni za laksnost ni za liberalizam (što će pokazati uvid u njegove osobne spise). Njegov opsežan prikaz problema i načina njegova rješavanja može uvelike pomoći skrupuloznim osobama – čak i onima iz Novus Ordo miljea.

Samo djelo nikada nije bilo objavljeno, nego je nakon smrti o. Doylea pronađeno u rukopisnom obliku među njegovim spisima. Bilo je to prerađeno izdanje opsežnijeg djela koje je 1897. godine napisao o. R. P. Dupois, SJ, pod naslovom L’Ange Conducteur des Ames Scrupuleuses ou Craintive („Anđeo vodič skrupuloznih ili bojažljivih duša“). Glavna mrežna stranica posvećena o. Doyleu navodi da je izvorno djelo doživjelo najmanje šesnaest izdanja te da su ga odobrili Sveti Oficij, kao i brojni crkveni velikodostojnici. Verzija o. Doylea bila je skraćena te je objavljena posthumno.

Brošura će tijekom sljedećih dana biti objavljena na Rimski katolik u šest dijelova.

Ovaj prvi dio prikazuje narav problema skrupuloznosti te ozbiljne poteškoće koje mogu nastati ako se ona ne drži pod nadzorom.

Skrupule i njihovo liječenje

o. William Doyle

Opća razmatranja

Definicija

Skrupuloznost je, općenito, neutemeljen strah od počinjenja grijeha.

Postoje dvije vrste skrupula: one koje zahvaćaju samo razum te one koje zahvaćaju i osjetilnu volju.

Čisto intelektualne skrupule zapravo su samo sumnje. Najčešće se susreću kod iskrenih duša koje vladaju sobom i nisu po naravi skrupulozne. Stoga, čim takve duše postanu moralno sigurne da dotični čin nije grješan, skrupula nestaje. Ova je vrsta skrupula bezopasna i ne zahtijeva liječenje.

Suprotno je slučaj sa skrupulama koje zahvaćaju niži dio duše. Zbog snažnog dojma koji ostavljaju na osjetila, one crpe snagu koja se opire pukom iznošenju činjenica. Takve skrupule osobito pogađaju osjetljive duše; zapravo je upravo njihova emocionalna narav ono što rađa skrupuloznost. Praktična definicija ove vrste skrupula mogla bi glasiti: nemiran, neutemeljen strah od počinjenja grijeha, pojačan dojmovima koji nastaju u nižem dijelu duše.

Primjer može pomoći da se jasnije razlikuju ove različite vrste skrupula. Dvije osobe izlaze iz crkve u nedjeljno jutro, bojeći se da zbog svojih brojnih rastresenosti nisu ispunile svoju obvezu sudjelovanja na Misi. Nakon što sasluša njihove dvojbe, ispovjednik ih oboje umiruje. Međutim, samo je jedna od njih potpuno zadovoljna. Druga se ubrzo ponovno uznemiri, postane nervozna i osjeti gotovo neodoljivu potrebu da bude posve sigurna, bilo putem podrobnijeg objašnjenja, bilo tako da sudjeluje na još jednoj Misi. Prva od tih osoba imala je samo intelektualnu skrupulu, bezazleni strah savjesne duše; druga pati od nervoznog straha koji uznemiruje osjetilni dio duše i uzrokuje pravu skrupulu.

Poteškoće u liječenju skrupula

Pravu je skrupulu, budući da je nehotična i spontana, moguće izliječiti ne tako da ju se spriječi – jer je to nemoguće – nego tako da ju se prezre. No upravo u tome leži sva poteškoća. Kako je samo obmanuta skrupulozna osoba koja zamišlja da je „izliječena“ kada je u potpunosti shvatila odluku svoga duhovnika i uvidjela nerazumnost svojih strahova! Ona zamišlja da je sada posve lako učiniti ono što joj se „jasno“ pokazuje kao „najbolje“. A ipak tek sada započinje prava borba. Po prvi put shvaća dokle je vodi tiranija njezinih dojmova. Njezini osjećaji postaju poput tolikih željeznih lanaca; pri svakom pokušaju da se, po nalogu svoga ispovjednika, oslobodi, osjeća kao da su joj ruke i noge vezane gotovo nesavladivim okovima. Bog će joj pomoći, ali njezino će izlječenje biti potpuno tek kada, nizom ponovljenih pobjeda, stekne naviku svladavanja same sebe.

Božji naum i đavlov naum

Bog, koji je mudrost i svjetlo, želi da čovjeka vodi njegov razum, a ne slijepi osjećaji njegove životinjske naravi. Stoga je posve daleko od Božjega nauma da čovjek svoje ponašanje ravna prema dvojbi, koja je neprijatelj njegova razuma. To je toliko istinito da čak ni Božji zakoni ne obvezuju ako nisu jasni i izvan svake sumnje. Put do neba čovjeku je ionako dovoljno težak zbog mnogih stvarnih obveza s kojima se susreće gotovo na svakom koraku. Što bi tek bilo kada bi bio dužan, pod prijetnjom grijeha, svladavati prepreku tisuću dvojbenih obveza? Takvo nepodnošljivo stanje bilo bi posve nedostojno Božje mudrosti i dobrote.

Demon skrupuloznosti želi poremetiti ovaj milosrdni naum Božje providnosti. U upravljanju čovjekom nastoji zamijeniti sigurnost dvojbom, a razum osjećajem. Sam anđeo tame, skrupuloznu dušu baca u tamu neznanja te joj kao svojega tiranskog vodiča nameće vlastite bijedne dvojbe – s pogubnim posljedicama.

Pogubni učinci skrupuloznosti

Skrupuloznost potpuno izobličuje prosudbu u moralnim pitanjima. Oduzima čovjeku zdrav razum. Pred oko savjesti postavlja povećalo koje uveličava i najmanji razlog za uzbunu te plašljivu dušu navodi da vidi tisuću prividnih grijeha, dok je lažnim rasuđivanjem nastoji uvjeriti da su to nedvojbene krivnje.

Skrupuloznost zaustavlja svaki napredak u savršenstvu. Temeljna je istina da ne možemo ljubiti Boga ako ne vjerujemo u njegovu ljubav prema nama. Skrupuloznost potpuno potiskuje takvo uvjerenje i tako paralizira svaki velikodušni napor.

U svakom trenutku stvara nemir između duše i njezina Stvoritelja pesimističnim osjećajima u pogledu prošlosti te njezinih sadašnjih raspoloženja i postupaka. Zaključci do kojih se pod utjecajem tih osjećaja nerazumno došlo otvoreno pobijaju mudre odluke ispovjednika, navode dušu da se pobuni protiv njegova duhovnog vodstva i da se prepusti na milost i nemilost svome neprijatelju. Ubrzo duša, ozbiljno vjerujući da je u lošem stanju, postaje obeshrabrena i često počinje činiti stvarni grijeh.

Iako grijeh ne proizlazi iz skrupula, skrupuloznost ipak na nekoliko drugih načina usporava napredak duše. Prikazuje molitvu kao nešto prepuno poteškoća. Zatvara uši siromašne, klonule duše pred utješnim glasom Duha Svetoga. Uništava pouzdanje. Sprječava često primanje sakramenata i tako zaustavlja njihove učinke koji daju snagu. Gotovo oduzima sposobnost odupiranja napasti. Uzrokuje obeshrabrenje, a može čak dovesti i do očaja.

Izvor: https://www.wmreview.org/p/doyle-scruples-i