Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Napomena urednika

Ovo je četvrti dio niza vodiča o. Williama Doylea, SJ o suočavanju sa skrupuloznošću.

Sakramenti pokore i svete Pričesti velika su sredstva za nadvladavanje skrupuloznosti – ako se njima ispravno služimo. O. Doyle daje konkretne upute kako to činiti.

Više o o. Doyleu i ovoj brošuri vidi u prvom dijelu.

Skrupule i njihovo liječenje

o. William Doyle

Ispovijed

Budući da je sakrament pokore veliki lijek za skrupuloznost, on je ujedno i glavni objekt neprijateljeva napada. Da bismo se tim napadima mogli uspješno oduprijeti, potrebno je jasno razumjeti i imati na umu sljedeće.

Prva dvojba koju đavao često potiče u vezi s ispovijedi jest ova: Jesu li prijašnje ispovijedi bile dobre? Ne bi li ih trebalo ponoviti?

Koliko se unatrag treba ispitati i ispovjediti?

Odgovor je jednostavan. Skrupulozna duša mora odmah, bez premišljanja i oklijevanja, odlučno odgovoriti: moje prijašnje ispovijedi bile su dobre. Postoji samo jedna iznimka: ako se za neku prijašnju ispovijed, bez ikakva ispitivanja i posve jasno, vidi da je bila loša, i to s takvom sigurnošću kao što je sigurno da su dva i dva četiri.

No, netko bi mogao prigovoriti: što ako su te ispovijedi zbog kojih sada osjećamo nemir, doista bile loše? Nije to od velike važnosti. Te će se loše ispovijedi oprostiti u ispovijedi koja se sada treba obaviti, pod uvjetom da postoji kajanje za sve počinjene grijehe, znane i neznane. Stoga neka skrupulozna duša posluša Boga, koji joj po osobi ispovjednika, zabranjuje ponavljati te prijašnje ispovijedi i koji sve uzima na sebe.

Ispit savjesti prije ispovijedi

Skrupuloznoj je duši ispit savjesti pravo leglo tjeskobnih misli i istinsko mučenje. To vrijedi bilo da je skrupulozna duša nevina, bilo da je stekla naviku teškoga grijeha, što nipošto nije rijedak slučaj. Đavao, naime, može skrupule pomiješati s teškom materijom, dok uskogrudnost, sjedinjena s plašljivim i osjetljivim karakterom, koji je izvor skrupuloznosti, ne isključuje poročne sklonosti. U oba slučaja ispit savjesti treba biti što je moguće jednostavniji.

Dobro skrupuloznoj duši biti će dovoljno i korisno da ukratko pregleda proteklo vrijeme od posljednje ispovijedi. Ako je u međuvremenu počinjene teški grijeh, na taj će ga način odmah lakše uočiti. Time završava obvezni ispit savjesti, jer se obveza odnosi samo na smrtne grijehe. Ispovjednik može, dakako, dopustiti još dvije ili tri minute za ispitivanje lakih grijeha ili dvojbenih smrtnih grijeha, ali pokornik mora obećati ispovjedniku da će to smatrati činom supererogacije, a nikako ne nečim što je dužan učiniti.

Ali kako taj ispit savjesti treba pojednostavniti za skrupuloznoga grešnika, to jest za onoga koji, češće ili rjeđe, pada u smrtni grijeh? Ukratko, ovako:

Pošto najprije utvrdi vrste teških grijeha ili grijeha u koje pokornik obično pada, ispovjednik će mu naložiti da se nekoliko sekundi zadrži na toj vrsti ili tim vrstama grijeha te da odmah odredi vjerojatan broj slučajeva u kojima je te smrtne grijehe zasigurno počinio. Kao što je već rečeno, za takvu je dušu ovaj kratki pogled na prošlost najpouzdaniji način da dođe do istine i onaj koji je najmanje podložan nedoumicama. Nakon takva kratkog ispitivanja svakoga od uobičajenih teških grijeha, ispovjednik će dopustiti skrupuloznom pokorniku da se još trenutak ispita nije li možda počinio kakav drugi grijeh za koji je siguran da je težak. Time je obvezni ispit savjesti završen. Ako se ispit savjesti produži još nekoliko minuta radi lakih grijeha, to može biti korisno, ali nipošto nije obvezno.

Kajanje

Nema oproštenja grijeha bez kajanja zbog grijeha. To kajanje je dvojako: savršeno kajanje, koje proizlazi iz žalosti što smo uvrijedili Boga zato što je On u sebi neizmjerno dobar; i nesavršeno kajanje ili skrušenost, koje proizlazi iz nekog manje savršenog motiva od ljubavi prema Bogu, kao što su strah od pakla, gubitak Neba i slično. Savršeno kajanje nije potrebno za sakrament pokore. Dostatan je čin nesavršenog kajanja.

Budući da sljedeća pitanja o kajanju zbog grijeha često uznemiruju skrupulozne duše, ovdje ćemo na njih kratko odgovoriti.

1. Je li potrebno osjećati žalost?

Čin kajanja jest čin volje kojom čvrsto odlučujemo više ne griješiti smrtno. Stoga se on ni na koji način ne sastoji u osjećajnoj žalosti niti u nježnim osjećajima u osjetilnom dijelu duše. Za kajanje je dovoljan lišen osjećaja, ali čvrst i iskren čin volje.

2. Je li potrebno imati čvrstu odluku da ćemo izbjegavati svaki laki grijeh?

Za kajanje nije potrebno nikakvo posebno obraćanje pozornosti na lake grijehe. Strogo govoreći, svaki smrtni grijeh može biti oprošten, a da pritom nije oprošten nijedan laki grijeh. Dakako, da bi laki grijesi bili oprošteni, za njih mora postojati kajanje; međutim, laki grijesi za koje se kajemo, bilo savršenim bilo nesavršenim kajanjem, mogu biti oprošteni, a da pritom ne budu oprošteni oni laki grijesi za koje se uopće ne kajemo.

3. Treba li se čin kajanja odnositi na svaki pojedini smrtni grijeh?

Ne. Dovoljan je jedan čin kajanja koji obuhvaća sve naše smrtne grijehe zajedno.

4. Može li kajanje biti iskreno ako smo sigurni da ćemo ponovno pasti u određene smrtne grijehe?

Koliko god velika bila naša slabost ili snaga napasti, nikada nismo potpuno sigurni da ćemo ponovno pasti u smrtni grijeh. Naprotiv, vjera nas uči da ćemo uvijek imati dostatnu milost da se odupremo grijehu, ako to svojom voljom želimo.

Ali, koliko god nam se činilo sigurnim da ćemo ponovno pasti u grijeh, naše je sadašnje kajanje ipak dobro, pod uvjetom da je u tom trenutku naša odluka da se popravimo iskrena. Ako smo sada i ovdje spremni nikada više ne počiniti smrtni grijeh, naša je volja ispravno usmjerena; a sve što bi se poslije moglo dogoditi i okrenuti je u suprotnom smjeru ne umanjuje njezino sadašnje ispravno raspoloženje.

5. Kada treba učiniti čin kajanja?

Pokornik treba učiniti čin kajanja tijekom priprave za ispovijed, jer je skrupulozna duša u trenutku odrješenja obično toliko uznemirena da se čin kajanja ne može sabrano i pozorno učiniti.

Optuživanje (ispovijed)

Optuživanje treba biti kratko, jer upravo se ovdje lako umnažaju maštanja i skrupule. Pravilo o preziranju dvojbi treba primjenjivati širokogrudno; neka se posluša ispovjednik kada zahtijeva kratkoću, a neka se svjesno svlada želja za potpunijim opisivanjem grijeha kako bi se postigla veća sigurnost. Neka se pokornik iskreno optuži i neka sve kaže jednostavno, onako kako mu se u tom trenutku čini. Neka se ne vraća na ono što je već rekao, čak i ako poslije shvati da, nehotice, nije izrekao posve točnu istinu.

Prema nauku Tridentskog sabora i sigurnoj teologiji, čovjek je dužan ispovjediti samo one grijehe za koje je siguran da su smrtni, odnosno čija mu je teška grešnost sigurna kao što je sigurno da su dva i dva četiri. Grijesi koji su sami po sebi smrtni, ali za koje postoji sumnja jesu li počinjeni, nisu obvezatna materija ispovijedi. Isto tako, grijehe koji su očito smrtni i za koje je jasno da su počinjeni, ali je vjerojatno da su već bili ispovjeđeni, nije potrebno ponovno spominjati. Konačno, nitko nije dužan ispovjediti nikakve otegotne okolnosti, ma kako velike, osim ako ne mijenjaju narav grijeha.

Odrješenje

Smije li skrupulozna duša odbiti odrješenje? Ništa nije pogubnije za skrupuloznu dušu od odbijanja odrješenja. Ponekad pristaje primiti odrješenje, ali pod uvjetom da joj ispovjednik dopusti ovaj ili onaj hir. Tako đavao postaje „sudac” ovoga toliko potrebnog sakramenta, jer, nije li upravo on taj koji raspaljuje maštu jadne duše i ispunja je strahom? On pridaje golemu važnost toj povlastici da bude sudac odrješenja, koju mu ona tako nerazumno daje, jer mu ona pruža spremno sredstvo da skrupuloznu dušu još beznadnije zaplete u svoje mreže, a povrh toga lišava je oproštenja i milosti.

Zašto se bojati odrješenja kada Bog, po ustima svoga svećenika, zapovijeda da ga primimo, kada potvrđuje njegovu valjanost, kada na sebe preuzima svu odgovornost i proglašava da je njegovo odbijanje protivno zdravom razumu?

Nakon ispovijedi

Pobjeda se pretvara u poraz ako protivnički vojskovođa vještim manevrom uspije navesti pobjedničku vojsku da povjeruje kako je bitka izgubljena. Upravo se to često događa skrupuloznoj duši nakon doista dobre ispovijedi. Ona je izgubljena ako posluša Sotonu, koji će nastojati izvrsno obavljenu ispovijed pretvoriti u svetogrđe.

Zapravo, za skrupuloznu je dušu izlazak iz ispovjedaonice poput ulaska u zasjedu u kojoj neprijatelj vreba. Priprava za ispovijed, ispit savjesti, optuživanje (ispovijed), riječi izmijenjene s ispovjednikom, kajanje, odrješenje – ukratko, sve što sačinjava sakrament – postaje čitavim rojem skrupula koje Sotona pokreće na pogubno djelovanje čim se duša nepromišljeno počne ponovno ispitivati. Nema besmislene želje koju Zli neće pobuditi, niti lažnoga razloga koji neće podmetnuti, samo da bi siromašnu dušu naveo da ponovno preispituje upravo obavljenu ispovijed.

Tada se vodi odlučujuća bitka. Ako duša ostane u miru i odluči da je njezina ispovijed bila dobra, spašena je; odrješenje primljeno u poslušnosti i prihvaćeno kao valjano velik je korak prema svladavanju skrupuloznosti. Ako se, naprotiv, ispovijed proglasi „nevaljanom” ili jadna duša ostane mučena mišlju svetogrđa, zlo će se pogoršati; zapast će u očaj, jer se u njezinim očima jedino djelotvorno sredstvo za njezinu nevolju – ispovijed – pretvorilo u otrov.

Stoga neka skrupulozna duša, čim iziđe iz ispovjedaonice, slijedi ove dvije upute:

1. neka se ni pod kakvom izlikom više ne ispituje o samoj ispovijedi niti o bilo kojem činu koji ju je pratio, kao što su priprava, kajanje i sl.
2. unatoč „najozbiljnijim razlozima” koje bi mogla imati za sumnju u valjanost svoje ispovijedi, kajanja itd., ako nije potpuno sigurna – s onom sigurnošću kojom zna da su dva i dva četiri – da je ovaj sakrament primila nedostojno, mora bez oklijevanja i bez ikakva daljnjeg ispitivanja odlučno prihvatiti da je njezina ispovijed bila posve dobra, unatoč suprotnim dojmovima.

Liječenje skrupuloznosti primanjem svete Pričesti

Kada treba poravnati tek izgrađenu cestu, grubo kamenje usitnjava se valjkom. Takvo poravnavanje i usitnjavanje skrupulozne duše najbolje se postiže čestim primanjem svete Pričesti. Jer svaka sveta Pričest znači odlučnu pobjedu nad skrupuloznim raspoloženjem koje je spremno postaviti tisuću prepreka; to znači odbacivanje ispraznih strahova, rast u pouzdanju i povjerenju u Boga te jačanje volje, u čijoj će ispravnoj upotrebi naposljetku ležati potpuna pobjeda.

Nadalje, često primanje Presvete Euharistije donosi skrupuloznim dušama i druge dobre učinke. Ono donosi radost srcu i blaženu svijest o sjedinjenosti s Bogom. Time nestaje žalost i pogrešan dojam da duša nije pomirena sa svojim Stvoriteljem – dojam koji skrupuloznost često pobuđuje. Konačno, lakoća s kojom se sveta Pričest često prima najsigurniji je i najutješniji znak da je skrupuloznost zauvijek svladana.

Stoga neka skrupulozna duša prima svetu Pričest onoliko često koliko joj odredi njezin ispovjednik. Neka mu se slijepo pokorava, gazeći nogama svaku tjeskobu i svaku sumnju, ma kako velike bile, pa i onda kada se boji da je možda nakon odrješenja počinila smrtni grijeh. Neka pristupi pričesnoj ogradi nakon što učini jednostavan čin kajanja, kako joj je naloženo, ne tražeći drugoga ispovjednika. Brzo oslobođenje od skrupuloznosti i blažen mir uskoro će biti nagrada za njezinu poslušnost.

Oluja – prethodnica trajnog mira

Skrupulozni su gotovo uvijek skloni obeshrabrenju, pa čak i očaju, tijekom upravo opisanog liječenja.

„Obećan mi je trajan mir“, kažu, „kao nagrada za ovo bolno liječenje, ali umjesto mira ono je uvelike povećalo moj duševni nemir.“

Govore sasvim istinito. Nemir i tjeskoba duše na koje se žale neizbježni su u početku liječenja, pa čak i onda kada se ono već gotovo privodi kraju. Ali te oluje navješćuju trajni mir koji će uskoro uslijediti. Malo promišljanja dovoljno je da nas u to uvjeri, a ujedno će nam objasniti i bolni put kojim skrupulozna duša prolazi prema miru.

Sve ono čemu se skrupulozna osoba mora podvrgnuti tijekom liječenja po svojoj je naravi takvo da u početku izaziva veliku uznemirenost. Kako bi moglo biti drukčije? Kako bi se bez boli mogli ukloniti oslonci na kojima je od djetinjstva počivao njezin bolesni osjećaj sigurnosti? Kako bi se mogla odreći svega što joj je, koliko god to bila lažna sigurnost, donosilo mir, a da to ne osjeti vrlo snažno – primjerice, pretjerivanja u vlastitim grijesima, ponavljanja istih optužbi, uzdržavanja od svete Pričesti radi veće sigurnosti i slično?

Osim toga, Sotona vreba kako bi od posve dopuštenih sloboda načinio grijeh, pretvarajući ih u strašna nedjela. Zli zna da je sada sve na kocki; svjestan je da mu žrtva izmiče iz ruku. Osjećajući da će njegova dugotrajna tiranija nad tom jadnom dušom uskoro prestati i videći da je istjeran iz kuće u kojoj je tako dugo bio gospodar, treba li se čuditi što je potresa do samih temelja, upravo kao što potresa i grči tijelo opsjednute osobe iz kojeg ga egzorcizam istjeruje?

U gotovo svakom pothvatu, bilo ljudskom bilo nadnaravnom, moramo, prema riječima psalmista, „u suzama sijati da bismo u radosti želi“ (Ps 125,5). A sveti Pavao kaže:

„Svako pak vježbanje u sadašnjosti ne čini se radošću, nego žalosti; ali poslije daje miran plod pravednosti onima koji su njime iskušani.“ (Heb 12,11)

Prvi učinak svakoga ozbiljnog zahvata jest pojačavanje boli i nelagode. Liječenje skrupuloznosti nalik je nizu bolnih amputacija. Ono postupno odstranjuje jednu po jednu nerazumnu zaštitu kojima se skrupulozna duša okružila i koje su joj s vremenom postale poput druge naravi. Stoga nije nimalo čudno što takvo liječenje izaziva bol i tjeskobu.

Ipak, upravo je ta pretrpljena bol najbolji znak da se pogubna bolest uklanja i da liječenje donosi ozdravljenje. Stoga pokornik, umjesto da klone duhom, treba samo udvostručivati svoju trud i pouzdanje, uvjeren da liječenje donosi trajne učinke – učinke koje su predvidjeli i unaprijed najavili oni koji dobro poznaju duhovni život.

Izvor: https://www.wmreview.org/p/doyle-scruples-iv