Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Napomena urednika

Ovo je drugi dio niza u kojem se objavljuje vodič o. Williama Doylea SJ za suočavanje sa skrupuloznošću.

U njemu se navodi pet lijekova protiv skrupula koje nitko tko želi prevladati ovaj problem ne može izostaviti.

Više o o. Doyleu i ovoj brošuri pogledajte u prvom dijelu.

Skrupule i njihovo liječenje

o. William Doyle

Liječenje skrupuloznosti

Opća pravila za liječenje skrupula mogu se svesti na pet točaka: molitva, budnost, borba protiv potištenosti, poslušnost i velikodušnost u svladavanju samoga sebe. O prve tri nije potrebno mnogo govoriti; poslušnost i velikodušnost u svladavanju samoga sebe čine temelj liječenja.

Prvi lijek: molitva

Zapovijed koju nam je dao naš Gospodin Isus Krist da molimo u napasti očito se primjenjuje i na skrupule, koja predstavljaju veliku opasnost čak i za spasenje. Sotona bi se rugao našoj slabosti u borbi sa skrupulama, kao što se Golijat rugao Davidu, kad ne bismo molitvom bili naoružani samom Božjom snagom.

Stoga je molitva, ma koliko bila suha i protivna našoj naravi, potrebna duši koja je plijen skrupula.

Drugi lijek: budnost

„Bdijte i molite se, da ne padnete u napast; jer je duh voljan, ali je tijelo slabo.“ (Mt 26,41)

Što je za skrupuloznu dušu, ta sveta budnost koju preporučuje Krist? To je budnost vojnika koji se suočava s neprijateljem. Spavati, odložiti oružje i zanemariti mjere opreza bili bi ozbiljni propusti protiv te ratničke budnosti koju propisuje naš Spasitelj. Kako su, dakle, nerazumni oni koji misle da će skrupulozne duše izliječiti preporučujući im da se dobro zabavljaju, da ostave po strani molitvu, mrtvljenje osjetila i svaku brigu za savjest! Smatraju li se mudrijima od Isusa Krista kad se tako usuđuju savjetovati upravo suprotno njegovoj zapovijedi?

Treći lijek: Borba protiv potištenosti

Ako itko osjeća učinke žalosti kako ih opisuje Mudrac: „Žalost čovjekova razdire srce.“ (Izr 25,20), onda je to sirota skrupulozna duša. A žalost samo povećava skrupuloznost.

Skrupulozne će osobe stoga dobro učiniti ako se umjereno posvete nevinim razonodama i nastoje zaokupiti svoj um ugodnim mislima. Iznad svega, takve bi osobe trebale nastojati biti korisno zaposlene. To je najbolji lijek protiv duševnog nemira. Ne postaje li neka briga, o kojoj zbog svoje zaposlenosti mislimo deset puta manje, samim time deset puta lakšom? Nitko ne može žaliti one koji neprestano razmišljaju o svojim brigama, zanemarujući dužnosti svoga staleža, koje bi im, osim što bi im pružile potrebnu razonodu, posvetile život i poštedjele ih mnoge patnje.

Četvrti lijek: poslušnost

Dva preostala opća lijeka o kojima još treba govoriti, poslušnost i velikodušnost u svladavanju samoga sebe, daleko su najvažniji. Bez savršene, pouzdane i slijepe poslušnosti iskusnom ispovjedniku nema lijeka za skrupuloznost. Ta bi se poslušnost trebala sastojati od dviju stvari: poslušnosti u djelovanju, koja točno izvršava sve što duhovnik nalaže, i poslušnosti razuma, koja vjeruje u sve što je naređeno da se vjeruje.

Poslušnost u djelovanju ima za cilj provesti u praksu slobodu savjesti koju nalaže duhovnik. Kako bi izlječenje bilo potpuno, ta se sloboda mora u potpunosti provoditi, [jer] i najmanje suzdržavanje mnogo bi pokvarilo, ako ne i sve, jer bi skrupulozna osoba takvim postupanjem pokazala da ili zaboravlja ili ne vjeruje da je Bog onaj komu se pokorava. Premda je poslušnost vlastitom ispovjedniku potrebna svima, skrupuloznoj je osobi potrebnija nego ikomu drugomu.

Postoji nekoliko razloga za to.

1. Prije svega, zato što skrupuloznost, zahvaćajući razum, čovjeku oduzima zdrav razum u pitanjima savjesti. Providnost je duši dala zdrav razum kao vodiča, a sada kada je on izgubljen, kao zamjena joj je dan duhovnik, suosjećajan i blagoslovljen vodič, obdaren božanskim autoritetom, primivši nebesko poslanje kroz riječi: „Tko vas sluša, mene sluša“ (Lk 10,16).
2. Skrupuloznost ne samo da čovjeka lišava prosvijetljenog vodiča kojega mu je dao njegov Stvoritelj, nego ga na svakom koraku odvodi na stranputicu kroz labirint sumnje.

Zbog toga je i poslušnost neophodan vodič. Jer što bi drugo moglo izbaviti čovjeka iz te strašne smutnje? Nadalje, kada vjetar povije biljku do zemlje, potreban je oslonac koji će je malo-pomalo ojačati, sve dok ne bude dovoljno snažna da odoli oluji. To je uloga mudroga duhovnika. On ne samo da pomaže duši u svakoj oluji, nego je malo-pomalo uči da se može snaći bez njegove pomoći; no do toga će doći samo potpunom i hrabrom poslušnošću.

Ali poslušnost u djelovanju mora biti popraćena i uzdignuta poslušnošću razuma. Jer kakvu vrijednost pred Bogom ima ropska poslušnost tijela ako duša ostaje u pobuni i ustraje u suprotstavljanju vlastitih pogrešnih predodžbi samoj istini? Upravo prema toj plemenitijoj poslušnosti usmjereni su napori svih prosvijetljenih duhovnika.

U bolesti skrupuloznosti demon, podmećući pogrešne predodžbe, vodi svoju nesretnu žrtvu kamo god želi. Stoga te predodžbe treba ispraviti. One su postupno, pod Sotoninim utjecajem, od pukih pogrešnih predodžbi prešle u pogrešne dojmove, zatim u nepokolebljiva uvjerenja i naposljetku postale pravilima ponašanja, nad kojima jedino poslušnost može imati ikakvu moć. Upravo te zablude razuma udaljavaju sirotu dušu od sakramenata i navode je na nerazumne pretjeranosti. No što su, moglo bi se pitati, te pogrešne predodžbe? Odgovor se može dati jednom riječju: sve one koje ispovjednik smatra takvima. Najčešće se susreću sljedeće:

„Moje ispovijedi bile su loše. Moj ispovjednik me ne razumije, u zabludi je glede mene i ne vjeruje da bih mogao biti tako zao. Nikada nisam imao pravo kajanje. Neprestano činim grijehe protiv vjere, protiv čistoće. U sebi hulim. Prenaglo sudim, čak i svećenicima. Što češće primam svetu Pričest, to postajem gori“, itd., itd.

Takvim pogrešnim predodžbama ne smije se dati nikakva milost. Bog je taj koji zapovijeda da ih se nemilosrdno iskorijeni, kao što je nekoć zapovjedio Šaulu da uništi Amalečane, ne poštedjevši čak ni njihova kralja Agaga. Drugim riječima, skrupulozna duša mora napustiti svako mišljenje koje je protivno mišljenju duhovnika. Ali, jednom kad ih odbaci, jesu li takva mišljenja time okončana? Nipošto.

Amalečani se mogu pretvarati da su mrtvi, pa nad prividno mrtvim tijelima koja bi se mogla ponovno podići treba bdjeti. Iznad svega, treba paziti na izdajice koji su možda izbjegli pokolj i ostali dobro skriveni u nekom naboru tvrdokornog razuma. Kako ih otkriti? Malo budnosti dovoljno je da ih se prepozna. Njihovu prisutnost odaju dvosmislen odgovor, zbunjena šutnja ili nedostatak napretka. Na pitanje: „Vjeruješ li još uvijek u tu i tu teološku istinu, u takav i takav način gledanja na svoju savjest, oko kojega smo se prije nekog vremena složili?“ uslijedit će niječan ili neodlučan odgovor, ili će reći: „Ne usuđujem se postupiti prema tome.“ Nije li time odmah razotkriveno prianjanje uz vlastito mišljenje? Nisu li Amalečani otkriveni?

Da sažmemo ovu dvostruku poslušnost, koja je četvrti opći lijek protiv skrupuloznosti: skrupulozna duša mora iskazati ispovjedniku neograničenu poslušnost, vjerujući u njegove odluke i upute te postupajući u skladu s njima. Poput svetoga Petra, ta duša ima sreću slušati samoga Isusa Krista. Sigurna je da je upravo naš Gospodin onaj koji joj zapovijeda da hrabro hoda po vodi prezirući nerazumne strahove. Ne bi li se, dakle, trebala odazvati pozivu i baciti u more, kao što je to učinio neustrašivi Apostol?

Peti lijek: velikodušnost u svladavanju samoga sebe

Svladavanje samoga sebe sastoji se od ustrajnih činâ samoodricanja.

Uzaludnim strahovima, besmislenim predodžbama, svom nemiru i pomutnji koje nekontrolirana skrupuloznost rađa u duši treba odlučno suprotstaviti otpor na svakom koraku. Ova pobjeda nad nerazumnim dojmovima ujedno je i pobjeda nad skrupuloznošću. No ta pobjeda mnogo stoji kukavičke i putene duše; štoviše, u početku im se čini nemogućom.

S druge strane, dušama naviknutima na samoodricanje to je lako. Sveti Alojzije Gonzaga bio je upečatljiv primjer toga. Iako mu je savjest bila toliko osjetljiva da je bio iznimno izložen opasnosti od skrupuloznosti, njegovo je herojsko mrtvljenje postalo toliko uobičajeno, a on je postao toliko poslušan svome duhovniku, da bi, čim bi se pokazalo da je nešto skrupula, to istoga časa svladao. Manje herojske i manje mrtvljene duše, dakako, imati će veće poteškoće u izvojevanju pobjede.

Ipak, neka ne očajavaju. Brdo poteškoća nestat će pred ustrajnošću. U naravi je dojmova da, kada ih se prezre, postaju manje snažni i postupno slabe; a ustrajnost u velikodušnom ignoriranju istih i njihovu odbacivanju učinit će da nakon kratkog vremena potpuno nestanu.

Izvor: https://www.wmreview.org/p/doyle-scruples-ii