Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Otac Denis Fahey bješe je jedan od najvećih umova koji obogatiše našu slavnu Crkvu, obdarenu tolikim velikim umovima, te je prema mišljenju mnogih bio svetac.

Njegova svetost očituje se u jasnoći njegova razmišljanja; njegovoj savršenoj usklađenosti s autoritativnim katoličkim naukom; doista zadivljujućoj sposobnosti njegova intelekta da prodre u neke od najtežih područja kršćanske doktrine; njegovom divnoj pokornosti zakonitom autoritetu, osobito u isključivom nasljedovanju tomističke metode; velikoj hrabrosti koju je pokazao odlučno izlažući ideje koje su izazvale najžešći i najodlučniji otpor svijeta (nažalost, i mnogih katolika); njegovoj preplavljujućoj ljubavi prema Bogu i čovjeku, očitoj u njegovom neumornom promicanju obnove svega u Kristu; i na kraju, njegovom divno [i] vedrom karakteru, odražavanom kroza sve kušnje i poteškoće njegova života, od kojih je najmanje bila stalna muka teških migrena, koje su povremeno činile čak i razmišljanje nemogućim.

Preporučujem njegova djela svima koji žele razumjeti zašto i kako svijet jest takav kakav jest, a osobito onima s ljubavlju koja ih potiče da nešto učine po tom pitanju.

[John Lane]

Žrtvovati se za Crkvu

Nasušna potreba našeg naraštaja jest življenje života otajstvenog Tijela našega Gospodina Isusa Krista u njegovoj punini. Po Kristu, našoj Glavi, dolazi obilje svakoga naraštaja, ali, nažalost! “Isus sada ima mnogo sljedbenika svoga nebeskog kraljevstva, ali malo ih je spremno nositi Njegov križ… mnogi slijede Isusa do lomljenja kruha, ali malo je onih [koji ga slijede] do pijenja kaleža Njegove Muke.” (Nasljeduj Krista, knjiga 2, pogl. 11) Trebali bismo neprestano moliti našeg Gospodina da nam daruje svece koji će nas svojim primjerom probuditi iz letargije i osrednjosti našega života. Jer velika je [to] potreba našega vremena.

Silazak s križa

Čini se kako se ubrzano približavamo kulminacijskoj točki otvorene pobune protiv Božjeg plana, koja započeše s Lutherom u šesnaestom stoljeću.

Lutherov juriš na poredak bio je napad na otajstveno Tijelo. Njegova središnja točka bila je usmjerena protivo svetoj Žrtvi Mise, Žrtve otajstvenog Tijela, [tog] vidljivog izraza solidarnosti našeg palog roda s Kristom i naše zavisnosti o Kalvariji, poradi mogućnosti iskazivanja potpuno uređenog štovanja Presvetom Trojstvu. “Neka Bog,” napisao je njemački herezijarh, “ispuni srca svih pobožnih kršćana takvim užasavanjem prema Misi, da, kad je čuju spomenutu, naprave znak križa, kao što bi učinili u prisutnosti demonske manifestacije.“

Luther je, međutim, zadržao vjeru u Boga i u božanstvo Isusa, dok je odbijao promatrati poredak uspostavljen od Isusa za naše putovanje prema zajedništvu s Trojstvom.

Lenjin je, u dobi od šesnaest godina, iznenada intuitivno shvatio da Bog ne postoji, te je odmah strgnuo raspelo koje je nosio oko vrata, pljunuo na njega, bacio ga na zemlju i gazio po njemu. To je duhovna drama koja leži na početku sadašnje faze tog odbijanja poretka, koje započeše Lutherovom pobunom.

Sadašnja faza sama predstavlja postavljanje naravnog čovjeka, na čisto materijalno-animalnoj razini, kao [nečega] vrhovnog. Lenjinovi učenici, ili, da budemo precizniji, oni koji su manipulirali samim Lenjinom i koji kontroliraju njegove učenike, predlažu ujediniti ljudsku rasu na toj razini nakon što unište Katoličku Crkvu, otajstveno Tijelo Kristovo, koje jedino može ujediniti ljude u naddržavnu, posljedično nadnaravnu zajednicu.

Pokretačka sila Sotone vidljiva je iza ove izopačenosti reda. Kako je napad i poricanje mnogo radikalnije – čovjek je sada proglašen bogom – tako i reakcija s naše strane mora biti proporcionalno dublja. Naša generacija pozvana je živjeti život otajstvenog Tijela u potpunosti i cijelini. Pitanja našeg vremena nisu čisto politička ili ekonomska. Borba se vodi na daleko višoj razini, između Grada Božjeg, koji nastoji ostvariti ponovno rođenje reda odozgo prema dolje, i Grada Sotonina, koji neprestano traži propast duša.

Glavni neprijatelj donekle je izmijenio staru napast. Više nije: “Bit ćete kao bogovi,” već “nema Boga,” postoji samo čovjek, i on je uvjeren da čovjek može povratiti Edenski vrt ovdje na zemlji, u slobodi uma – državi budućnosti. Međutim, on se pobrinuo da ljudi zaborave kako je upravo on taj, koji je doveo čovjeka do pada i koji je slušao Boga kako govori našem rodu: „U znoju ćeš lica svojega jesti kruh, dok se ne vratiš u zemlju, iz koje si uzet.” (Post 3,19)

Obnavljanje reda

Mi katolici moramo, prema tome, svojim razumom i voljom postaviti sebe na stvarnu razinu borbe. Ako u mašti zauzmemo svoje mjesto iza Kalvarijskih vješala i promatramo Boga Oca kako ljudima pruža svoga raspetog Sina, s istinskim životom svijeta koji iz Njegovih svetih Rana dolazi svakom sljedećem naraštaju, imamo blijedu sliku stvarnosti.

Mi smo pali rod. Kroz članstvo u otajstvenom Tijelu našega Gospodina, Crkvi, ljudi su u svakom naraštaju od Kalvarije, iznova primili nadnaravni život. Razmjerno njihovom prihvaćanju toga života, naravni život pojedinaca, obitelji i naroda bješe obnovljen u relativno nesavršenom obliku, u kojem je red moguće ostvariti u ovoj dolini neizbježnih suza i neminovne patnje. Stoga, moramo raditi na uzdizanju čovječanstva prema smjernicama koje je postavila Crkva – naddržavnim i nadnaravnim, žrtvujući se u Crkvi i s Crkvom.

Prečesto, međutim, katolici imaju nedostatno razumijevanje stvarnosti Crkve kao otajstvenog Tijela Kristova. Kada vidimo žrtve koje podnose mladi komunisti, sa svojim lažnim i porobljavajućim misticizmom čovječanstva, beskonačno napredujućeg, trebali bismo biti potaknuti da dublje shvatimo solidarnost našeg jedinstva s našom Raspetom Glavom. Samo kroz takovo jedinstvo, politički i ekonomski život svijeta ponovno može biti prožet duhom nadnaravne ljubavi, a društvena pravda može nanovo biti rođena.

Zašto Crkva osuđuje

Vrlo mnogo katolika ima ono što bismo mogli nazvati negativnom idejom o Crkvi. Vjeruju, naravno, kako je Katolička Crkva božanska institucija ali, za njih je njezina glavna, i gotovo isključiva funkcija, zabranjivanje određenih linija razmišljanja i djelovanja. Nije začuđujuće da oni, koji imaju ovu nesavršenu ideju o Crkvi, budu napadnuti buntovnim mislima, jer lako je shvatiti koliko određeni zabranjeni načini ponašanja mogu biti privlačni.

Neki čak mogu zamisliti kako je katolički ideal razmišljati što manje ili uopće ne razmišljati. U najboljem slučaju, takve osobe osjećaju da je njihov položaj nekako inferioran, u odnosu na njihove manje ograničene nekatoličke susjede. Vrijedi istražiti ovaj način razmišljanja i pokazati koliko je potpuno neistinit i neutemeljen.

Katolička Crkva na zemlji božanski je ustanovljeno društvo, sastavljeno od ljudskih bića, otkupljenih od njihove Božanske Glave, drugog Adama, i koje je kao društvo, prožeto božanskim životom koji dolazi iz te Glave. Ipak, svaki pojedini član tog društva dužan je boriti se protiv tendencija pale naravi primljene od prvog Adama. Crkva ima pozitivnu misiju širenja takovog života, zahvaljujući kojem ljudi mogu živjeti na svojoj razini, nutarnjim nadnaravnim životom Božjim. Samo kroz taj život, čak i naš ljudski naravni život može se živjeti onako kako bi trebao biti življen. Život koji Katolička Crkva razaširuje jest duhovni. Sukladno tome, ona zahtijeva prihvaćanje od strane ljudske inteligencije, [onih] istina koje je Bog objavio i, ostvarenje od strane ljudske volje [onih] žrtvi koje su potrebne, kako bi život milosti mogao dominirati našom palom naravi.

Katolička Crkva stoga, ima za misiju ne samo proglašavati sadržaj objave, već i štititi objavljenu istinu od svake kontaminacije zablude, spekulativne i praktične. Crkva mora osuditi sve što je protivno ili na bilo koji način ugrožava stvarni život svijeta. Zbog sklonosti čovjeka prema zabludama od njegova pada, predstavnici Krista Kralja moraju provoditi stalnu budnost. To objašnjava učestale osude zabluda koje se protive istinskom intelektualnom životu i napretku svijeta.

Što Crkva osuđuje

Ako se sada okrenemo razmatranju nekih zabluda koje su osuđene, pronaći ćemo pod prividnom strogošću i naizgled nepokolebljivim duhom Crkve, onu divnu širinu pogleda i sposobnost sinteze svih aspekata istine, koji su radosti djece Crkve.

Hereza, kako to pokazuje njezino grčko podrijetlo, znači izbor i odabir. U svojoj biti ona uključuje raskid skladne ravnoteže dviju istina, od kojih obje u svojoj čistoći poučava Katolička Crkva. Hereza uzima jedan aspekt potpune skladne sinteze Božanskog plana i prenaglašava ga, dok rezultirajuća afirmacija uključuje negiranje komplementarnog aspekta. Djelomična istina sadržana u herezi omogućuje prihvaćanje zablude sadržane u njoj, jer ljudski je um stvoren za istinu i ne može prihvatiti zabludu kao takvu. Ono što Katolička Crkva osuđuje jest, dakako, zabluda ili negacija, a ne afirmacija. Pogledajmo neke primjere s dugog popisa zabluda i krivovjerja.

Amerikanizam nije osuđen zbog svoje tvrdnje o nužnosti aktivnih i društvenih vrlina, već zbog negiranja unutarnjih vrlina samoodricanja, poniznosti, poslušnosti. Nije ocijenjen vrijednim prijekora zbog svoje afirmacije ljepote prirodnih vrlina, već zbog negiranja veličanstvenosti nadnaravnih vrlina.

Iznova, Crkva ne osuđuje protestantizam zbog njegovih afirmacija, primjerice da svaki kršćanin ima osobni odnos s našim Gospodinom, da je religija život, vjera i ljubav, da je prava religija nutarnja u duhu i istini, već zbog njegovih negacija, naime, kako Krist dok je tretirao čovjeka kao čistog ili anđeoskog duha, nije uzeo u obzir društvenu prirodu čovjeka te nije ustanovio vidljivo nadnaravno društvo, koje bi privlačilo svoje članove u osobno jedinstvo s Njim i vodilo ih u življenje Njegova života, u kojem stvarno sudjeluju po posvećujućoj milosti.

Što Crkva osuđuje u panteizmu? Je li to afirmacija Božje neizmjernosti ili univerzalnosti Božje prisutnosti u svim stvorenjima? Ne, jer to jest nauk same Crkve. Ono što ona osuđuje jest ograničavanje, zabranjivanje i zarobljavanje božanske neizmjernosti i univerzalnosti u uskim granicama konačnog i stvorenog. Ono što ona osuđuje jest čovječanstvo-Bog, Priroda-Bog, to jest, umanjivanje i negacija istinske stvarnosti prirode i čovječanstva.

Pomiješati i pobrkati stvari znači uništiti ih. Bog je imanentan spram svih stvorenja po svojoj biti, svojoj prisutnosti i svojoj moći, ali je istovremeno i beskrajno transcedentan. Božanska imanencija i božanska transcedencija dvije su velike istine koje se moraju jasno shvatiti i čvrsto zadržati; zajedno se pročišćavaju i kvare. Na prigovor kako Bog koji je iznad svega ne može biti u svemu, sveti Toma odgovara da je Bog iznad svega po izvrsnosti svoje naravi, ali u svim stvarima kao Uzrok njihova bića, što je ono što je najintimnije i najskrovitije u njima. Osuditi zabludu znači osloboditi istinu.

Oni koji se pretvaraju da su preneraženi dugim popisom osuda formuliranih u Silabusu [pape] Pija IX. ili u dekretima Svetog Oficija, nisu dovoljno primijetili da, kada Crkva odbacuje sve različne oblike pretjerivanja, ona samom tom činjenicom proglašava široku univerzalnu afirmaciju, koja leži iza svih zabluda. Zabluda i krivovjerje umanjivanje su cjelovite istine, nagrđivanje života inteligencije. Upravo to nagrđivanje, to ograničavanje Crkva osuđuje, čuvajući tako cjelovitost ljudske misli, širinu i puninu ispravne ideje. Zabluda kao takva negativna je sila, umanjivanje istine, bića i života, ono što Crkva osuđuje u pogrešnoj tvrdnji nije element istine, života i bića koji ga prati, već degradacija tih stvari.

Katolički nauk o kreposti često je predstavljan kao zapreka razvoju života. Promotrivši ih u njihovom pravom svjetlu, katoličku istinu i kršćanski život ne treba povezivati s vezama koje su zapriječujuće, već s krilima koja se uzdižu uvis. Djevičanstvo je duhovna plodnost u Crkvi, kao što su redovnički zavjeti remek djelo duhovne slobode, jer kontemplativni redovi djeluju na višoj, transcedentnoj razini.

Anateme Crkve u punom su smislu čini štovanja cjelovite istine. Pjesnik vidi samo poeziju, eksperimentalni znanstvenik samo svoju epruetu, astronom zvjezdano nebo. Bezvjerje gotovo uvijek ima izvor u toj skučenosti, jer bezvjerje je kratkovidnost, defekt vida. To je jedan od uzroka sadašnje plime nevjere, jer se „znanost” zakopala u materiju. Jer „znanost” tako postaje skučen pogled na stvari, i jer je skučena, upravo zbog te skučenosti, ona je protukatolička.

Unići u Katoličku Crkvu ne znači odreći se „muževnog slobodoumlja” radi opskurnog dječjeg dogmatizma; to znači omogućiti svojoj duši da postigne istinsku slobodu i potpuno razumijevanje poretka Božanskog plana.

Katolička vjera dominira nad svim zabludama. Njoj su suprotstavljeni svi parcijalni sustavi, sve pojedinačne filozofije, sve djelomične religije, svi brilijantni paradoksi, popraćeno vidnim olakšanjem koje sama njezine izoliranost i njezino pretjerivanje daju svakoj isključivoj ideji. Kada ih ispitujemo, vidimo da se svaki element istine koji se nalazi u religijama, razrađenim od ljudi, nalazi u nauku Crkve, ali uključen u transcedentno višu sintezu. To je točka koju bi bilo dobro naglasiti u nastavi povijesti. Sámo pravovjerje ima istinsku širinu pogleda, jer je samo ono potpuno u skladu sa stvarnošću. Kada netko to shvati, može sa simpatijama ukazati nekatolicima kako se elementi istine za koje se oni drže, nalaze u Crkvi Božjoj i daleko više od toga.

Uzmi svoj križ

Nije dostatno, međutim, da ljudska inteligencija ponovno shvati cjelokupni poredak svijeta. Naše držanje reda ostaje nesigurno ako nije povezano s ljubavlju prema Križu. Ljubav bez inteligencije zaluta, jer vjera bez ljubavi ne može doći u doticaj s Bogom, a duša odvojena od Boga izvan je vitalnog dodira sa svijetom. Poremećen humanizam koji poriče da je čovjek pao i koji proglašava da je čovječanstvo samodostatno, te da će s vremenom ukloniti nedostatke i ograničenja iz svijeta, ne može se učinkovito suzbiti bez potpunog prihvaćanja kršćanskog života kao života u jedinstvu s raspetim Kristom.

Čovjek se ne može u potpunosti ostvariti osim kroz i s pomoću Križa. Ljudski život ima za cilj težiti savršenstvu ljubavi triju božanskih osoba, a to se savršenstvo može postići samo putem koji je zacrtao Govor na gori. Samo ljudi koji su potaknuti takovom ljubavlju mogu promicati taj duh koji će poništiti individualnu samoživost postreformacijskog kapitalizma i turobnu, divlju tvrdoću judeo-ruskog komunizma.

Samo kroz takovu ljubav rodit će se novi društveni poredak, u kojemu će se poštovati Evanđelje i omogućiti moralna i materijalna sredstva za kršćanski život, mnoštvu kojemu se naš Gospodin smilovao. Ali, svaki katolik mora započeti ispunjavati taj dio življenja u jedinstvu s našim raspetim Gospodinom unutar sebe. To je teatar u kojem se prije svega moraju pobijediti zla koja pogađaju svijet.

Trebamo započeti reformom vlastitog unutarnjeg života i potpunim prihvaćanjem vladavine našeg Gospodina u našim vlastitim srcima. Jer pozvani smo živjeti božjim unutarnjim životom znanja i ljubavi na razini stvorenja; kao što Božje djelovanje izvire iz Njegovog unutarnjeg života, tako i naši napori za božanski poredak u svijetu, moraju imati svoj izvor u unutarnjem jedinstvu s Presvetim Trojstvom. Ljubav mora iznova sići od Boga na svijet.

„Vječni Bože,” govorila je sveta Katarina Sijenska, „požuri se smilovati svijetu. U svom sadanjem stanju, on očito je na rubu uništenja. Jer lišen je jedinstva ljubavi s Tobom i s bližnjim svojim. Ljudi se više ne ljube ljubavlju koja temelji se na Tebi, o Vječna Istino.”

Molitva i pokora velika su sredstva koja preporučuje papa Pijo XI. u enciklici Caritate Christi Compulsi, za povratak politike i ekonomije u njihov pravi položaj unutarnje podređenosti duhovnih interesa ljudskog života.

„Pokajanje je dakle”, govori Vrhovni Prvosvećenik, „spasonosno oružje kojim se služe žilavi vojnici Kristovi, želeći se boriti za sveukupni ćudoredni red, naime za njegovu obranu i uspostavljanje. To je oružje koje u samom korijenu ubija sva zla: lakoumnost za propadljivim bogatstvom i ne poštenim nasladama života. Samo onda, ako dragovoljno daje zadovoljštinu, odriče se ugodnosti makar i nevoljko, poduzima razna pokornička djela, čovjek kršćanin postaje zbilja velikodušan u borbi sa zabačenim nasladama koje ga navode na kršenje ćudorednog pravila. Ako on još k tome tako žestoko gori od želje pokoravati se zakonu Božjemu i od bratske ljubavi, kako zaista i mora, tada njegovu pokajanju nije jedina svrha da opere sebe i svoje grijehe, nego takav preuzima na sebe i tuđe grijehe da za njih dade zadovoljštinu, povodeći se za velikim primjerima Svetih koji sami sebe često predadoše kao žrtvu pomirnicu, da trpe kaznu za grijehe čitavog svog vremena; povodeći se, šta više, za samim božanskim Otkupiteljem, koji je postao Jaganjac Božji ‘što nosi grijehe svijeta’ (Iv 1,29). […] Ćut će doista božansko Srce ove glasove i molitve svoje Crkve i reći će napokon svojoj predragoj Vjerenici rascviljenoj i zaplakanoj od tolikog mnoštva boli i tjeskoba: ‘Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako hoćeš’ (Mt 15,28).”

Izvor: http://strobertbellarmine.net/sacrifice.htm