Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Sveta je Misa neiscrpivo vrelo milosti, iz kojega se na sve odnose i u svim potrebama božanski blagoslov izlijeva na svijet, a napose na kršćanski puk. Od pamtivijeka je bio običaj da se ova presveta Žrtva prikazuje na želju pojedinih pravovjernika. Ovaj se običaj temelji na osvjedočenju, a ovo osvjedočenje sveudilj živo potiče vjernike da Otkupitelj u svojoj ljubavi i požrtvovnosti za Crkvu i njezinu djecu ne poznaje ni mjere ni granice. Nevjernicima je to dakako predmet podmijeha, jer ne mogu ni zamisliti takvo Božje milosrđe i toliko darežljivost. Protestanti se tomu rugaju, kao da je to kakva opaka rasipnost, ako se Sin Božji, kao što katolici vjeruju, doista svakog dana na tolikim mjestima za neznatne potrebe žrtvuje. No, katolici su uvjereni da je Otkupitelj na Križu svoju Krv prolio ne samo za cijeli svijet općenito, nego i za svakog pojedinca, te da je i najmanja milost koju pojedinac prima plod krvave žrtve i zasluge Isusa Krista. Oni dobro znaju: ako Spasitelju ne bješe teško tijekom njegova svetog života nositi nevolje i potrebe pojedinaca te za njih trpjeti gorku muku, zasigurno mu neće biti teško ni svoju muku namijeniti svojoj djeci u svakoj njihovoj potrebi, kako bi iz nje izrastao nadnaravni plod vječnog blaženstva. Da je, dakle, moć svete Mise neiscrpiva, neće nikomu pasti na pamet sumnjati. Kao što se Isus na Križu prinio kao žrtva za sve, tako se i na oltarima nekrvnim načinom prinosi za spasenje svijeta, dok vidljivi svećenik uzdiže ruke moleći Boga da primi tu žrtvu kao miomirisni tamjan za spasenje cijeloga svijeta.

Budući da ovdje želim nešto podrobnije govoriti o primjeni svete Mise, mislim da ću postupiti ispravno ako najprije razmotrim svrhu te primjene, odnosno različite plodove svete Mise; zatim njezin opseg, odnosno osobe za koje se sveta Misa može prikazivati; a naposljetku i posebne dužnosti povezane s njezinom primjenom.

I. Plodovi sv. Mise

Kako bih pri nabrajanju različitih plodova svete Mise mogao što jasnije postupati, potrebno je najprije istaknuti različita gledišta prema kojima će se izvršiti njihova podjela.

Plodovi se mogu razlikovati prema izvoru iz kojega neposredno proizlazi milost; zatim prema različitim dobrima u kojima se taj plod milosti očituje; napokon prema načinu na koji se postaje dionikom tih različitih dobara.

Prema izvoru, plod je dvostruk. Prvi je onaj koji proizlazi neovisno o bilo kakvom drugom sudjelovanju, iz same vrijednosti i zasluge svećenika, po tome što se Isus Krist po rukama svećenika žrtvuje. Ovaj se plod naziva ex opere operato (ex ipso opere posito (nap. ur. po samom izvršenom činu), jer je riječ operatum uzeta u trpnom obliku). Svećenik je, dakle, Kristovo sredstvo i u njegovo ime vrši čin, kao i kod sakramenata, čiji je plod također ex opere operato. Tome je suprotan plod ex opere operantis.

Prvi plod (ex opere operato) je dakako neovisan od dostojanstva svećenika koji žrtvuje; no, ne smije posvema neovisan biti od volje onoga, koji hoće plod primiti. Također moć ostalih sakramenata više-manje zavisi o volji primatelja, ali zato ipak ne prestaje učinak sakramentalnog čina. Ista okolnost kao kod sakramenata, nije u svetoj Misi. Sakramenti se izvršavaju na čovjeku, no s Misom ne biva tako; stoga ni učinak nije jedan te isti. Sakramenti neposredno uzrokuju nutarnje posvećenje, kao i sveta Pričest ako se uzima kao sakramenat.

Drugi neposredni učinak svete Mise, zajednički mnogim sakramentima, jest uklanjanje ili djelomično otpuštenje preostalih vremenitih kazni. Taj učinak u svetoj Misi može biti neovisniji o različitim stupnjevima raspoloženja primatelja nego kod sakramenata, jer je raspoloženje u tješnjoj vezi sa žrtvom nego sa sakramentom. Unutarnje posvećenje, kao najneposredniji učinak sakramenta, ne prouzrokuje oproštenje vremenitih kazni, nego samo ublažuje Božju pravednost prema ljudima. Svetom se Misom, naprotiv, otpuštaju vremenite kazne.

Nadalje, iz svete Mise po molitvi proizlaze mnogi blagoslovi i milosti. I taj se učinak, ukoliko po svetoj Misi od Boga po Isusu primamo milost, također ubraja u plod ex opere operato, premda taj izraz ovdje uzimamo u širem smislu nego kada njime označujemo onaj plod kojim se uklanjaju vremenite kazne. Ono što se žrtvom isprosi nije već samim činom žrtvovanja tako stalno određeno i bezuvjetno zadobiveno kao da više ne bi bila potrebna Božja darežljivost i milosrđe. Oproštenje, pak, vremenitih kazni koje se zadobiva svetom Misom jest samo po sebi čin Božjega milosrđa, ali za njegovo ostvarenje više nije potreban nikakav drugi čin Božje dobrote.

Učinak ex opere operato izvodimo odatle što je u svetoj Misi Isus Krist žrtva i Veliki svećenik, dok je vidljivi svećenik samo Njegovo sredstvo. No svećenik nije samo Kristovo sredstvo i poslanik, nego je također i poslanik Crkve. Sveta Misa na osobit način pripada božanskom bogoslužju (officium divinum), koje svećenik po nalogu i u ime Crkve obavlja. Ako se, dakle, s punim pravom o časoslovu može reći da se obavlja u ime Crkve i da nije bez učinka, čak ni kada ga mole nedostojna usta; ako nam crkveni blagoslovi donose Božju milost ne zbog dostojnosti svećenika koji blagoslivlja, nego radi cijele Crkve: tada se to još više može reći za svetu Misu, jer se njezini obredi vrše u ime Crkve. Ovaj učinak svete Mise možemo također nazvati ex opere operato, jer neovisno je o dostojanstvu svećenika i onih koji sudjeluju u Žrtvi. Ono je, dakako, ovisno o svetosti cijele Crkve, čiji je svećenik zastupnik, pa je utoliko slično učinku ex opere operantis. Ovaj učinak svete Mise možemo nazvati ex opere operato, jer je neovisan o vrijednosti svećenika i onih koji sudjeluju u Žrtvi. Dakako, on ovisi o svetosti cijele Crkve, čiji je svećenik predstavnik, pa je utoliko slično učinku ex opere operantis.

Učinak koji ovisi o dobroj volji i zaslužnoj pobožnosti svećenika koji služi, kao i onih koji sudjeluju u svetoj Žrtvi, možemo nazvati ex opere operantis. To je način na koji se plod ex opere operato može postići u većem stupnju. To je plod koji se zadobiva molitvom. Lako je misliti da će Isus, kao Vrhovni svećenik i žrtva, svoju neizmjernu zaslugu obilno dijeliti prema želji onoga koji je u većoj milosti kod njega. Nadalje, učinak ex opere operantis bit će i onda kada služenje i sudjelovanje u svetoj Misi smatramo dobrim djelom. Nadnaravna dobra djela pribavljaju onomu koji ih čini, a djelomično i drugima, nebeski blagoslov; stoga i sveta Misa, ukoliko netko u njoj sudjeluje s dobrom nakanom, ima istu moć.

Druga razlika među plodovima svete Mise proizlazi iz različitih svrha na koje se primjenjuje milost. Ova se razlika može povezati s onom koja se određuje prema četverostrukoj svrsi žrtve. Stoga razlikujemo žrtvu klanjanja (sacrificium latreuticum), žrtvu zahvale (sacrificium eucharisticum), žrtvu zadovoljštine (sacrificium propitiatorium) i žrtvu prošnje(sacrificium impetratorium). U Starome zavjetu za sve su ove svrhe postojale posebne žrtve, ustanovljene od Boga s posebnim propisima. One su, međutim, bile nesavršene, sve dok u jednoj Žrtvi Novoga zavjeta nisu dosegnule vrhunac savršenstva, kako Crkva kaže u tajnoj molitvi (oratione secreta) na VII. nedjelju nakon Duhova: „[koji si] različitost zakonskih žrtava posvetio savršenošću jedne žrtve.“ Jedna sveta Žrtva ostvaruje u stvarnosti sve ono što su sve prijašnje žrtve mogle ostvariti tek u sjeni. Stoga nema nikakve dvojbe da su te četiri svrhe, odnosno četiri učinka, na osobit način prisutna u svetoj Misi.

Ovi učinci uklanjaju kazne i podjeljuju dobra koja je Bog namijenio ljudima. Spasitelj je upravo u svojoj žrtvi Novoga zavjeta posrednik između Boga i ljudi. On iskazuje Bogu najveće štovanje; po njemu i mi u svetoj Žrtvi iskazujemo Bogu dostojno štovanje. On sam prinosi vječnomu Ocu dostatnu hvalu; On ne zahvaljuje samo za sebe, za milosti koje je kao čovjek primio od Boga, nego zahvaljuje za sve što su njegova braća, svi ljudi, nekoć primili iz darežljive ruke Božje i što će još primiti; njegova hvala ne prestaje: gratias agens kod Posljednje večere, svakodnevno odjekuje iz usta mnogih tisuća svećenika te neprestano zaziva Božje darove na čovječanstvo.

Štovanje i zahvaljivanje u svetoj Misi usmjereni su na Boga, dok su ostali učinci Mise više usmjereni na ljude. Oni se nazivaju plodovima koje čovjek ubire sa stabla života koje nikada ne vene. Svi se ovi plodovi i milosti pripisuju Žrtvi kao prošnji i zadovoljštini. Ako pomirbenu žrtvu shvatimo kao zadovoljštinu, ona uklanja sve ili neke od kazni koje bismo inače morali podnijeti bilo ovdje na zemlji bilo u Čistilištu. Kao žrtva prošnje, njezin se učinak proteže na sve ono što se molitvom može postići: na uklanjanje nevolja i zadobivanje jedinoga pravoga dobra. No vratimo se značenju svete Mise kao pomirbene žrtve (sacrificium propitiatorium) u njezinu najužem smislu. Tada je njezina moć veća od prethodno spomenute zadovoljštine, jer Bog može zbog grijeha odrediti i druge kazne. Nadalje, sveta Misa ima snagu molitve ili barem uklanja zapreke za postizanje onoga za što molimo. Možemo s punim pravom reći da se nikada ne smije zaboraviti kako je sveta Misa pomirbena Žrtva. Prije nego što se usudimo od Boga moliti za nove milosti, potrebno je da mu prinesemo neizmjernu cijenu Kristove žrtve i njome ublažimo njegovu pravednu strogost.

Pomirenje s Bogom učinak je svake žrtve, a osobito svete Mise; stoga neće biti suvišno da se kod tako važnog pitanja malo podrobnije zadržimo.

Da pomirbena žrtva u svetoj Misi zauzima prvo mjesto, proizlazi iz njezina odnosa prema žrtvi na križu. Ona je prije svega bila pomirbena žrtva – ne zato što u sebi ne bi sadržavala i obilježja žrtve štovanja i zahvaljivanja, nego upravo zato što je bila pomirbena žrtva, njome je Bogu iskazana najveća slava i štovanje te potpuno priznanje njegova vrhovnog gospodstva i neizmjernosti; njome su priznate njegova svetost i pravednost, ljubav i mudrost. Žrtva na križu pomirila nas je, dakle, s Bogom, a nekrvna obnova te iste žrtve pribavlja nam njezine plodove.

Tridentski sabor osobito ističe svojstvo svete Mise kao pomirbene žrtve, ne samo u 3. kanonu 22. sjednice: „Tko kaže da je misna žrtva samo čin hvale i zahvale, ili samo uspomena na žrtvu prikazanu na križu, a ne i pomirbena (žrtva); ili da ona koristi samo onome koji je prima; ili da se ne smije prinositi za žive i mrtve, za grijehe, kazne, zadovoljštinu i za druge potrebe, neka bude kažnjen anatemom“, nego također u 1., a osobito u 2. poglavlju iste sjednice, gdje navodi različite učinke koji proizlaze iz toga svojstva.

Također se kroz svete obrede, poput zlatne niti, provlači svijest o potrebi pomirbene žrtve, vapaj za pomirenjem i milosrđem te radosna nada da po svetoj Misi postajemo dionicima pomirenja koje nam je Spasitelj pribavio. Teško ćemo pronaći išta što se češće spominje kao razlog zbog kojega s pouzdanjem molimo Boga, i to upravo u svetim obredima kojima sveta Crkva želi očitovati ono što joj je najviše na srcu – potrebu pomirenja s Bogom. Nakon što je, naime, Crkva u dugim molitvama od početka svete Mise već molila Boga za oproštenje grijeha, ona još jednom sabire sve svoje potrebe i želje u najsvečanijem činu, kada svećenik prije pretvorbe pruža ruke nad žrtvom i Spasitelju povjerava sve molitve riječima: „Molimo, Te dakle, Gospode, da umilostivljen primiš ovaj prinos“; a neposredno nakon pretvorbe priznaje nedostojnost ljudskoga roda riječima: „Dostoj se milostivim i vedrim licem pogledati.“ Nadalje, u tajnoj molitvi izrijekom se spominje prošnja koju prinosimo zajedno sa žrtvom, dok takozvane zborne molitve sadržavaju opće prošnje, a u popričesnoj molitvi moli se za očuvanje i umnažanje primljenih sakramentalnih milosti. U tajnoj molitvi, dakle, Bog se izrijekom moli za pomirenje. Izrazi poput propitiatio divina, placare muneribus, nos placatus intende i per haec placationis officia mnogo se puta ponavljaju. Dovoljno je usporediti Mise de Beata, de Martyribus, de Confessoribus i de Angelis, kao i orationes diversae 3, 7, 9, 13–16, 19–26 itd.

Ako je, dakle, pomirbena žrtva u svetoj Misi tako istaknuta, vrijedno je pobliže razmotriti u čemu se sastoji njezina posebnost.

Sam Tridentski sabor u 22. zasjedanju, u 5. poglavlju, spominje oproštenje grijeha. Ne, dakako, kao da bi sveta Misa, poput sakramenata mrtvih, neposredno otpuštala grijehe, niti kao da bi čovjek samim sudjelovanjem u njoj bio oslobođen obveze primanja svetih otajstava, nego tako da Bog, potaknut žrtvom svete Mise, udjeljuje barem onima koji joj prisustvuju iskrena srca, premda bez potpune skrušenosti, milost istinskoga pokajanja. „Hujus quippe pœnitentiæ concelens, crimina et peccata etiam ingentia dimitti.“ Tako pravovjerni kršćanin u svetoj Misi ima moćno sredstvo kojim nakon grijeha može izmoliti milost istinske i iskrene pokore.

Osobito za slabe i teško kušane grešnike, koji u sebi ne osjećaju dovoljno snage za ozbiljnu i odlučnu odluku da poprave svoj život, sveta Misa može biti korisno sredstvo po kojemu će zadobiti potrebnu jakost. A i za druge, čije nam je spasenje osobito na srcu, sveta je Misa prvotno sredstvo kojim možemo zadobiti milost njihova pravoga obraćenja. Ova molitva, doduše, nije tako sigurna kao onda kada netko iskrena srca za sebe izmoli tu milost, jer dotični svojom zlom voljom može zapriječiti put milosti; ipak, nema ničega prikladnijega od svete Mise da se Gospodina, koji ljudska srca upravlja poput potoka usmjerava, potakne na izvanredno milosrđe.

Ako se svetoj Misi pripisuje otpuštenje teških grijeha, utoliko više ona djeluje na oproštenje lakih grijeha u onih koji su u stanju milosti i nastoje ih iskorijeniti. Premda je čovjeku teško pobuditi u sebi pokajanje ne samo za smrtne nego i za lake grijehe, ipak je lakše umilostiviti Božju pravednost za lake grijehe nego za smrtne.

Nadalje, sveta Misa otpušta kazne za grijeh. Ovdje ne mislim na vječne kazne povezane sa smrtnim grijehom, nego na vremenite kazne, bilo velike ili male, koje bi nakon oproštenja grijeha čovjek morao podnijeti, bilo ovdje na zemlji, bilo u Čistilištu. Da se te kazne svetom Misom barem djelomično otpuštaju, jasno nam, među ostalim, pokazuje trajni nauk i praksa Crkve da se sveta Misa prikazuje za pokojne. Umrlima u Čistilištu time se skraćuju njihove muke; stoga sveta Misa mora imati takvu moć i djelotvornost. Taj je njezin učinak još sigurniji u živih, ako mu sami ne postave zapreku nepokajanošću za svoje grijehe; jer je ovaj zemaljski život vrijeme milosrđa, u kojemu iz izvora Božje milosti pritječe pomoć ljudima.

No za žive postoje još druge kazne, čije je otklanjanje mnogo puta važnije i čiji bi nastavak mogao biti mnogo pogubniji. Bog, naime, po svojoj pravednosti, kako pojedincima tako i cijelim zajednicama i narodima, zbog počinjenih grijeha dosuđuje i druge vremenite i duhovne kazne. Bolest, glad, rat, očite patnje i nevolje jesu kazne za grijeh; premda za svakoga koga one snađu nisu kazna, nego Božje milosrđe, kojim Bog čovjeka po patnji vodi prema poboljšanju, većoj svetosti i obilnijim zaslugama. Ipak, time ne gube svoje obilježje [kazne]. Stoga je sveta Misa pomirna žrtva i za takve prijeteće kazne; ona osobito otklanja njihovo pogubno obilježje. Doista, sveta Misa uklanja mnoge stroge Božje sudove. Kad se svakoga dana po cijelome prostranom svijetu čine toliki i tako veliki grijesi te izazivaju Božji gnjev, tako da bi čovječanstvo moglo biti zbrisano, tada krv Sina Božjega, koja se prikazuje na oltarima Katoličke Crkve, zaziva milost i milosrđe. Ta pomirbena moć svete Žrtve može biti korisna i onima koji su još okaljani grijehom.

Najteže kazne za počinjene grijehe jesu duhovne kazne, koje Bog dosuđuje svojom slobodnom, ali ujedno presvetom i premudrom voljom. Bog može čovjeku, zbog kazne ne samo za velike nego i za male grijehe, ako su počinjeni hotimice, uskratiti obilne i posebne milosti. Zbog toga se, nažalost, često događa da čovjek svojevoljno ustraje u grijehu, pada iz jednoga grijeha u drugi, umire u smrtnome grijehu i tako zauvijek propada. Ta kazna uskraćivanja obilnijih milosti ne prestaje uvijek ni obraćenjem grešnika ni oproštenjem krivnje. Stoga s punim pravom uzmimo k srcu opomenu Svetoga pisma (Sir 5,5): „Ne budi bez straha gledom na oproštenje, da gomilaš grijeh na grijeh!“ Zaista, pomirenje takvih kazni od velike je važnosti. A upravo to pomirenje ostvaruje sveta Misa, čime se pokazuje kao pomirna žrtva. Koliko se daleko svaki put proteže to pomirenje, ne znamo; stoga ostavimo u svome srcu mjesta za spasonosni strah, koji će nas neprestano poticati na novu revnost i potpuno pomirenje.

Odavde se lako razumije kako su oba svojstva svete Mise kao žrtve prosne i pomirbene povezana. Kada svoje molitve prinosimo Bogu, sveta nam Misa kao pomirbena žrtva pritom pomaže: odvraća Boga od nakane da nam, kao kaznu za grijeh, uskrati ovu ili onu milost. Tako možemo razumjeti koliko su kod oproštenja grijeha i obraćenja na bolji život pomirenje i molitva međusobno usko povezani, utoliko što po svetoj Misi zadobivamo one milosti koje dušu vode prema pravome obraćenju.

O tom djelovanju jasno govori Lugo, De Eucharistia, disp. 19, sect. 9. Ondje, među ostalim, u br. 141 kaže:

„Bog se žrtvom pomiruje, ne zato što je ona prosna, nego zato što je pomirbena žrtva; jer nam kao takva ona izmoljuje pomirenje. Kada, dakle, Bog u svetoj Žrtvi udjeljuje milost savršenoga pokajanja — čime grešnika ponovno postavlja u stanje milosti i Božjega prijateljstva — nema dvojbe da ga i prosna žrtva na to potiče; no tada djelovanju svete Mise kao pomirbene žrtve mora pripomoći i njezino prosno djelovanje. Jer zbog grijeha Bog uskraćuje svoju obilnu milost [potrebnu] za savršeno pokajanje sve dok se njegova strogost i pravednost prema grešniku ne ublaže. Sveta Misa to ublažuje: po njoj nestaju njegova srdžba i strogost, a tada u svojoj darežljivosti udjeljuje svetu milost koju je prije uskraćivao. Kao pomirbena žrtva sveta Misa, dakle, uklanja zapreke koje je grešnik svojom nedostojnošću postavio na put Božjoj darežljivosti. Uklonivši te zapreke, ista sveta Misa kao prosna žrtva udjeljuje svoje darove…”

Isti pisac nastavlja doslovce ovako:

„Kao prosna žrtva sveta Misa ima takvu moć kakvu može imati i molitva, naime pod određenim uvjetima koji, ako izostanu, često osujećuju njezinu prošnju. Kao pomirbena žrtva njezina je moć sigurna za one koji su je dostojni, ali ipak u određenoj mjeri, prema tome kako se Božjoj providnosti svidi. Stoga sveta Misa po Božjoj odredbi nije posve sigurno sredstvo za obraćenje grešnika. Nadalje, ona ne ublažuje uvijek Božju srdžbu u cijelosti, nego često samo djelomično. Jer kao što se ne može reći da jedna jedina Misa potpuno uklanja vremenite kazne za oproštenu krivnju, tako ne smijemo misliti ni da se Bog nakon tolikih počinjenih grijeha može jednom jedinom svetom Misom toliko umilostiviti kao da nam zbog prijašnjih grijeha više ne bi uskraćivao nikakve milosti, nego bi nam ih udjeljivao u istoj mjeri u kojoj nam ih je udjeljivao prije grijeha. Ovdje su potrebna i druga dobra djela i molitve. Osim toga, Bog ima i druge razloge zbog kojih ne udjeljuje sve moguće milosti, osobito ako čovjek ponuđene milosti zanemaruje ili ih posve odbija.”

Izvor: Nepoznati autor, „Žrtva sv. mise i njezina uporaba”, Glasnik biskupija Bosanske i Sriemske, god 8. (1880.), br. 10, str. 85-89