Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

izvadak iz: The Thirty Years – Our Lord’s Infancy & Hidden Life

o. Henry James Coleridge, 1885.

Burns and Oates, London, 1915, str. 154-63

Promjena radosti u žalost

Neki sveci govore nam kako prije no što je blaženi Šimun izrekao navedene riječi žalosna proroštva Blaženoj Bogorodici, sve što se zbilo u otajstvu Očišćenja u Hramu bješe ispunjeno svjetlošću i radosti. Doista, teško bješe moglo biti drugačije, jer što bi moglo biti radosnije od prvog Prikazanja našega Gospodina u kući Njegova Oca? Što bi moglo biti radosnije od toga da Blažena Djevica Majka izvrši obvezu zakona, kojeg toliko volješe, na tom svetome mjestu gdje nekada živješe kao u samome svetištu?

Doista, nisu joj bili potrebni obredi očišćenja toga zakona, no, oni bi joj činili veće zadovoljstvo da ih izvrši, da prakticira poniznost po primjeru samoga našega Gospodina, da sakrije svoju veličinu i svoju slavu u svetom prinosu i svetim obredima koji ga pratiše, te da iskaže svoju silnu i bezgraničnu zahvalnost za milosti Božje spram nje.

Bješe radost vidjeti kako djelo otkupljenja toliko uznapredovaše, vidjeti samoga Otkupitelja kako svečano preuzima to djelo svojim prinosom samoga sebe svome Ocu; a potom ona radost koja bješe u srcima Blažene Gospe i svetoga Josipa, takoreći je udvostručena i utrostručena iznenadnim dolaskom svetog čovjeka Šimuna, kao i onim čudesnim riječima kojima zahvaljivaše Bogu za blagoslov što mu bješe omogućeno vidjeti to Sveto Dijete.

Uvijek je radost svetim dušama međusobno dijeliti osjećaje zahvalnosti i zajedno govoriti o velikim milosrđima i dobroti Božjoj. Tako se moglo činiti i da će ovo otajstvo Očišćenja proći u istoj neprekinutoj radosti kao i ono Pohoda, kao da Šimunov hvalospjev preuzeše odjeke onog Veliča, te kao da bi se blažena družba svetaca mogla razići u miru, puna zahvalnosti i svetih radosti.

Iznenadno otkrivenje Šimunu

No, kao što nam sveci govore, naša Gospa iznenada vidješe kako oblak prekriva lice tog časnog čovjeka koji držaše našega Gospodina u svojim rukama. Vidješe kako mu boja blijedi, lice postaje blijedo, koraci posrću; činio se kao pogođen iznenadnim udarcem nalik smrti.

Jer tada mu Bog otkriše budućnost tog Blaženog Djeteta, svo protivljenje, progon i oporbu, borbu protiv Njega klevetama i potvaranjima, izdajama i zavjerama, Njegove ogorčene neprijatelje i Njegove lažne prijatelje, crnu nezahvalnost i perfidnost, te najposlije ishod svega – Križ postavljen na Kalvariji. Sve navedeno bješe vidio taj blaženi starac, a njegova duša bješe prožeta tugom predviđanja Križa.

Tada u pokornosti prema Božjem nadahnuću on izreče proroštvo, dovoljno tužno i strašno da svu radost Očišćenja preobrazi u najdublju tugu, kako će Dijete biti postavljeno na pad i uzdignuće mnogih te kao znak protivljenja, a onda moraše dodati: „I također će dušu tvoju probosti mač!”

Ne trebamo sumnjati kako je navedeno promišljanje utemeljeno na istini. Nema ničeg divnijeg od toga da se proroku, poput svetog Šimuna, iznenada otkriše sigurnost tako velika događaja u povijesti našega Gospodina kao što je Križ, bez da prije to poznavaše. Proroci, kako nam govori sveti Pavao, poznaju djelomično i prorokuju djelomično. To jest, poznaju ono što im je otkriveno o Božjem naumu, radi neke posebne svrhe, ali ne poznaju čitavi Božji naum.

Tako je i ta blažena duša mogla znati da je Dijete u njegovim rukama Otkupitelj Izraela, bez da ipak možda prije toga trenutka, ne imaše otkriveno otajstvo Križa. Za našu Blaženu Gospu možda ne bješe tako, jer njezino je poznavanje proroštava bilo daleko veće i dublje od ikojeg od svetaca Božjih. Nije vjerojatno da bi joj mogao biti skriven smisao tolikih Psalama koji govore o Muci, ili nekih proročanstava Izaije i Jeremije. Ona zasigurno poznavaše da će Otkupitelj svijeta otkupiti svijet trpljenjem.

Ipak, to otkrivenje koje joj sada bješe obznanjeno po ustima svetog Šimuna, možda je pogodilo njezino srce kao nešto novo. Jer možda prije to bješe poznavala kao zaključak vlastita uma, oblikovan promišljanjima o onome što je Bog predskzao. Sada to trebaše spoznati putem posebne objave od Boga, po ustima proroka, popraćene čudesnim prosvjetljenjem njezina uma glede budućeg otajstva.

Promjena u našoj Gospi

Mnogo je stvari koje očekujemo i smatramo vjerojatnima ili sigurnima, ali nešto je posvema novo kad nam se napokon kaže da tako mora biti. Znamo kako često mislimo kako će naši bolesni prijatelji umrijeti kad budu položeni na bolesnički krevet, i kad dan za danom prolazi bez ozdravljenja te uz stalno slabljenje životne snage pa ipak, za nas je nova spoznaja kada svećenik Božji ili liječnik priđe i kaže nam da nema nade. Tako moraše biti i s onim najnježnijim Srcem Djevice Majke.

Ona sada već šest tjedana posjedovaše svoje novorođeno blago, pošto ga je devet mjeseci prije rođenja štovala prisutna u njezinoj utrobi. A sada, u tome trenutku, da tako kažemo, njezina trijumfa, kada je Hram Božji primio Njega, a sveci i svećenik Božji došli, takoreći, da ga dočekaju u ime Njegova Oca, ovih nekoliko riječi odzvanja u našim ušima, a ona istoga trenutka bješe okrunjena za Majku Žalosti.

Sada više nema nikakve neizvjesnosti. Sada Bogbješe progovorio po svećeniku i proroku koji je dokazao svoje poslanje prepoznavanjem Svetog Djeteta kada ga nitko ne bješe prepoznao. Sada je po prvi put ona uzdignuta na taj uzvišeni prijestol mučeništva. Odsada je ona Mater Dolorosa. Bješe to promjena gotovo jednako velika kao ona koja se dogodila nakon Utjelovljenja, kada u trenu postaše Majkom Božjom. Doista, mogla je čuvati te stvari u svome srcu. Od toga dana do svršetka njezina života mač djelovaše ondje.

Ništa se ne govori svetome Josipu

Opet, vrlo je značajno da, iako se tvrdi kako je sveti Prorok blagoslovio kako Gospu tako i svetog Josipa, ne spominje se da je svetom Josipu rekao ijednu riječ o njegovim budućim patnjama, kao što je to učinio Mariji.

Doista, mnogo je istinito da, koliko god visok bješe položaj svetog Josipa kao Glave svete Obitelji, on ne bješe tako visok u Božjim očima, kao onaj naše Blažene Gospe. Štoviše, sveti Josip izgledao je u očima ljudi prilikom Prikazanja u Hramu, kao i u trenutku Rođenja, Obrezanja, Bogojavljanja i tijekom čitava svetog Djetinjstva – kao naravni otac svetog Djeteta.

No, za oko prosvijetljeno tajnama Božjim, poput oka ovoga Proroka, on bi se pokazao onakvim kakav jest, a govor svetoga Šimuna mogao se shvatiti kao onaj koji razumije savršeno dobro tajnu Djevičanskog začeća i rođenja Djeteta.

No, uistinu nema potrebe za ovakovim promišljanjima kako bi se objasnila izostavljenost, u ovom proroštvu, ijedne riječi koja bi se posebno odnosila na svetoga Josipa. Blaženi Prorok ne mogaše vidjeti ni u jednom viđenju koje bi mu bilo udijeljeno Josipovu bol poređenu s onom Marije. Providnost Božja odredila je da život svetoga Josipa skonča kada njegova služba bude izvršena, te da on ne svjedoči onome očitovanju našega Gospodina narodu koje se dogodilo kada je započeo Njegov javni život.

Prijašnje patnje i Božji naum

Naša Gospa kao i sveti Josip imaše mnogo nutarnjih patnji poradi našega Gospodina, čak i prije nego što započe Njegovo propovijedanje. Nedugo nakon onog sjajnog i prekrasnog dana Očišćenja uslijedilo je Bogojavljanje. Sveti Kraljevi već bjehu na putu s Istoka, te će uskoro, takoreći, pokucati na vrata nesvjesnog grada Jeruzalema, koji sada primiše obećani posjet svoga Gospodina u Njegovu Hramu, a kojega ne prepoznaše. Na Bogojavljenje uslijedio je Bijeg, Pokolj djece te izgnanstvo u Egipat. To bjehu mačevi za srce Marijino, a moraše duboko probosti i srce Josipa. Tako je i on trebao s njom dijeliti tajanstvenu tugu poradi gubitka našega Gospodina u Hramu. No, trebaše biti pozvan na drugi svijet prije no što započe veliko vrijeme protivljenja.

Tako je izostavljanje bilo kakva spomena na njega u proročanstvu Šimuna dokaz da sveti Prorok bješe božanski vođen kako u onome što je rekao, tako i u onome što nije rekao. Nije nemoguće da su to izostavljanje primijetili i sveti Josip i naša Blažena Gospa. Možda su to razumjeli kao naznaku da će biti razdvojeni prije nego što dođe vrijeme o kojem Prorok govoraše. Ili to mogaše biti jedno od onih stvari o kojima su pobožno duboko promišljali i razmatrali, bez još ikakva jasna razumijevanja njihova značenja.

Već smo nešto kazali o Božjim naumima u tome što ova objava bješe upućena našoj Blaženoj Gospi u tako ranoj fazi života našega Gospodina. Slava Božja mogla je time biti znatno uvećana poradi prekrasnih krjeposti koje bi to znanje o budućnosti pobudilo u duši Blažene Majke. Moralo je biti od velike utjehe Svetom Srcu da ona bude od samoga početka suputnikom Njegovih tajnih misli. Zacijelo je to Mariji pružilo neizmjerne prilike za zasluge te bilo temeljem više od jedne njezine posebne povlastice, a u tome bjehu također osigurane neizmjerne dobrobiti za nas uvećanjem kako njezine ljubavi za one poradi kojih će njezin Sin trpjeti, kao i poradi njezine moći da nam pomogne sudjelovanjem u plodovima Njegovih patnji.

„Majka Žalosna”

Nadalje, spoznaja kako od toga trenutka kroza čitavi svoj život bješe Majkom Žalosnom, ne može već još više smekšati naša srca spram nje, a našoj ljubavi i pobožnosti koju već posjedujemo, nadodati našemu pouzdanju u njezinu brižljivost spram nas i želji da ljubimo njezina Sina onako kako ona želi da ga ljubimo.

Tako je ovo neočekivano proroštvo blaženoga Šimuna bilo najvažniji od svih događaja toga slavnoga dana. Ništa nije moglo pripraviti na nj; ono ne bješe potrebnim za ispunjenje obećanja koje je dano Šimunu, niti je bilo zahtjevano kao dijelom svečana priznanja i časti koje su, na neki način, pripadale našemu Gospodinu prilikom njegova prva pojavljivanja u Hramu. Očišćenje i Prikazanje potpuni su i bez toga.

Ono se čini kao nalik nekom slučajnom dodatku otajstvu Očišćenja. Pa ipak, može biti kako je sama Providnost Božja bila da Šimun tada susretne Gospu poradi izričite svrhe da joj prenese tu poruku. Zacijelo je taj događaj morao izazvati još veću promjenu u mislima i očekivanjima svete Majke negoli ijedan drugi događaj toga dana.

Ne bješe obuzeta žalošću

Ne smije se pretpostaviti kako je Blažena Gospa bila obuzeta žalošću na ikakav čisto ljudski način poradi ove Božje objave o njezinim budućim patnjama.

U njoj su, po posebnoj Božjoj milosti, najnježniji osjećaji, najdublja moguća percepcija boli poradi postupanja spram njezina Sina zarad zloće svijeta, zarad bijede ljudskih duša koje su mu imale prouzročiti toliku žalost, te poradi svega onoga u čitavoj povijesti što će uzrokovati bol njezinu majčinsku srcu poradi našega Gospodina i onih koje on ljubljaše toliko velikom cijenom, bili na najuzvišeniji način sjedinjeni s najsavršenijom voljom Božjom, najprosvjetljenijim razlučivanjem čudesne ljepote i mudrosti svih Njegovih odredbi, najapsolutnijim povjerenjem u Njegovu moć i nakanu da obilno i preobilno nagradi sve što bješe pretrpljeno radi Njega, te sa najžarčom željom da u potpunosti sudjeluje u dioništvu Križa svoga Sina koliko god to bješe moguće.

Život Marijin daleko je više život nebeski nego zemaljski. Sve stvari procjenjivala je kroz mjeru Neba i vječnosti. Štoviše, bješe kao što je rečeno, čudesno prosvijetljena u pogledu značenja proroštava, a Šimunove riječi dati će im mnoga nova značenja kojima će se njezin um i srce hraniti.

Više od mučeništva – veliki napredak u milosti

Ipak, time neće manje intenzivno osjećati žalost koja joj je tako objavljena kao njezin udio do kraja života. To bješe više od mučeništva na koje je ona sada osuđena. Tjelesne boli ništa su u usporedbi s patnjama duše, a one su tim oštrije i prodiru dublje što je duša savršenija, što više cijeni i ljubi našega Gospodina kada su Njegove patnje predmet muke koju osjeća.

Zbog svega navedenog, nije pretjerivanje reći kako je mučeništvo Blažene Gospe bilo teže od mučeništva svih onih koji se u Crkvi obično štuju kao mučenici.

Također istina je da, ljudski govoreći, ona ne imaše gotovo ništa što bi je pripremilo za taj veliki udarac. Jer od Utjelovljenja doista ona doživješe kušnja, no njezin život ipak bješe niz zahvaćen radostima jer živješe među onima koji razumješe dostojanstvo našega Gospodina, te Ga častiše s najdubljim štovanjem.

Unatoč svemu tomu, milost i čvrstoća duše naše Gospe bjehu toliko veliki da, premda je ta objava bila toliko neočekivana i sama po sebi tako teška, ipak nije narušila miran spokoj te Blažene Majke, niti previše opteretila njezinu poslušnost ili predanje. Ona se prinijela za izvršenje Božje volje u Sinu i u sebi, s najhrabrijim predanjem i najsavršenijom pokornošću.

U isto vrijeme, ne možemo sumnjati kako to bješe još jedna prilika za veliko napredovanje u milostima koje bjehu udijeljene njezinoj duši. Šimunova objava sama po sebi predstavljaše zahtjev za njezinom hrabrošću i vjernošću koji po svojoj vrsti nikada ne bjehu premašeni, a podrazumijevaše i dužnost njezina stalna usklađivanja sa zahtjevima najviša savršenstva tijekom dugih godina koje uslijediše. Bog ne bi mogao tražiti toliko vjernosti od svoje službenice a da joj istovremeno ne udijeli svu snagu duše koju je taj zahtjev podrazumijevao, a njezina vjernost pred tim udarcem moraše osvajati uvijek novija povećanja milosti.

Pred njom se tada otvorilo novo polje za vježbanje najveće krjeposti, a njezino savršeno suputništvo sa Srcem njezina Sina, sa svim Njegovim patnjama i težnjama, bješe osigurano cijenom neprestana nutarnja križa koji nalikovaše što je više moguće onom Njegovom. Da Bog nije odredio okruniti je tako veličanstveno kao Majku Žalosnu, mogli bismo se drznuti pomisliti da tomu ne bi bilo tako.

Dostojanstvo i moć koji trebaše biti utemeljeni na tako izvanrednoj količini patnje doista moraše biti iznimnima. Riječi Šimunove označuju prvi nagovještaj u povijesti Evanđelja o vrhovnom položaju i moći Marije u Kraljevstvu njezina Sina, budući da se tako usko vezuju uz patnje na kojima je to Kraljevstvo utemeljeno.

Izvor: https://www.wmreview.org/p/mother-sorrows-coleridge