Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].
Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.
Bilješke urednika
Mnogi od onih koji raspravljaju o krizi nakon Drugog vatikanskog sabora, govore o istoj kao „muci Crkve”. Iza toga stoji misao kako Crkva u sebi na isti način ponavlja Kristov život.
Sporovi nastaju kada se započne promišljati o tome tko ju bičuje i razapinje.
Svi koji smo uključeni u različite strane toga spora, želimo ljubiti Krista i Njegovu Crkvu. No, nažalost, neki tvrde kao da se Crkva sama razapinje – ili kao da to čine „papa” ili „hijerarhija”.
Mnogi misle kako institucija, na čijemu čelu je trenutno Franjo, jest Katolička crkva. Mnogi katolici doista su svezani tom institucijom – ali razum, doktrina i teologija (kao što je ona o vidljivom jedinstvu Crkve), tjeraju nas da poreknemo kako ta institucija jednostavno uzeta kao cjelina – jest Crkva.
Naprotiv, Crkva je tijelo krštenih osoba koje izvanjski ispovijedaju pravu vjeru i hijerarhijski su uređeni kao društvo. Ono što vidimo kad gledamo instituciju na čijem čelu je trenutno Franjo – jest pomrčina prave Crkve, [koja je] zamračena velikim brojem otvorenih krivovjeraca koji su je istinski napustili. Ti ljudi i dalje sebe smatraju katolicima a mnogi ih i dalje drže katolicima, uključujući i one koji navodno obnašaju službu. Zbog toga tvrdimo kako ta „organizacija” koja u sebi sadrži katolike i nekatolike – nije Katolička crkva „jednostavno” ili „uzeta kao cjelina”.
Razlozi kao i autoriteti koji potvrđuju ovu točku jesu uvjerljivi – no, možda bi ovaj izvadak iz teksta mogao pomoći u utvrđivanju te točke i u srcu.
Dok čitamo razmislimo možemo li njegov sadržaj primijeniti na instituciju kojoj je Franjo na čelu.
Na primjer, mogu li oni koji žive na dobrom glasu s tom institucijom ipak neprestano joj se opirući, ispravljajući je, izbjegavajući njezine dijelove, pokušavajući uvjeriti njezine službenike da se ponašaju kao katolički pastiri itd. – mogu li takvi ljudi [pitamo*], primijeniti sljedeći divni odlomak kao i druge u [istome] navodu na njihovu situaciju?
“Život otajstvenog Tijela također je život spokojnog pouzdanja, mira, sigurnosti, poput uskrslog života Jeruzalema i Galileje. Crkva uvijek ima osjećaj sigurnosti i zadovoljstva; sveta radost zrači iz života otajstvenog Tijela po čitavom svijetu.
Članovi otajstvenog Tijela, posebice oni koji žive punim duhovnim životom, poznaju iz vlastitog iskustva stvarnost mira i spokoja duše koji dolazi iz same činjenice kako su oni članovi otajstvenog Tijela; oni postaju svjesniji tog života mira i spokoja duše kako postaju savršeniji u svom nasljedovanju Krista u Njegovu životu strpljivog podnošenja boli, jer tako željaše Njegov nebeski Otac.”
Nemoguće je živjeti ovim mirnim životom unutar te institucije jednom kad smo razumijeli krizu, makar i u maloj mjeri.
Dobra vijest jest kako će se ovaj život u miru, [koji je] daleko od emocionalnih nepredvidivosti i crkvenog aktivizma, vratiti kada katolici shvate lažnu paradigmu, te kada shvate da Rimokatolička crkva još uvijek postoji onako kako je tradicionalno bila shvaćana, sa svim njezinim bitnim obilježjima i netaknutim svojstvima, te kada shvate pravi odnos između Crkve i institucije na čelu s Franjom.
(Izvadci iz djela:) Vi ste Tijelo Kristovo, vlč. John Kearney, CSSp. (Burns, Oates, and Washnourne, Dublin and London, 1939.)
Predgovor (str. 3-4)
Kada je velika španjolska svetica Terezija Avilska ležala na samrtnoj postelji, očitovala je zahvalnost svoga srca u jednom izrazu koji je stalno ponavljala čitavo poslijepodne za veliku milost koju joj je Bog udijelio:
„Gospode”, rekla je, „ja sam dijete Crkve.”
Biti dijete Crkve za tu veliku sveticu bila je temeljna milost, najveći predmet zahvalnosti, početak njezine sigurnosti posjedovanja Boga u Nebu.
Imamo istu povlasticu kao i sveta Terezija. Mi smo djeca Crkve. Poput nje, trebali bismo u toj činjenici vidjeti temeljnu povlasticu koju nam je Bog dao; poput nje, trebali bismo u toj milosti i svemu što ona uključuje, vidjeti temelj našeg nebeskog nadanja. Riječi svete Tererzije donose pred nas duboko poštovanje, intenzivnu ljubav koju su sveci imali spram Crkve, te srdačnu zahvalnost koju su imali za milost biti njezinom djecom.
Kako bismo potaknuli slično poštovanje, jednaku odanost, jednaku naklonost i jednaku zahvalnost, ne možemo učiniti bolje od razmatranja onoga što je Duh Sveti rekao o Crkvi u Svetom Pismu. Riječi Duha Svetoga izražavaju apsolutnu istinu o njoj, otkrivajući nam kako sam Bog gleda na Crkvu.
Objasniti tu misao o Crkvi koju nam je Duh Sveti dao, cilj je sljedećih stranica.
IV. poglavlje: Kristov život u Njegovu otajstvenu Tijelu, nastavak je Njegova života u Njegovu fizičkom Tijelu (str. 48-58)
Uvod
Od doktrine kako je Crkva Tijelo Kristovo trebali bismo očekivati:
- da su čini Crkve te njezin karakter kao što je vidljivo u njezinim činima, bili nevjerojatno istovjetni djelima i karakteru Krista kako je zapisano u Evanđelju.
- da je povijest Crkve u odnosu na ovaj svijet, bila poput Kristove povijesti.
§ 1 – Karakter Crkve istovjetan je karakteru Kristovom
Gledajući općenito na Crkvu, na njezin način djelovanja, na njezin karakter koji se otkriva u njezinim činima – imajući pritom Evanđelje pred nama – ne možemo ne primijetiti kako se misao koju imamo o Crkvi, uklapa u misao o Kristu koja nam daju Evanđelja. Crkva u sadašnjici jasno se razlikuje od svijeta koji ju okružuje, kao što se Krist razlikovao od ljudi. Ona je jedinstvena kao što je Krist bio jedinstven. Ona je odraz, nastavak, sama slika Kristova:
„Ona je autoritativna. Da, jer njezin Učitelj bješe također. Ona prezire puke konvencije, proturječi ljudskim zakonima, odijeljuje obitelji. Da, jer to činiše njezin Učitelj. Ona okreće optužbu kako se stavila poviše Krista u tvrdnju kako Ga posjeduje u svome srcu, umu i na usnama. Ona pozdravlja nepovjerenje svijeta, jer On joj kazaše kako joj neće vjerovati.
Ona se ne boji okupiti grješnike i zadržati ih iako izopačuju njezin smjer i krivo predstavljaju njezin duh, jer njezina je uloga privući čovječanstvo – talog [društva] kao i sve druge u svoju mrežu. Ona se ne srami ubrojiti čudesa među svoje dragulje, jer On joj kazaše kako ih Njegova Zaručnica treba nositi.
Ona se raduje svojoj suzdržljivosti, krutosti svoga stava, podređenosti svakog člana njezinom biću, njezinoj vrhovnoj volji, jer po Njegovoj želji to jest tako, da svijet koji On ljubi, te za kojega je sebe predao, može priznati nju kao kraljicu, a Njega kao Kralja.”
(Robert Hugh Benson: The Religion of the Plain Man)
Kako je istinito stoga, da Krist još živi među nama! U svom otajstvenom Tijelu, On je danas isti kao što je bio kada je u svom naravnom tijelu, hodao ovom zemljom.
§ 2 – Povijest Crkve istovjetna je povijesti Krista
Osvrčući se na povijest Crkve u njezinom odnosu prema svijetu, te poređujući tu povijest otajstvenog Tijela s Kristovom poviješću dok je bio na zemlji, ne možemo a da ne budemo zapanjeni tom izvanrednom sličnošću. Povijest Crkve jest nastavak, ponavljanje Kristova života na zemlji.
Razmotrite sljedeće točke:
1. Upoznati smo sa skromnim početcima Isusova života – Betlehem, Egipat i Nazaret govore o siromaštvu, o muci, o brizi za materijalna dobra.
Nije li i početak Crkve bio skroman? Dvanaest ribara biješe ubogo, mučivši se u poslu, imavši mnogo briga i mnogo trpljenja. Ne nalazimo li i danas iste slabo poznate i skromne početke Crkve u misijskim zemljama? Siromaštvo je sveopći karakter tih početaka, teškoća i muka – težak je rad sudbina misionara. To je početak Kristova života u Njegovom otajstvenom Tijelu na svakome pojedinom mjestu.
2. Naš je Gospodin hrabro propovijedao istinu kazujući Pilatu: „Ja sam zato rođen i zato dođoh na svijet, da svjedočim istinu.” Pokazivao je put u Nebo, korio je grijeh, prolazio je čineći dobro, bio suosjećajan s bolesnima.
Život Crkve može se opisati istim riječima. Ona propovijeda istinu. Ona nikada ne bježi od istine, bez obzira s kakvim se poteškoćama morala suočiti; ona kori grijeh, pokazuje put u Nebo i pomaže dušama [na putu] za Nebo po sakramentima. Njezina dobra djela toliko su istaknuta da su očiti dokaz da je božanska.
3. Kristov život i nauk privukli su mnoge k Njemu. Imao je prijatelje, prave prijatelje i pristaše – usprkos njihovim ljudskim slabostima. Sjetimo se apostola Petra i Ivana, Nikodema i Josipa iz Arimateje, Magdalene, Marte i svetih žena. No, mnogi su se opirali Njegovu učenju i okrenuli se protiv Njega. Imao je mnogo ljutih neprijatelja. Govorili su protiv Njega da bješe sanjar, zavodnik. Optužili su ga da je proždrljivac i vinopija. Na kraju su tražili Njegovu smrt, dignuli su ruke na Njega, bičevali ga, rugali mu se i pljuvali ga; razapeše ga te u času Njegova iskušenja, mnogi od Njegovih najboljih prijatelja iznevjerili su mu se – Isus je sve ovo pretskazao.
Njegovi neprijatelji mislili su kako je sve svršilo na Veliki petak, da Krist bješe konačno uništen; ali, ne bješe tako, [jer] Krist nije mogao biti konačno uništen [te] nakon tri dana, ponovno je bio u punom životu i snazi.
Kristov život u Njegovu otajstvenom Tijelu iz ovog kuta gledišta, također je nastavak Njegova života u Njegovu stvarnom Tijelu. Crkva ima mnoge odane prijatelje i pristaše – svece, velike kršćane i obične dobre vjernike. Ali, Crkva ima i mnogo vrlo ljutih neprijatelja. Mnogo je onih čije je životno cilj osujetiti njezino djelovanje: u njezinu učenju, u njezinim katoličkim školama, u njezinu vladanju nad vjernicima te u njezinu radu za posvećenjem duša. Mnogo je onih koji bi uništili Crkvu ili barem njezin utjecaj sveli na ništa. Često su u njezinoj dugoj povijesti njezini neprijatelji smjerali njezino uništenje; mnogo su puta mislili kako su sigurni u uspjeh, kako ju ništa ne može spasiti.
Ali nije bilo tako.
Nakon najstrašnijih kušnji, čak i nakon što su je njezini prijatelji iznevjerili – kao što su apostoli iznevjerili Krista – bila je tu kao i uvijek – živa, snažna, sigurna. Njezini neprijatelji preminuli su, njihova moć i njihove prijetnje postale su puko sjećanje a nepromijenjena Crkva još uvijek bješe tu, [jer] poput samog Krista, ona nije mogla biti uništena. Ona je uvijek ista, živeći trajno Kristovim životom. Ona prati ubojicu u zatvorsku ćeliju, napuštene u mračna utočišta grijeha, baš kao što je Krist, Dobri Pastir, tražio izgubljenu ovcu i donijeo mir grješniku. Riječi se odrješenja šapću, kao što Krist šaptaše spasonosne riječi koje su otvorile Nebo raskajanom zločincu. Mnogi su njezini neprijatelji bili spašeni na kraju. Isus sa suosjećanjem gledaše na svoje neprijatelje, Crkva čini isto tako. Osjeća se kako su Isusove ruke pune ljubavi, prisutne u blagom milosrđu i brizi Njegove Zaručnice – otajstvenog Tijela.
Začuđujuća sličnost Kristova života u Njegovu otajstvenom Tijelu kao i glede Njegova života prije dvije tisuće godina u naravnu tijelu, predskazao je sam Krist. Pažljivo čitanje Evanđelja otkriva tu istinu. To se također posebno odnosi na Njegove patnje. Citirati ću samo jedan tekst: „Svi će zamrziti na vas poradi imena mojega. Ali ni vlas s glave vaše neće propasti. Postojanom ustrajnošću spasit ćete dušu svoju.” (Lk 21,17-19)
4. Promotrimo sada slavu Tijela Kristova. Otajstveno Tijelo određeno je za slavu. Crkva vojujuća postati će Crkva proslavljena.
Isusov život u Njegovu naravnom Tijelu nije bio samo život obilježen radom i patnjom. Dane patnje zamijenio je uskrsli život od četrdeset dana, te život u Nebu od nebrojenih dana.
Uskrsli život govori o trezvenoj radosti, o tihom miru koji je uslijedio nakon oluje Muke, o sigurnosti pobjede nad Sotonom, svijetom i tijelom, koju uskrsli Krist nudi dušama koje vjeruju da je doista uskrsnuo.
Narav uskrslog života pojavljuje se u svakom od događaja koji su uslijedili nakon Uskrsnuća. U svim tim prizorima, postoji karakter spokojnog mira – spokojnosti reda. Prve riječi koje je uskrsli Isus uputio apostolima bile su: „Mir vama” – riječi koje je opetovao. Obilježje života apostola od tog dana pa nadalje, čak i usred boli progona i tjeskobe rada za izgradnju otajstvenog Tijela Kristova, trebalo je biti Njegov mir, sigurnost, spokojno zadovoljstvo.
Život otajstvenog Tijela također je život spokojnog pouzdanja, mira, sigurnosti, poput uskrslog života Jeruzalema i Galileje. Crkva uvijek ima osjećaj sigurnosti i zadovoljstva, [jer] sveta radost zrači iz života otajstvenog Tijela po čitavom svijetu.
Članovi otajstvenog Tijela, posebice oni koji žive punim duhovnim životom, poznaju iz vlastitog iskustva stvarnost mira i spokoja duše koji dolazi iz same činjenice kako su oni članovi otajstvenog Tijela; oni postaju svjesniji tog života mira i spokoja duše kako postaju savršeniji u svom nasljedovanju Krista u Njegovu životu strpljivog podnošenja boli, jer tako željaše Njegov nebeski Otac.”
Život otajstvenog Tijela u ovome svijetu ujedinjuje i obnavlja kako Isusov patnički života tako i uskrsli.
No, Isusov patnički i uskrsli život naslijedio je slavni život u Nebu, gdje isto vrijedi i za Njegov život u otajstvenu Tijelu Njegovu.
Raspelo nam govori o sramotnom preziru, poniženju koje je poput plašta obavijalo Kristovo naravno tijelo. Radi nas bio je zasićen sramotom (usp. Tuž 3,30). Ali, taj sram i prijezir nestao je a to istinsko Tijelo Kristovo, nekoć tako zlostavljano, sada je u slavi Neba s desne strane Svemogućega Boga Oca.
Blagdan Uzašašća koji slijedi četrdeset dana nakon tjedna muke Gospodnje, donosi pred nas vječnu slavu Tijela našega Spasitelja. Kao što sramota bješe prisutna pred apostolima, tako bješe i slavno Uzašašće. Pred njima On ležaše na zemlji u nemoći svoje agonije, pred njima On i uzađe u slavu Neba. Slava istinskog Tijela bješe prikazana Petru, Jakovu i Ivanu na gori Preobraženja. Petar je izrazio njihovo oduševljenje vizijom božanskog sjaja kada je rekao: „Gospodine, dobro je, da smo ovdje.” (Mt 17,4) Ta tri apostola vidjela su Njegovu čudesnu moć i Njegovo slavno Preobraženje. I sada u Nebu, gledaju slavu koja izvire iz Njegova ranjenog Tijela nakon Njegova Uzašašća zdesna Bogu.
Slično tomu, otajstveno Tijelo Kristovo dijeli sramotu stvarnoga Tijela. Ono je izrugivano i prezreno. Ali, ono također dijeli i Njegovu slavu. Svetkovina Svih svetih jest svetkovina slave otajstvenog Tijela. Taj blagdan donosi pred nas Crkvu proslavljenu, mnoštvo članova otajstvenog Tijela koji su sada pred predstoljem Božjim u Kraljevstvu nebeskom. Svetom Ivanu, ljubljenom učeniku, pokazano je Kraljevstvo u viđenju.
„’I gle, potom vidjeh, veliko mnoštvo’, kazuje nam, ‘kojega nije mogao nitko izbrojiti, od svakoga naroda i plemena, puka i jezika, gdje stoje pred prijestoljem i pred Janjetom, obučeni u bijele haljine, i palme u rukama njihovim.’”
(Otkrivenje 7,9)
Pobjedonosne palme, jer nadvladaše poteškoće, patnje, sramotu. A to mnoštvo – proslavljeno otajstveno Tijelo – sada ima dioništvo u Kristovoj slavi, u vječnom Kraljevstvu svoga Oca:
„Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u posjed kraljevstvo, koje vam je pripravljeno od stvorenja svijeta!” (Mt 25,34)
Mnogi katolici imaju samo nepotpunu predodžbu o otajstvenom Tijelu Kristovu jer dovoljno često se ne podsjećaju te nemaju pred sobom Crkvu proslavljenu – otajstveno Tijelo Kristovo u slavi i beskrajnom miru nebeskoga Kraljevstva.
§ 3 – Ljubiti Crkvu znači ljubiti Krista
Veliki dalekosežni zaključak sada jasno dolazi pred nas. Budući da Krist sada živi, muči se i trpi u svom otajstvenom Tijelu, vidimo kako ljubiti Crkvu znači ljubiti Krista.
„’In quantum quisque amat Ecclesiam, in tantum habet spiritum Christi – U onoj mjeri u kojoj netko ljubi Crkvu, utoliko ima Kristov duh.‘” Ove jasne riječi jednog od Otaca, lako ispituju našu ljubav spram Boga.
Uzmite u obzir i o. Fabera:
„Čovjekova ljubav prema Crkvi najsigurniji je ispit njegove ljubavi prema Bogu. Katolik zna kako je čitava Crkva upućena Duhom Svetim. Božanski život Parakleta [nap. ur. Duha Svetoga*], Njegovi savjeti, nadahnuća, Njegovo djelovanje, naklonosti posvuda su u njoj. Ne postoji ništa u Crkvi ili glede nje, koliko god se činilo trivijalnim, prolaznim, privremenim ili neizravnim, a što ne bi sigurno sadržavalo barem nešto od vatre Duha Svetoga, te ta vjerojatnost dobrom katoliku uzrok je trajnog i općeg štovanja spram Crkve.
Dar nezabludivosti samo je koncentracija, vrhunac, svečano [i] službeno očitovanje prisutnosti Duha Svetoga u Crkvi. Dok On poziva, kao i Otkrivenje na apsolutnu pokornost srca i duše, sve manje uredbe, putevi i raspoloženja Crkve pozivaju na opću podložnost, poučnost i poštovanje, jer čitava je Crkva svetište ispunjeno životom Duha Svetoga.”
(o. Frederick Faber: The Precious Blood)
Stoga, jednom riječju, pokoravati se Crkvi znači pokoravati se Kristu – pokoravati se njezinim zakonima glede posta, katoličkih škola, glede tajnih društava – podložiti se njezinoj vlasti znači podložiti se Kristu. Iskazivati čast njezinim službenicima znači častiti Krista. Biti vođen njezinim biskupima i svećenicima – koji su naši duhovni oci i o čijem služenju toliko ovisi naše spasenje – znači biti vođen Kristom.
Ljubiti Crkvu znači ljubiti Krista.
Ljubav svetaca prema Crkvi
Drugdje u istoimenoj knjizi, o. Kearney raspravlja o nekim posljedicama koje proizlaze iz Kristove brige za Crkvu, [kao] i o primjeru nekih svetaca koji su ljubili Kristovo otajstveno Tijelo na opisani način.
Ljubav svetaca prema Crkvi
Ljupka briga Kristova za Njegovo Tijelo koje jest Crkva ima posebnu posljedicu – ljubav i odanost za Crkvu Kristovu koju nalazimo u svim svecima. U tome oni su nasljedovatelji svoga Gospodina i Spasitelja. Razmotrimo sljedeće primjere:
1° svetog Tomu Becketa povjesničari često predstavljaju kao ambicioznog crkvenjaka. Stoljećima nakon mučeništva mrzili su ga reformatori. Još uvijek možemo vidjeti kako je njegova Misa sastrugana iz misala koji se čuva na Dublinskom sveučilištu (Trinity College). Njegovo pravo stajalište vidi se iz njegovih pisama. Uzmimo za primjer sljedeće [pismo] napisano londonskom biskupu koji ga je pokušao uvjeriti da popusti kralju u uzurpaciji prava Crkve:
„U ovom predmetu neću poštedjeti ni vas niti ikoga drugoga, čak niti anđela s Neba. No, onoga trenutka kada čujem takovi savjet, dajem ovaj odgovor: Idi od mene, sotono, ne držiš s Bogom. [usp. Mt 16,23; Mk 8, 33*] Daleko od mene neka je ova ludost; Bog neka me sačuva od ludila da me ikad bilo kakav argument uvjeri da pregovaram o trampi Tijela Kristova. Jer bio bih tada poput Jude koji je prodao Krista, a moj gospodar kralj, bio bi poput Židova koji su Ga sebi kupili.”
(sv. Toma Becket, zap. 130)
2° Molitva svetog Tome Akvinskog Gospi:
„Molim tebe koja si moja jedina majka, ti koja si vrata Raja i odvjetnica grješnika, da na koncu života ne dopustiš da ja, tvoj nedostojni sluga, odstupim od svete katoličke vjere.”
3° Ljubav svete Katarine Sijenske prema Crkvi koju ona naziva slatkom Kristovom Zaručnicom. Sveta Katarina napisala je svom ispovjedniku, blaženom Rajmundu iz Kapue:
„Željah željom koja bješe preko svake mjere (bez da sam doista istu zaslužila) – čast Božju, spasenje duša, obnovu i napredak svete Crkve. Ali mojoj želji da dadnem svoj život za Istinu i za slatku Zaručnicu Kristovu – nije bilo udovoljeno. Mnoštvo mojih grijeha spriječilo je da moja krvca dadne život, da donese svjetlo zasljepljenim dušama, da učvrsti jedan kamen u otajstveno Tijelo Crkve. O, kako radosna bi bila da mogah dati svoju krvcu, za slatku Zaručnicu i spasenje duša.”
Iznova piše blaženom Rajmundu:
„Vrijeme ovo nije za spavanje, već otarasiti se sna nemara, raspršiti sljepoću neznanja, navjestiti Istinu bez da je se ikad uprlja strahom, obilato ju razglasiti, spremno dati svoj život ako bude potrebno, opijeni, kao što ćete biti, Krvlju Jaganjca bez ljage, proizašlog iz krila svete Zaručnice, Crkve.”
Blaženi Rajmund čudesno je izbjegao kako je i sam mislio, zamke Ivane Napuljske, koja je željela spriječiti izaslanstvo pravog pape da francuskom kralju kažu pravo stanje stvari u pogledu raskola. Katarina potaknuta svojom stalnom željom za mučeništvom, odgovorila je na pismo blaženog Rajmunda:
„Bog vam je u ovoj stvari, želio pokazati vašu vlastitu nesavršenost te je dopustio da vidite kako ste još samo dijete, a ne odrastao čovjek. Radovali ste se milosti koju je on udijelio vašoj slabosti. O, moj ubogi oče, kakva bi sreća bila za vašu i moju dušu da ste svojom krvlju, za ljubav Krvi Kristove, učvrstili jedan kamen svete Crkve! Zaista, imamo razloga oplakivati jer vaša nas je neznatna vrlina, lišila tako velikog blagoslova.”
Posljednjih trinaest godina njezina života bilo je neprestano samožrtvovanje: popraviti postojeća zla u Crkvi tako da potakne Svetog Oca da se pobrine za njih zatim da okonča ratove protiv Svete Stolice, razriješi žalosni raskol protiv Urbana VI. te konačno da promiče križarski rat.
Za Katarinu Sveti Otac uvijek je „slatki Krist na zemlji.” Dala je godine svog života da ga iz Avignona vrati u Rim. Posljednje, ponudila je svoj život za trijumf pravog pape:
„O, vječni Bože”, molila je, „primi žrtvu moga života za otajstveno Tijelo Crkve. Dajem ti u svojoj mogućnosti ono što mi Ti dade. Uzmi moje srce i rani ga licem [svoje] Zaručnice!”
Bog ju je uzeo za riječ. Prema suvremenim zapisima, njezino tijelo bilo je doslovno izranjavano: bilo joj je samoj ne moguće izbrojiti kosti, dok joj duša bješe istovremeno slomljena pod mističnim teretom grijeha.
Kako se bližio kraj, svetica je najviše molila za Crkvu za koju je, kako je rekla, dala svoj život. Zauzela se također za Urbana VI., kojega je držala zakonitim papom te je obvezala svoje duhovne sinove da, ako bude potrebno, žrtvuju svoje živote za tu istinu.
Ljubav svete Katarine prema Crkvi posebno se vidi u njezinim molitvama. Velikodušnost njezine molitve jedno je od najznamenitijih obilježja njezine duše: bila je potpuno zaokupljena spasenjem čitavog svijeta.
Misao koja je zaokupljala njen život bila je zastrašujući val grijeha koji je zahvatio „vrt Crkve”. Bog ju je uvjerio kako je spreman oprostiti svijetu po posredstvu svojih vjernih slugu. Stoga, ona nije prestala poticati svoje učenike da ustanu kao posrednici u otajstvenom Tijelu Krista. Drugi sveci u svojim molitvama traže oproštenje vlastitih grijeha, povećanje Kraljevstva Božjeg u njihovim vlastitim dušama. Ali, onaj tko želi moliti s Katarinom, mora proširiti svoje srce: njegova molitva mora postati sveopća, istinski katoličkom, golemom poput Crkve, poput svijeta.
„O Trojstvo vječno, beskrajno, k Tebi hitim unatoč svojoj malenosti i molim Te u jedinstvu s otajstvenim Tijelom svete Crkve – očisti po svojoj milosti, svaku ljagu u mojoj duši.
O božanska i vječna ljubavi, zaklinjem Te da imaš smilovanja za svoj narod. Neću napustiti prisutnosti Tvoje ne vidjevši da im iskazuješ milosrđa. O, što bi mi koristilo da imam život, ako narod Tvoj bio bi u smrti, ako bi se tama nadvila nad Tvojom Zaručnicom? […]
O Trojstvo, o vatro koja uvijek goriš bez prestanka, raširi srce moje za spasenje svijeta: ne kako bih donijela bilo kakav plod svojim zaslugama, već po krjeposti Tvoga milosrđa, načelu svakog dobra.
Kazni mene, o Bože, za prijestup sestrice moje ma kakav bio, jer ja sam uzrok njene nesreće; ja sam ona koja kažnjena biti treba a ne ona. O Gospodine, živa neću otići s mjesta ovoga, dok mojoj sestrici ne udjeliš oprost za koji Te ištem.”
Mržnja svijeta prema Crkvi – Tijelu Kristovu (str. 41-47)
Kao što sveci nasljeduju našega Gospodina u ljubavi prema Crkvi, tako svijet nasljeduje zloduha u mržnji prema otajstvenom Tijelu. Krist sam prorekao je sljedeće: „Poradi imena mojega bit ćete omraženi svima.” (Mt 10,22) Ovu istinu nema potrebe utvrđivati, ona je uvijek bila očita kroz stoljeća, a vidljiva je i danas. U naše vrijeme, mučenici su brojniji nego ikad u povijesti Crkve; mržnja neprijatelja Crkve đavolskija je, a mogućnost komunikacije učinila ju je univerzalnijom i suptilnijom.
No, Krist je uvijek s njom.
Za članove otajstvenog Tijela, proizlazi iz činjenica ovoga progona, ozbiljna obveza da učine sve što mogu protiv tog duha neprijateljstva prema Crkvi, njezinih biskupa i njezinih svećenika. Sama činjenica progona trebala bi natjerati pobornike Crkve da učine nešto u zadovoljštinu za štetu nanesenu otajstvenom Tijelu – [jer] šteta je to učinjena samom Kristu. To djelo zadovoljštine možemo učiniti odupirući se privlačnosti užitka te zračeći kršćanski duh u našim životima.
MOLITVA
Udijeli Crkvi svojoj, molimo Te milosrdni Bože, da je oblikovanu po Duhu Svetom, ne uznemiruju nikakvi neprijateljski napadi, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Izvor: https://www.wmreview.org/p/love-the-church-love-christ