Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

„Iako mogu biti potpuni stranci jedni drugima po tijelu i razdijeljeni vremenskim položajem u mjeri u kojoj ljudi mogu biti razdvojeni od svojih bližnjih, ista vjera biti će nađena, isto pravilo moralâ, isti sakramenti i isto vjerovanje u svezi tih sakramenata; naći će se samo jedan um, jedno srce i jedan glas u pogledu svih doktrina i zapovijedi Crkve. To je jedinstvo, koje je božansko; ono nije puka ljudska slučajnost ili iznalazak. Božji prst ovdje je, obrćući zbrku Babilona. To je jedinstvo Božje Crkve diljem sveopćeg svijeta; i to bješe njezino jedinstvo kroz više od osamnaest i pol stoljeća. To je predmet koju treba proučiti i ispit koji treba primijeniti, jer odsutnost takvog jedinstva označava odsutnost Boga.” (The Visible Unity of the Catholic Church Maintained against Opposite Theories Vol I, M.J. Rhodes,1870) [1]

Napomena: bez opširnog izlaganja učenja Crkve o vlastitom jedinstvu u vjeri u prethodnim dijelovima, može biti teško razumjeti narav i opseg problema nejedinstva. Ako ne razumijemo problem, nećemo razumjeti niti rješenje, niti našu žurnu potrebu za njim. Zbog toga je prije čitanja ovog [članka] potrebno pročitati prethodne dijelove, koji bi se mogli pogrešno razumjeti ako se čitaju odvojeno.

Apologija za prethodna dva članka

Neki bi mogli ne odobravati naše izlaganje učenja Crkve o njezinom jedinstvu vjere. Mogli bi tvrditi da su događaji dokazali kako je ovo učenje pogrešno, pretjerano ili krivo shvaćeno. Mogli bi reći da je vremenski ograničeno na početak 20. stoljeća i da se temelji na zastarjelim pojmovima Crkve preuzetim iz prašnjavih starih priručnika, koje nam je slobodno odbaciti. Mogli bi tvrditi da nam je šutjeti u slučaju da ugrožavamo vjeru ljudi. Ne bismo li trebali pokriti golotinju Crkve, kao što to učiniše Šem i Jafet Noi?

Na takove zamisli odgovaramo: vjerovati nam je i iznositi nauk Crkve u vrijeme i izvan vremena. Iznositi ove zamisli ne bi trebalo ugrožavati vjeru, već radije pojasniti je i ojačati.

Šutnja je također opasna: ne mogu svi zanemarivati proturječje između činjenica i nauka. Nedostatak jasnog izražavanja tih poteškoća, dovelo je ljude do raznih krajnosti, uključujući katastrofalno prihvaćanje modernističkih zabluda protivo vjere, te potpuni gubitak vjere u Boga. To je doista progresija koju je opisao sveti [papa] Pijo X. u Pascendi:

„[…] To je sasvim dovoljno da se spozna kako modernističko učenje na mnoge načine vodi k ateizmu i uništenju svake religije. Protestanti su svojim zabludama napravili prvi korak na tome putu, drugi je napravio modernizam, a ubrzo će ih slijediti ateizam.” [2]

Ako je istina opasna, onda je barem manje opasna od zablude.

Hipoteza

Kao što smo pokazali u oba prethodna dijela, Kristova molitva („Da svi budu jedno” (Iv 17,21)) bješe, prema nauku Crkve, učinkovit uzrok njezina vlastita jedinstva vjere i ljubavi; ta molitva nije bila puka želja ili težnja, već radije bješe uspostavila bitno svojstvo Crkve. [3]

S obzirom na dramatičnu podjelu među onima koji se nazivaju katolicima – uključujući i po predmetima koji se odnose na samu vjeru – jasno je da se suočavamo s ogromnim problemom. Nejedinstvo vjere i stupanj nejedinstva po doktrinalnim pitanjima koja nisu u pravom smislu pitanja koja se odnose na vjeru, toliko je jasno da ga je čak i Romano Amerio 1985. godine nazvao jednostavno „izvanjskom činjenicom.” [4] Problem je u tome što ta podjela u ispovijedanju vjere (a moguće i stupanj druge vrste podjele) među osobama koje tvrde da su katolici, čini se da proturječi vlastitom učenju Crkve o samoj sebi.

Sportski tim može tolerirati nutarnje podjele bez utjecaja na njegov daljnji opstanak ili na to tko su njegovi članovi. Ali podjele s kojima se mi suočavamo, prema autoritativnom učenju utvrđenom u prethodnim člancima, ne mogu i ne postoje unutar Katoličke crkve. Narav je Crkve, između ostalog, [narav] društva ljudi koji vidljivo ispovijedaju istu vjeru. To je esencijalna definicija njezine naravi i ne ona se ne može promijeniti. Značajna promjena u njezinoj konstituciji bila bi defekt, koji bi proturječio nekolicini članaka vjere, i tako zauvijek potkopao njezinu pouzdanost kao učiteljice.

No, tomu ne može biti tako, poradi razloga utvrđenih u disciplini fundamentalne teologije (apologetika i ekleziologija).

U konačnici, postoje dva načina pogleda na stvari:

Ili ćemo zanemariti jasno i konstantno učenje Crkve po njezinim papama i teolozima, i tako prihvatiti da je ona sveopće krivo shvaćala svoju narav kroz jedno razdoblje, ili čak stoljećima – no, ova je opcija nemoguća za one koji žele ostati katolicima.

Ili ćemo prepoznati da skupina ljudi – čak i onih koji se čine da posjeduju autoritet – a koji flagrantno niječu katoličko učenje nisu katolici, i nisu članovi Katoličke crkve.

Posljedice

Druga mogućnost znači da bi moglo biti manje katolika nego što se prije mislilo. Ali, to ne proturječi nijednom članku vjere, već je jednostavno primjena onoga što je [papa] Pijo XII. naučavao u Mystici corporis:

„Među udove (članove) Crkve broje se stvarno samo oni, koji su primili kupelj preporođenja i ispovijedaju pravu vjeru, te se nisu po nesreći odcijepili od cjeline Tijela, niti ih je zakonita vlast isključila zbog preteških prekršaja.” (papa Pijo XII.) [5]

Imajte na umu da ovo nije gnostička „crkva čistih” ili protestantska zamisao „nevidljive crkve” izabranih. To je jasno učenje autora citiranih u prethodnim dijelovima. Navedeno je sažeto izrazio veliki kardinal Louis Billot:

„Ako jedinstvo ispovijedanja vjere, koje ovisi o vidljivom autoritetu živućeg Učiteljstva, predstavlja bitno svojstvo kojim je Krist želio da Njegova Crkva bude zauvijek ukrašena, iz toga jasno slijedi da oni koji ispovijedaju različno od onoga kako njezino Učiteljstvo naučava, ne mogu biti dijelom Crkve. Jer tada bi postojala podjela u ispovijedanju vjere, a podjela jest proturječna jedinstvu.” (kardinal Louis Billot) [6]

Suština problema je u tome što institucija sa sjedištem u Vatikanu, čvrsto drži kako je takova skupina nekatolika u dobrom odnosu s njom. Zaključak koji iz ovoga slijedi je dramatičan. Sažeto ćemo to izraziti na sljedeći način:

1. institucija sa sjedištem u Vatikanu jest tijelo sastavljeno od kombinacije katolika i nekatolika, laika i klerika, koji se čvrsto smatraju katolicima i u dobru odnosu s njom (te je stoga izvanjski podijeljena u svom ispovijedanju vjere).
2. no, Katolička crkva je tijelo krštenih ljudi koji izvanjski ispovijedaju istu, pravu vjeru (drugim riječima, tijelo katolika, ljudi ujedinjenih u svom ispovijedanju vjere);
3. stoga, ta institucija nije Rimokatolička crkva – odnosno, barem ju nije moguće razumjeti bez daljnjih kvalifikacija.

Ako je ovo nova zamisao, molimo Vas da iznova pročitate te točke, obraćajući pozornost na to što zaključak tvrdi, a što ne.

Zaključak ne tvrdi da je Crkva postala defektnom, niti da je Crkva iznenada i u potpunosti zamijenjena lažnom sektom, kao niti da je svaki biskup na čitavom svijetu izgubio službu, niti da svatko tko je u dobrom odnosu s tom organizacijom nije katolik. Ne radi se prvenstveno o neslaganju oko predmeta koji se u pravom smislu ne odnose na vjeru (iako stupanj neslaganja ovdje je također zabrinjavajuć). To nije niti tvrdnja da je Katolička crkva izgubila svoju vidljivost ili da je ona neka nevidljiva, tajna skupina odabranih gnostika, koji su superiorniji od svih ostalih. Sve te tvrdnje odbacujemo.

Crkva je vidljivo tijelo krštenika, koji ispovijedaju istu katoličku vjeru, i kojima upravljaju legitimni pastiri. To tijelo očito je još uvijek u svijetu, što je dijelom pokazano činjenicom da raspravljamo o tom pitanju. Vjerojatno će većina ljudi koji su skloni čitati ovakovu studiju biti članovima tog tijela, i to vidljivo. Rimokatolička crkva još uvijek je ovdje, sa svojom netaknutom esencijalnom naravi – u što se mora vjerovati sa sigurnošću. No, to tijelo zasjenjeno je time što ga drugo tijelo ljudi zasjenjuje svojim lažnim tvrdnjama da su katolici. Mnogi su retorički ovo drugo tijelo nazvali „lažnom crkvom”. Čitava ova hipoteza nekima se može činiti pretjeranom: no, nama se čini još neuvjerljivim tvrdnja da je učenje Crkve o sebi i svom jedinstvu pogrešno ili da je stoljećima bilo krivo shvaćeno.

Tijekom pomrčine, Sunce ostaje u postojanju i vidljivo je – materijalno vidljivo kao objekt; formalno vidljivo kao svjetlost kroz svoju koronu; i jasno vidljivo kao isključivo naše Sunce, iz drugih dijelova svemira (te doista i drugdje u svijetu). Privremeno zamračenje moglo bi otežati velikoj skupini pojedinaca da ga lociraju ili vide, ali to ne utječe na njegovu objektivnu vidljivost – niti to mijenja činjenicu da Mjesec objektivno nije Sunce.

Što ova teorija razrješuje

Ukratko ćemo raspraviti neke od načina kojima ova hipoteza rješava ključne probleme.

Crkva je vidljiva – ali je vidljiva kao što? Ona nije samo materijalno vidljiva organizacija kao bilo koja druga, već ona je jasno vidljiva kao Crkva, i to vidljivo jedna i ujedinjena. Daleko od toga da potkopava njezinu vidljivost, ova teorija ju brani. Oni koji tvrde da Katolička crkva jest neujedinjena organizacija esencijalno negiraju njezino vidljivo jedinstvo, redefinirajući i vidljivost i jedinstvo. Mjesec koji zaklanja Sunce shvaćaju kao jedan jedinstveni objekt, redefinirajući Sunce kao plutajući bijeli prsten.

Rimokatolička crkva mora biti ujedinjena u svom ispovijedanju vjere: što znači da oni koji su vidljivo odvojeni od tog ispovijedanja [vjere] nisu katolici. Ovo je nužan zaključak: iako status bilo kojeg pojedinca nije relevantan za cjelokupni argument, naime organizacija koja je vidljivo razjedinjena ne može biti Katolička crkva. Takva institucija mogla bi, međutim, biti čisto materijalno grupiranje sekte nekatolika i dijela Crkve koji ostaje materijalno povezan s njima, što mnogi pogrešno drže jednim tijelom. [7] Pošto to shvatimo, vidimo da je jedinstvo Crkve očuvano, potrebne razlike su razjašnjene i naša katolička vjera je „obnovljena poput orla.” (usp. Ps 102,5)

Jedinstvo vjere podrazumijeva podložnost Učiteljstvu kao neposrednom pravilu vjere – [što je] nužno za predmete vjere, a praktično i za ostala doktrinarna učenja. Ali, ono ne podrazumijeva podložnost navodnim autoritativnim figurama koji nisu katolici, te stoga nemaju autoritet poučavanja ili upravljanja jer ne posjeduju službu u Katoličkoj crkvi. Ako oni za koje nam se čini da posjeduju službu (na primjer) niječu djevičansko začeće ili jasno razumijevanje Svetog Pisma, blagoslivljaju grijeh, odbacuju ili sumnjaju u druge dogme – tada oni nisu članovi [Crkve], te ne ne posjeduju i ne mogu posjedovati službu u tijelu čiji nisu članovi. Ovu tvrdnju treba možda razjasniti na drugom mjestu, ali dostaje reći da je ovo standarda katolička doktrina, a sveti Robert Bellarmin tvrdi kako je to jednoglasno mišljenje Otaca, navodeći autoritet Ciprijana, Augustina, Ambrozija, Jeronima, Tome Akvinskog, pape Celestina I. i pape Nikole I. [8]

Navedeno također rješava paradoks da oni koji ostaše katolici, uglavnom nisu podložni tim navodnim autoritetima te da ne uzimaju svakodnevno propovijedanje „Crkve” kao svoje neposredno pravilo vjere. Također, to opravdava tvrdnje nekih katolika koji se nalaze u navodno „iregularnim kanonskim situacijama”. Biti suspendiran, u „raskolu” ili izopćen od strane dvojbenih autoriteta nema suštinske veze s time jesu li takove skupine katolici ili ne, niti s njihovom dužnošću da služe dušama. Kao što je iznad spomenuto, „materijalno grupiranje” zavaravajuće, tako su i takove čisto materijalne podjele među katolicima koji nastavljaju ispovijedati pravu vjeru, bez obzira jesu li „kanonski regularni” ili ne. [9] Svi oni pripravni su pokoriti se živom glasu Crkve kada se on jasno čuje.

Konačno, izvanjsko jedinstvo vjere očuvano je kao motiv za vjerodostojnost tvrdnji Crkve, čak i ako ono trenutno nije lako uočljivo. Naša hipoteza tvrdi da je ono zaklonjeno, dok alternative podrazumijevaju da je ono prestalo postojati, čak i ako je samo privremeno. Neke alternative čak poriču da je to jedinstvo bitan dio njezine naravi, otpisujući ga kao pretjerivanja „neoskolastike”. Ove zamisli neodržive su za one koji žele ostati katolicima.

Zamisao o zasjenjenju Katoličke crkve nije nova. Iako se naš slučaj temelji na doktrini, ne možemo zanemariti spomenuti razna proroštva i ukazanja koja su se doticala zamisli „lažne Crkve” – poput Anne Catherine Emmerich [10], Gospe od La Salleta [11], o. Pija [iz Pietrelcine] [12], nadbiskupa Fulton J. Sheena [13], o. E. Sylvestera Berrya [14] i drugih. Nadalje, mnogi s javnim platformama godinama koriste retoriku o krivim ili lažnim crkvama. Ugledni katolički govornik i pisac Frank Sheed čak je osjetio potrebu da se pozabavi tim pitanjem napisavši knjigu „Is it the Same Church?” 1968. godine.

Na drugima je da pokažu koje bi kvalifikacije bilo potrebno učiniti, te da predstave daljnje implikacije. To pitanje već su detaljno obradili drugi autori. [15]

Prigovori

Neki ustraju protiv zamisli da ne mogu postojati dvije crkve, jer postoji samo jedna Crkva. Tvrde da ne možemo govoriti o „novoj crkvi” ili „bergoglijanskoj crkvi” jer, unatoč tome što je okupiraju oni koji izdaju ili iskrivljuju vjeru, ona [Crkva] nije zamijenjena novom crkvom.

Osim što se problemi pogrešno ograničavaju na Franjinu vladavinu, to ne znači i pogrešno razumijevanje retoričkih termina kao dijalektičke potvrde da doista postoje dvije crkve, [a] što nije naša hipoteza. Naša hipoteza jest jednostavno sljedeća: postoji Crkva i lažno tijelo nekatolika koji ju zaklanjaju.

Neki kritičari su također tvrdili da postoji samo jedna Crkva, ali koja u fragmentiranom smislu sadrži različite teologije i filozofije. Oni nam dozvoljavaju da raspravljamo o bergoglijanskoj teologiji, filozofiji, moralu i religiji, ali nam zabranjuju da je nazivamo novom ili bergoglijanskom crkvom.

Takovo razlikovanje ne funkcionira onako kako njezini zagovornici pretpostavljaju. Ono nije sukladno s raznim citiranim autoritetima: Crkva je tolerirala različite metodologije u teologiji, ali ne i različite teologije (ili čak religije) u takovom smislu. Navedeno je jasno priznanje vidljivog nejedinstva vjere – a što je nemoguće za Katoličku Crkvu. Zapravo, ovo ima više zajedničkog s anglikanskom koncepcijom „šire crkve”.

Iako je naša hipoteza dramatična, ona ne proturječi nijednom aspektu vjere i doista je jedini način na koji se ključne doktrine mogu sačuvati.

Zaključci

U ovom nizu članaka razmotrili smo samo jedan aspekt jedinstva vjere, koji je sam po sebi samo jedan aspekt jedinstva Crkve. Ovime se ne želi stvoriti dojam da osoba, sve dok ispovijeda istu katoličku vjeru, time je katolik. Osoba može otpasti od Katoličke crkve i putem raskola ili izopćenja. Ali, čak i samo taj „aspekt aspekta” pokazuje ogromne probleme uzrokovane pokušajem da se tvrdi kako je institucija o kojoj se raspravlja Katolička crkva, bez ikakvih daljnjih kvaifikacija.

Kako je moguće da se tako veliki dio Katoličke crkve mogao odvojiti, a ipak biti izuzet od većine svijeta da ostane dio nje? Kao da se sekta nekatolika progresivno probija u svetogrdno pseudo-zajedništvo s Katoličkom crkvom – ili kao da je sve više ljudi izgubilo vjeru, a ipak ih vlast nije na ispravan način isključila. Kako se dogodilo da ih Crkva nije pozvala natrag k vjeri ili prisilila da odustanu i osudila ih? Kako je moguće da, iako zadržava savršeno jedinstvo vjere među svojim istinskim članovima, izgleda (iako nemoguće) da je razdijeljena u tom ispovijedanju? Ova misterija izvan je granica ovih članaka te zahtijeva pažljivu molitvu i proučavanje. Time ćemo se pozabaviti u daljnjim [člancima*].

U međuvremenu, iznova navodimo prekrasan odlomak pape Pija XII., koji se nikada ne može dovoljno često ponavljati:

„Među udove (članove) Crkve broje se stvarno samo oni, koji su primili kupelj preporođenja i ispovijedaju pravu vjeru, te se nisu po nesreći odcijepili od cjeline Tijela, niti ih je zakonita vlast isključila zbog preteških prekršaja.” (papa Pijo XII.) [16]

Hipoteza da doista postoji lažno tijelo koje zaklanja Katoličku Crkvu i da to nije samo retorika, nekima može biti doista šokantna. Međutim, to je jedina hipoteza koja čuva jedinstvo vjere Crkve – a da ne spominjemo njezinu vjerodostojnost u naučavanju uopće.

Izvor: https://www.wmreview.org/p/visible-unity-of-the-church-iii

Bilješke:

[1] The Visible Unity of the Catholic Church Maintained against Opposite Theories Vol I, M. J. Rhodes, 1870., str. 35

[2] Pascendi Dominici Gregis, br. 39.

[3] Satis cognitum, br. 6; Mortalium animos, br. 7

[4] Romano Amerio, Iota Unum – A study of the changes in the Catholic Church in the Xxth century, Sarto House, Kansas City MO, 1996., 143

[5] Mystici corporis Christi, br. 22

[6] Thesis XI, §1. Preveo o. Julian Larrabee iz de Ecclesia, iz dokumenta koji je omogućio g. John Lane.

[7] Pojašnjenje iz svibnja 2021. godine – Pod „materijalnim grupiranjem” razumijevamo grupiranje okolnosti koje ne predstavlja istinsko jedinstvo sastavnih dijelova – na primjer, jedinstvo osobe i njezine odjeće, ili čak sunca i mjeseca tijekom pomrčine. To je samo analogno, budući da su sva društva slučajne unije – ali su međusobno povezani zajedničkim odnosima svojih članova jednih prema drugima, autoritetom i zajedničkim ciljem. Također, ne želimo tvrditi da postoji neka vrsta djelomičnog zajedništva između Katoličke crkve i istinskih sljedbenika lažne crkve koja ju zaklanja. Međutim, nazvali smo to „materijalnim grupiranjem” budući da ne želimo ostaviti dojam da su pojedinci koji ispovijedaju katoličku vjeru, a ipak pohađaju Misu [sakramentalno valjanu ili ne*] pod okriljem lažnog biskupa ipso facto nekatolici: i jednako tako, ne želimo ostaviti dojam da je Crkva samo hijerarhija, a ne tijelo krštenih ljudi koji ispovijedaju katoličku vjeru i kojima upravljaju legitimni pastiri.

[8] St. Robert Bellarmin, On the Roman Pontiff: In Five Books, Second Edition, preveo Ryan Grant, Mediatrix Press, 2017, str. 315-6.

[9] Pojašnjenje iz svibnja 2021. godine […] – prema našem mišljenju, primjeri „materijalnih podjela” mogu uključivati stvari poput biti priznat ili nepriznat od strane navodnih autoriteta (a što je potencijalno materijalno kršenje jedinstva u upravi) ili neslaganja glede vjerskih pitanja koja Crkva još nije riješila. Takove podjele koje mogu postojati između različitih skupina koje i dalje ispovijedaju pravu vjeru, barem su usporedive s onima koje postojale između raznih pokornosti u Velikom zapadnom raskolu (1378. – 1417.). U tom razdoblju činilo se da je jedinstvo u crkvenoj upravi narušeno. Salaverri daje pregled triju različitih perspektiva o tome, od kojih jedna tvrdi da je raskol između pokornosti bio čisto meterijalni, a druga [perspektiva] dodatno razjašnjava da je to bio „prividni raskol u nesavršenom smislu”, takav da je „vidljivost jedinstva bila zaklonjena”, niječući da je ono bilo uništeno (1280). Salaverrijev vlastiti zaključak jest da to nije bio pravi raskol, jer „nitko nije odbio podložiti se Vrhovnom Prvosvećeniku, a zapravo su svi pokušavali saznati tko doista bješe legitimni Vrhovni Prvosvećenik kako bi mu mogli biti pokorni. Stoga, nije bilo dobrovoljnog odjeljivanja od jedinstva, već jednostavno neslaganje oko činjeničnog pitanja, naime, je li ovaj ili onaj čovjek pravi Vrhovni Prvosvećenik. Ova kontroverza zasigurno je zaklonila vidljivost jedinstva, ali ga nipošto nije uništila, jer otkrila je želju za jedinstvom zajedničkim svima” (1281). Iako se ovo lako primjenjuje na podjele među pravim katolicima u smislu jedinstva uprave, „želja za jedinstvom” nije rješenje za nejedinstvo vjere u Saborskoj crkvi – i to ne samo poradi toga što postoji vrlo malo dokaza o postojanju takve želje. Salaverri također zaključuje da unatoč takovim materijalnim podjelama „jedinstvo u vjeri i bogoslužju bješe očito”.

[10] Anne Catherine Emmerich „vidjeh gdje […] tamna crkva nastade u Rimu.” https://www.lifesitenews.com/opinion/the-false-prophet-of-the-apocalypse

[11] „31. ‘Crkva će biti pomračena, svijet će biti u konsternaciji.’” Tajna dana Mé
lanie, prijevod Ronalda L. Contea Jr., iz knjige The Bible and the Future of the World, dostupno na: http://www.catholicplanet.com/future/lasalette-melanie.htm

[12] o. Frank Unterhalt navodi da je o. Pijo o. Gabrielu Amorthu rekao sljedeće: „Sotona je ušao u utrobu Crkve i za kratko će vrijeme vladati lažnom crkvom.” https://www.lifesitenews.com/opinion/the-false-prophet-of-the-apocalypse

[13] „Imati će sva obilježja i karakteristike Crkve, ali u obrnutom značenju te će biti ispraženja od božanskog sadržaja. Postojati će mistično tijelo Antikrista, koje će u svim svojim vanjskim oblicima nalikovati mističnom Tijelu Kristovu.” Fulton J. Sheen, Communism and the Conscience of the West, Bobbs-Merril Company, Indianapolis, 1948. Pristupljeno preko: https://www.lifesitenews.com/opinion/the-false-prophet-of-the-apocalypse

[14] „Proročanstva Apokalipse [knjige Otkrivenja] pokazuju da će Sotona oponašati Kristovu Crkvu kako bi obmanuo čovječanstvo; postavit će Sotoninu crkvu kao protivničku Kristovoj Crkvi.” E. Sylvester Berry, The Church of Christ, B. Herder Book Co., London, 1927., str. 119.

[15] Promotrite pitanje o kojem se raspravlja u sljedećim tekstovima:

• o. Jean-Michel Gleize: https://fsspx.news/en/content/23744 i https://fsspx.news/en/content/23757
• g. John Lane: http://strobertbellarmine.net/Archbishop_Lefebvre_and_the_Conciliar_Church.pdf
• biskup Bernard Tissier de Mallerais (2013.): http://www.dominicansavrille.us/is-there-a-conciliar-church/

[16] Mystici corporis Christi, br. 22.