Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].
Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.
Rekapitulacija
U prethodnom dijelu raspravljali smo o tvrdnji Crkve kako je ona „jedna”, što se dijelom odnosi na njezinu jedinstvenost, u smislu da je naš Gospodin Isus Krist osnovao jednu Crkvu, a ne mnoge. No, otiđosmo dalje no što se obično pojašnjava, predstavljajući nauk Crkve o njezinom jedinstvu u vjeri i ljubavi, a posebice o ujedinjenom izvanjskom ispovijedanju vjere.
Pokazasmo da Crkva naučava kako je Kristova molitva („Da svi budu jedno” (Iv 17,21)) bila učinkovit uzrok jedinstva vjere i ljubavi, a što je esencijalno i stalno svojstvo njezine prirode, a ne puka težnja za nekim budućim jedinstvom. [1] Pokazasmo da sama Crkva naučava kako je to jedinstvo ispovijedanja [vjere] „motiv vjerodostojnosti” za njezinu tvrdnju kako je ona jedina prava vjera Krista te da je to bitno za njezinu narav vidljivog društva.
Zaključismo tvrdnjom da trenutno stanje stvari – u kojem oni koji tvrde da su katolici (i kao takvi jesu prepoznati) ispovijedaju suprotne stvari – čineći se kao da navedeno proturječi tim učenjima.
Svrha ovog dijela jest dodatno utvrditi učenje Crkve o njezinu jedinstvu u vjeri kroz čvrste autoritete. Za svjedočanstva o „predmetnom pitanju” neposredno prije zbrke Drugog vatikanskog sabora, upotrebljavati ćemo izbor priručnika na engleskom jeziku iz međusaborskog razdoblja. Već smo na drugom mjestu pojasnili vrijednost tih tekstova koji bjehu u upotrebi sve do Drugog vatikanskog sabora. Oni će nam pokazati kako naše tumačenje dokumenata Učiteljstva jeste točno, u kontekstu i da istinski predstavlja nauk Crkve.
Učenje Crkve i [njezina] teologija sigurniji su od naših tumačena činjenica. Ali, protiv činjenice nema argumenata: i na prvi pogled, činjenice i teologija čine se nepomirljivima. Pošto utvrdimo kako je naše razumijevanje teologije ispravno, sljedeći logičan korak jest iznova preispitati naše razumijevanje činjenica, čak i ako same činjenice ostaju sigurne.
No, prije no što možemo tražiti rješenje, moramo biti jasni u pogledu toga da problem postoji. Jednom kad utvrdimo te točke, tek tada možemo razmotriti kako pomiriti učenje Crkve sa stvarnošću oko nas. To se ne smije postići pronalaženjem pravnih rupa kako bi se dobio izraz „nevin”, kao da smo na sudu. Radije, [u stilu] poznate maksime koja se pripisuje Sherlocku Holmesu:
„Pošto eliminirate nemoguće, ono što ostane, bez obzira koliko nevjerojatno bilo, mora biti istina.”
Ovaj članak nadovezuje se na prethodni dio. Treba ih čitati zajedno u pogledu našeg cjelovitog predmeta, budući da smo nastojali izbjeći ponavljanje citata i izvora u oba dijela.
Jedinstvo ispovijedanja vjere
U svojoj enciklici Satis cognitum o jedinstvu Crkve, [papa] Lav XIII. naučava: „u pogledu onih koji sačinjavaju [Crkvu] i stvari koje vode do tih duhovnih darova, ono jest izvanjsko i nužno vidljivo.” [2] Poziva se na misiju apostola „poučavati vidljivim i čujnim znakovima”, te da „vjera dolazi propovijedanjem” apostola. Zaključuje:
„Sama vjera – to jest pristanak na prvu i vrhovnu istinu – iako se esencijalno nalazi u intelektu, mora se očitvati izvanjskim ispovijedanjem – ‘Jer se srcem vjeruje za opravdanje, a ustima se priznaje za spasenje.’” (Rim 10,10) [3]
A što je potrebno ispovijedati? Prvi vatikanski sabor uči da:
„Nadalje, božanskom i katoličkom vjerom treba vjerovati sve ono što se nalazi u pisanoj i predanoj Božjoj riječi, i što Crkva, bilo svečanom odlukom bilo redovitim Učiteljstvom, predočuje da treba vjerovati kao nešto što je od Boga objavljeno.” [4]
Ovi izvori ne uče da je predmet ispovijedanja ograničen samo na one istine koje je svečano definiralo izvanredno Učiteljstvo, već uključuje i one predmete koje naučava redovno i univerzalno Učiteljstvo kao objavljene, dakle „vjerom” (de fide).
Wilhelm i Scannell uče, kao i mnogi drugi da „to jedinstvo vjerovanja mora biti ne samo u takozvanim temeljnim doktrinama, već u svim objavljenim istinama”. [5] To ne znači da su svi katolici savršeno ujedinjeni u svemu što se naučava, uključujući i predmete koji nisu „de fide” – već to prvenstveno znači da postoji vidljivo jedinstvo u ispovijedanju onoga što se naučava da treba vjerovati kao nešto od Boga objavljeno; a što sekundarno znači kako čak niti oni koji su u zabludi ili u neznanju, ne pokazuju uvjerljiv znak kako su odbacili autoritet Učiteljstva koja naučava te stvari.
Kako su ova učenja shvaćena sa strane teologa?
Salaverri [ovako] definira pojmove koji se odnose na jedinstvo:
„Jedinstvo jest svojstvo kojim je nešto nepodijeljeno u sebi te odijeljeno od svega ostalog. Stoga, jedinstvo isključuje nutarnju podjelu stvari te ne dopušta im da budu dio neke druge cjeline.
Socijalno jedinstvo koje razmatramo, jest zajednički rad više osoba ka cilju pod vrhovnom društvenom vlasti.
U Crkvi se razlikuje trostruko društveno jedinstvo: vjere, upravljanja i bogoslužja, ‘umova, volje i čina’, kako govori [papa] Lav XIII. u enciklici Satis cognitum (D3305).
Jedinstvo vjere jest suglasje umova u istom ispovijedanju vjere pod Vrhovnim Učiteljstvom Crkve.” [6]
Potom nastavlja s dokazivanjem kako je to jedinstvo nužno svojstvo Crkve, koristeći slične argumente na koje smo se pozivali u prvom dijelu.
Van Noort tvrdi kako je Krist želio da Crkva ima jedinstvo izvanjskog ispovijedanja vjere u kojem „svi članovi Crkve drže i ispovijedaju istu doktrinu kakvu im predstavlja učiteljska služba Crkve.” [7] Tvrdi da samo nutarnja vjera nije dovoljna da bi se Crkva ustanovila kao vidljivo društvo: Crkva je vidljivo ujedinjena u vjeri, a to je moguće samo kroz izvanjsko ispovijedanje. To ne znači da u Crkvi ne može biti sporova o vjerskim pitanjima (a kamoli glede političkih ili drugih pitanja) – ali, ono „svakako zahtijeva da svatko jasno i s raspoznatljivošću prihvati svaku i pojedinu doktrinu koju učiteljska služba Crkve predočuje za vjerovanje.” [8] Ovo biva eksplicitno ili barem implicitno „prihvaćanjem autoriteta Crkve koje ih naučava”. [9]
Poput [o.] Berrya, spomenutog u prethodnom dijelu, Van Noort temelji ovu tezu na Kristovim riječima upućenim apostolima, dajućim im vlast da poučavaju sve narode i zahtijevajući da svi ljudi ispovijedaju istu vjeru, propovijedanu od apostola i njihovih nasljednika. [10] Kao i [o.] Berry, on također pokazuje kako su rani crkveni oci smatrali da je Crkva ujedinjena u ispovijedanju vjere, i da svatko izvan tog jedinstva bješe krivovjerac. [11]
To potvrđuje i [papa] Pijo XI., čija je enciklika Mortalium animos napisana protiv sljedeće zamisli:
„Oni su naime mnijenja da jedinstvo vjere i uprave – koje je oznaka jedne istinite Kristove Crkve – do sada gotovo nije postojalo te da ni danas ne postoji. Oni drže da se to jedinstvo doista može željeti te da se čak jednoga dana može i ostvariti posredstvom voljâ usmjerenih k istome cilju – no da se u međuvremenu može smatrati jedino pukim idealom.” (papa Pijo XI.) [12]
Ovo je kratak izbor šireg korpusa autoriteta koji pokazuju kako se to jedinstvo vjere definitivno odnosi, između ostalog, [i] na izvanjsko ispovijedanje onoga što se naučava; te kako je to ključni način koji Crkvu čini vidljivom. Bez tog izvanjskog jedinstva vjere, vidljivost Crkve nestaje.
Jedinstvo kao obilježje Crkve i motiva vjerodostojnosti
Nadalje, kao što je već spomenuto, to izvanjsko jedinstvo ispovijedanja [vjere] priznaše čitavi svijet te bješe toliko osobito da je poslužilo kao dokaz tvrdnjama Crkve. To je nauačavano [i] na Prvom vatikanskom saboru:
„Crkva je također sama po sebi, naime, zbog svoga […] katoličkog jedinstva i nepobjedive postojanosti, jedan veliki i vječni razlog i nenadvladivo svjedočanstvo vjerodostojnosti i svog božanskog poslanja.”(Prvi vatikanski sabor) [13]
U svojoj knjizi o fundamentalnoj teologiji, mons. Fenton piše:
„Međutim, kada kažemo da je Crkva očito društveno čudo poradi svog katoličkog jedinstva, potvrđujemo da tako ustanovljena društvo jest očito izvan naravne sposobnosti stvorenja da ju formiraju i održavaju.” (Mons. Joseph Clifford Fenton) [14]
Parente u svom Dictionary of Dogmatic Theology, smatra da to jedinstvo (uključujući jedinstvo izvanjskog ispovijedanja [vjere]) „proizlazi spontano iz naravi i cilja [Crkve]” te time ju vidljivo pokazuje kao Kristovu Crkvu. [15]
Poput mnogih pisaca, Salaverri drži kako je Prvi vatikanski sabor nezabludivo definirao kada naučavaše da je Krist [Crkvu] obdario „[…] očitim znakovima svoje ustanove, kako bi ju svi mogli prepoznati [tj. da je vidljiva] kao čuvaricu i učiteljicu objavljene riječi.” [16] Pod „prepoznati” se razumijeva da su obilježja ono što Crkvu čine „jasno vidljivom” (tj. prepoznatljivom kao ono što ona jest – istinska Kristova Crkva). [17] Salaverri smatraše da katolički nauk o četiri obilježja [izražena] u Vjerovanju jesu ta obilježja. [18] Navodi kako su ta četiri obilježja nužna i vidljiva svojstva Crkve, uključujući jedinstvo izvanjskog ispovijedanja [vjere]:
„Jedinstvo koje spada na Rimokatoličku Crkvu
U Rimokatoličkoj Crkvi svi vjernici čitava svijeta de facto su podređeni i pokoravaju se jednoj vrhovnoj vlasti Svete Rimske Stolice u doktrini vjere, uprave i bogoslužja, čineći to [na] savršen i očit [način].”
U tim različitim tekstovima, jedinstvo se tretira kao negativno obilježje ili oznaka Crkve, [budući da] mogu postojati lažne religije koje su, za neko vrijeme, potpuno ujedinjene, ali kada netko pronađe društvo kojemu nedostaje to jedinstvo, „samom tom činjenicom zna se kako to nije prava Kristova Crkva.” [19] [o.] Berry to poređuje s oblikom kojem nedostaju četiri stranice: po tom nedostatku, znamo kako nije kvadrat. [20]
Pokazujući koliko je posebno jedinstvo u vjeri Crkve, Tanquerey ukazuje na sve „preprjeke koje se [tomu] protive”, naime ljudsku odlučnost da se zadrži vlastito mišljenje, „obskurnost” dogmatskih istina te stroge moralne standarde Crkve. [21] No, poput drugih autora, on jednostavno uzima zdravo za gotovo kako je to osobito jedinstvo esencijalno svojstvo, sveopće kroz vrijeme i prostor, te da je to obilježje Crkve i dokaz da „Bog pomaže Rimokatoličkoj Crkvi na poseban način.” [22]
Indefektibilnost
Stalnost jest izvan okvira ove studije, ali već smo je se dotaknuli te stoga [ju] moramo pojasniti. Ono ne znači da će društvo zvano Katolička Crkva nastaviti postojati uvijeke ili da će se povratiti netaknutom na svršetku vremena nakon razdoblja nestanka. To radije znači, kako Salaverri uči da:
„Crkva kakvom ju jest ustanovio Krist, a u njoj posebice hijerarhiju i primat, Kristovom voljom jest trajna.”[23]
Ova se teza utvrđuje pozivanjem na Prvi vatikanski sabor i Satis cognitum. To znači, između ostalog, da će Crkva uvijek zadržati svoju esencijalnu konstituciju i svojstva, uključujući jedinstvo koje opisujemo. Ona će uvijek biti „brojčano jedna”, u smislu da ne može privremeno prestati postojati, a potom se povratiti u postojanje – što bi se dogodilo ako bi privremeno izgubila esencijalno svojstvo, čak i ako bi ga kasnije iznova stekla. [24] Doista, ne treba nam svečana definicija da bismo znali da nešto ne može izgubiti esencijalno svojstvo (poput kvadrata koji gubi svoju četverostranost) a da [time] ne prestane biti ono što jest – ili da nešto što se iznova stvori nakon što prestane postojati, nije numerički isto što bješe prije. Vidljivost Crkve ne može se grubo svesti na razinu nečega poput nogometnog kluba ili bilo koje druge čisto ljudske grupacije: kao što se niti njezina indefektibilnost (stalnost) ne može grubo svesti na puki nastavak postojanja.
Namjesto toga, Crkva jest formalno vidljiva kao ujedinjena u vjeri i ljubavi, jasno vidljiva kao istinska Kristova Crkva, i to indefektibilno (stalno) i trajno. [25] Bilo koje rješenje tog problema nejedinstva mora biti u skladu s tim.
Podložnost Učiteljstvu
Neki nastoje izbjeći težinu problema svodeći izvanjsko jedinstvo vjere na podložnost autoritetu Crkve na način da, onaj tko tvrdi kako je na taj način podložan stoga ispovijeda istu vjeru (pa pitaju: „Tko si ti da sudiš?”). Iako postoje mnogi slučajevi u kojima nije poznato je li određena osoba napustila to jedinstvo, to nas ne sprječava da prepoznamo određene slučajeve u kojima osoba jasno zna što čini (vidi tekst kardinala de Luga u prvom dijelu). Ta podložnost znači više od puke tvrdnje naše podložnosti Učiteljstvu: to je stvarna dispozicija prema autoritetu, a puka tvrdnja da smo mu „podložni” ne rješava problem nejedinstva.
Hunter piše kako je to jedinstvo povezano sa spremnošću „podložiti se odmah i implicitno, s nutarnjim pristankom, čim začuje se glas Crkve.” [26] Ali, to nije svođenje izvanjskog jedinstva vjere na tvrdnju da smo podložni Učiteljstvu. Neke osobe koje tvrde kako su podložne pokazuju drugim načinima da nisu podložne tom autoritetu.
To je također jasno dao do znanja [o.] Berry, koji uči da podložnost Učiteljstvu mora biti stvarna. On je citiran kao dokaz koji pokazuje da se ispovijedanje vjere „svodi” na podložnost, a njegovo mišljenje glede toga dokazuje poantu koju iznosimo. To je ilustrirano (s našim brojevima) u nastavku:
„Posljedično, nitko ne može biti članom niti jednog društva osim ako se ne podloži njegovu autoritetu prema svojim sposobnostima. Nadalje, u odnosu na Crkvu, [1] mora postojati jedinstvo u izvanjskom ispovijedanju prave vjere, [2] koju Krist bješe povjerio učiteljskom autoritetu Crkve [tj. vjeri koja je povjerena učiteljskom autoritetu]. [3] Stoga, ispovijedanje vjere potrebito za članstvo u Crkvi praktično se svodi na podložnost njezinom učiteljskom autoritetu.” (o. E. Sylvester Berry) [27]
Parafrazirajući: vjera je dana Crkvi da poučava, uzrokujući time ujedinjeno izvanjsko ispovijedanje [vjere], dopuštajući jedinstvenim načinom, onim ljudima koji su podložni tom učiteljskom autoritetu, biti ujedinjenima u ispovijedanju onoga što ona naučava.
Stalno vršenje službe Učiteljstva
Ovo se ne odnosi na izjave [dane] jednom ili dvaput u stoljeću. U svojoj enciklici Mystici Corporis Christi, [papa] Pijo XII. uči da:
„Kao što je, dakle, u pravoj kršćanskoj zajednici samo jedno Tijelo, jedan Duh, jedan Gospodin i jedno krštenje, tako ne može biti nego samo jedna i vjera (usp. Ef 4,5); i stoga se, po zapovijedi Gospodinovoj, onoga tko je Crkvi uskratio posluh treba smatrati poganinom i carinikom (usp. Mt 18,17). Zato se ne može reći da žive u jednome ovakvom tijelu i jednim njegovim Duhom oni koji su odijeljeni bilo po vjerovanju, bilo po upravi.” (papa Pijo XII.) [28]
Navedeni autoriteti ne uče kako je objekt ispovijedanja ograničen samo na one istine koje je svečano definiralo izvanredno Učiteljstvo. Kao što je spomenuto, trebamo ispovijedati i ono što naučava redovito i univerzalno Učiteljstvo kao objavljeno.
Hunter potvrđuje kako je jedinstvo u vjeri rezultat „stalnog vršenja” [službe] autoriteta. [29] Iako bi izvanredna definicija od strane pape doista bilo takovo vršenje [službe autoriteta], on ne precizira da to mora biti na tako visokoj razini autoriteta: zapravo, kaže kako to „stalno vršenje” [službe autoriteta] Crkve:
„… nije ograničeno na relativno rijetke prigode kada se Sabor okuplja ili kada se dekret izdaje ex katedralno [sic]; no pitanja o predmetima koji spadaju u djelokrug nezabludivog autoriteta Crkve neprestano se podnose sudištima Rimskoga dvora; a donesene odluke, iako same po sebi nisu donesene ex-katedralno, izvjesne su s nepogrješivom sigurnošću, barem kada ih prihvati čitava Crkva općenito.”
Ta bilješka [br.] 327 pojašnjava kako se [izraz] „Crkva općenito” odnosi na vršenje [službe] univerzalnog redovnog Učiteljstva – naime biskupa svijeta ujedinjenih s papom. Ne radi se o referenci na nejasno tumačenje „sensus fidelium”, koje danas izgleda ima više zajedničkog s pojmom „vitalnog imanentizma” (kojeg je osudio sveti [papa] Pijo X. u Pascendi Dominici gregis) nego s onim što se nalazi u teologiji Crkve.
Wilhelm i Scannel ističu: „To jedinstvo vjere osigurano je učiteljskim autoritetom biskupa, kojima predsjedava njihova nezabludiva vidljiva glava – rimski biskup. To je jedinstvo vjere u čitavoj objavi, a ne samo u određenim njezinim dijelovima.” [30]
Van Noort također iznosi istu poantu:
„2. Navješćivanje Crkve jest pravilo vjere koje je naprikladan način prilagođeno potrebama ljudi. Jer pod a) ono jest jednostavno pravilo […]. Što bi moglo biti lakše negoli poslušati Učiteljstvo koje je uvijek pri ruci te uvijek naviješta? […] c) Ono jest živuće pravilo, u skladu s kojim u bilo kojem razdoblju jest moguće objasniti značenje doktrina i okončati kontroverze.” [31]
Kao posljedica ovih točaka, u prethodnoj točki [raspravljali smo*] o „tercijarnom smislu” vidljivog jedinstva vjere – naime, o manje-više savršenom jedinstvu u onim doktrinarnim točkama koje nisu kao definitivne naučavane ili božanski objavljene (npr. one stvari koje se autoritativno, ali ne definitivno naučavaju u enciklikama). Tercijarni smisao ovdje nije u fokusu – ali, vrijedi napomenuti da stupanj nejedinstva čak i po tim točkama u današnje vrijeme jest bez presedana.
Šire pitanje pravila vjere izvan je opsega ovog članka – posebice [pitanje] je li moguće da Crkva naizgled zašuti i jednostavno prestane zahtijevati „potpuno i bezuvjetno prihvaćanje i ispovijedanje svih njezinih učenja.” [32]
No, bez potrebe je govoriti kako je moguće da ljudi licemjerno tvrde da su podložni ili pokorni Učiteljstvu, a ponekad takove su tvrdnje očito samo verbalne i nestvarne. Prešućivanje toga potkopava vidljivost Crkve i proturječi dogmi da Crkva jest jedna. To nas vraća na ključnu točku: jedinstvo mora biti vidljivo i izvanjsko.
Što jedinstvo vjere ne znači
Spomenuli smo već kako to ne znači da će katolici biti ujedinjeni oko svih stvari koje su izvan pravila vjere – poput određenih političkih sustava itd. Govori se o jedinstvu vjere. Vraćajući se na „tercijarni smisao”, ono ne isključuje raspravu – čak niti žustru raspravu – o neriješenim teološkim pitanjima (npr. o interakciji milosti i slobodne volje). Umanjenje jedinstva u takvim pitanjima može, praktično govoreći, dovesti do umanjenja vidljivosti, uz istovremeno postojanje savršenog jedinstva i vidljivosti same vjere.
To ujedinjeno ispovijedanje vjere također ne isključuje mogućnost da neke osobe u unutrašnjosti [sebe] izgube vjeru, dok naizvana i dalje ispovijedaju istu vjeru. „Uobičajeno mišljenje” jest da takovi okultni krivovjerci – čak ako su formalni i uporni – jesu i dalje članovi Crkve, sve dok njihovo krivovjerje ne postane očitim. [33]
Nadalje, kao što se raspravljalo u prvom dijelu, pisci ne opisuju vidljivo jedinstvo u podložnosti koje postoji istodobno s vidljivim nejedinstvom ispovijedanja [vjere]. Izvanjska činjenica koja je bila toliko očita da je poslužila kao dokaz tvrdnjama Crkve, bješe vidljivo jedinstvo u ispovijedanoj vjeri, a ne u tome da je svaki katolik mogao izreći skup riječi tvrdeći kako je podložan papi i Učiteljstvu. Kao što je spomenuto u prvom dijelu, ujedinjena verbalna podložnost (čak i ako nije samo verbalna) ne bi bila upečatljiva ili dojmljiva. Jednostavno nije ono što ta tvrdnja znači.
Zapravo, ako bi svi katolici bili istinski podložni Učiteljstvu, a ipak bi i dalje postojalo veliko nejedinstvo vjerovanja i ispovijedanja, tada bi to, daleko od toga da je dojmljivo, sugeriralo da je učiteljska služba Crkva bila prilično defektna. Naprotiv, Učiteljstvo nije samo kriterij za to ujedinjeno ispovijedanje vjere, već je i njegov učinkovit uzrok. Drugim riječima, ujedinjeno Učiteljstvo uzrokuje ujedinjeno ispovijedanje vjere (čak i ako ostane nekolicina njih tu i tamo, koji u dobroj vjeri (tj. namjeri*) ispovijedaju krivu stvar). Ukratko, prevladavajuća slika Crkva jest ona u kojoj svi ispovijedaju istu vjeru, i to već dva tisućljeća.
Zaključak
U ovom članku utvrdili smo da:
- Crkva je nužno ujedinjena u svom ispovijedanju vjere;
- [jedinstvo] tvori oznaku ili obilježje potrebno za identifikaciju istinske Kristove Crkve;
- Crkva ne može izgubiti jedinstvo;
- ono je toliko upečatljivo sveopće kroz prostor i vrijeme da je motiv vjerodostojnosti za tvrdnje Crkve;
- iako je izvanjsko ispovijedanje uzrokovano podložnošću Učiteljstvu, ono nije svodivo na njega tako da bi bila dovoljna neka puka verbalna formula te
- čak i kad bi ta verbalna podložnost bila dostatna, ono ne bi predstavljalo upečatljivo obilježje kojim bi se utvrdila vjerodostojnost Crkve.
Sve navedeno jest stoga što je Rimokatolička Crkva po svojoj prirodi ujedinjena u vjeri.
Čitanje ovih tekstova početkom dvadeset i prvog stoljeća jest zahtjevno. Teško je zamisliti svijet u kojem bi Katolička Crkva, ujedinjena u ispovijedanju vjere, bila toliko očita činjenica koja bi mogla biti polazište za razne druge tvrdnje. No unatoč tomu, to je očito ono je Crkva zajedno s njezinim teolozima naučavala.
Uz tekstove Učiteljstva, na drugom smo mjestu utvrdili da te teologe ne možemo tek olako odbaciti kao da su u krivu. Prijevodi su to bogoslovnih udžbenika koje su odobrili mjesni ordinariji, a koji bjehu u upotrebi sve do neposredno prije početka krize. Oni su svjedoci vjere te, kako msgr. Fenton bješe govorio, neki predstavljaju („u određenom smislu”) vršenje [službe] redovnog Učiteljstva. U mjeri u kojoj su jednoglasni, imaju i iznimno visok autoritet. Pošto smo to detaljno utvrdili, trebamo razmotriti njihove implikacije za trenutno stanje stvari.
Izvor: https://www.wmreview.org/p/visible-unity-of-the-church-ii
Bilješke:
[1] Satis cognitum, br. 6, Mortalium animos, br. 7
[2] Satis cognitum, br. 6
[3] Ibid. br. 3
[4] Prvi vatikanski sabor
[5] Wilhelm i Scannell, Manual of Catholic Theology based Scheeben’s Dogmatik Vol II. – retisak iz 2017., Os Justi Press: 348
[6] Joachim Salaverri, On the Church of Christ, in Sacrae Theologiae Summa IB, preveo Kenneth Baker SJ 2015. 1154
[7] G. Van Noort Dogmatic Theology Vol. II: Christ’s Church, The Newman Press, Westminster Maryland 1959, str. 126.
[8] Van Noort, br. 128
[9] Van Noort, br. 128
[10] Van Noort, br. 127
[11] Ibid.
[12] Mortalium animos, br. 7
[13] Prvi vatikanski sabor, poglavlje 3., O vjeri.
[14] Msgr. Joseph C. Fenton, We Stand with Christ, objavljeno kao Laying the Foundations, Emmaus Road Press, Steubenville Ohio 2016. pogl. 18, 10. dio.
[15] Pietro Parente, Dictionary of Dogmatic Theology, Bruce Publishing Company, Milwaukee 1951, str. 292.
[16] Prvi vatikanski sabor, poglavlje 3., O vjeri
[17] Salaverri, br. 1218.
[18] Salaverri, br. 296.
[19] Salaverri, br. 493. E Sylvester Berry, The Church of Christ, B. Herder Book Co. Londo 1927., str. 147. Vidi također: br. 1212.: „b) Negativno, to jest, ima negativnu funkciju, onu po kojoj se, kada se otkrije da nešto nedostaje u kršćanskom društvu, samom tom činjenicom se poznade da to nije istinska Kristova Crkva.” Također i br. 1218.: „Dokaz iz obilježja kroz isključivanje svodi se na slijedeće: četiri ova obilježja ne mogu manjkati pravoj Crkvi. Ona ne manjkaju Rimokatoličkoj Crkvi, dok manjkaju svim ostalim kršćanskim zajednicama. Stoga, samo Rimokatolička Crkva jest istinska Kristova Crkva. Taj dokaz koji proizlazi iz definicije negativnog obilježja, koja se nalazi u glavnoj tvrdnji, ali je jednak demonstraciji iz pozitivnog obilježja za Rimokatoličku Crkvu, jer sve su ostale kršćanske zajednice isključene.” Usp. također Berry, br. 152.: „Ako uzmemo jedinstvo vjere, bogoslužja i uprave, bez obzira na istinu ili legitimnost, imamo samo negativno obilježje. Bilo koja crkva kojoj manjka jedinstvo u tim stvarima ne može biti istinska Crkva Kristova. […] Jedinstvo, promatrano samo po sebi, tek je negativno obilježje, a ipak uvijek imaše snagu pozitivnog obilježja poradi činjenice da se jedinstvo u bilo kojem obliku uvijek nalazilo u samo jednoj Crkvi.”Usp. također Sylvester Hunter, Outlines of Dogmatic Theology Vol I 3rd edition, Benzinger Bros 1894., str. 316. Van Noort II 159. Fenton 18.10.
[20] Berry, br. 147.
[21] Adolphe Tanquerey, Manual of Dogmatic Theology, Desclee, New York 1959,Vol I., str. 135.
[22] Ibid.
[23] Salaverri Thesis Ch III A.1. Th. 7.
[24] Salaverri 303-5, Berry 59-60 i sv. Pijo X. Lamentabili 1907 (Denzigner 2053)
[25] Salaverri, br. 1123.
[26] Hunter, br. 327.
[27] Berry, br. 221.
[28] Mystici Corporis Christi, br. 22.
[29] Hunter, br. 327.
[30] Wilhelm i Scannell, br. 348.
[31] Van Noort, br. 122.
[32] Berry, br. 160.
[33] Salaverri, br. 1052.