Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].
Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.
Svake nedjelje ispovijedamo vjeru u jednu svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Mnogi katolici znaju kako je naš Gospodin Isus Krist, osnovao jednu Crkvu a ne mnoge, te kako to jest Rimokatolička Crkva. [1] Doista, ova tvrdnja tijekom godina potaknula je mnoge obraćenike da uniđu u njezino krilo. To se ponekad naziva jedinstvenošću Crkve, razlikujući je od njezine jednosti.
Jedinstvenost nije sve što za Crkvu znači da bude jedna. Godine 1928., papa Pijo XI. napisao je svoju encikliku Mortalium animos proti ekumenskom pokretu dvadesetog stoljeća. Taj pokret shvaćao je kako doista postoji samo jedna vidljiva Crkva, ali da je sastavljena od „različitih kršćanskih zajednica, premda se drže različitih nauka koji čak mogu biti nespojivi jedan s drugim.” [2]
Nasuprot tome, [papa] Pijo XI. učio je ne samo da Katolička Crkva jest „jedna”, tj. jedinstvena, već i da je ujedinjena – te da već uživa jedinstvo za koje naš Gospodin moliše kada reče: „Da svi budu jedno… i bit će jedno stado i jedan pastir.” (Iv 17,21; 10,16) Namjesto želje za neostvarenim idealom, molitva našeg Gospodina bješe učinkovit uzrok osobitog jedinstva vjere i ljubavi, koja je ona [Crkva] nastavila uživati stoljećima. [3]
S obzirom na podjele među onima koji se danas nazivaju katolicima, može se činiti teškim za povjerovati kako se to jedinstvo vjere u apologetici tretiralo kao činjenica koja zapravo dokazivaše tvrdnje Crkve. Drugim riječima, istinitost tvrdnji Crkve djelomično je utvrđena tim vidljivim jedinstvom u vjeri. No, čak i ako se to sada čini neobičnim, ono jest učenje Crkve: umjesto da ga odbacimo, moramo pokušati razumjeti što ono znači.
Kako bismo promotrili ovu misao, posegnuti ćemo za dokumentima Učiteljstva iz razdoblja prije Drugog vatikanskog sabora te za nizom predsaborskih (engleskih) priručnika dogmatske teologije i ekleziologije. Ranije smo utvrdili zašto je to potrebno. [4] U ovom ćemo se članku uglavnom pozivati na priručnik The Church of Christ, o. E. Sylvestera Berryja iz 1927. godine, te ćemo naše teze dodatno potkrijepiti s drugim tekstovima u navedenom članku. Otac Berry bješe profesor apologetike u bogosloviji sv. Marije u Emmitsburgu (Maryland), a njegov priručnik cijenjeni je i jasan izraz uobičajene ekleziologije. Bilo koji drugi sličan tekst poslužio bi u navedenu svrhu, a kao takav, o. Berry svjedok je tih tvrdnji, a isto tako i autoritet.
Ovo je velika tema te ćemo se ograničiti samo na to što znači za Crkvu biti ujedinjenom u njezinom izvanjskom ispovijedanju iste vjere.
Jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje
Počevši od osnova, Priručni katekizam navodi sljedeće:
„Crkva je jedna jer svi njezini članovi pristaju uz jednu vjeru, svi imadu istu Žrtvu i sakramente te svi su sjedinjeni pod jednom Glavom.” [5]
Ista doktrina izražena je u relativno novijem Baltimorskom katekizmu te Katekizmu svetog [pape] Pija X. Dio je to prekrasnih tapeta ostalih istina, odgovarajućih riječima svetog Pavla: „Jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje.” (Ef 4,5) Isto tako, odgovarajućih definiciji [pape] Pija XII. o tome tko jest član Crkve u Mystici Corporis Christi:
„Među udove (članove) Crkve broje se stvarno samo oni, koji su primili kupelj preporođenja i ispovijedaju pravu vjeru, te se nisu po nesreći odcijepili od cjeline Tijela, niti ih je zakonita vlast isključila zbog preteških prekršaja.” (Papa Pijo XII.) [6]
Učenje [pape] Pija XII. uobičajeno je tretiranje članstva, [7] te premda je misao drevna, njezin suvremeni izraz u biti dolazi od svetog Roberta Bellarmina, crkvenog naučitelja. [8]
Čak i prije [pape] Pija XII., Prvi vatikanski sabor iznio je nekoliko lijepih točaka o toj misli, uključujući:
„Vječni pastir i biskup naših duša, kako bi trajnim učinio djelo svoga otkupljenja, odlučio je sagraditi svetu Crkvu, u kojoj bi svi pripadnici kao u kući živoga Boga bili povezani vezom jedne vjere i ljubavi.” (Prvi vatikanski sabor) [9]
Moguće nam je vidjeti kako postoje različite vrste jedinstva, no, što znači za Crkvu uživati jedinstvo vjere? Kako je Crkva zajedno sa svojim teolozima razumjela tu misao?
Jedinstvo ispovijedanja [vjere]
Prema [o.] Berryu, opći koncept nadnaravne vjere uključuje:
- doktrinu koja se naučava („objektivna vjera”)
- njezino unutarnje prihvaćanje od strane onih koji su njome poučavani („subjektivna/unutarnja vjera”) te
- izvanjsko ispovijedanje unutarnje vjere. [10] Ovo će biti glavni fokus ovog članka.
Što Crkva uči o tom izvanjskom ispovijedanju vjere? Prvi vatikanski sabor naučavao je da:
„Kako bismo pak mogli udovoljiti obvezi da prihvatimo pravu vjeru i da u njoj čvrsto ustrajemo, Bog je po svom jedinorođenom Sinu ustanovio Crkvu, i obdario je očitim znakovima svoje ustanove, kako bi ju svi mogli prepoznati kao čuvaricu i učiteljicu objavljene Riječi.
[…] Crkva je također sama po sebi, naime zbog […] katoličkog jedinstva i nepobjedive postojanosti, jedan veliki i vječni razlog i nenadvladivo svjedočanstvo vjerodostojnosti i svog božanskog poslanja.” (Prvi vatikanski sabor) [11]
Drugim riječima, Crkva naučava kako ima „očite znakove” koji dokazuju njezine tvrdnje: a da jedan od tih jest jedinstvo. To osobito jedinstvo u Crkvi samo je po sebi dokaz božanskog poslanja. Kao što je to pojašnjeno na IV. zasjedanju Prvog vatikanskog sabora, to jedinstvo specifično je u vjere i ljubavi. Taj smisao pojasnili su teolozi u narednim desetljećima. Promotrimo iznova o. Berrya:
„Jedinstvo u ispovijedanju vjere naravna je posljedica jedinstva doktrine; puka posljedica koju treba prije pojasniti negoli dokazati.” (o. E. Sylvester Berry) [12]
Čak i kao „naravna posljedica” to izvanjsko jedinstvo vjere smatralo se očitom, zadivljujućom činjenicom. [13] Na drugom mjestu, [o.] Berry nastavlja:
„Tko riječju ili djelom odbacuje sama načela društva, taj odbacuje time samo društvo i prestaje biti [njegovim] članom. Stoga, svaki član Crkve [treba] barem na izvanjski način ispovjediti vjeru. […] Budući da se to izvanjsko ispovijedanje odnosi na jednost vjere koju Crkva naučava, ono će u svojoj esenciji istim biti za sve njezine članove; drugim riječima, postojati će jedinstvo u izvanjskom ispovijedanju vjere.” (o. E. Sylvester Berry) [14]
Sadržaj ispovijesti [vjere]
Koji je sadržaj te vjere? „Jednost vjere koju naučava Crkva”, tvrdi [o.] Berry. To nije samo „prihvaćanje Krista za Spasitelja, s pouzdanje u Njegove zasluge i Njegovu volju za spasenjem.” [15] To nije samo skup „temeljnih doktrina” oko kojih bi se mogli složiti svi kršćani (npr. teme poput Trojstva ili Uskrsnuća). To nisu samo one teme koje je svečano definirao papa ili sabor. Namjesto toga, to je prvenstveno prianjanje uz čitavi korpus objavljene doktrine, kako tvrdi [o.] Berry:
„Opće je poznata činjenica kako je Crkva odvijeka zahtijevala najstrože jedinstvo u ispovijedanju vjere; oni koji odbiše ispovijediti samo jednu jedinu doktrinu, bjehu osuđeni kao krivovjerci, koji već prestahu biti [njezinim] članovima.” (o. E. Sylvester Berry) [16]
To je u osnovi ista misao kojoj je dan učiteljski autoritet od strane [pape] Lav XIII. u njegovoj enciklici Satis cognitum:
„Stoga dužnost bješe svih koji bjehu čuli Isusa Krista, ako željaše vječno spasenje, ne samo da bi prihvatili Njegov nauk u cjelini, već da čitavim umom svojim dadu pristanak svakoj njegovoj točci, budući da nezakonito jest uskratiti vjeru Bogu, čak i u pogledu samo jedne jedine točke. […]
Dakle, kao što apostoli i učenici bjehu dužni pokoravati se Kristu, tako i oni koje apostoli poučavaše, prema Božjoj zapovijedi, bjehu dužni pokoravati se njima. Stoga, većma nije bilo dozvoljenije odbaciti ni jotu apostolskog nauka nego što bi bilo dozvoljeno odbaciti bilo koju točku doktrine samog Krista. […]
Praksa Crkva odvjeka bješe ista, što se pokazuje jednoglasnim učenjem Otaca, koji obično smatrahu izvan katoličkog zajedništva i kao stranca Crkvi, svakog tko bi, pa i najmanje, odstupio od bilo koje točke doktrine koju predlagaše njezino autoritativno Učiteljstvo.” (papa Lav XIII.) [17]
Kao što je navedeno, to vidljivo jedinstvo odnosi se, u pravom smislu, na dogme koje se naučavaju kao objavljene i kao [predmet] vjere. U ovome tekstu nema naznake, čak ni u riječi „autoritativan”, da je ono ograničeno na svečane definicije poput one o Uznesenju [BDM] ili o Bezgrješnom Začeću [BDM] (za razliku od onih predmeta koje naučava univerzalno redovno Učiteljstvo). Također, ono se odnosi na čitavi korpus dogme: kao što [papa] Lav XIII. tvrdi, „samo [od] jedne jedine točke… ni jotu… pa i najmanje odstupio od bilo koje točke”.
U smislu više fundamentalnijeg načina, to vidljivo jedinstvo odnosi se na stvarnu, vidljvu podložnost učiteljskom autoritetu Učiteljstva.
Primjera radi, promotrimo dio dogme o transupstancijaciji. Objavljena je i definirana dogma, koju treba vjerovati božanskom i katoličkom vjerom da, u Euharistiji tvar kruha ne ostaje, već se pretvara u Tijelo Krista.
Kada govorimo da je Crkva vidljivo ujedinjena u svom ispovijedanju vjere, možemo reći kako to jedinstvo nastaje istinskom podložnošću crkvenom Učiteljstvu u svim pitanjima vjere – uključujući i navedeno – od strane svih vjernika.
Drugo – iako možda očitije – to jedinstvo očituje se u svim katolicima koji ispovijedaju vjeru u navedenu dogmu.
Iako neki katolici mogu pogriješiti ili biti u smutnji glede te dogme, možemo reći kako oni ostaju vidljivo ujedinjeni sve dok su vidljivo podložni crkvenom Učiteljstvu (ili barem ne pružaju javni razlog za suprotan zaključak). Kao posljedica toga, svatko tko očituje svoje odbacivanje navedene dogme i Učiteljstva koje navedeno naučava, vidljivo je odvojen od Crkve u njezinoj vjeri. Drugim riječima, on nije katolik.
U „tercijarnom” ili „nepravilnom” smislu, vidljivo jedinstvo proteže se u većoj ili manjoj mjeri na čitavi korpus autoritativnog učenja, tj. čak i na one točke koje se ne uče kao objavljene i stvar vjere per se. Mogli bismo još uvijek to analogno nazivati „jedinstvom vjere”, no budući da se to ne odnosi ispravno na božansku i katoličku vjeru, podložno je većem ili manjem stupnju savršenstva.
Podložnost Učiteljstvu
To jedinstvo vjere temelji se na dvije stvari: sadržaju doktrine koja se ispovijeda, koja je uzrokovana spremnošću vjernika da budu podložni crkvenom Učiteljstvu kao svom proksimativnom pravilu vjere. [18]
Ovdje moramo izbjegavati binaran način razmišljanja. Pisci smatraju da ujedinjeno ispovijedanje vjere nije ugroženo time što su neki u krivu ili neznanju – niti žestokim neslaganjem o spornim pitanjima – sve dok svi ostaju podložni Učiteljstvu. [19]
To je stoga što je ovdje važna sama podložnost – a ne puka tvrdnja o podložnosti Učiteljstvu. Misao da se jedinstvo Učiteljstva može očuvati pukim tvrdnjama (od kojih neke mogu biti očito pogrešne) gruba je i legalistička, koja očituje ili imaginarno ili čisto političko jedinstvo. To nije ono što teolozi razumijevaše pod tim.
Umjesto toga, ako tko tvrdi da je podložan Učiteljstvu, a ipak otvoreno poriče ili sumnja u dogmu te očito je svjestan toga što čini, njegova tvrdnja je uzaludna. Promotrite sljedeći tekst kardinala Juana de Luga (+ 1660.):
„Ako se nekim drugim načinom utvrdi – na primjer, ako je dotična doktrina dobro znana ili ako je očito iz toga kakva je osoba te iz drugih okolnosti – da optužena osoba nije mogla biti neupućena u suprotnost njezine doktrine spram doktrine Crkve, samim time biti će proglašena krivovjernikom.” (kardinal Juan de Lugo) [20]
Jednostavno je očigledno kako oni s većim obrazovanjem imaju manji teret dokazivanja svoje pobune. Zasigurno možemo prepoznati neke od takovih situacija, poput onih kada obrazovani svećenici javno negiraju dobro znane dogmatske istine na društvenim mrežama. To ne znači da nam je moguće svaki put kada svećenik negira ili sumnja u neku dogmu, tvrditi da je krivovjerac, jer možda se krivo izrazio ili samo jednostavno pogriješio. No, to znači da ponekad postoje slučajevi u kojima možemo razaznati prisutnost te upornosti, svijesti o povlačenju iz podložnosti Učiteljstvu.
Dakle, postoje slučajevi u kojima možemo vidjeti kako je nužna podložnost prisutna; [zatim da postoje] neki [slučajevi] gdje možemo vidjeti kako nije prisutna, [kao] i mnogi [slučajevi] gdje ne možemo znati, pa uglavnom možemo dati povlasticu sumnje.
Ovdje se ne radi o suđenju dušama – već samo o prepoznavanju stvarnosti i mogućnosti da se zna tko jest, a tko nije katolik. Doista, pojedinci ovdje čak nisu niti primarno predmet rasprave, osim kao dijelovi ukupne slike.
No, unatoč tvrdnji Crkve i njezinih teologa kako je jedinstvo vjere dokaz tvrdnji Crkve, oni se referiraju na divnu, nepobitnu činjenicu da su katolici u praksi svi vjerovali u iste predmete kao i jedni u druge, kao i njihovi preci i prethodnici, te da ih je Učiteljstvo poučavalo poslušno, čak i izvan njegovih svečanih izvanrednih definicija. Ne samo da svi vjeruju kako je naš Gospodin postao čovjekom, da postoje tri osobe u jednom Bogu itd. – jer to je uobičajeno jer su poslušni vršenju [službe] Učiteljstva, uključujući – u većoj ili manjoj mjeri – čak i kada ovlašteni učitelji Crkve ne poučavaju neku doktrinu kako je objavljena. Stoga je razloga [papa] Pijo XII. mogao napisati u svojoj enciklici Humani generis:
„Jednako se tako ne smije smatrati da se mi ne moramo složiti s učenjima iz enciklika, pod izgovorom da one ne predstavljaju izraz papinskog najvišeg učiteljstva. Naime, riječ je o učenjima redovnog Učiteljstva za koje također vrijedi: ‘Tko vas sluša, mene sluša’ (Lk 10,16). Uz to, sve ono što enciklike donose i stavljaju na srce već je i zbog drugih razloga baština katoličkog nauka. Ako nadalje vrhovni svećenici u svojim aktima namjerno iznose sud o nekom spornom pitanju o kojem postoje kontroverze, svima je očito da to pitanje, nakanom i voljom samih papa, ne može biti nešto o čemu bi teolozi mogli slobodno raspravljati.” (papa Pijo XII.) [21]
Primijetite iznova da kada [papa] govori o papama koji iznose sud, Pijo XII. izričito ne govori o „izrazu papinskog najvišeg učiteljstva”.
Čak i uz dopuštanje iznimki za pogrješke u svezi s vjerom, pa čak i za rasprave o nekim teološkim pitanjima, upravo je to vidljivo jedinstvo u ispovijedanju vjere, a ne neko jedinstvo u čisto verbalnoj podložnosti Učiteljstvu, toliko zadivilo i katolike i nekatolike te poslužilo kao obilježje Crkve. Čisto verbalna podložnost sama po sebi nije zadivljujuća. Zapravo, Salaverri je čak naučavaše kako je to jedinstvo ispovijedanja vjere (poput drugih jedinstava Crkve) „očito vidljivo, lako prepoznatljivo i raspoznatljivije [nama] nego što je sama Crkva [prepoznata] kao istinita” – naime, bješe više osoba koje su znale kako je Rimska Crkva tako ujedinjena, nego onih koji su znali da ona bješe prava Crkva. [22] Što je smisleno, „jer inače ne bi bilo od pomoći prepoznati pravu Crkvu.” [23]
Sve to pokazuje da, bez čitanja takvih predsaborskih izvora, ne možemo istinski shvatiti koliko je ozbiljna naša trenutna kriza. Jer čini se kako to jedinstvo – za koje se držalo da je nužan dio vidljive naravi Crkve i dokaz njezinih tvrdnji – danas nestalo.
Trenutna situacija
„Izvanjska činjenica je nejedinstvo Crkve, vidljivo u nejedinstvu biskupa među sobom i s Papom.” [24]
Tako [govori] profesor Romano Amerio, peritus na Drugom vatikanskom saboru, u svom značajnom djelu Iota Unum: Study of Changes in the Catholic Church in the XXth Century.
Promotrite […] događaje nakon dokumenta Kongregacije za nauk vjere o blagoslovu određenih vrsta zajednica. Čak i bez razmatranja koja je strana u pravu, očito je da postoji ogromno nejedinstvo, navodno „unutar Katoličke Crkve”, oko nekih vrlo osnovnih pitanja.
Vratimo se na temu transupstancijacije. Promotrite sljedeće iz dvije ankete Pew Researcha iz 2019. godine. Prema jednoj studiji, samo 50% američkih katolika zna za dogmatski nauk Crkve o transupstancijaciji. [25]
Druga anketa američkih katolika otkrila je da samo 31% [ispitanika] zapravo vjeruje da „kruh i vino zapravo postaju Tijelo i Krv Isusa.” [26] Nasuprot tomu, 69% [ispitanika] vjeruje kako su „kruh i vino koji se koriste u pričesti ‘simboli Tijela i Krvi Isusa Krista’”. Iz ove potonje skupine većina [ispitanika] zapravo misli da je to nauk Crkve! Ali, otprilike trećina njih rekla je da su svjesni kako odbacuju učenje Crkve.
U istoj studiji, čak 37% tjednih posjetitelja [„mise”*] nije prihvatilo crkveno učenje o transupstancijaciji.
Ovdje iznova vidimo tri osnovne skupine: oni koji vjeruju katoličku vjeru; one koji vjeruju u nešto drugo, ali su vjerojatno ili moguće podložni Učiteljstvu ([a oni koji se nalaze*] među laicima je moguće dati povlasticu sumnje); te oni koji svjesno odbacuju i sadržaj vjere i Učiteljstvo koje ju naučava.
Možemo ostaviti po strani pitanje predstavlja li privatno odgovaranje na anketu javno odstupanje od ispovijedanja vjere – to ovdje nije važno. Važno je da će neki od osoba koje svjesno odbacuju i učenje i autoritet to javno očitovati: i zapravo, prakse nekih župnih [„misa”*] možda već dovoljno manifestiraju navedeno. [27] Pa ipak, svi se ti ljudi i dalje smatraju katolicima, članovima Katoličke Crkve.
Iznova, ovo nije prosuđivanje duša, jer pojedinačni slučajevi nisu poanta. Mi jednostavno prepoznajemo da se danas čini kako oni koji se nazivaju katolicima nisu ujedinjeni u onome što ispovijedaju. Nema čak ni pretvaranja da to ispovijedaju.
Taj isti fenomen sigurno bi se primijenio i na druge dogme ako bi se iste anketirale, i doista, određena katolička agencija za upoznavanje [osoba], dopušta svojim korisnicima da odaberu koju od šest određenih dogmi prihvaćaju. Drugi korisnici mogu čak filtrirati svoja pretraživanja prema pridržavanju ili odbacivanju tih dogmi. Stvara li to dojam vidljivo ujedinjene organizacije?
Jedinstvo nauka ili naučavanja
Sve ovo ne govori ništa o činjenici da se u toj župi može čuti propovijedanje katoličke vjere kao i da se u toj župi može čuti krivovjerje s propovjedaonice – a to je još jasnije u doba prijenosa bogoslužja uživo. Opća situacija je izvan granica pogrešaka i pogrešnog izražavanja, a s obzirom na njegov položaj i obuku, od [„svećenika”*] se općenito može očekivati da zna kada odbija pokornost Učiteljstvu. Pa ipak, sve će te župe i propovjednici biti na dobrom glasu, u navedenoj organizaciji.
Zapravo, to nejedinstvo u propovijedanju samo po sebi nije moguće za Crkvu – i na neki je način uzrok nejedinstva u vjerovanju i ispovijedanju vjere. Kao što je iznad navedeno, [o.] Berry uči kako je jedinstvo doktrine sa strane hijerarhije uzrok jedinstva vjerovanja i ispovijedanja u Crkvi. [28] Obrat slijedi.
Na drugom mjestu [o.] Berry uči kako je dobro poznato da „Katolička Crkva zahtijeva potpuno i bezuvjetno prihvaćanje i ispovijedanje svih svojih učenja.” [29] I sve to odražavaju bezbrojna učenja papa i Prvog vatikanskog sabora, koji tvrde da prianjanje uz njihov doktrinarni autoritet učinkovito vodi do jedinstva vjere.
No, oni koji su prividno na vlasti, uglavnom ne zahijevaju to prihvaćanje svog učenja te potonjeg ispovijedanja [vjere]. Zapravo, ponekad se čini da uopće ne naučavaju, kao niti to da čak i najvrsniji od njih nisu dovoljno uznemireni tim nejedinstvom. Naprotiv, toleriraju masovno doktrinarno nejedinstvo među stadom i većina ne čini ništa da ga otkloni. Vratimo se na Ameria, odmah nakon citata iznad slijedi ovo:
„Nutarnja činjenica koja proizvodi [to nejedinstvo] jest odricanje, odnosno nefunkcioniranje samog papinskog autoriteta, iz kojeg proizlazi odricanje od svakog drugog autoriteta.” [30]
Neki od onih koji su prividno na vlasti zahtijevaju poslušnost njihovoj službi kada ograničavaju tradicionalnu misu i privatne mise, ili [kada] nameću svetu pričest na ruke, no ta „upoteba pravovjerja poput oružja” teško da je naučavanje s autoritetom. Zamislite da [„biskupi”*] nameću prianjanje uz vjeru s istim autoritetom s kojim su nametnuli obvezno nošenje maski, socijalno distanciranje i obrasce za praćenje [osoba].
Sve to stvara pozadinu za šire pitanje: je li uopće moguće da Crkva prestane zahtijevati, kako piše [o.] Berry, „potpuno i bezuvjetno prihvaćanje i ispovijedanje svih njezinih učenja”?
Zaključak I. dijela
S obzirom na rasprostranjenost takve ozbiljne, svjesne zablude, potrebno je zapitati se proturječi li naša situacija onome što Crkva autoritativno ući o vlastitom jedinstvu. Zasigurno se čini kako imamo situaciju u kojoj postoji podjela u ispovijedanju vjere Crkve.
No, nemoguće je da jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva izgubi jedan od ova četiri obilježja. Rimokatolička Crkva postojati će do svršetka svijeta, zadržavajući svoju esencijalnu prirodu i ustav – uključujući i svoje jedinstvo. [31] Stoga, mora postojati rješenje koje čuva svaki aspekt crkvenog nauka o njoj, a istovremeno je u skladu s činjenicama koje vidimo oko sebe.
Učenje je sigurno: opširno smo ga izrazili u tekstovima Učiteljstva i dali pregled od o. Berrya. Nadalje ćemo utvrditi s drugim teolozima. Međutim, vanjske činjenice su također sigurne. Podjela je stvarna i vidljiva. Ne možemo to poreći. No, ponekad ne možemo vidjeti šumu od drveća, pa možemo pogrešno protumačiti činjenice.
Za nekoga tko nikada nije čuo za pomrčinu, fotografija takvog događaja izgledala bi kao lebdeći bijeli prsten na crnom nebu.
Netko tko je odrastao pod produženom pomrčinom (kad bi takvo što bilo moguće) mogao bi pomisliti da gleda jednu stvar, jedan plutajući bijeli prsten – ali u stvarnosti gleda dva odvojena predmeta i drži ih kao jedan predmet. Ako bi to potrajalo dovoljno dugo, mogao bi biti naveden da povjeruje kako je taj plutajući bijeli prsten sunce ili čak potpuno redefinirati svoje shvaćanje sunca.
Možda nikada niti neće shvatiti da mjesec povremeno zaklanja veličanstveni sjaj.
Kako bismo umirili čitatelje, tvrdimo da je Rimokatolička Crkva otajstveno Tijelo Kristovo, izvan kojeg nema spasenja; ispovijedamo i vjerujemo sve što ona naučava te kako ona ostaje u svijetu sa svim svojim obilježima netaknuta. Detaljnije ćemo to ispitati u drugom dijelu.
Izvor: https://www.wmreview.org/p/visible-unity-of-the-church-i
Bilješke:
[1] Čitavo vrijeme [referiramo*] se na Katoličku Crkvu kako [bismo*] razjasnili ono što bi trebalo biti očito: [govorimo*] o Crkvi koja je među svoje članove brojala svetog Petra, svetog Tomu Akvinskog, svetog Roberta Bellarmina, svetu Tereziju iz Lisieuxa, Johna Henrya Newmana, svetog [papu] Pija X. itd., a ne o jednom drugom tijelu – poput onog sastavljenog od svih kršćanskih konfesija, ili od [kombinacije] Rimokatoličke Crkve i Pravoslavne crkve, ili bilo koje druge kombinacije koja bi se mogla zamisliti.
[2] Mortalium Animos, br. 6
[3] [papa] Lav XIII., Satis cognitum, br. 6; Mortalium animos, br. 7
[5] A Catechism of Christian Doctrine, Catholic Truth Society, 1921., A.95.
[6] Mystici corporis Christi, br. 22
[7] cf. također Van Noort Dogmatic Theology Vol. II.: Christ’s Church, The Newman Press, Westminster Maryland, 1959., str. 236.
[8] St Robert Bellarmine, On the Church Militant, u On the Church preveo Ryan Grant, Mediatrix Press 2017., str. 238
[9] Prvi vatikanski sabor, Pastor Aeternus, sjednica IV., 18. srpnja 1870. Prva dogmatska konstitucija o Crkvi Kristovoj
[10] E. Sylvester Berry, The Church of Christ, B. Herder Book Co. London 1927., str. 94
[11] Prvi vatikanski sabor, poglavlje III. O vjeri, br. 10, 12.
[12] Berry 98
[13] Imajte na umu da netko može nastaviti izvana ispovijedati istu vjeru čak i ako u nju ne vjeruje iznutra. Ovo je ključna točka za pitanja vezana uz članstvo i vidljivost Crkve.
[14] Berry 98
[15] Berry 94
[16] Berry 99
[17] Satis cognitum, br. 8-9
[18] Berry 225
[19] Berry 225
[20] kardinal de Lugo, Disputationes Scholasticae et Morales, Disp. XX., De Virtute Fidei Divinae. Preveo g. John Daly, preuzeto sa: https://romeward.com/articles/239752519/cardinal-de-lugo-on-heresy
[21] Humani Generis, br. 20.
[22] Joachim Salaverri, On the Church of Christ, u Sacrae Theologiae Summa IB. Preveo Kenneth Baker SJ, 2015. br. 1222.
[23] Salaverri, br. 1211.
[24] Romano Amerio, Iota Unum – A study of the changes in the Catholic Church in the Xxth century, Sarto House, Kansas City MO, 1996., str. 143.
[26] https://www.pewresearch.org/fact-tank/2019/08/05/transubstantiation-eucharist-u-s-catholics/
[27] Promotrite de Silveirin klasični Essay on Heresy, preveo John Daly. Dostupno na: https://web.archive.org/web/20140127191529/http:/strobertbellarmine.net/essayonheresy.htm
[28] Berry 98
[29] Berry 160
[30] Amerio 143
[31] cf. Salaverri, Thesis Ch. III. A. 1. Th. 7.