Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Vodič kroz liturgiju Velikog petka

[…] Tijekom vremena Sedamdesetnice i korizme, Crkva nas potiče da promislimo o našem palom stanju i potrebi za Otkupiteljem. Nedjeljama kroz korizmu ona nam predstavlja Krista punog plemenitosti i veličanstva, a tek nakon toga pokazuje nam da u njegovim patnjama.

[U prethodnom dijelu razmatrali smo Veliki četvrtak.*] Veliki četvrtak pokazuje nam da je on trpio muku ne kao pasivna žrtva okolnosti, već upravo stoga što je on to sam želio.

Njegova muka bila je savršena žrtva prinesena Bogu, prinesena u ime palog čovječanstva. Nijedan čovjek u povijesti osim Krista, nije mogao prinijeti tu žrtvu, jer on bješe jedina osoba koja nije bila samo pravi čovjek, već i pravi Bog.

Pomirenje koje je postigao Krist veliko je otajstvo, kao i izvor smutnje za neke. Ono predstavlja njegovu veliku pobjedu na zemlji […].

No, u službi Tenebrae Velikog petka (Jutarnja i Pohvale) malo je tog osjećaja trijumfa. Promotrimo ovaj responzorij kao primjer:

Resp. 1: „Svi me prijatelji moji ostaviše i uzeše vlast, koji mi zasjedaju; izdade me, koga ljubljah: i strašnim pogledom bijući me do nemile rane, octom me napajahu.

℣.: „Među zločince me baciše i ne poštedješe duše moje”

Crkva zasigurno daje puni glas Kristovoj unutarnjoj žalosti na Veliki petak.

Ali, ako pažljivo promotrimo glavni liturgijski obred Velikog petka („Obred pretposvećenih darova”), mogli bismo se iznenaditi koliko je ispunjen trijumfom i snagom.

Ovaj obred Velikog petka može djelovati zbunjujuće. Na neki način, obred nalikuje Misi zadušnici: crno ruho, nebijeljene svijeće [nap. prev. svijeće izrađene od pčelinjeg voska*] i tekstovi oskudniji od onih na koje smo navikli. Obred se sastoji od četiri odvojena dijela, i može biti teško razumjeti kako se oni međusobno uklapaju.

Međutim, ako Kristovu Muku promatramo kao njegov trijumf, struktura i značenje obreda postaju mnogo jasniji.

Pogledajmo prvi dio.

Prvo čitanje i Tractus

Prvo čitanje uzeto je iz proroka Hošee i govori o tome kako nas Bog kažnjava – čak i kako nas siječe i ubija riječima proroka. No, usred tog nasilnog jezika, spominje već i uskrsnuće trećeg dana i Božje milosrđe.

Tractus [nap. prev. zavlaka*] uzet je iz proroka Habakuka, [te] odgovara na čitanje nastavkom osjećaja strahopoštovanja pred Božjim gnjevom.

On pjeva o kako će se Bog pokazati „među dva stvorenja”. Ovaj neobičan tekst (koji se ne pojavljuje u Vulgati) različito se tumači kao referenca na dva kerubina Kovčega Saveza, vola i magarca iz Betlehema te dvojicu razbojnika na Golgoti.

No, za razliku od mnogih proprija Muke Gospodnje (poput Psalma 21. na Cvjetnicu), nije očito da se ti osjećaji straha i strepljenja trebaju staviti na Kristove usne. Umjesto toga, čini se da je čovječanstvo ono koje strepi pred nadolazećim Božjim gnjevom.

I doista, ispravno je da strepimo: naš rod nije samo kriv za nepregledno more grijeha, već i za neizrecivi zločin deicida – „ubojstva Boga” u njegovoj ljudskoj naravi. Kao što ćemo vidjeti, težina ovog zločina mnogo je prisutnija u obredu nego sama meditacija o Kristovim patnjama.

Kako ćemo biti oslobođeni od gnjeva o kojemu smo čuli u ovom čitanju i tractusu?

Pasha

Drugo čitanje donosi Mojsijevo objašnjenje o tome kako Hebreji trebaju činiti godišnji obred Pashe.

Ovo donekle prozaično čitanje može djelovati zbunjujuće, ali kada ga danas čujemo, ono prikazuje Kristovu žrtvu kao ispunjenje onoga što je prvotna Pasha u Egiptu postigla i obećala.

Ono osvjetljava i tractus koji potom slijedi, na način koji bi mogao biti drukčiji od očekivanog. Tractus započinje:

Tract.: „Izbavi me, Gospodine, od čovjeka zloga, oslobodi me od nepravednika, koji smišljahu zlobe u srcu i vas dan podižu svađu. […] Sačuvaj me, Bože, od ruku bezbožničkih, obrani me od ljudi nepravednih. […]” (Psalam 139)

Kao i prethodni tractus, nije jasno trebaju li se ove riječi razumijeti kao Kristove. Znamo da Krist žudješe za tim časom patnje te se dragovoljno predao toj patnji svim svojim srcem. Sama Muka ne bi se dogodila da je Krist bio „sačuvan od ruku bezbožničkih” ili „obranjen od ljudi nepravednih”.

Naprotiv, ovaj tractus pjeva se kao odgovor na čitanje iz Knjige Izlaska, koja opisuje izbavljenje Hebreja of faraona i ropstva u Egiptu.

U svjetlu toga, čini kako je to naš vapaj, poziv Kristu da ispuni ono što je u Knjizi Izlaska bilo nagovješteno, te da nas tako izbavi od nepravednog ropstva sotonina, u koje nas je grijeh stavio. Psalam se prirodnije uklapa u ovu paradigmu više nego kao naturalistički prikaz Kristovih osjećaja tijekom njegove Muke.

Muka

Odmah nakon ovog tractusa, pred nama je pjevana Muka po Ivanu. Ovaj dio prikazuje Muku kao ispunjenje prvotne Pashe u Izlasku te molitve za izbavljenje u tractusu.

Svi izvještaji o Muci prikazuju Krista kao smirenog, staloženog i tihog, a to je najjasnije u Ivanovu izvještaju. […]

Na kraju Muke, klečimo u trenutku Kristove smrti i ostajemo u tišini. Nakon toga, pripovijedanje se nastavlja istim jednostavnim i prepoznatljivim tonom – sve dok ne dođemo do proročanstava kako se Kristove kosti neće slomiti i „vidjet će, koga su proboli.”

U tom trenutku – bilo kao evanđeosko čitanje u tradicionalnom obliku [nap. prev. obred prije reformi pape Pija XII.*] ili kao neprekinuti nastavak prema obredu [pape] Pija XII. – ton se drastično mijenja. Kada je izveden na ispravan način, ovaj ton može prenijeti i snagu potresa koji je uslijedio nakon Kristove smrti i težinu zločina našeg roda.

Kako se ovaj posljednji odlomak nastavlja, slušamo kako je Isus položen u grob – nakon toga se čitanje svršava.

Evo ga. Odgovor na pitanje kako naš rod može ublažiti Božji gnjev jest – žrtvom Krista, našeg Velikog Svećenika.

Dok slušamo ovaj ton, pjevajući o ukopu Sina Božjega, mogli bismo se zapitati: „Što smo učinili?”

Svečane molitve

U tom trenutku, crkveni službenici započinju „svečane molitve“. Ukratko, ove molitve mogu odražavati molitvu koju je naš Veliki Svećenik prinio na Križu, a koju i sada prinosi u Nebu. U konačnici, u Poslanici Hebrejima stoji:

„A [Krist], budući da ostaje do vijeka, ima vječno svećeništvo. Zato i može u vijek spastiti one, koji po njemu dolaze k Bogu, kad svagda živi, da ih zagovara.” (Heb 7, 24-25)

One nisu „molitve prošnje” usmjerene na aktualna zbivanja, kakve vidimo drugdje. One su bezvremenske molitve Velikog Svećenika koji je sada Kralj i vlada nad zemljom. Umjesto da budemo zbunjeni ovim dugim nizom zagovora, možemo ovu priliku iskoristiti da uđemo u zajedništvo s Kristom, našim Velikim Svećeničkom, te se pridružimo svojoj Glavi u molitvi kao članovi njegova otajstvenog Tijela.

No, nakon ovih molitava slijedi upečatljiv obred, jedinstven u liturgiji Crkve.

Klanjanje Križu

Liturgičar 20. stoljeća, otac Johannes Pinsk, piše:

„Otkrivanje i klanjanje križu otkriva nam najdublji smisao čitave liturgije Velikog petka.” 1

Vrlo malo toga u ovom obredu klanjanja djeluje nježno ili žalobno. Dok se križ postupno otkriva, trostruko uzlazni ton pjevane melodije snažan je i dojmljiv – posvema različit od meditativnog tona korištenog u tractusima.

Pinsk ističe kako je „križ kraljevsko prijestolje i sudište, premda je to sud milosrđa i milosti.” 2 Kao što pjeva himan Vexilla Regis, „zavlada Bog sa drveta.” Ovo je ključno za razumijevanje ovog djela obreda.

Ponizujemo se pred križem i pristupamo mu u procesiji kako bismo ga častili. Dok se odvija čašćenje, zbor pjeva “Prijekore“. To su neki od najslavnijih dijelova obreda i cjelokupne liturgije Crkve. Pjevaju se kao riječi Krista upućene njegovu narodu:

„Puče moj, što učinih tebi? Ili u čemu ožalostih tebe? Odgovori meni.

Jer te izvedoh iz zemlje Egipta, ti pripravi križ Spasitelju svomu.

Jer te vodih po pustinji četrdeset godina, i manom pitah te, i uvedoh te u zemlju veoma dobru; ti pripravi križ Spasitelju svojemu.

Što sam još trebao da učinim tebi, a nijesam učinio? Evo zasadih tebe kao vinograd svoj prekrasni, a ti mi postade odviše gorak: jer žeđ moju napoji octom, kopljem probode rebra Spasitelju svojemu.”

Ovi se tekstovi često tretiraju kao tužna jadikovka ožalošćenog Krista, ali teško je opravdati takovo tumačenje kada ih pažljivije ispitamo.

Prvo, kako Pinsk ističe:

„Često ponavljani antifonalni vapaj: ‘Puče moj, što učinih tebi? Ili u čemu ožalostih tebe? Odgovori meni!’ nije jadikovka, već prijekor koji Gospodin, uzvišen na križu, upućuje svom nevjernom narodu.

A zajednica mu ne odgovara izrazima sućuti, već ponovljenim zazivom: ‘Sveti Bože! Sveti krepki! Sveti besmrtni, pomiluj nas!’” 3

Ovaj dio obreda – samo središte liturgije Velikog petka – obiluje snagom i autoritetom. Grešno čovječanstvo pozvano je na odgovornost, kao svojevrsna priprema za Posljednji sud, te mu je dana prilika da traži pomirenje s Onim koji je „bio ranjen za naše grijehe” (Iz 53,5). U našem osobnom čašćenju križa, prihvaćamo pravednost ovih optužbi, baš kao što smo prihvatili smrtnu kaznu koja je na svakoga od nas pala po Adamu na Pepelnicu.

No, to nije sve. Pinsk nastavlja:

„Ovaj obred predstavlja javni čin počasti, slavljenja trijumfa Križa […]

Svaki pojedini član Kristova naroda čini čin počasti svome Gospodinu uzvišenom na križu, poljupcem tog križa. Taj poljubac istodobno je znak radosnog sjedinjenja s Gospodinom koji trijumfira u svojoj Muci te izraz zahvalne počasti za suverenu ljubav koju nam je pokazao u toj Muci.

Bitni plod obreda Velikog petka za svaku zajednicu jest, da svaki njezin član nauči potvrditi vjeru u trijumf križa u liturgijskom obredu, te da potom može osobno slaviti taj trijumf svojim vladanjem i držanjem – kako u javnom, tako i u privatnom životu.” 4

Drugim riječima, ovaj obred naša je prilika da prepoznamo društveno kraljevanje Isusa Krista i da mu odamo svečanu počast.

Dok se Prijekori nastavljaju, ljudski vapaj („Sveti Bože! itd.”) utihnjuje, te u tišini slušamo preostale prijekore našega Kralja. No, čim Prijekori svrše, ponovno pronalazimo svoj glas a Crkva pjeva sljedeću antifonu koja povezuje Kristov križ i uskrsnuće:

Ant.: „Klanjamo se križu Tvomu, Gospodine, hvalimo i slavimo sveto uskrsnuće Tvoje, jer evo, poradi ovog je drveta radost došla na cio svijet!”

Nije li upečatljivo da na Veliki petak pjevamo takav tekst koji podsjeća na uskrsnuće – i to na istu melodiju kao veliki himan hvale, Te Deum laudamus?

Odmah nakon toga, zbor izvodi antifonalni himan Crux Fidelis. Sljedeće fraze pokazuju da je on daleko od toga da bude tugaljiva meditacija o pasivnoj patnji:

„Usta moja, opjevajte sretno svršen slavni boj,

Znamen Križa proslavljajte uzdižući jasni poj,

Kako Isus žrtvova se, žrtvom spasi narod svoj.

Savij grane, stablo silno, mekšaj jezgru drvu svom.

Neka mine sva tvrdoća prirođena biću tvom,

Tijelu Kralju svevišnjega budi mekšom posteljom.

Samo ti si bilo vrijedno žrtvu svijeta nositi,

Postat lađom, što će k luci potopljene voziti,

koju svu će Jaganjčeva sveta krv orositi.”

Ovime liturgija je praktično svršena. Sve što preostaje jest da se Presveti Sakrament primi, a da mi ostanemo pred praznim svetohraništem – baš kao što su Gospa i ostali drugi ostali pred zauzetim grobom.

Sveta Pričest

U tradicionalnom obredu, osjećaj iz Crux Fidelis nastavlja se i dalje. Dok službenici donose Presveti Sakrament s Oltara Počinka, zbor pjeva Vexilla Regis:

„Barjaci kreću Kraljevi,

Otajstvo Križa sjaji se,

Na kojem život umrije

I smrću ljude oživi.

I ispuni se silna riječ,

Što narodima David je

U svetoj pjesmi doviknu:

Zavlada Bog sa drveta.”

Navedeni obred vrlo je kratak. Tradicionalno, sveta Pričest bila je ograničena samo na svećenika – što je moglo potaknuti zajednicu na dublje razmatranje težine zločina počinjenih tijekom Muke te na prisjećanje gubitka koji su iskusili dok Krist ležaše mrtav u svojoj ljudskoj naravi.

Završetkom ovog dijela obreda, liturgija je svršena, a često se [potom] pjeva žalostan Večernji čas.

Zaključak

Obred pretposvećenih darova na Veliki petak ima sasvim drukčiji naglasak u usporedbi s Tenebrae, kao i sa pobožnostima Križnog puta i Sedam posljednjih riječi. Ove poznate pobožnosti spominju se gorčine Kristove Muke i stavljaju se uz osjećaje o kojima smo raspravljali u vezi s Misom Cvjetnice.

Ali, u glavnom liturgijskom obredu Velikog petka, uviđamo da smo mi sami prouzročili Kristove patnje, te da se moramo pokajati i podložiti mu se kao Glavi Crkve, izvan koje nema spasenja.

U tom smislu, obred Velikog petka ima više zajedničkog s Nedjeljom Muke Gospodnje koja obiluje dostojanstvom, snagom i autoritetom. On pokazuje da su Kristove patnje usmjerene prema našem otkupljenju i da ga postavljaju kao trijumfalnog Velikog Svećenika i Kralja.

„I sve to”, govori Pinsk, „moramo iznova i iznova naglašavati – usred tmine i žalosti Velikog petka!” 5

Ovo može djelovati neobično, ali to pokazuje da Veliki petak obuhvaća širi i bogatiji spektar istina nego što bismo mogli očekivati. Pinsk nastavlja:

„Crkva očito slavi ovaj dan iz sasvim drukčije perspektive od one koju joj obično pripisujemo.

Tko se mora ponovno obrazovati – Crkva ili mi sami?“ 6

Doista, tko? Ako pristupimo crkvenoj liturgiji ograničeni vlastitim predodžbama, propuštamo priliku da nas ona oblikuje i privuče u život s Kristom.

[Nadamo*] se da će neka od ovih razmatranja biti korisna čitateljima dok se približavamo svetim obredima Trodnevlja. Trebamo proučavati i cijeniti ove obrede, ne samo zbog njihove estetske vrijednosti – ili zbog njihovog doktrinarnog značaja. Kao što je [papa] Pijo XII. učio u Mediator Dei:

„[Liturgijska godina] od nas traži i marljivo i dobro uređeno nastojanje da svakoga dana sve bolje upoznamo i slavimo našega Otkupitelja. Isto tako, traži živ i krepak napor i neumornu vježbu da nasljedujemo njegova otajstva, da dragovoljno pođemo putem njegovih boli, da jednom budemo dionicima njegove slave i njegove vječne sreće.” 7

Izvor: https://www.wmreview.org/p/good-friday

Bilješke:

1 Johannes Pinsk, The Cycle of Christ, str. 44. Prijevod: Arthur Gibson, Desclee Company, New York, 1966

o. Johannes Pinsk (1891-1957) bio je uključen u liturgijski pokret 20. stoljeća na načine koje bi mnogi čitatelji mogli smatrati nepoželjnima. Međutim, njegova djela sadrže bogatstvo zanimljivih informacija i liturgijskoj godini, koje [želimo*] podijeliti. Također sadrže i neke stvari koje tradicionalni katolici možda neće cijeniti. [Naša*] svrha ovdje je predstaviti ono što je vrijedno, zajedno s nekim komentarima, kako bismo bolje razumjeli svetu rimsku liturgiju.

2 Ibid.

3 Ibid.

4 Ibid. 55-6

5 Ibid.

6 Ibid. 56

7 [papa] Pijo XII., Enciklika Mediator Dei, 1947, br. 161