Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Istina katoličkog nauka jest, kako je poučavao [papa] Pijo XII. da, „Krist Gospodin čini da Crkva živi njegovim vrhunaravnim životom.” 1 Kao što su sveti Augustin i bezbrojni drugi naučavali – uključujući i Krista u svojoj objavi svetom Pavlu:

„Krist je Glava Crkve i Crkva jest Njegovo Tijelo, a čitavi Krist jest i Glava i Tijelo.” 2

Iako će Crkva uvijek trpjeti Muku u nekim od svojih članova, čini se kako trenutno ona na poseban način iznova proživljava Muku Kristovu. 3

Ta Muka ne utječe samo na neke njezine članove, već na Crkvu u cjelini.

Ogoljenje oltara

Već smo vidjeli kako Crkva, čini se, iznova proživljava tišinu Muke. Ona stoji pred svijetom kao što Krist stajaše pred Pilatom, da bude suđena – stojeći u tišini.

No, postojao je niz događaja koji su doveli do toga trenutka. Prije no što smo došli do našega trenutnog Velikog petka, prošli smo kroz Cvjetnicu u kojoj Krist biješe proglašen Kraljem, te kroz Veliki četvrtak – predstavljen u „ogoljenju oltara”.

Poslije [svete] Mise na Veliki četvrtak i popratne procesije, svjedočimo tom obredu, koji Dom Prosper Guéranger objašnjava na sljedeći način:

„[Misnik] odlazi do oltara te skida platna i ukrase. Ovaj obred označava obustavu svete Žrtve.

Oltar treba ostati u tom ogoljenom stanju, sve dok se dnevni prinos [nap. prev. Žrtva*] ne bude mogla iznova prinijeti Božanskom Veličanstvu; to jest, kada Zaručnik svete Crkve ustane iz Groba [kao] Pobjednik smrti.

On je sada u rukama svojih neprijatelja, Židova, koji će ga lišiti njegovih haljina, kao što mi sada ogoljujemo oltar.

On će biti izložen nago uvredama rulje – poradi toga odabran je Psalam 21. koji se recitira tijekom ovog tužnog obreda, gdje Mesija govori o rimskim vojnicima koji dijele njegove haljine među sobom.” 4

Može li išta bolje sažeti stanje nakon refomi Mise i doktrine na Drugom vatikanskom saboru?

„Dnevna Žrtva” nije u potpunosti obustavljena, dakako; niti je moguće da Crkva doista umre kao što je Krist umro. Štoviše, baš kao što je Krist ostao Bog tijekom svoje Muke, tako smo i mi iznimno blagoslovljeni što još uvijek možemo vidjeti toliko svjetla koje dolazi iz Crkve tijekom ove pomrčine.

No, ta primjena je jasna: Krist je bio lišen svega dok se približavao dovršenju svoje Žrtve; a Crkva je u tom razdoblju također bila lišena svega.

Vratimo se na početak liturgije Velikog četvrtka, kako bismo pokušali razumjeti sve ovo.

Juda i apostoli – ogoljenje od apostola i prijatelja

Nekoliko sati prije [svete] Mise, Rimska crkva pjeva prvu od tri Tenebrae. Sa svakim psalmom, jedna od petnaest svijeća gasi se sve dok ne ostane jedna jedina. Na kraju, i ona je pokrivena, sve dok se iznova ne otkrije.

Guéranger daje objašnjenje čija je primjena vrlo prikladna za naše dane, spominjući čak i zamisao „pomrčine”:

“Slava Sina Božjega bila je neprimjetna, takoreći pomračena pogrdama koje je podnio tijekom svoje Muke. […]

On je, kako sam kaže, predmet rugla čak i za svoje učenike, jer svi se sablažnjavahu njime i napuštali su ga, dapače, čak i Petar poriče da ga je ikad poznavao.

To napuštanje od strane njegovih apostola i učenika, izraženo je gašenjem svijeća, jednom za drugom, ne samo na svijećnjaku [nap. prev. petnaest svijeća postavljenih u trokut*], već i na samom oltaru.” 5

Iako se ovaj obred odvija pri svakoj Tenebrae svetog Trodnevlja, on je najznačajniji na Veliki četvrtak, s obzirom na razne tekstove službe koji se odnose na bijeg apostola.

Tekstovi se također odnose na Judu, ponavljajući iznova i iznova: „Bolje bi bilo tome čovjeku, da se nije rodio.”

Iako se čini kako Juda nije bio prisutan tijekom ustanove [sakramenta] Euharistije, on je prisutan tijekom naše [svete] Mise na Veliki četvrtak. Simbolično je da je izdajica spomenut na početku Mise, baš kao što bješe prisutan, narušavajući Kristovu Posljednju večeru svojom nazočnošću. [Sveta] Misa započinje spomenom Jude u Zbornoj molitvi:

Zborna molitva: “Bože, od kojega je i Juda primio kaznu za svoju krivicu, i razbojnik nagradu za svoju ispovijest, podaj nam učinak svoga pomilovanja, kao što je Isus Krist, Gospodin naš, u muci svojoj obojici dao različitu plaću za zasluge, tako da i nama, dignuvši staru zabludu, poda blagodat svojega uskrsnuća.”

Nasljednici Jude

Kako je Crkva započela ulaziti u svoju trenutnu „muku” 1960-tih, mnogi koji nekoć bjehu nasljednici apostola, razotkrili su se kao nasljednici Jude. Kao i Kristova Muka, trenutka muka Crkve ne bi bila moguće bez te izdaje.

Čak i mnogi od onih koji ga nisu aktivno izdali ili zanijekali, činili su se kao da su pobjegli, baš kao što je naš Gospodin upozorio da će učiniti i drugi apostoli.

Osim toga, taj spomen ustanovljenja svećeništva trebao bi nas potaknuti da promislimo koliko je svećenika izgubilo pojam o velikom dostojanstvu svećeništva, te se ponašaju kao socijalni radnici ili čak komedijaši; a da ne spominjemo one koji su napravili još odlučniji prekid, potpuno napustivši svoje svećeništvo.

Ukratko, mnogi koji su bili „jednom prosvijetljeni i okusili dara nebeskoga, i postali zajedničari Duha Svetoga”, pali su u krivovjerje, „iznova propinjući i ružeći Sina Božjega.” (Heb 6, 4-6) Ovo jednako vrijedi za laike kako i za kler.

Gubitak Judinog navodnog prijateljstva i kukavičluk apostola, čine da Krist biva lišen ljudske potpore, baš kao što su psalmi i proroci predskazali:

„Nadao sam se sažaljenju, ali uzalud, tješiteljima, ali ih ne nađoh.” (Ps 68,21)

„Udaljuješ od mene prijatelja i druga, samo je mrak drug moj.” (Ps 87,19)

„Prešu sam ja sâm gazio.” (Iz 63,3)

Ipak, Krist nije bio potpuno sam u svojoj muci: znamo da su naša Gospa i sveti Ivan stajali podno križa, zajedno s drugim svetim ženama.

Tako i mi trebamo stajati uz „čitavog Krista”, dok Crkva u ovoj strašnoj krizi biva lišena svojih prijatelja i apostola.

Upozorenja Poslanice – uklonjena u Novus Ordo-u

Upozorenje Zborne molitve – kako Kristova Muka donosi različnu plaću ovisno o zaslugama primatelja – pojavljuje se i u Poslanici.

Sveti Pavao govori nama i Korinćanima o ustanovljenju svete Euharistije, te iznosi ovo upozorenje:

Poslanica: “… Zato, tkogod bude jeo ovaj kruh ili pio Gospodnji kalež nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se zato svaki čovjek ispita, i onda neka jede ovaj kruh i pije kalež. Jer tko jede i pije nedostojno, jede i pije sebi osudu, što ne razlikuje tijela Gospodnjega. Radi toga su mnogi među vama slabi i bolesni i mnogi spavaju.”

Ovo upozorenje iznova nas treba podsjetiti na Judu. Neki (ali ne svi) drže da je primio svetu Euharistiju u to vrijeme. Sveti Ivan Zlatousti piše:

„Juda nije bio obraćen dok imaše dioništva u svetim otajstvima: stoga, njegov zločin s obje strane postaše još gorim, kako zbog toga što je s takvom nakanom pristupio otajstvima, tako i zbog toga što nije postao boljim svojim pristupanjem, niti poradi straha, niti iz primljene koristi, niti iz časti koja mu bješe podijeljena.” 6

Bez obzira na to je li Juda primio svetu Euharistiju i svećeništvo ili nije, ovo upozorenje ostaje čvrsto. Rimska ga Crkva čuje dva puta na Misi Tijelova te nekoliko drugih puta tijekom godine – ali samo u tradicionalnoj liturgiji. 7

Upozorenje se ne pojavljuje uopće u Novus Ordo-u. Poput platna na oltaru, takva spasonosna upozorenja uklonjena su iz [nove] crkve.

Poradi toga, posljedice koje sveti Pavao spominje ostvarile su se, metaforički, u okruženju Novus Ordo-a. Mnogi su bolesni, slabi i spavaju i odnosnu na žrtvenu narav Mise, dogmu o transupstanciji i na samu vjeru.

Ova revolucija uključuje čak i uklanjanje samog obreda Mise i njegovu zamjenu s nečim novim i drugačijim, a što ne uspijeva prenijeti upozorenja ili autoritativno učenje istina objavljenih od Boga. Profesor Bravin komentira navedeno:

“U mjeri u kojoj se svetu Misu više ne smatra žrtvom, započela je muka, žrtva Crkve. […]

Doista, Misa je izručena. Neopisivi nered koji je upravo tom novom liturgijom uveden, uništio je jedinstvo koje je do tada bilo karakteristično obilježje, jedinstveni dar i učinak slavlja Mise – ‘da svi budu jedno’.” 8

Podrazumijeva se kako naša kriza nije pitanje samo Mise, a još manje pojedinačnog obreda Crkve. Uklanjanje tradicionalnog rimskog obreda simbol je svega ostalo što je uklonjeno, u pogledu doktrine, prakse, teologije itd.

A ipak, ne možemo razumjeti to ogoljenje Crkve bez razumijevanja kako je Krist sam htio ovo ogoljenje u svojoj muci – pa čak i u svojem utjelovljenju.

Kristovo ogoljenje vlastitog dostojanstva

U evanđeoskom čitanju, vraćamo se u dvoranu s Kristom i apostolima – uključujući upornu prisutnost Jude, čija se izdaja spominje dva puta.

Kao što je već raspravljeno u izvještajima o njegovoj Muci, Krist se pokazuje potpuno pribranim i svjesnim onoga što ga očekuje:

Evanđelje: “… Isus, znajući da je došao njegov čas da s ovoga svijeta ode k Ocu, jer je ljubio svoje, koji su na svijetu, ljubio ih je do kraja. Poslije večere, […] jer je znao, da mu je otac predao sve u ruke, i da je izašao od Boga, i da ide k Bogu, ustade od stola, skine svoju gornju haljinu, uzme ručnik i opasa se.”

U pranju nogu svojih apostola, Krist pokazuje i objašnjava novi standard dostojanstva:

Evanđelje: „Znate, što sam vam učinio? Vi me zovete Učitelj i Gospodin. Dobro kažete, jer to jesam! Kad sam vam dakle noge oprao ja, Gospodin i Učitelj, morate i vi prati noge jedan drugomu. Dao sam vam prijmjer, da tako činite i vi, kako sam ja učinio vama.”

Međutim, čini se kako nas uči još jednoj lekciji. Sve ovdje je svjesno. Svjesnost i promišljenost obilježja su ovog prikaza, simbolizirajući slobodan izbor našeg Gospodina da trpi.

Kao što Krist, znajući što čini, odlučuje ustati od večere i skinuti svoje gornje halje, tako se Krist odlučuje unići u svoju Muku.

To je, kako Newman govori o Kristovoj agoniji u vrtu:

“Uvijek je bio svoj. Njegov um bio je vlastito središte i nikada nije bio ni najmanje izbačen iz svoje nebeske i najsavršenije ravnoteže. Ono što On trpješe, trpio je zato što je sebe stavio u [stanje] trpljenja, i to promišljeno i smireno. […]

Reče: ‘Sada ću započeti trpjeti”, i doista je započeo.” 9

A zašto? Jer, kako uči sveti Ignacije Loyolski, Krist „želi trpjeti” ono što predstoji, da sakrije svoje božanstvo, koje je „moglo uništiti njegove neprijatelje, a to ne učini”; zatim da sve to trpi promišljeno za svakog čovjeka i da zadovolji za grijehe svakog pojedinca. 10

Iako se navedeno ispunja na Posljednjoj večeri, ogleda se navedeno i kroz Evanđelja:

„Ali ja prije imam da uzmem na sebe krštenje, i kako me to muči, dok se ne izvrši.” (Lk 12, 50)

„Ja sam pastir dobri. Pastir dobri daje život svoj za ovce. […] život svoj polažem za ovce svoje. […] Zato me ljubi Otac, jer ja život svoj polažem, da ga opet uzmem. Nitko ga ne otima od mene, nego ga ja sam od sebe polažem, i vlast imam opet položiti ga, i vlast imam uzeti ga opet.” (Iv 10,11.15.17-18)

„Od ove ljubavi nitko veće nema, da tko život svoj položi za prijatelje svoje.” (Iv 15,13)

Sve se to očituje, i još više, u ustanovljenju svete Euharistije i svećeništva. „Tvrde oci”, prema de Adalmi, „kako je Krist samoga sebe žrtvovao na Posljednjoj večeri.” 11

Točan način na koji su Posljednja večera i Križ ista Žrtva, složeno je područje teologije, no čini se dovoljnim za sada primjetiti ovo: Kristov čin ima namjeru pokazati da ono što će on kasnije pretrpjeti, trpjeti će slobodno i promišljeno.

Slava Muke i radost Posljednje večere

Kristova muka ne proslavlja samo njegova Oca kao savršenu žrtvu prinesenu u ime našeg palog roda.

Naš Gospodin jasno daje do znanja da, iako će konačno biti proslavljen i opravdan u svom uskrsnuću, njegova vlastita slava pojavljuje se i u Muci.

Iako su to rijetki razumjeli u to vrijeme, naš Gospodin je sve to unaprijed naučavao. Nakon što Juda otiđe s Posljednje večere, Krist odmah govori:

“Sad je proslavljen Sin čovječji, i Bog je proslavljen u njemu.” (Iv 13,31)

U svojoj molitvi prije nego što će biti uhvaćen, Krist jasno prikazuje nadolazeće patnje kao svoju proslavu:

„[…] podiže oči svoje na nebo i reče: ‘Oče, dođe čas, proslavi Sina svojega, da Sin tvoj proslavi Tebe! […] I sad proslavi ti mene, Oče, u Tebe samoga slavom, koju imadoh u Tebe, prije nego postade svijet.” (Iv 17, 1.5)

Ovo je osjećaj u ostatku Mise Velikog četvrtka. U toj Misi postoji prava radost, kao što je bila prisutna i na samoj Posljednjoj večeri:

„On im reče: ‘Vrlo sam želio da ovu vazmenu gozbu održim s vama, prije nego muku podnesem.” (Lk 22,15)

Crkva nakon što je raniji dio tjedna provela u uobičajenoj ljubičastoj boji i čitanju cjelovitog prikaza Muke, na Veliki četvrtak odlaže žalost i ponovno oblači bijelo ruho.

Ulazna pjesma govori o križu u pogledu Kristove slave i pobjede:

Ulazna pjesma: „A mi treba da se hvalimo križem Gospodina našega Isusa Krista, u kojem je spasenje, život i uskrsnuće naše, po kojemu smo spašeni i izbavljeni.” (Gal 6,14)

Nakon 40 dana (prekinutih povremenim blagdanima), iznova čujemo pjevanje Slave (Gloria), popraćeno zvonjavom zvona.

Sve ovo sažeto je najviše u uzvišenom Gradualu, koji se također pjeva u dijelovima kroz Tenebrae:

„Gradual: Krist postade za nas poslušan sve do smrti, smrti na križu.

V. Toga radi Bog njega uzvisi i dade mu ime, koje je nad svakim imenom.”

Ova radost i nada nastavljaju se i u Ofertoriju:

Ofertorij: „Desnica Gospodnja pokaza moć, desnica me Gospodnja uzvisi: neću umrijeti nego živjeti, i kazivat ću djela Gospodnja.” (Ps 117, 16-17)

Ovaj osjećaj također je prisutan kroz antifone i himne koje se pjevaju tijekom Mandatuma (pranja nogu).

Kristova muka nije bila samo niz poniženja i patnji: naprotiv, ona je predstavljala njegovu veliku pobjedu i njegov prinos savršene žrtve svome Ocu. Iako njegovi učenici to nisu mogli vidjeti dok nije uskrsnuo iz groba, Muka je bila veća pobjeda nego ona Cvjetnice.

Iznenađujuće, ovo je glavna poruka Obrda pretposvećenih darova na Veliki petak.

Zaključak

Ovdje promatramo razrješenje tekstualne napetosti u Misi između patnje i pobjede, u tome što Kristova patnja predstavlja njegovu iščekivanu proslavu i pobjedu na grijehom, smrću i đavlom.

U tom svjetlu, oduzimanje Kristove ljudske potpore, odjeće, dostojanstva i života nije samo poniženje. Kao što sveti Grgur Veliki tvrdi:

„Svi mi koji izlazimo u borbu imamo pred sobom zle duhove. No, duhovi ne posjeduju ništa na svijetu. Oni su ogoljeni; i mi također moramo biti ogoljeni kako bismo se borili protiv njih. Onaj koji obučen u svoju odjeću ide protiv golog neprijatelja, brzo će pasti, jer svom neprijatelju daje priliku za lak zahvat.” 12

Kao što Kristovo ogoljenje bješe njegova priprema za borbu, žrtvu i pobjedu, isto je moguće primjeniti na ogoljenje Crkve.

Unatoč neizrecivoj šteti nanesenoj Crkvi uklanjanjem tolikog dijela njezine hijerarhije i vjernika te njezine sposobnosti da lako prenese spasonosnu doktrinu vjernima, ona je i dalje sposobna prinositi svetu žrtvu sa svojom Glavom, te je i dalje sposobna prenositi Kristov božanski život onima koji se podvrgavaju učenju, upravljanju i posvećenju koje je on u njoj uspostavio.

I baš kao što je bilo teško vidjeti Muku kao Kristovu proslavu, tako bi i ova kriza jednog dana mogla biti otkrivena kao proslava Boga i Crkve te kao nužan uvod u nešto čudesnije nego što možemo zamisliti u ovoj sadašnjoj tami.

Izvor: https://www.wmreview.org/p/the-roman-liturgy-maundy-thursday

Bilješke:

1 papa Pijo XII., Enciklika Mystici Corporis Christi, br. 55 (1943.)

2 sveti Augustin, Propovijed 87. o Novom Zavjetu (10. poglavlje Evanđelja po Ivanu), br. 1. Preveo R.G.MacMullen. Iz Nicene and Post-Nicene Fathers, First Series, sv. 6. Uredio Philip Schaff, Christian Literature Publishing Co., Buffalo, NY, 1888. Revidirano i uređeno za New Advent od strane Kevin Knight. Dostupno na: http://www.newadvent.org/fathers/160387.htm

3. Mons. Robert Hugh Benson napisao je da Crkva proživljava događaje Kristova života istodobno u svojim članovima. U svakom trenutku u njezinim članovima, „On se rađa, živi, pati, umire i vječno uskrisava treći dan.” Mons. Robert Hugh Benson, Christ in the Church, str. 10. The Cenacle Press, Stamullen, Ireland, 2022.

4. Dom Prosper Guéranger, The Liturgical Year, Vol. 6, Passiontide & Holy Week. St Bonaventure Publications, Great Falls, Montana, 2000. str. 391-2.

5. Guéranger 302.

6. Iz Summa Theologica sv. Tome Akvinskog, III, Q81 A2

7. „Ako vjernici prisustvuju votivnoj (zavjetnoj) Presvetog Oltarskog Sakramenta – popularnom izboru među usus antiquior votivnim Misama – opet će se susresti s ovim stihovima. Štoviše, 1Kor 11, 27-29 dio je devetog čitanja Tenebrae na Veliki četvrtak i trećeg čitanja Jutrenje na Tijelovo.” Peter Kwasniewski, ‘The Omission that Haunts the Church – 1 Corinthians 11:27-29’ New Liturgical Movement, Mon Apr 11 2016. Accessed 26 Mar 2024. Dostupno na: https://www.newliturgicalmovement.org/2016/04/the-omission-that-haunts-church-1.html

8. vlč. Luigi Bravin, The Church: After the Council – The Passion. Engleski prijevod od strane David Crane, Durham. Nije naveden izdavač niti datum izdavanja; str. 10-11.

9 John Henry Newman, ‘Discourse 16. Mental Sufferings of our Lord’, Discourses Addressed to Mixed Congregations, Longmans, Greeen, and Co. London, 1906, str. 323-341; str. 333-4. Dostupno na: https://newmanreader.org/works/discourses/discourse16.html

10 sveti Ignacije Lojolski, Duhovne vježbe, br. 195-7. Uključeno u Christian Warfare, Svećeničko bratstvo svetog Pija X., 2009.

11 Joseph A. De Adalma SJ et al., ‘On Baptism, Confirmation, Eucharist, Penance and Anointing’, in Sacrae Theologiae Summa IVA (treće izdanje), br. 26-7, str. 247-8. Prijevod: Kenneth Baker SJ, Keep the Faith, 2015.

12 sveti Grgur Veliki, Homily 32 on the Gospels, PL 76:1233:B. Citirano iz Louis Bouyer, The Paschal Mystery, George Allen & Unwin, London 1951, str. 166