Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

U našoj trenutnoj crkvenoj situaciji, koju mnogi nazivaju „mukom Crkve”, neki apologeti Saborsko-sinodalne crkve uobičavaju govoriti da, kao što apostoli pobjegoše i napustiše Krista, da tako i tradicionalni katolici odbijaju stati podno Križa.

Tvrde da, kao što Židovi nisu uspjeli prepoznati patnjom prožetog Krista, tako niti mi nismo uspjeli prepoznati Crkvu u njezinoj mističnoj muci.

Ova optužba primjenjuje se čak i od strane nekih tradicionalista protiv onih koji drže (kao što je nadbiskup Marcel Lefebvre) da je Saborska crkva zaseban entitet u odnosu na Rimokatoličku Crkvu.

Među apologetima Saborsko-sinodalne crkve, postoje neki ljudi očito zle vjere, koji nalaze zadovoljstvo u vjerskoj revoluciji i toj njihovoj novoj religiji. Takvim ljudima [nemamo*] što za reći ovdje.

Umjesto toga, ovo je upućeno mnogim nevoljkim apologetima toga tijela. Takovi ljudi osjećaju se prisiljeni braniti Saborsko-sinodalnu crkvu budući da misle kako ona mora biti Rimokatolička Crkva, te jer se pobojavaju što bi to moglo značiti, u slučaju istinitosti tradicionalističkih argumenata.

Uskrs jest vrijeme oslobođenja od ropstva i straha. Tijekom ovog svetog razdoblja, tradicionalna rimska liturgija uvijek je sredstvo kojim Crkva podučava i vodi svoje vjerne sinove. Kroz sveto osmodnevlje Uskrsa, evanđeoski odlomci čitani na svakoj [svetoj] Misi govore nam o različitim ukazanjima našega uskrslog Gospodina.

Svaki odlomak uči nas ponešto o pravom odgovoru nevoljkim apologetima današnje vjerske revolucije, kao što je sljedeći:

“Kao što mnogi nisu uspjeli prepoznati našeg Gospodina u njegovu Uskrsnuću, tako i oni koji inzistiraju da je Saborsko-sinodalna crkva Drugog vatikanskog sabora Rimokatolička Crkva, ne uspijevaju prepoznati Crkvu u njezinom uskrsnuću.”

Priroda naše situacije pruža nam priliku da činimo iznimno čiste čine vjere sa znatno manje vidljivih pomagala nego prethodne generacije. Možemo se nadati da će takvi čini vjere, poput onih naše Gospe nakon Muke i prije no što je itko drugi vjerovao u Uskrsnuće, također biti ugodni Bogu u odgovarajućoj mjeri.

Crkva živi Kristovim životom

U prethodnim [člancima*] spomenuli smo se opetovane misli svetoga Augustina:

“Krist je Glava Crkve, i Crkva jest Njegovo Tijelo, a čitavi Krist jest i Glava i Tijelo.” [1]

Misao kako je Crkva Krist koji još uvijek živi na zemlji, vrlo je česta i ukorijenjena u samom Novom zavjetu. Usporedo s njom jest misao da Crkva živi životom svoje Glave. U određenom smislu, to se događa jer članovi Crkve žive istim nadnaravni život kao i sam Krist. U Mystici Corporis Christi, [papa] Pijo XII. naučavao je:

“Krist Gospodin čini da Crkva živi njegovim vrhunaravnim životom. On hrani i podržava čitavo njezino Tijelo, a i pojedine udove, već prema tome koje mjesto u Tijelu zauzimaju, kao što čokot hrani i čini plodnima mladice, koje su s njime spojene.” [2]

Mnogi pokušaše tvrditi da Crkva mistično iznova proživljava život Krista linearno kroz povijest. Ovo može biti plodan način razmišljanja o našoj trenutnoj situaciji: nema sumnje da Crkva trenutno trpi Muku; a nema sumnje i da svi čeznemo za slavnim opravdanjem njenih tvrdnji u svijetu.

No, ako se ova misao sili odviše, moguće nam je propustiti ono što je pred našim očima.

U svojoj knjizi Christ in the Church [hrv. Krist u Crkvi*] iz 1911. godine, mons. Robert Hugh Benson upućuje na to da Crkva proživljava događaje iz Kristova života istovremeno u svojim članovima. U bilo kojem trenutku, u svojim članovima, „On [Krist*] se rađa, živi, pati, umire i vječno uskrsava trećega dana.” [3]

Crkva nikada neće umrijeti; kao takva, ona nikada neće uskrsnuti iz mrtvih. Ipak, metaforički izrazi mogu biti poučni sve dok se s njima ne odlazi predaleko.

Možemo se prisjetiti Introita Uskrsne nedjelje:

Introit: „Uskrsnuo sam, i još uvijek sam s tobom.”

Crkva je već „uskrsnula” iz svoje Muke i još uvijek je među nama danas. Ona je tu za one koji su spremni učiniti čin vjere i vjerovati da ono što je naučavala o sebi, i danas ostaje istinitim.

Samo oni s takvom vjerom biti će u stanju vidjeti Crkvu gdje ona jest; ostali će je tražiti, nažalost, ondje gdje ona nije.

“Uzeše moga Gospodina, i ne znam kamo su ga položili”

Sveto pismo i Predaja (Tradicija) govore nam kako je prvo ‘javno’ ukazanje uskrslog Gospodina bilo ono svetoj Mariji Magdaleni.

Ona je već vidjela prazan grob (pripovijedano na Veliku subotu), a sveti Petar i Ivan (koji od tada vjerovaše) dođoše vidjeti ga temeljem njenog kazivanja. Ona vraća se i plaće kod groba, čak i pred dvama anđelima. Mogli bi smo se zapitati, kako je moguće da nije mogla izvući očite zaključke iz ranijih riječi našega Gospodina, praznog groba i prisutnosti anđela.

Ipak, naš Gospodin ponizuje se i ukazuje joj se sam – i iznova biva ne prepoznat, sve dok joj ne izgovori svoje ime.

Potom on je šalje da govori učenicima, a znamo iz drugih Evanđelja da joj nitko ne vjeruje. Iznova vidimo sliku naših nevoljkih apologeta koji nisu skloni vjerovati nevjerojatnom ili očito histeričnom prikazu onih za koje se smatra da su nedostojni glasnici.

Svete žene: naravna razmatranja i naravno voljenje

Na Veliku subotu i Uskrsnu nedjelju, slušamo izvještaje o Uskrsnuću u Evanđeljima po svetom Mateju i svetom Marku.

Svete žene, shrvane nakon smrti svog Gospodina, dolaze do groba kako bi pomazale njegovo tijelo. Zabrinute su zbog praktičnih pitanja poput onog tko će moći odvaliti kamen s ulaza u grob.

Iako ima mnogo toga za cijeniti kod ovih žena, kao i kod svete Marije Magdalene – njihova predanost odlasku što je ranije moguće i njihova žalosna revnost za njihovog navodno mrtvog učitelja, već tada možemo vidjeti da prilaze grobu s naravnom, a ne nadnaravnom ljubavlju. Kao što Severijan u Catena Aurea, govori:

“Žene toga mjesta trče uokolo ženskom pobožnošću, ne donoseći mu vjeru kao da jeste živ, već pomasti kao mrtvom; pripremajući mu službu svoga jada za Njega kao ukopanog, a ne radosti nebeskog trijumfa za Njega kao uskrslog.” (ap. Chrysologum, propovijed 89, u Marku, 16, 1-8)

Slično tome, razgovor o kamenu pokazuje da su još uvijek pod dojmom naravnih razmatranja. Naš Gospodin već je kazao da će uskrsnuti od mrtvih, ali one ne vjeruju.

Ipak, naš Gospodin još uvijek poštuje i ovu odviše naravnu ljubav. U Catena Aurea, Čiril objašnjava da zbog „njihove ljubavi prema Kristu i nježne brige koju iskazaše” bjehu „smatrane dostojnima viđenja anđela.” [4]

Što anđeli govore?

“Ne bojte se: znam da tražite Isusa koji je razapet: Nije ovdje: jer je uskrsnuo, kao što je rekao. Dođite i vidite mjesto gdje je Gospodin bio položen. I idući brzo, recite Njegovim učenicima da je uskrsnuo: i gle, ići će pred vama u Galileju: tamo ćete Ga vidjeti. Evo, prorekao sam vam to.” (Evanđelje sv. Marka s Velike subote)

Ipak, unatoč tom slavnom viđenju i toj izjavi o uskrsnuću, žene ostaju uplašene, očito boreći se da shvate kako Krist nije tamo gdje su mislile da će Ga pronaći.

Slična stvar događa se s nevoljkim braniteljima Saborsko-sinodalne crkve. Njihova razmatranja na sličan su način naturalistička, jer Kristovu Crkvu tretiraju kao društvo kao bilo koje drugo, premda je ono nadnaravno i čije je daljnje nominalno ili pravno postojanje zajamčeno.

Kao rezultat toga prihvaćaju prima facie tvrdnju Saborsko-sinodalne crkve da je ona Rimokatolička Crkva, temeljem određenih pojavnosti i simulakruma vidljivosti. To je gruba redukcija onoga što se podrazumijeva pod vidljivošću i neprekidnosti (trajnosti).

Većina ljudi zna da Crkva mora biti vidljiva, i tu staju. Ne uzimaju u obzir da prava Crkva jest ‘jasno’ vidljiva, na način da je prepoznatljiva kao Kristova Crkva, osobito kroz svoje trajno posjedovanje ustanove kojom ju je Krist obdario. Ali, Saborsko-sinodalna crkva nije jasno vidljiva kao Rimokatolička Crkva jer nedostaju joj ta svojstva.

Nalazimo daljnju ilustraciju u Evanđelju po svetom Luki. Otac Henry James Coleridge predlaže, temeljem raznih razloga, da se sličan izvještaj koji je dao sveti Luka, zapravo odnosi na drugi skup svetih žena koje su posjetile grob s istom namjerom.

Sveti Luka daje nam dodatnu izjavu anđela, relevantnu za mnoga ukazanja:

“Zašto tražite živoga među mrtvima?” (Lk. 24,5)

Slično tomu, naši nevoljki apologeti traže živu Crkvu Kristovu u grobu. Kao i ove žene, oni koji plaču na grobu Saborsko-sinodalne crkve motivirani su nečim dobrim: ljubavlju prema Kristu i Njegovoj Crkvi. Ali zanemarivanje esencijalne istine vodi ih da jadikuju nad grobom onoga koji je već uskrsnuo i otišao pred njima.

Isto vrijedi za one koji traže Crkvu među tijelom nekatolika koji propovijedaju lažno evanđelje i nameću novu religiju vjernicima.

Međutim, barem su ove žene vjerovale svjedočanstvu svojih očiju: znale su da je tijelo nestalo. Ono što naši saborsko-sinodalni prijatelji čine, više je nalik inzistiranju da tijelo ostane ili čak provođenju svoga vremena plačući nad tijelom Gesme, zlog lopova, inzistirajući kako je ono Kristovo. Ono nije.

“Prepoznaše ga u lomljenju kruha”

Na Uskrsni ponedjeljak, Crkva čita izvještaj svetoga Luke o ukazanju na putu za Emaus.

Ovdje slušamo kako je naš Gospodin ukorio i utješio tugu Kleofe i drugog učenika dok su se udaljavali od Jeruzalema, pretpostavljamo iz straha.

Evanđelje nam kazuje da „su im oči bile zadržane, da ne bi prepoznali Isusa”. Sveti Grgur Veliki govori nam da poradi toga što ovi učenici volješe i sumnjaše, naš Gospodin im se tako ukazao kao stranac. [5] Sveti Beda [Časni] objašnjava da im On doista bješe stranac, jer još ne imaše vjeru u Njegovo uskrsnuće. [6]

Događaj je tragično sličan onima koji ne mogu vidjeti da Rimokatolička Crkva već jeste „uskrsnula” i da se nalazi pred njima.

U njoj i samo u njoj, ćut će razjašnjenu cijeli Kristov nauk, baš kao što je On razjasnio Pisma na putu za Emaus.

To se ne može reći za Saborsko-sinodalnu Crkvu, gdje je nekome moguće dobiti katoličku doktrinu, ali će najvjerojatnije primiti i nešto modernističkog izobličavanja.

Stoga, u njoj će im srca gorjeti dok ih Krist poučava, njima vlada i posvećuje ih, čak i u naše vrijeme.

U njoj će naći primljeni obred [svete] Mise i druge sakramente, i tako prepoznati Krista, otvorenih očiju „u lomljenju kruha”. Jedini način na koji osoba može uspjeti prepoznati Krista u obredima Saborsko-sinodalne crkve jest zatvaranjem očiju i ušiju.

“Ali oni su bili uznemireni i uplašeni”

U utorak čita se odlomak koji slijedi nakon puta za Emaus u kojem se Krist pojavljuje usred svojih apostola i daje im mir.

Sveti Luka nam govori da su, umjesto da prihvate taj mir, bili „uznemireni i uplašeni” i „mislili su da vide duha”.

Zar to ne opisuje one nevoljke saborsko-sinodalne apologete u susretu s nama radosnim, miroljubivim tradicionalistima? Mi smo poput duha prošlosti za njih, strašni kao Banquo koji se pojavljuje za stolom u Macbethu. A ipak, sve što želimo jest da podijelimo mir koji smo mi prihvatili.

Na putu za Emaus, Krist je kazao da ti učenici bjehu „spora srca vjerovati sve što su proroci govorili.” Nešto slično kaže i u ovom odlomku.

Naši saborsko-sinodalni prijatelji također su ”spora srca” vjerovati sve što Crkva i njezini teolozi učiše o njoj; te su tako prisiljeni preispitati i odbaciti tradicionalnu ekleziologiju kako bi održali tvrdnje toga lažnog tijela.

Manjak vjere

Na Uskrsni petak slušamo sljedeće:

„Jedanaest učenika otišlo je u Galileju, na planinu koju im je Isus odredio. I vidjevši Ga, obožavali su Ga: ali neki su sumnjali.”

Nije posve jasno kada se ovaj događaj odigrao u općoj kronologiji uskrsnuća – ali znamo da je ta zbrka u vjeri među učenicima nastavila sve do Uzašašća, jer neki od njih još uvijek očekivaše vremenitu obnovu kraljevstva Izraela.

Suprotno tome, vidimo (u Evanđelju uskrsne srijede) procvat neke vrste vjere, jer sveti je Petar vjerovao da je Krist prisutan na obali kada je čuo svetog Ivana kako to govori.

No, konačni evanđeoski odlomak o vjeri i sumnji čita se na Bijelu nedjelju, [odnosno] osminu Uskrsa. Naš Gospodin ukazuje se apostolima, bez prisutnosti svetog Tome.

Usprkos svim svjedočanstvima koja je primio, sveti Toma tvrdoglavo odbija vjerovati da je Krist uskrsnuo iz groba, te postavlja svoje vlastite proizvoljno odabrane kriterije za vjeru.

Slično tome, oni koji su odviše plašljivi da prihvate ono što se dogodilo Crkvi, postavljaju umjetno visoku ljestvicu za svoju vjeru.

Štoviše, neki su dovedeni do pozicije u kojoj otvoreno odbacuju i „preispituju” ono što je Crkva naučavala o sebi, te tvrde da će prihvatiti samo prethodno, tradicionalno učenje, samo ako se zadovolje njihovi umjetno visoki zahtjevi.

Neki žele da se čuda tvore kao svjedočanstvo za bilo koje tradicionalne principe ili našu primjenu istih. Drugi žele da se razne pojedinosti dokažu s razinom sigurnosti koja je iznad one koja je proporcionalna okolnostima. Takovi bi mogli zahtijevati da, kako bi se tradicionalni principi ili njihova primjena prihvatili, mi moramo (na primjer) dati imena postojećih nasljednika apostola, tko god oni bili – kao da je to moguće ili nužno za nas.

Oni ne pokazuju nikakvo razumijevanje činjenice da su ti principi već u posjedu; da je teret dokaza na onima koji ih žele preispitati; i da okolnosti zahtijevaju djela vjere i ufanja, a ne njihove osobne prosudbe (sudove).

Umjesto toga, ironično, mi smo ti koji su optuženi za osobnu prosudbu (sudove).

Naš Gospodin spušta se do svetog Tome, radi njega i radi nas, te izvlači iz njega priznanje Njegova božanstva.

No, trebali bismo primijetiti kako je Gospodinovo spuštanje prema svetom Tomi, učinjeno za našu korist, izuzetak od pravila. Pravilo je, zapravo, ono dano u prispodobi o bogatašu i Lazaru:

“Imaju Mojsija i proroke. Neka ih slušaju […] Ako ne slušaju Mojsija i proroke, neće vjerovati ni ako netko ustane iz mrtvih.” (Luka 16,29.31)

Zato naš Gospodin također govori:

“Zao i preljubnički naraštaj traži znak, a znak mu neće biti dan, osim znaka Jonina proroka.

Jer kao što je Jona bio u utrobi kita tri dana i tri noći, tako će i Sin čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći.” (Mt. 12,39-40)

„Znak” koji potvrđuje Crkvu i njezino učenje o njezinoj naravi i ustrojstvu već je dan Kristovim uskrsnućem, što On sam spominje ovdje.

S tog razloga Krist govori:

“Jer si me vidio, Tome, povjerovao si; blago onima koji ne videše, a vjeruju.” (Ivan 20,29)

Malo je generacija koje vidješe manje vidljivih dokaza za tvrdnje Crkve od naše; vjerujmo, stoga, da bismo mogli biti blaženi.

Svjedočanstvo Učiteljstva Crkve, učenja njezinih teologa, povijest Crkve i kontinuitet četiriju obilježja, čak i u obliku zamračenim našom trenutnom krizom: dovoljni su razlozi za te nevoljke apologete da napuste prazan grob saborsko-sinodalne crkve – štoviše, izbjeljenog groba – u korist Rimokatoličke Crkve.

Zaključak

Crkva se nije transferirala iz jednog tijela u drugo; još jednom dogodilo se da je veliki broj laika i klerika prestao biti katolicima. Drugim riječima, oni su transferirali sebe, u moralnom smislu. Zadržavajući katoličko ime i (sa strane strane klera) neki privid obnašanja dužnosti, zamračili su pravi identitet i lokaciju Crkve.

Naša trenutna kriza čudna je i užasna. No, nema sumnje u ono što ona od nas traži – vjeru.

Suočeni s našim trenutnim poteškoćama – i doista, svime što se čini proturječnim Evanđelju – dužni smo učiniti čin vjere.

Nismo dužni početi provjeravati učenje Crkve da bismo vidjeli jesmo li spremni prihvatiti ga u svjetlu navodnih činjenica oko nas. Ali, također nismo dužni ignorirati činjenice oko nas (što je put koji otprilike zauzimaju branitelji Saborsko-sinodalne crkve).

Naši temelji i motivi za čin vjere isti su kakvi su bili. Takav čin, pod ovakovim okolnostima, zasigurno može biti doista vrlo zaslužan, uostalom, mi pristajemo na te prijedloge na temelju autoriteta onoga što je Bog objavio i što nam Crkva predlaže [vjerovati].

Tek kada učinimo taj čin vjere i samo dok u njemu ustrajemo, možemo pokušati razumjeti pojedinosti o situaciji.

Kao što je napisao o. John MacLaughlin:

„Priznajemo, štoviše, kako je možda bilo prilika u prošlosti (a takva se razdoblja mogu dogoditi i u budućnosti) kada je, zbog suprotstavljanja protupapa i niza nepovoljnih okolnosti, pojedincima trenutno bilo teško reći gdje se nalazi pravi izvor autoritativnog učenja.

To, međutim, nimalo ne mijenja stanje predmeta; jedna je prava Crkva ipak bila negdje u svijetu, te u punom posjedu svih svojih bitnih prerogativa, iako, tijekom vremena koje je prošlo – iz prolaznih uzroka – možda nije bila lako prepoznatljiva manje pažljivima.

Kao što je bilo razdoblja kada je neka gusta magla ili maglica onemogućila običnom promatraču da odredi točno mjesto koje sunce zauzimaše na nebu, iako su svi znali da je ono tu negdje; također on je znao da će u dogledno vrijeme ono svoju lokaciju učiniti vidljivom svima, i da će, čim se magla podigne, njegove zrake iznova doći ravno na zemlju i svatko će vidjeti da je to ista svjetleća kugla koja je sjala prije. [7]

Bitno je da činimo čin vjere u kontinuirano postojanje Crkve, kako je nalazimo opisanu u njezinom vlastitom nauku i u njezinim odobrenim teološkim djelima – koliko god to se činilo teškim. Kao što je kardinal Newman slavno rekao: „Deset tisuća poteškoća ne izaziva niti jednu sumnju.”

Sve što preostaje našim nevoljkim prijateljima jest da ostave po strani te sumnje i prigrle, u punom integritetu, vjeru koju su vjerovali i prakticirali njihovi bake i djedovi, istovremeno održavajući jedinstvo koliko je to moguće sa svim drugim katolicima.

Iako bismo mogli biti prestravljeni, kao što bjehu i apostoli, rješenje se može pronaći u Evanđelju uskrsne srijede u kojem se – naš Gospodin ukazuje nekima od apostola dok loviše ribu na Tiberijadskom jezeru.

U tom odlomku, naš Gospodin svojim učenicima čudesno daruje ulov od 153 ribe. To je primjenjeno na 153 Zdravomarije izrečene u svetoj Krunici.

Mnogi nevoljki saborsko-sinodalni apologeti doista ustraju u molitvi Krunice; možda bi je trebali upotrijebiti za molitvu za milost da Crkvu doista vide onakvom kakvom jest te gdje onda danas jest.

Naša Gospa zadržala je vjeru u Kristove tvrdnje dok je On patio, umro i bio pokopan. Ona odmah povjerovaše u uskrsnuće, dok mnogi njegovi prijatelji jadikovaše zbog njegove smrti ili krađe njegova tijela. Neka nam ona svima isprosi jednako nepokolebljivu vjeru.

Izvor: https://www.wmreview.org/p/easter-octave

Bilješke:

[1] Sveti Augustin, Propovijed 87. o Novom Zavjetu (Deseto poglavlje Evanđelja po Ivanu), br. 1. Preveo R.G. MacMullen. From Nicene and Post-Nicene Fathers, Prvo izdanje, sv. 6. Uredio Philip Schaff, Christian Literature Publishing Co., Buffalo, NY, 1888. Revidirao i uredio za New Advent Kevin Knight. Dostupno na: http://www.newadvent.org/fathers/160387.htm

[2] papa Pijo XII., Enciklika Mystici Corporis Christi, 1943., br. 55

[3] Msgr. Robert Hugh Benson, Christ in the Church, str. 10. The Cenacles Press, Stamullen, Ireland, 2022.

[4] Cyril, u Luki 24, 1-12

[5] Catena Aurea o svetom Luki za ovaj redak.

[6] Mišljahu da je stranac, čije lice ne prepoznaše. No, u stvarnosti, On im bješe stranac, od čije slabašne naravi, sada kada je postigao slavu uskrsnuća, bješe daleko; i čijoj je vjeri, dok još ne razumješe Njegovo uskrsnuće, On ostaše stran.” Ibid.

[7] vlč. John MacLaughlin, The Divine Plan of The Church, Where Realised, and Where not, Burns & Oates, London, 1901., poglavlje VI., O indefektibilnosti. str. 93-94.