Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Napomena urednika

Ovaj ulomak iz Boylanove knjige This Tremendous Lover izvrsno je objašnjenje kakvo čitanje hrani duhovni život.

Dom Mary Eugene Boylan (1904. – 1964.) bio je irski trapistički redovnik. Rođen je kao Richard Kevin Boylan, a ubrzo nakon završetka škole stupio je u sjemenište. Napustio je sjemenište te stekao magisterij iz prirodnih znanosti. Premda se činilo da ga čeka velika znanstvena karijera, stupio je među trapiste (Reformirani cistercitski red) u opatiji Mount St. Joseph u Roscrei. Za svećenika je zaređen 1937. godine te je dobio službu u opatijskoj školi.

Godine 1943. i 1946. objavio je djela Difficulties in Mental Prayer i This Tremendous Lover. Obje su knjige postale najbolje prodavane i prevedene su na mnoge jezike, čak i na kineski, a potonja je prodana u više od milijun primjeraka.

O. Boylan postao je poglavarom jedne opatije u Walesu. Nakon što je opatiju doveo u dobro gospodarsko stanje, 1959. godine pozvan je natrag u Roscreu, a 1962. godine postao je opat. U siječnju 1964. godine preminuo je tragično od posljedica prometne nesreće koja se dogodila u prosincu 1963. godine.

Tražiti Krista čitajući

This Tremendous Lover, IX. poglavlje

U duhovnom životu nema novih načela. Temeljno načelo – tražiti Boga i sjediniti se s Njime u Kristu – nikada se ne mijenja. Sva ostala načela izvedena su iz toga jednog i također su trajna; no njihova primjena na pojedine okolnosti, kao i izbor sredstava kojima se postiže svrha, moraju uzeti u obzir promjenjive uvjete ljudskoga života.

Stoga se može dogoditi da u suvremeno doba treba s većim naglaskom nego nekoć ustrajati na određenim pobožnim vježbama. Ako je pak išta odredilo posebnu potrebu našega vremena, onda je to redovito prakticiranje duhovnoga štiva.

Naravno, riječ je samo o razlici u stupnju, jer je čitanje ili neki drugi oblik pouke uvijek bio potreban. No usmena pouka, opće mišljenje ljudi, primjer naših bližnjih i opći tijek života danas imaju manju ulogu u oblikovanju i poučavanju katolika nego što su je imali nekoć.

Ljudi danas ne odlaze slušati propovijedi kao što su nekoć odlazili; o vjeri se ne govori, barem ne na ispravan i precizan način; naši bližnji često imaju ideale koji su daleko od katoličkih – ako ih uopće imaju; a u našoj neposrednoj okolini malo je toga što bi nam izravno pomoglo potaknuti nas ili nam olakšalo da pronađemo Boga.

Zapravo, opći učinak našega suvremenog okruženja nije samo negativan; ono ima čak i pozitivnu težnju udaljiti nas od Boga. To ne čini toliko time što se protivi Bogu, koliko time što Ga jednostavno izostavlja.

Živimo, zapravo, u poganskoj civilizaciji. Ostaci kršćanskih ideala koji se još uvijek mogu pronaći u općem mišljenju i koji se još uvijek očituju u svakodnevnoj praksi odvojeni su od svojega dogmatskog temelja, od stvarnosti i prave vjere – temelje se uglavnom na osjećajima i, poput svih grana odsječenih od svojega izvornoga stabla, oni venu i izobličuju se te su često toliko iskrivljeni da ih gotovo više nije moguće prepoznati.

Kao ideali koji bi trebali usmjeravati život, oni nas stoga prije navode na krivi put nego što nam pokazuju pravi smjer.

Potreba za nečim što će se suprotstaviti takvu utjecaju jedan je od razloga zbog kojih je potrebno duhovno štivo.

No postoji još jedan razlog koji proizlazi iz štiva koje je danas uobičajeno. Promotrimo tijekom jednoga tjedna ono što prosječan čovjek čita i čime hrani svoj um. Što ćemo pronaći?

Jedan dugi niz sadržaja koji gotovo da ne bi mogao biti djelotvornije osmišljen kako bi njegovu pozornost usmjerio na ovaj svijet i na ono što pripada ovomu svijetu.

Možemo dovoditi u pitanje točnost mnogoga od onoga što novine objavljuju, ali ne možemo zanijekati da je ono što se objavljuje predstavljeno na način koji nastoji zaokupiti čitateljevu maštu. Vijestima su pridodane fotografije koje su često veoma zanimljive i umjetnički vrijedne.

Tu su zatim različiti tjednici, časopisi, sažeci i sva ostala izdanja koja danas susrećemo posvuda. Lako ih je čitati; od sitnica znaju načiniti nešto veliko; mogu laskati čitateljevoj inteligenciji i navesti ga da površno ogovaranje smatra dubokim razmišljanjem; a u novije su vrijeme svođenje i sažimanje sadržaja doveli gotovo do savršenstva.

U pravilu takva izdanja ne potiču na razmišljanje – dapače, najvećim dijelom samo povećavaju čitateljevu pasivnost. No kada ipak potaknu čovjeka na razmišljanje, ono nije usmjereno prema Bogu i njegovoj ljubavi, nego prema stvarima ovoga svijeta, i to uglavnom prema onima koje su najmanje važne.

Kada uzmemo u obzir vještinu i umijeće, privlačnost i sposobnost pobuđivanja simpatije, domišljatost i ustrajnost koji se u svemu tome koriste kako bi svu našu pozornost usmjerili na prolazni trenutak, moramo priznati da postoji žurna potreba za osobnim naporom kojim će se ponovno uspostaviti ravnoteža: tako da pred svojim duhom neprestano držimo stvarnosti vječnosti i da sami sebe učimo promatrati sadašnji trenutak u njegovu pravom kontekstu.

Ono što je rečeno o periodičnim izdanjima u jednakoj mjeri vrijedi i za knjige općenito; a svako takvo štivo ima još jedan zajednički učinak: ono stvara odbojnost ne samo prema stvarima koje su doista važne, nego i prema stilu i načinu na koji su te stvari izložene u duhovnim knjigama.

Posljedica je da, kada se čovjek naporom prisili otvoriti duhovnu knjigu, potreban je još veći napor da je zadrži otvorenom, a ne da je uz zijevanje ponovno zatvori.

I, iskreno govoreći, nije uvijek čitatelj krivac. Tolike duhovne knjige potječu iz nekoga drugog vremena ili su prevedene s nekoga drugog jezika pa stoga imaju nešto tuđe i umjetno u sebi; tolike su napisali redovnici za redovnike i iz redovničke perspektive; tolike su trude biti „pobožnima“ i stoga djeluju neprirodnima; tolike pokazuju nerazumijevanje teškoća s kojima se susreću vjernici koji žive u svijetu, a još više podbacuju jer nemaju suosjećanja s tim teškoćama, pa čak ni sa slabošću ljudske naravi.

Stoga nije čudno što mnogi vjernici smatraju duhovne knjige tako teškima za čitanje da ubrzo odustanu od redovitog duhovnog čitanja.

Unatoč svim tim teškoćama, ustrajemo u tvrdnji da redovito čitanje prikladnoga duhovnog štiva danas ima sve važniju ulogu u životu katolika te da je, barem za obrazovane, gotovo nužno za njihov duhovni napredak, ako ne i za njihovo spasenje.

Po našem mišljenju, ta je pobožna vježba po važnosti ravna razmatranju i drugim vježbama pobožnosti. Štoviše, toliko je usko povezana s tim drugim vježbama, osobito s onom temeljnom – umnom molitvom – da bez nje, osim ako joj čovjek ne pronađe kakvu zamjenu, nema mogućnosti napredovati u duhovnom životu; čak i ustrajnost u njemu postaje vrlo upitna.

Očito je da bi jedan od načina rješavanja ovoga problema bio smanjiti količinu svjetovnoga štiva. U kojoj je mjeri to potrebno ili poželjno, ovisi o tolikim osobnim okolnostima da se ovdje ne može odrediti neko opće pravilo. Osobno iskustvo najbolji je vodič, barem ako se pritom zatraži razborit savjet.

Što se nas tiče, ne slažemo se s onima koji bi htjeli da vjernici koji žive u svijetu žive poput redovnika, odsječeni od svoje sredine. Oni su članovi društva, imaju svoje mjesto u njemu i svoje odnose s njime te imaju sasvim opravdan interes za ono što se u društvu događa.

Dapače, glavna nada suvremenoga društva jest upravo u tome da katolički vjernici laici mogu na njega izvršiti znatan utjecaj. Stoga moraju ostati povezani sa svojim društvom i pratiti što se u njemu događa. Ali, kao i u svemu sličnome, i to moraju činiti razborito.

Ono što valja učiniti jest donijeti čvrstu odluku da se nikada ne prestane s redovitim čitanjem prikladnoga štiva.

A što je to prikladno štivo? To je široko pitanje, pa i odgovor može biti samo općenit – jer upravo ovdje osobito treba uzeti u obzir različitost naravi i sklonosti pojedinaca.

Prvenstvo valja dati onomu štivu koje nam omogućuje da upoznamo Isusa Krista, njegovu Osobu, njegov život i djela te njegovo propovijedanje. On je Put, Istina i Život. On je Božja objava samoga sebe čovjeku i čovjekov uzor na putu prema Bogu.

Očito je mjesto na kojem ćemo ga pronaći Novi zavjet; a četiri Evanđelja morala bi biti barem poznato i često štivo svakoga katolika.

Najbolji način čitanja Svetoga pisma osobna je stvar i ovisi o mnogim okolnostima, ali čitanje Svetoga pisma nikada se ne može dovoljno preporučiti; ipak, ono je daleko manje rašireno nego što bi trebalo biti.

Biblija sadržava nadahnutu Božju riječ, a mi katolici imamo nepogrešivog tumača Božje riječi u Katoličkoj Crkvi. No treba imati na umu da nije čitava Biblija laka za razumijevanje. Nadahnut je samo izvorni tekst, na jeziku na kojem je prvotno napisan; prijevodi koje čitamo nisu nadahnuti i, zapravo, ne uspijevaju uvijek prenijeti puni smisao izvornika.

Zato je često korisno poslužiti se nekim od kraćih komentara Svetoga pisma. No vrlo često čovjek će u Bibliji pronaći osobnu Božju poruku koja mu ne donosi samo spoznaju, nego i snagu i radost – štoviše, nerijetko će sa svetih stranica čuti kako mu Bog govori u srce.

Postoje mnogi izvrsni životopisi Kristova života i barem jedan od njih trebalo bi pročitati. Kristov se nauk nalazi u kršćanskom nauku i u knjigama o duhovnom životu, a Kristov se primjer ponovno uprisutnjuje u životima njegovih svetaca.

Prvotna svrha našega čitanja nije toliko u tome da steknemo znanje koliko da postanemo bolji u životu – da nam pomogne živjeti sjedinjenima s Kristom. No obrazovanje je prvi korak prema ispravnom životu, pa možemo reći da bi početna svrha našega čitanja trebala biti poučiti se u nauku vjere i duhovnom životu do razine koja će ovisiti o osobnim okolnostima, ali koja mora biti dovoljno visoka da bismo mogli Bogu iskazati onu razumnu i svjesnu službu koju od nas traži, svome bližnjemu dati obrazloženje vjere koja je u nama te samima sebi pružiti poticaje, usmjerenje i snagu za vlastiti duhovni život.

Kada jednom dosegnemo tu razinu poučenosti, glavna se svrha našega redovitog čitanja donekle mijenja. Od tada čitamo kako bismo nadnaravno neprestano držali pred očima, kako bismo produbljivali i čuvali svijest o stvarnosti onoga što po vjeri spoznajemo, kako bismo svoju pozornost usmjeravali na vječni život svoje duše, a ne na prolazne interese ovoga života i, iznad svega, kako bismo u sebi održavali živim spomen na našega Gospodina i svijest o njegovoj prisutnosti.

Tako možemo živjeti u stalnom doticaju i sjedinjenju s Njime: razgovarajući s Njime, radeći s Njime, odmarajući se s Njime, neprestano moleći se Njemu i u Njemu.

Očito je da će se osobne potrebe toliko razlikovati od čovjeka do čovjeka da ovdje ne može biti govora o tome da za svakoga propišemo što mu je činiti. Ipak, mogu se izreći neke smjernice koje se u prilično širokom opsegu mogu primijeniti na sve, premda njihovu primjenu treba prepustiti zdravom razumu pojedinoga čitatelja.

Valja imati na umu da duhovni život, premda je život ljubavi, ipak nije život osjećaja. Naprotiv, ljubav se temelji na spoznaji koju nam daju vjera i razum. Ukratko, pobožnost je utemeljena na dogmi.

Stoga je za svakoga katolika nužno određeno poznavanje dogmatskoga nauka Crkve. Nemali broj obrazovanih katolika nastoji se zadovoljiti onim što su o vjeri naučili u školi; to je pogrešno.

Čovjekov se um razvija nakon što napusti školu; njegovo se znanje i iskustvo povećavaju, vidici mu se šire, prosudba sazrijeva, a susreće se i s mnogim pitanjima koja zahtijevaju doktrinarni odgovor.

Očekivati da um zrela i odrasla čovjeka biti zadovoljan maglovitim sjećanjem na ono što je njegov nezreli um usvojio iz ograničene pouke primjerene dječacima, u najmanju je ruku nerazborito; time se čovjek izlaže opasnosti da vjeru odbaci kao nedostatnu.

To gotovo znači tražiti od odrasloga čovjeka da ponovno poprimi misaone navike i nezreo pogled na svijet koji je imao kao školarac, da obnovi svoje dječačke sklonosti i da takav odnos prema onome što mu je u životu od najveće važnosti zadrži do kraja života.

Ako je čovjek odrastao u zemlji u kojoj vjera prožima društveno ozračje, sve dok živi u takvu ozračju možda će moći sačuvati svoju vjeru i bez daljnje pouke. No čini se gotovo kao iskušavanje Božje providnosti nadati se da će doista tako i biti.

U svakom slučaju, potreba za daljnjom poukom očita je. To je pitanje još važnije kada je riječ o pripadnicima stručnih i akademskih zanimanja te o svima čiji posao zahtijeva ili razvija obrazovan um.

Takvi su ljudi barem na jednom području znanja navikli na cjelovitu i znanstvenu obradu nekoga predmeta. Njihov se uvježbani um, svjesno ili nesvjesno, u prosuđivanju stvari oslanja na razloge koji stoje iza njih. Ako njihovo poznavanje katoličke vjere nije dovoljno široko i duboko da im pokaže nešto od njezinih čvrstih temelja i izvanredne logike te da im omogući uvidjeti kako se ona može ravnopravno nositi sa znanošću kojom se sami bave, mogu početi prezirati ono malo što o vjeri znaju, pa čak biti u napasti da je posve napuste.

Svakako nije vjerojatno da će vjeru učiniti pokretačkom snagom cijeloga svojega života, kao što Bog želi da učine.

Čak i kada bi čovjek čitajući katoličku teologiju stekao tek toliko znanja da uvidi koliko malo o njoj zapravo zna, i to bi već bio velik dobitak. No nema razloga da ijedan obrazovani katolik ne pođe korak dalje i svoje poznavanje katoličke teologije ne podigne na razinu ostalih područja svojega znanja – načelno, ako već ne u pojedinostima.

Postoji dovoljno priručnika na engleskom jeziku da zadovolje potrebe većine ljudi, a njihov se broj sve više povećava. Naravno, treba priznati da pravo razumijevanje katoličke teologije pretpostavlja barem određeno poznavanje katoličke filozofije i načina mišljenja koji je s njome povezan.

Zapravo, mnogo toga govori u prilog mišljenju da bi se određena poduka iz takve filozofije trebala uključiti u redovito katoličko srednjoškolsko obrazovanje. Teološka rasprava uključuje filozofiju na gotovo isti način na koji fizika uključuje matematiku.

Doista, i teologija i filozofija usko su povezane s najvišim oblikom ljudskoga mišljenja – oblikom koji je danas praktički nestao iz čitavog intelektualnog života izvan katoličkih škola.

Jer izvor svih zala i zabluda u današnjem intelektualnom životu – bolesti koja mnoge njegove iskaze svodi na puko lutanje grozničave mašte – jest gubitak metafizike i sposobnosti apstraktnoga mišljenja.

Možda će mi biti dopuštena kratka digresija, osobito zato što je ona usko povezana s razumijevanjem glavne teze ove knjige, premda neće u jednakoj mjeri biti važna svakomu čitatelju.

Ljudski razum crpi hranu za svoje razmišljanje iz djelovanja osjetila, a kada u sebi oblikuje predodžbu nekoga predmeta, ono unutarnje osjetilo koje nazivamo maštom nastoji oblikovati odgovarajuću sliku ili predodžbu toga istog predmeta na temelju osjeta ili osjetnoga iskustva.

Pokušajte zamisliti trokut. Unatoč njegovu imenu, bitna definicija trokuta jest da je to lik koji ima tri stranice. To je pojam koji razum oblikuje o trokutu i taj je pojam po svojoj primjeni potpuno općenit: jednako predstavlja svaki mogući trokut koji postoji ili bi mogao postojati – lik s trima stranicama.

Mašta, međutim, također nastoji predočiti trokut, ali on tada mora biti konkretniji; i ako pomno promotrimo predodžbu koju mašta o njemu stvara, uočit ćemo da je trokut u mašti, manje ili više nejasno, neki određeni trokut. Ima boju, određeni oblik, određenu orijentaciju, određenu veličinu, određeni osjet dodira – a možda čak i određeni okus. Pokušava postati općenit tako što postaje nejasan. Stranice su neke neutralne sive boje, a cijela je predodžba prilično „vunasta“ – no čim joj posvetimo veću pozornost, ona postaje određena i konkretna.

Jedna je od prvih stvari koje čovjek mora naučiti u metafizičkom mišljenju misliti pomoću pojmova, a ne pomoću predodžbi.

Možemo zamisliti proturječnost, ali je je možemo pojmiti. Možemo zamisliti biće koje je istodobno čovjek i konj, ali ga ne možemo pojmiti, jer je ono ili razumno ili nerazumno; ono je ili jedno ili drugo.

Očito je da neuspjeh u potpunom apstrahiranju od pojedinačnih akcidenata predodžbe može dovesti do pogreške. A kada čovjek umjesto iz pojmova zaključuje iz predodžbi – kada svoje mišljenje temelji na mašti umjesto na intelektu – zbrka i nejasnoća neizbježne su.

Metafizika je znanost o biću – to jest o svemu što jest ili može biti – ukoliko je biće, i stoga je u temelju svih drugih znanosti, koje je zapravo pretpostavljaju.

Suvremeni ju je um napustio i čini se da više nije sposoban misliti drukčije nego pomoću mašte. Ono što se ne može zamisliti, prema takvu načinu mišljenja, nemoguće je; a ono što se može zamisliti, samim je time sposobno biti i postojati.

Iz te bolesti uma proizlaze osjećajnost umjesto načela u moralu, pojedinačno umjesto općega u zaključivanju, metafora umjesto stvarnosti, mišljenje umjesto izvjesnosti, predrasuda umjesto prosudbe, količina umjesto kakvoće, materija umjesto krajnje stvarnosti – i čitavo mnoštvo krivotvorenoga novca koji danas kola u intelektualnoj trgovini.

Začudo, upravo školovan um često pokazuje najveću sklonost pogreškama ove vrste. Matematičar je sklon misliti u pojmovima simbola i grafova ili, barem, u kategorijama količine; znanstvenik, kada nije matematičar, sklon je svemu pristupati mehanički.

Liječniku je osobito teško odmaknuti se od onoga „odveć, odveć čvrstoga mesa“ te često nije sposoban prepoznati stvarnost životnoga počela koje ne može predočiti i koje ne zna dokazati razumskim putem.

Stoga je katoličkim intelektualcima potrebno poznavati barem nešto teologije i filozofije; štoviše, bilo bi dobro da svi katolici s određenim stupnjem obrazovanja svoje poznavanje nauka Crkve održavaju na zdravoj razini.

Ondje gdje laici čitaju teologiju, obično joj pristupaju više s gledišta apologetskoga dokazivanja nego kao dogmatskom temelju istinske pobožnosti. Mi bismo radije vidjeli obrnut pristup.

Premda je istina da takva hrana nije za svakoga, ipak je posve točno da među katolicima ima nemali broj onih koji, ako već nisu duhovno izgladnjeli, onda su barem nedovoljno nahranjeni jer im nedostaje odgovarajuća hrana katoličkoga nauka.

Takvo čitanje, međutim, nije najvažnije. U početku je najvažnije steći poznavanje načela duhovnog života i neprestano ih imati pred očima; kako čovjek napreduje u duhovnom životu, sve važnije postaje opskrbljivati svoj um poticajima za ustrajnost i napredovanje te svakoga dana ispravljati svako iskrivljenje pogleda i osjećaja za prave vrijednosti, koje se može pojaviti pod utjecajem svakodnevnih susreta i dodira sa svijetom.

U svemu tome vjernik koji živi u svijetu suočava se s posve drukčijim problemom od redovnika i dobro je da toga bude svjestan.

Svaki red „oblikuje“ svoje članove tijekom novicijata poukom, primjerom i vježbom; svaki red ima vlastitu predaju, vlastiti duh, svoje priznate duhovne pisce te vlastiti sustav i metode duhovnog života.

U svakoj redovničkoj kući član uvijek može pronaći nekoga tko je dobro upoznat s tim duhom, ali i s njime osobno te razumije njegov način gledanja. Stoga je lako dobiti savjet o prikladnom duhovnom štivu i prihvatiti ga bez oklijevanja.

Vjernik koji živi u svijetu nema pred sobom takav unaprijed određen put niti iza sebe tako jasnu predaju. Potreban mu je savjet i vodstvo, ali od osobe koja je spremna ispitati njegove osobne potrebe i koja unaprijed nije odlučila nametnuti mu vlastiti duhovni sustav.

Postoje različite škole duhovnosti; načelno se one mogu vrlo malo razlikovati, ali u manjim, sporednim pojedinostima mogu se razlikovati dovoljno da na različite duše imaju posve suprotne učinke, osobito kada je riječ o početnicima ili onima koji još nisu dovoljno ukorijenjeni u duhovnom životu.

Stoga u određenoj mjeri odgovornost za izbor počiva na samom vjerniku i upravo ga zato potičemo da se najprije pouči o duhovnom životu.

Proučavanje dvaju ili triju temeljnih djela dat će mu određenu spoznaju njegovih načela te će mu pomoći da lakše prosudi što prihvatiti, a što ostaviti u svemu onome što čita. Jer treba imati na umu da se sve što je napisano ne odnosi na svakoga tko to čita.

Jedan od izvrsnih načina da se započne s takvom poukom jest sudjelovati u duhovnim vježbama i slušati niz nagovora u kojima se sažeto izlažu glavne istine i načela duhovnoga života.

No početniku će vjerojatno trebati neko vrijeme da se snađe, stekne pravu orijentaciju i razvije razborit osjećaj za vlastite osobne potrebe i vlastito zvanje.

Molitva za svjetlo i vodstvo neophodna je i uvijek će biti uslišana.

Kad se čovjek jednom pouči, kao što smo rekli, čita na drukčiji način; zapravo, tek tada vrši onu vježbu koju želimo preporučiti kao svakodnevnu praksu duhovnoga života.

Izbor knjige obično je određen njezinim učinkom, a svaki čitatelj ima svoje omiljene knjige. Ipak, ne treba se bojati ponovno posegnuti za nekim od onih djela koja nam pri prvom čitanju nisu odgovarala, jer svaka knjiga ima svoje vrijeme i svoje raspoloženje u kojemu nam može biti korisna.

Predrasude treba ostaviti po strani; želja da se što prije ovlada cijelim sadržajem knjige ozbiljna je zapreka. Ako je potrebno, knjigu najprije treba brzo prelistati kako bismo stekli predodžbu o čemu govori, a zatim joj se vratiti i polako usvojiti njezin sadržaj.

Upravo ta jedna riječ daje ključ za cjelokupnu metodu duhovnoga čitanja. Jer duhovno je štivo hrana i ono što čitamo moramo probaviti.

Stoga, prije svega, sadržaj mora biti probavljiv. U određenoj je mjeri to osobno pitanje, ali dobra volja može učiniti čuda čak i onda kada nam se neka knjiga isprva čini bljutavom i beskorisnom.

Sljedeće je da moramo čitati polako; barem one dijelove knjige koji su nam od koristi treba čitati razmatrajući, a ako ono što smo pročitali odmah potakne naše misli, mnogo je bolje zastati i razmišljati o pročitanome.

Nije potrebno svaku stranicu čitati na takav način. Zdrav razum nikada se ne smije ostaviti po strani ni u jednom području duhovnoga života, pa tako ni ovdje.

Knjige koje govore o načinu života treba „probaviti“ tako da u svjetlu njihova nauka preispitujemo vlastito ponašanje.

Ipak, jednu pogrešku valja izbjegavati. Ako čovjeku nije lako prosuditi odnosi li se neka pojedinačna tvrdnja na njegov vlastiti slučaj, ili, zapravo, ako oklijeva povjerovati da se ona odnosi upravo na njega, pogrešno je dopustiti da taj nemir ili dvojba poremete njegov mir. Uvijek je dopušteno ostaviti pitanje otvorenim dok ne pročitamo više ili dok o njemu ne potražimo savjet.

Duševni mir i sloboda duha neophodni su za rast u duhovnom životu; stoga je, osim ako nam savjest jasno ne upućuje prijekor, uvijek mudro ostaviti po strani sve ono u štivu što narušava naš mir ili slobodu – čak i kada se neka dvojba čini donekle utemeljenom – dok se ne pruži prilika za razborit savjet.

Ako Bog želi nekoj duši pokazati određeni put djelovanja, neće se zadovoljiti time da joj se obrati samo jednom. Svoj će poziv ponoviti tihom ustrajnošću koja će prije ili poslije dovesti do jasne i sigurne spoznaje njegove volje.

On nam nikada ne predbacuje što odbijamo slijediti dvojbene poticaje. Takav je nemir gotovo uvijek ili djelo đavla ili plod naše vlastite oholosti.

Ovu vježbu duhovnoga čitanja trebalo bi obavljati svakoga dana. Jedan od dobrih načina da se osigura njezina redovitost jest odrediti za nju određeno vrijeme svakoga dana. To nije uvijek moguće. Ipak, svakoga bi dana trebalo odrediti barem neko minimalno vrijeme i posvetiti ga čitanju.

Deset minuta svakoga dana mnogo je bolje nego stotinu minuta svakoga sedmog dana (ovdje ne govorimo o čitanju radi stjecanja znanja).

Osobne se potrebe veoma razlikuju i svaki bi pokušaj da se ovdje odredi trajanje koje bi odgovaralo nekim čitateljima samo druge moglo dovesti u zabludu. Osim toga, postoji tijesna povezanost između čitanja, razmatranja i umne molitve; a budući da se duhovni život razlikuje od jednoga razdoblja do drugoga, kao i od jedne duše do druge, vrijeme se može oduzeti jednoj od tih vježbi i posvetiti drugoj.

Ako je pet minuta čitanja dovoljno da čovjeka potakne na pola sata razmišljanja, posve je opravdano odložiti knjigu pa, ako će to pomoći, otići u šetnju i u miru razmisliti o onome što mu je došlo na um.

Ako već samo otvaranje knjige potakne naše srce da razgovara s Bogom, onda je čitanje – barem u tom trenutku – ispunilo svoju svrhu.

Ipak, imajući na umu teškoću i odbojnost koje su povezane s čitanjem, ne bismo smjeli olako osloboditi sebe od onoga minimalnog vremena koje smo odredili za redovito čitanje, čak ni radi razmišljanja ili molitve, jer bi dobitak od toga mogao biti kratkotrajan.

Ako je vrijeme koje smo odredili za svakodnevno čitanje duže, može biti korisno služiti se dvjema knjigama: jednom zahtjevnijom i jednom lakšom, koju možemo uzeti nakon što pročitamo stranicu ili dvije iz zahtjevnijega djela.

Životopisi svetaca često mogu pružiti takvu lakšu duhovnu hranu.

O nekim od tih životopisa svetaca teško je pisati a da čovjek ne zazvuči naizged bez poštovanja. Ponekad čovjek dođe u napast reći da bi polovicu takvih knjiga trebalo javno spaliti kao zapreku svetosti. To je, dakako, pretjerivanje; ali, kao i svako pretjerivanje, i ono izražava jednu istinu.

A istina je da postoje mnogi prikazi života svetaca koji su, zbog mnogostrukih iskrivljenja i zbog toga što se naglašava ono sporedno nauštrb onoga bitnoga, dalje od stvarnosti nego idealizirani prikazi svetaca kakve vidimo na crkvenim vitrajima.

Takvi prikazi na vitrajima imaju svoje opravdanje u ukrasu i konvencionalnoj simbolici; no od životopisca se očekuje da nam o svome predmetu kaže punu i točnu istinu.

Istina o svecu jest da je imao ljudsku narav posve jednaku onoj koju ima svatko od nas, ali da je tako surađivao s Božjom milošću da je Boga ljubio svim svojim srcem i svom svojom dušom te da je ta ljubav postala trajnim i glavnim poticajem svega što je činio.

Umjesto da nam iznesu tu istinu, takvi se prikazi često uglavnom sastoje od čudesa, izvanrednih pokora i nadljudskih postignuća, tako da, ako ih se uzme onako kako su prikazana, sveci moraju biti neka posebna vrsta ljudi, svojevrsni nadljudi, među čije redove mi nemamo nikakve mogućnosti ući.

U novije se vrijeme pojavilo nastojanje da se stvari usmjere u pravome smjeru; ipak, čitatelja valja upozoriti da pravu predodžbu o svetosti, kao ni o mogućnosti da postanemo sveti, ne treba tražiti u takvim knjigama o svecima. I upravo je zato toliko nužno čvrsto usvojiti istinska načela duhovnoga života.

Ipak, postoje mnoga pouzdanija djela koja nam prikazuju pravoga sveca i koja nam, postavljajući pred nas vrlo uzvišen primjer, ipak ostavljaju nadu da ga možemo nasljedovati.

Ova svakodnevna vježba duhovnoga čitanja uvijek treba biti usko povezana s molitvom. Treba je započeti molitvom, a ako smo sami, dobro je na trenutak kleknuti.

No kakav god bio naš vanjski stav, trebamo zamoliti Boga da nam progovori, da nas prosvijetli i da nam udijeli milost da izvršimo ono što od nas želi.

Zapravo, svoje bismo čitanje trebali učiniti duhovnom pričešću s našim Gospodinom: „Isuse, daj mi sebe po ovoj knjizi!“

Ako je moguće, trebali bismo nastojati čitati „u Božjoj prisutnosti“. Bog je, dakako, uvijek prisutan, ali – postoji razlika! Trebali bismo nastojati čitati, tako reći, „pred njegovim očima“.

I ne trebamo se bojati protkati svoje čitanje strjelovitim molitvama, kratkim razmišljanjima ili pitanjima – svim onim riječima koje bismo možda izgovorili kada bismo knjigu mogli čitati zajedno s prijateljem.

Dakako, moramo čitati u duhu vjere. To ne znači da ne trebamo čitati kritički, niti da moramo prihvatiti svaku tvrdnju koju iznese pojedini pisac, ili vjerovati da se svaki savjet ili naputak koji nam je dan odnosi upravo na naš osobni slučaj.

Naprotiv, takve savjete treba slijediti samo s oprezom i razboritošću, često se savjetujući s nekim mudrim svećenikom ili drugim duhovnim voditeljem.

Ali moramo vjerovati da će nam Bog progovoriti kroz naše čitanje, a kada nam doista progovori, moramo biti spremni poslušati ga i prikloniti se njegovoj riječi.

Ako se, zapravo, zapitamo u kakvu raspoloženju duše treba čitati, odgovor glasi: „s vjerom, nadom, ljubavlju, poniznošću i podložnošću Božjoj volji.“

Neka bude jasno da nam je ovdje nakana dati veću važnost vježbi duhovnoga čitanja nego što joj se obično pridaje. Smatramo da je ta vježba od osobite važnosti za njegovanje duhovnoga života te za lakoću i napredak u molitvi, osobito kod vjernika koji žive u svijetu.

Posve neovisno o njezinim plodovima, ona je sama po sebi vježba duhovnoga života i kao takva zaslužna pred Bogom.

Smatramo da je čvrsta odluka redovito čitati na ovaj način od najveće važnosti za svakoga tko želi živjeti u Kristu.

Zapravo, ako joj se ne osigura neka dostatna zamjena, usuđujemo se reći da su izgledi za duhovni život bez čitanja jednako mali kao i izgledi za tjelesni život bez hrane!

Svrha je ovoga čitanja, prije svega, poučiti nas što nam je doista činiti i kako to treba činiti, a zatim nas podsjećati i poticati da razmišljamo o onome što doista činimo i zašto to trebamo činiti.

Tako je lako zaboraviti nadnaravno ili ga ograničiti samo na nedjeljno jutro da je potrebno nešto učiniti kako bismo tijekom radnih dana sačuvali živom svijest o njemu.

Čitanje je jedno od najvažnijih sredstava za postizanje toga cilja. A čitanju treba pridružiti i razmatranje.

Još nam preostaje govoriti o vježbi koja se različito naziva meditacijom i umnom molitvom, no vidjet ćemo da većina knjiga o toj temi predlaže metodu koja uključuje čitanje (koje se uglavnom obavlja večer prije), razmatranje i molitvu. Te se tri stvari sjedinjuju u jednu jedinu vježbu.

Naša je nakana, međutim, učiniti od njih barem dvije – ako ne i tri – zasebne vježbe.

Pod razmatranjem mislimo na onaj dio vježbe koji se obično naziva meditacijom i na koji se taj naziv u pravom smislu odnosi. Ako je za razmatranje potreban metodičan pristup, treba prihvatiti određenu metodu.

Ali mnogi umovi prelaze od čitanja prema razmatranju sasvim prirodno i spontano, ili bi takvu naviku mogli lako steći. Takva je navika neprocjenjivo vrijedna za duhovni život.

I ne zamišljamo ovu vježbu kao nešto što se mora obavljati u crkvi ili na koljenima – barem ne nužno. Čini nam se posve dovoljnim da čovjek, primjerice, sjedne uz svoje ognjište ili ode u šetnju i u miru razmisli o mislima koje je pronašao u svojoj knjizi ili u vlastitom iskustvu.

Što se samoga razmišljanja tiče, mnogi će muškarci i žene na taj način postići mnogo više nego pokušavajući razmišljati klečeći u hladno jutro prije doručka ili u crkvi, gdje je njihov prirodni poriv moliti.

Osim toga, takva praksa ima tu lijepu prednost što razmatranje postaje sastavnim dijelom uobičajenoga tijeka svakodnevnoga života; više nema govora o nekoj posebnoj vjerskoj vježbi koju treba obaviti i završiti čim čovjek ustane s koljena.

Ipak, ljudi i njihovi umovi razlikuju se, pa bi svatko u tome trebao činiti ono što mu najbolje odgovara.

Uobičajeni su savjeti u tim pitanjima svakako zdravi i iskušani vremenom; naše su vlastite preporuke potaknute željom da, koliko god možemo, približimo nutarnji život vjerniku koji živi u svijetu i omogućimo da on, što je više moguće, prožme čitav njegov dan.

Očito je, dakle, da i molitva i čitanje, barem onako kako smo ih dosad razmatrali, prirodno vode prema unutarnjoj molitvi te da granice između tih vježbi nisu posve konačne.

Jedna od tema koju bismo svakoga dana trebali imati pred svojim umom jest Muka Kristova. Sudjelovanje na svetoj Misi, obavljanje pobožnosti Križnoga puta ili neka slična pobožnost poslužili bi toj svrsi; ali ako za to nije predviđena neka druga mogućnost, bilo bi dobro steći naviku da svakoga dana nekoliko minuta provedemo u razmatranju, primjerice, neke postaje Križnoga puta ili neke od žalosnih otajstava svete Krunice.

Nema razloga da, primjerice, dio vremena koje provodimo putujući na posao ili vraćajući se s posla ne posvetimo razmišljanju o nekim postajama Križnoga puta. Nema razloga ni da razmatramo otajstva svete Krunice, a da pritom ne izmolimo pojedinu deseticu.

Orać bi, primjerice, mogao uz svaku brazdu razmatrati po jedno otajstvo – a svi bismo ga na neki način mogli nasljedovati.

Kako god to činili, moramo u svome umu održavati živim spomen na Krista i njegovu ljubav, na svoje sjedinjenje s njime, na ono što je on učinio za nas i na ono što želi da mi učinimo za njega.

On nas nijednoga trenutka svojega zemaljskog života nije zaboravio; nijednoga nas trenutka ne zaboravlja ni sada, u nebeskoj slavi. Zar ne bismo onda svakoga dana trebali misliti na onoga koji je iz ljubavi prema nama živio i umro?

Izvor: https://www.wmreview.org/p/seeking-christ-by-reading-boylan