Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Ovaj neslužbeni prijevod napravljen je uz dopuštenje The WM Review-a, koji ipak ne može jamčiti za njegovu točnost.

Sveti Toma, sveopći naučitelj

o. Edward Leen

studeni 1923. godine

Nadljudsko djelo svetoga Tome

Sv. Toma rođen je 1225. godine a umro 1274. godine. Tijekom tog kratkog razdoblja od četrdeset devet godina ostvario je djelo gotovo nadljudskih razmjera i apsolutne važnosti u svojim posljedicama.

Veliki opseg njegova djela može se shvatiti uzimajući u obzir da Summa Theologica, njegovo chef d’œuvre (fr. vrhunsko djelo) čini samo šestinu njegovih spisa; dalekosežne posljedice njegovog postignuća mogu se procijeniti iz činjenice da je Crkva, božanski ustanovljeni vodič čovječanstva, učinila njegovo učenje svojim, i time što je postavila pečat svoje autoritativnosti na njega, učinila je da se slava njezinih škola sastoji u sposobnosti istraživanja i osvjetljavanja načela i misli Anđeoskog naučitelja.

Papinsko odobravanje tomizma

[Papa] Lav XIII. užasnut opasnostima koje su počele ugrožavati društvenu strukturu čak i u njegovo vrijeme, zbog općeg prihvaćanja lažnih teorija koje su se razvile iz propadanja skolastičke filozofije, nije vidio nikakvo rješenje za postojeća zla osim u snažnoj obnovi tomizma.

Njegov nasljednik svete uspomene Pijo X., postao je još odlučniji te je otišao toliko daleko da je uveo Summa Theologica kao udžbenik koji treba tumačiti u glavnim središtima crkvenih studija. [Papa] Benedikt XV., nastavljajući istu tradiciju, odredio je (u kanonima 589. i 1366. Novog [1917.] Kodeksa) da svi učitelji filozofije i teologije moraju učiti svoje učenike prema metodi, doktrini i načelima svetog Tome Akvinskog.

Pokojni Sveti Otac Pio XI., u svojoj dobro poznatoj enciklici, potvrđuje i ponavlja zapovijedi svojih predšasnika.1Nadalje, od vremena [pape] Ivana XXII., koji je na sličan način izjavio da su “članci” svetog Tome prava čuda mudrosti, to je bio stalni i nepromjenjivi stav papinstva prema spisima svetog Tome.

Većina katolika svjesna je toga jedinstvenog ugleda koji uživa naš svetac i, budući da su s njim upoznati, prihvaćaju ga kao nešto normalno i nezaslužujuće posebnog komentara. Ipak, to je sigurno izvanredna pojava, čije uzroke je naša dužnost istražiti. Ako želimo praktično ostvariti svečane i ponovljene zapovijedi papa, trebali bismo težiti stjecanju uvida u razloge koji ih navode da ukažu toliku naklonost nauku sadržanom u Sumi.

Zašto među tolikim eminentnim naučiteljima i teolozima, koji su svojim vrlinama i učenjem obilježili Crkvu, sveti Toma biva izdvojen te je dobio tako jedinstveno mjesto? Odgovor na ovo pitanje treba tražiti u naslovu sveopćeg naučitelja Crkve, koji mu je dodijeljen već od najranijih vremena, a što je papa Pijo XI. potvrdio u već spomenutoj enciklici.

Sveopći naučitelj: učitelj teologije i filozofije

Sveti Toma sveopći je naučitelj ne samo zato što je briljirao u svim područjima teologije, već i zato što je pružio ili predložio rješenja za sve probleme koji iskušavaju ljudski um. On je naš vodič ne samo u pitanjima dogme, već i u pitanjima etike, politike i ekonomije. On je glavni ne samo u teologiji, već i u filozofiji u najširem smislu, kao napor inteligencije čovjeka da asimilira i izrazi svaki oblik i aspekt stvarnosti.

Sveti Toma okuplja sva postignuća spekulacije svih vremena, spaja ih u skladnu cjelinu prodornom vatrom svoga uma i konstruira, snagom svoje originalnosti, iz tih materijala filozofsku strukturu koja je potpuno njegova i koja označava vrhunac ljudskog intelekta u shvaćanju bića u svim njegovim pojavama.

Sveti Toma još kao dijete stalno je pitao monahe, svoje učitelje: “Što je Bog?” Kada je dostigao zrelost, cijela snaga njegove veličanstvene inteligencije bila je usmjerena na davanje odgovora na pitanje iz njegova djetinjstva. Od početka svojih studentskih dana, shvatio je kako su inteligencija i biće dva uzajamno povezana pojma, jedno postoji za drugo i definira se pojmovima drugoga, te je usmjerio svoju volju na pravilnu funkciju inteligencije, koja je, kako on sam izražava, inteligentno izražavati sebi (ili još smjelijim izrazom, postati intentionaliter) sve što jest.

Poradi potpune dominacije koju je imao nad pokretima svojih osjetila, kao nagradu za svoju anđeosku čistoću, njegov je razum radio u savršenoj smirenosti. Um svetoga Tome, ograničen svojom prirodom da nalazi svoj objekt u konkretnim prikazima osjetila, zbog svoje nevjerojatne bistrine nije imao mnogo poteškoća u shvaćanju svog objekta u svoj njegovoj čistoći, nezasjenjenom osobitostima njegova okruženja. Tako razaznajući u svakom pojedincu manifestaciju bića, bio je sposoban do određene mjere pročitati prirodu, ustrojstvo i implikacije bića shvaćenog u njegovoj sveopćosti. Njegov um, koristeći osjetilne podatke kao polaznu točku, brzo je nadmašio sve stvorene i konkretne oblike postojanja, a svoj pogled usmjerio je na ono što jest sama bit, biće, čisto bivstvovanje – sam Bog.

Približavajući se tom objektu umom pročišćenim molitvom, uzdignutim kontemplacijom i sažimljući u sebi mudrost svih vremena i svih ljudi, otkrio je i razvio znanje o Bogu i Njegovim svojstima, kako do tada nije bilo otkriveno i kako nikada neće biti nadmašeno. Okupan svjetlom spoznaje te čiste biti, njegov je um prešao na kontemplaciju svih modusa ili oblika bića koji su proizašli iz kauzalnosti tog prvog uzroka bića. Imavši toliko sveobuhvatno razumijevanje, u mjeri u kojoj ljudska inteligencija može imati o Bogu kao prvom počelu svih bića, bilo mu je lako, u svjetlu prvog principa, objasniti i razviti načela koja leže u temeljima ustroja svega stvorenog ili participiranog bivstvovanja.

Upravo ova metoda kontemplacije svih stvari u svjetlu samog Boga, razmatranja svega izvan Boga iz perspektive njihovog Stvoritelja, daje njegovom sustavu prekrasnu jedinstvenost, jednostavnost i snagu. Um koji je prisiljen, korak po korak, uspinjati se kroz ljestvicu stvorenja, obvezan istraživati svaku redom stvorenu bit u njenom redoslijedu, prisiljen tražiti krajnji objekt inteligencije fiksirajući svoj pogled neprekidno na nesavršene i počesto iskrivljene slike u perverzijama stvorene slobode, jedva da može doći do svog cilja, a čak i ako to učini, biti će opterećen brojnim pogrešnim shvaćanjima koja će nužno zatamniti konačnu viziju istine.

Teološka suma: sažetak mudrosti

Summa Theologica vrhunsko je djelo svetoga Tome. No, bilo bi pogrešno misliti kako se ono izdvaja od njegovih drugih spisa. Ono što je toliko izvanredno kod ovog velikog sveca jest to što se čini, kako je njegov um, dosegnuo svoju zrelost u jednom skoku, te da nije poznavao ili trebao nikakav razvoj. Osim u nevažnim detaljima, to je ista doktrina koja se nalazi u njegovom najranijem djelu Tumačenja knjiga Petra Lombarda, i u tom konačnom djelu [nap. prev. Teološkoj sumi*]koje je učinilo njegovo ime besmrtnim.

Summa Theologica na jednostavan način stavlja u oblik, prilagođen za upotrebu u školama, nepromjenjivo učenje Anđeoskog naučitelja. Analiza njezinog sadržaja mogla bi biti zanimljiva čak i neupućenima, a poslužit će i za ilustraciju onoga što je rečeno iznad u svezi s postupkom kojeg je slijedio um svetoga Tome. Njegov cilj u ovom velikom djelu, kako nam sam tvrdi, jest prenijeti spoznaju Boga, ne samo kakav On jest u sebi, već kakav On jest kao izvor i počelo, kao svršetak svih stvorenih stvari, posebice razumnih bića.

Drugim riječima, predmet knjige jest čista bit, a potom sve stvorene participacije bića. Dovođenjem svjetla vjere i razuma u ovaj predmet, veliki naučitelj pred nas stavlja Boga u sebi samom, svom postojanju, svom djelovanju, u tajanstvenoj plodnosti njegova nutarnjeg života koji proistječe iz Presvetog Trojstva. Zatim slijedi razmatranje Boga u djelu njegova stvaranja. U redoslijedu se najprije pojavljuje svijet čistih duhova – Anđela, zatim materijalni svijet, i napokon čovjek, koji dodiruje granice obojega. Nakon što je iz ničega stvorio ovaj trostruki svijet, Boga se spoznaje u njegovom djelu uzdržavanja, vladanja i upravljanja po svojoj božanskoj Providnosti.

Nakon što je izložio prirodu, sposobnosti i određenosti anđela, sveti Toma potom razmatra čovjeka u vršenju te egzistencije koja će ga približiti ili udaljiti od njegovog Stvoritelja. Moralno biće čovjeka podvrgnuto je detaljnoj analizi. To uključuje razmatranje slobodnih čina kojima se on razvija ili umanjuje, te oblike milosti koji ga nadnaravno uzdižu i omogućuju mu da teži prema blaženom gledanju, kao svom konačnom cilju. Čovjek nije samo pojedinac; on je član društva, stoga se njegove aktivnosti moraju analizirati u njihovom dvostrukom aspektu. Te se aktivnosti grupiraju pod tri teološke kreposti vjere, ufanja i ljubavi te četiri stožerne kreposti razboritosti, pravednosti, jakost i umjerenost.

U ovom dijelu Sume sveti Toma pokazuje najsnažnije svoju moć prodiranja do konstitutivnih, razumljivih elemenata koji su umotani u svoju konkretnu ovojnicu u svakom dijelu stvarnosti. Impresivno je pratiti taj čudesni um u njegovom posloženom i veličanstvenom napredovanju kroz poredak stvari koji proizlazi iz slobodnog agensa čovjeka. S nepogrešivom preciznošću, redoslijed koji bi trebao postojati u ovom svemiru prema nacrtima Stvoritelja apstrahiran je, analiziran, razotkriven i konačno sintetiziran u jedinstvo koje zadovoljava dušu.

Analiza reda pretpostavlja analizu nereda, jer proučavanje individualnog i društvenog savršenstva zahtijeva istraživanje uzroka koji uništavaju to savršenstvo. Grijeh, njegova priroda, njegovi učinci i njegove posljedice u odvajanju stvorenja od Stvoritelja moraju biti ispitani – ali uvijek u odnosu na Boga i u njegovu svjetlu. Konačno, Stvoritelj se sažaljuje nad svojim palim stvorenjem i, postajući utjelovljen, označava put koji čovjek mora slijediti u svom nastojanju da se vrati u blaženstvo za koje je stvoren. Put povratka je kroz sakramente i Crkvu.

Zašto naslov ‘Doctor Communis’?

Ovaj površan pogled na veliko djelo svetog Tome jasno pokazuje zašto zaslužuje naslov Doctor Communis ili sveopći naučitelj. Budući da je sva stvarnost jedan ili drugi oblik bića, onaj tko je u potpunosti shvatio načela bića, ovladao je stvarnošću. Takva osoba razumije sve što postoji i sposobna je voditi i poučavati druge o načinu po kojem treba postupati i odnositi se prema bilo kojem obliku stvarnosti. Za svetog Tomu stvarnost se dijelila na četiri velika područja – Bog, materijalni svijet, čovjek i društvo. Bog je bio vrhunaravna stvarnost, a ostale tri jesu participirajući oblici stvarnosti. Promatrajući društvo, ne kao zbroj jedinica već kao entitet, opskrbljeno načelom analogije bića, veliki filozof mogao je vidjeti, ispod svih vanjskih pojava koje tjelesni život pretpostavlja među ljudima, veliko temeljno načelo po kojem je taj tjelesni život ustrojen u sebi.

U svjetlu ovih prvih uzroka moguće je detaljno istražiti različite aktivnosti u kojima društveni život pronalazi svoj izraz. Ovo proučavanje otkriva zakone s kojima ljudi moraju biti u skladu u svojim međusobnim odnosima kako se društvena struktura, koju čovjek treba za razvoj svog ljudskog života, ne bi mogla raspasti. Ono što uvijek jest, određuje ono što bi trebalo biti. Razumijevajući društvo kao oblik bića ili stvarnosti, lako je odrediti što je potrebno kako bi ono postojalo. Um koji je prodro u nutarnje značenje stvarnosti, također je shvatio konstitutivne elemente svakog oblika koji stvarnost poprima u svijetu i odnose u kojima ti različiti oblici, stoje jedan naprema drugome. Drugim riječima, proučavanje svetoga Tome služi kao nepogrešivi vodič u rješavanju svih problema koji proizlaze iz razmatranja čovjeka u političkom ili ekonomskom vidu.

Baveći se čovjekom kao pojedincem ili u monaškom vidu, postavlja se dvostruko razmatranje. U stvarnom redu božanske Providnosti čovjek uživa, do određene mjere, dvostruku prirodu. On nije samo racionalno biće, već također je posvećujućom milošću, sudionik u božanskome. Posjeduje tu egzistenciju koja je u svojem ustrojstvu učinak čistog bivstvovanja te također, dionike je u tom biću koje je, po svojem ustrojstvu nepodijeljeno biće – čovjek jest ono što je biće samo po analogiji, a istovremeno uživa u participaciji u onome što je čisto bivstvovanje. Sveti Toma zbog svoje duboke analize pojma bića, bio je sposoban izložiti s čudesnom jasnoćom i razotkriti radikalnu razliku između prirodnog i nadnaravnog – to jest, bića kakvo je u nama, i bića kakvo je u Bogu.

Kao posljedicu, objasnio je kao nijedan drugi učitelj, odnose koji postoje između ta dva [bića] i način na koji se njihovi zakoni mogu uskladiti. Najveće postignuće ovog velikog učitelja teologije bilo je usklađivanje prirode i milosti. S nepogrešivom preciznošću ocrtao je karaktere koji čine konačno savršenstvo u svakom poretku. Na kraju, postavio je u najsitnijim detaljima uvjete koji omogućuju uzdizanje naravnog savršenstva na nadnaravno – onoga što omogućuje uzdizanje ljudskog ka božanskom.

Stoga sveti Toma nije samo knez teologa i filozofa, već je i besprijekoran vodič u mističnom životu. Nijedna duhovnost koja nije utemeljena na njegovim načelima ne može biti stabilna ili trajna. Ona [duhovnost] koja izvodi svoj karakter i metodu iz njegove teologije, nosit će nepogrešivu sličnost sa svetošću Spasitelja, Onoga Koji je u jednoj i istoj Osobi bio pravi Bog i pravi Čovjek – božanski i ljudski.

Tomistička misao i obnova poretka

U zaključku, bez pretjerivanja može se reći kako ne postoji dio ljudskog života ili djelovanja, društvenog ili individualnog, koji se ne može, primjenom učenja Anđeoskog naučitelja, uspostaviti na linijama koje su u skladu s božanskom zamisli. U njegovim spisima, posebice u Sumi, mogu se pronaći načela kroz čije djelovanje se može osigurati savršenstvo u osobnom, obiteljskom, ekonomskom i državnom životu, kao i u umjetnosti, znanosti i književnosti. Pod njegovim vodstvom postaje jasno kako sve to može doseći svoj najpotpuniji mogući naravni razvoj, dok ostaje podređeno i usmjereno prema nadnaravnom.

Divljenje, dakle, na koje nas Crkva poziva da iskažemo prema našemu svecu, nije zamišljeno kao beskorisno, već iznimno praktično. Njezina želja i namjera jest da budemo ispunjeni željom za upoznavanjem i usvajanjem ove divne mudrosti, koja u sebi sadrži, ako se primijeni na postojeće uvjete, potpunu regeneraciju društva. Naša je dužnost da ne ostanemo besposleni pored ovog ogromnog blaga; moramo se truditi da ga prisvojimo i iskoristimo za usmjeravanje osobnih i društvenih aktivnosti, s uvjerenjem da u ovom načinu leži obnova sveopćeg poretka za kojim svi čeznu, i prema kojemu će svijet nastaviti težiti uzalud, osim ako ne pristane da vlastita traganja osvijetli Onaj koji nosi naslov Sunce Mudrosti.

Izvor: https://www.wmreview.org/p/st-thomas-universal-doctor-leen

Bilješke:

1. ovu rečenicu dodao je o. Leen kada je revidirao svoj tekst za objavljivanje.