Urednička napomena: prije nego što započnete čitati ovaj tekst, potrebno je napomenuti slijedeće: kako bi tekst bio lakše čitljiv i dosljedan, učinjenjene su manje uredničke prilagodbe. U slučaju dodatnih uredničkih intervencija ili pojašnjenja, naznačiti ćemo to na slijedeći način [tekst*].

Sedevakantizam je teološko stajalište onih tradicionalnih katolika koji sasvim sigurno vjeruju u papinstvo, papinsku nepogrešivost i primat rimskog pape, a ipak ne priznaju ‘papu’ Franju kao legitimnog Petrovog nasljednika u primatu. Drugim riječima, ne priznaju ga kao pravog papu. Riječ sedevakantizam je složenica od dvije latinske riječi koje zajedno znače ‘prazna stolica’. Unatoč različitim argumentima koji se iznose protiv ovog stajališta – kako se on temelji na lažnom očekivanju da papa ne može pogriješiti ili da je to emocionalna reakcija na probleme u Crkvi – sedevakantističko stajalište temelji se na katoličkim doktrinama o nezabludivosti i nepogrešivosti Crkve te na teološkom mišljenju velikog crkvenog naučitelja sv. Roberta Bellarmina.

Kao uvod u ovaj članak, neka se tradicionalni katolik prvo zapita zašto je on tradicionalni katolik. Zašto ne prisustvuje Novus ordo misi? Zašto odbacuje učenje Drugog vatikanskog sabora o vjerskoj slobodi i ekumenizmu? Zašto odbacuje novi Zakonik kanonskog prava (1983.) u kojem pod određenim okolnostima raskolnicima i krivovjercima, bez odricanja od vlastitih zabluda i ispovijedanja katoličke vjere, katolički svećenik može podijeliti sakramente pokore, posljednje pomasti i svete Euharistije? Ako tradicionalni katolik točno odgovori na prvo pitanje, jednostavno bi ustvrdio da je nova misa bez sumnje opasnost za njegovu vjeru i da je zbog radikalnih promjena u Prikazanju i posveti upitno događa li se uopće transupstancijacija. U odgovoru na drugo pitanje, tradicionalni katolik bi ispravno ustvrdio da su učenja koja se nalaze u odredbama Drugog vatikanskog sabora o vjerskoj slobodi i ekumenizmu, osudili prethodni pape, posebice papa Pijo IX. u Silabusu zabluda. Konačno, na treće pitanje, tradicionalni katolik bi zasigurno odgovorio da se takav zakon u novom Zakoniku nikada ne može smatrati istinitim i obvezujućim zakonodavstvom budući da bi se sakramenti svetogrdno podjeljivali krivovjercima i raskolnicima. Kako je prikladno pokojni nadbiskup Marcel Lefebvre u prigodi svoje suspenzije a divinis od Pavla VI. napisao sljedeće razmišljanje 29. lipnja 1976.:

“Saborska crkva je raskolnička crkva jer raskida s Katoličkom crkvom koja je oduvijek bila. Ona ima svoje dogme, svoje novo svećeništvo, svoje nove ustanove, svoje novo bogoslužje, sve to već je osudila Crkva u mnogim dokumentima, službenim i konačnim.”

“Ova saborska crkva je raskolnička, jer je kao osnovu za svoju obnovu uzela načela suprotna načelima Katoličke crkve, kao što je novi nacrt mise izražen u brojevima 5 Predgovora (odredbe) Missale Romanum i 7 njegovog prvog poglavlja, koji daje zajednici svećeničku ulogu koju ne može vršiti; kao što je prirodno isto tako – što će reći božansko – pravo svake osobe i svake skupine ljudi na vjersku slobodu.”

“To pravo na vjersku slobodu je bogohulno, jer Bogu pripisuje svrhe koje uništavaju Njegovo veličanstvo, Njegovu slavu, Njegovo kraljevstvo. Ovo pravo podrazumijeva slobodu savjesti, slobodu misli i sve masonske slobode.”

“Crkva koja potvrđuje takve zablude istodobno je raskolnička i krivovjerna. Ova saborska crkva, dakle, nije katolička. U kojoj god mjeri papa, biskupi, svećenici ili vjernici prianjaju uz ovu novu crkvu, oni se odvajaju od Katoličke crkve.”

Neka se tradicionalni katolici, naročito članovi Svećeničkog bratstva sv. Pija X., zapitaju koliko su se papa, biskupi, svećenici i laici koji su prionuli uz ovu novu crkvu koja se, kako je razmišljao nadbiskup Lefebvre, odvaja od Katoličke crkve. Franjo, kao i prije njega Benedikt XVI. i Ivan Pavao II., u potpunosti prianjaju uz saborsku crkvu. On provodi Novus ordo misu i lažna učenja Drugog vatikanskog sabora. On slijedi stope Ivana Pavla II., koji je proglasio novi Zakonik kanonskog prava (1983.) i koji je odvažno prakticirao lažni ekumenizam i krivovjerni vjerski indiferentizam u Asizu (Italija), 27. listopada 1986. godine, okrutnim sazivanjem svih lažnih religija svijeta na zajedničku molitvu njihovim lažnim bogovima za svjetski mir!

Koliko god ova tema bila neugodna, tradicionalni katolici suočeni su sa strašnim i gorućim pitanjima:

Je li saborska crkva Katolička crkva?

Je li Franjo, kao poglavar saborske crkve, pravi papa?

Sedevakantist bi bez oklijevanja i nedvosmisleno rekao ne.

Vjerovati suprotno, odgovoriti potvrdno na pitanja iznad, značilo bi implicirati da Katolička crkva nije uspjela u svojoj svrsi, da Kristova Crkva nije nezabludiva i nepogrešiva, da Papa nije stijena na kojoj je Krist utemeljio svoju Crkvu, da je Kristovo obećanje da će biti sa svojom Crkvom  “u sve dane do svršetka svijeta” te da je posebna pomoć Duha Svetoga, iznevjerila Crkvu – zaključci koje nijedan tradicionalni katolik nikada ne bi mogao podržati. Razmotrite sljedeći citat Prvog vatikanskog sabora (1870.):

“Naime oci 4. carigradskog sabora, slijedeći tragove predšasnika, objavili su ovu svečanu ispovijest: ‘Početak je spasenja, čuvati pravilo ispravne vjere… I jer se ne može mimoići riječ Gospodina našega Isusa Krista, koji je kazao: ‘Ti si Petar-Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju’  [Mt 16,18], pa se to što je rečeno dokazuje stvarnim učincima, budući da se kod Apostolske stolice katolička religija sačuvala uvijek neokrnjena, i sveto se učenje poštovalo‘… A taj pak apostolski nauk prihvatili su svi časni oci, a sveti i pravovjerni učitelji su ga poštovali i slijedili; oni su najpotpunije znali da je ta Petrova stolica ostala uvijek netaknuta od svake zablude, prema božanskom obećanju Gospodina i Spasitelja našega, koje je dao prvaku svojih učenika: ‘A ja sam se molio za tebe, da se vjera tvoja ne pokoleba. Zato podupri i utvrdi jednoć braću svoju’ (Lk 22,32).”

Papa Lav XIII., u svojoj enciklici Satis Cognitum, učio je da učiteljski autoritet Crkve nikada ne može biti u zabludi:

“Ako bi (živo Učiteljstvo) na bilo koji način moglo biti lažno, slijedi očita proturječnost; jer tada bi sam Bog bio autor zablude.”

Kako tradicionalni katolik može s jedne strane odbaciti novu misu, krivovjerna učenja Drugog vatikanskog sabora i novi Zakonik kanonskog prava (1983.), a s druge strane nastaviti priznavati papom upravo onoga koji službeno proglašava i provodi te zablude?

Razmotrimo još jedno pitanje: jesu li vjera i upravljanje tradicionalnog katolika isti kao Bergoglia i njegove saborske crkva? Vjeruju li tradicionalni katolici isti nauk kao Franjo i njegova saborska crkva o novoj misi, lažnom ekumenizmu i vjerskoj slobodi?

Jesu li tradicionalni katolici podložni mjesnoj hijerarhiji i konačno Rimu?

Papa Pijo XII. u svojoj enciklici Mistično Tijelo Kristovo, naučava:

“Zato se ne može reći da žive u jednome ovakvom tijelu i jednim njegovim Duhom oni koji su odijeljeni bilo po vjerovanju, bilo po upravi.”

Jesu li tradicionalni katolici ujedinjeni ili odijeljeni u vjeri i upravi sa saborskom crkvom?

Sedevakantist iskreno prepoznaje da njegova vjera zapravo nije ista kao Franje i njegove saborske crkve. Priznaje da mu zapravo nije podložan i poslušan. Kao tradicionalni katolik, sedevakantist vjeruje i ispovijeda sva učenja Katoličke crkve, a to ispovijedanje prave vjere uključuje odbacivanje lažnih učenja Drugog vatikanskog sabora (“sve već osuđeno od Crkve u mnogim spisima, službenim i konačnim” – nadbiskup Marcel Lefebvre, 29. lipnja 1976.). 

Tijekom prve molitve kanona tradicionalne Mise kojom započinje Te igitur, svećenik bi u normalnim vremenima govorio una cum papa nostro N. (u zajedništvu s papom našim N.). Kakvo značenje prenosi ova kratka fraza – una cum, u zajedništvu s? U zajedništvu u vjeri, u zajedništvu u upravi, u zajedništvu u Misi i sakramentima – ujedinjeni – to je značenje! Može li tradicionalni svećenik iskreno izrecitirati u Kanonu Mise da je una cum Franjo? U čemu je on una cum Franjo? U koncilskim učenjima, u upravi, u službenoj novoj misi i sakramentima – je li on doista una cum?

Posljednje razmatranje o ovoj temi sedevakantizma je način na koji su se sve ove stvari dogodile. Kada su se dogodile? Kako su se odvijale? Ovo je područje u kojem se i sami sedevakantisti razlikuju. Neki drže da su papinski izbori bili nevaljani na temelju bule pape Pavla IV. iz 1559. Cum ex apostolatus:

“Ako se ikad u bilo kojem trenutku dogodi da se… rimski papa odvratio od katoličke vjere ili pao u neko krivovjerje prije preuzimanja papinstva, pod pretpostavkom, da je to učinio čak i uz jednoglasni pristanak svih kardinala, stoji ništavno, nevaljano i nevažeće; niti se može reći da postaje valjano, ili da se na bilo koji način drži legitimnim, ili da se smatra takvim da daje bilo kakvu moć upravljanja bilo duhovnim bilo zemaljskim stvarima; sve što kažu, učine ili podjele nema nikakvu snagu i nikome ne daje apsolutno nikakav autoritet ili pravo; i neka takvi samom činjenicom (eo ipso) i bez ikakve potrebne izjave budu lišeni svakog dostojanstva, časti, naslova, vlasti, službe i moći.”

Neki sedevakantisti citiraju Zakonik kanonskog prava (1917.) u kanonu 188., br. 4.:

“Prešutnom odrekom, koja je prihvaćena snagom samoga zakona upražnjene su sve crkvene službe bez daljnjega i bez potrebe bilo kakva rješenja, ako duhovnik: br. 4. otpadne javno od katoličke vjere.”

Drugi drže mišljenje sv. Roberta Bellarmina u De Romano Pontifice (poglavlje XXX):

“Peto mišljenje (glede krivovjernog pape) je dakle istinito; papa koji je notorni krivovjerac tom činjenicom (per se) prestaje biti papa i glava (Crkve), kao što on tom činjenicom prestaje biti kršćanin (sic) i član tijela Crkve. Ovo je sud svih ranih otaca, koji uče da notorni krivovjerci odmah gube svaku jurisdikciju.”

Papa Inocent III., kako ga citira teolog Billot u svom Tract. de Ecclesia Christi, str. 610:

“Vjera mi je potrebna do te mjere da bi mi, budući da mi je Bog jedini sudac u drugim grijesima, Crkva mogla suditi za grijehe koje bih mogao počiniti u stvarima vjere.”

Dovoljno je reći da je pitanje pape teško, neugodno i zastrašujuće; ipak, to je nužno i važno pitanje koje se ne može izbjeći.

Na kraju, neka se ne kaže da sedevakantist odbacuje papinstvo, primat ili Katoličku crkvu. Naprotiv, zbog svoje vjere u papinstvo, primat, nezabludivost i nepogrešivost Katoličke crkve on odbacuje Franju i njegovu saborsku crkvu.

Za sedevakantista, Katolička crkva ne može i nije podbacila. Dogodilo se veliko otpadništvo koje je predvidio sveti Pavao u svojoj Poslanici Solunjanima:

“Da vas nitko ne prevari ni na koji način, jer treba da najprije dođe otpad, i objavi se čovjek grijeha, sin propasti, koji se protivi i podiže više svega, što se zove Bog, ili što se štuje, tako da će on sjesti u hramu Božjem pokazujući sebe, kao da je Bog. Ne pamtite li, da sam vam ovo kazivao, još kad sam bio kod vas? I sad znate, što zadržava, da se ne javi u svoje vrijeme. Jer tajna bezakonja već djeluje; samo treba da se ukloni onaj, koji sad zadržava. I onda će se pojaviti bezakonik, kojega će Gospodin Isus ubiti dahom usta svojih i uništiti sjajem dolaska svojega…” (2Sol 2,3-8).

Tko je ovaj “koji treba da se ukloni… koji sad zadržava. I onda će se pojaviti bezakonik…”? Možda papa Lav XIII. ima odgovor u svom motupropriju od 25. rujna 1888., kada je u svom zazivu svetom Mihaelu napisao:

“Ovi najlukaviji neprijatelji ispunili su i opili žuću i gorčinom Crkvu, zaručnicu bezgrješnog Jaganjca, i bezbožno su digli ruke na njezino najsvetije vlasništvo. Na samom svetom mjestu, gdje je postavljena Katedra presvetog Petra i Katedra istine za svjetlo svijeta, podigli su prijestolje svoje odvratne bezbožnosti, s nepravednim planom da kada Pastir bude udaren, ovce se razbježe.”

Izvor: https://cmri.org/articles-on-the-traditional-catholic-faith/sedevacantism/